Polemika RIĐANOVIĆ-CHOMSKY-VULLIAMY

RIĐANOVIĆ-CHOMSKY-VULLIAMY

Polemika o logorima smrti

„VI STE VIŠE PUTA OSUĐIVALI FAŠIZAM - ZAŠTO STE OVOG PUTA STALI NA STRANU FAŠISTA?“

Sarajevski profesor i jedan od najuglednijih lingvista na ovim prostorima MIDHAT RIĐANOVIĆ prije tri sedmice uputio je otvoreno pismo čuvenom američkom lingvisti, filozofu i političkom aktivisti NOAMU CHOMSKOM, u kojem traži od njega da objasni svoje kontroverzne stavove o ratu u Bosni '92.-'95., uključujući i poznatu izjavu Chomskog da je „Trnopolje bio izbjeglički logor“; „SB“ objavljuje kompletnu prepisku Riđanović-Chomsky, te razgovor sa britanskim novinarom EDOM VULLIAMYJEM, na čije se izvještaje iz BiH objavljivane u listu „Guardian“ Chomsky poziva(o) u pokušaju da opravda svoje više nego sporne izjave

Otvoreno pismo Midhata Riđanovića Noamu Chomskom

Poštovani profesore Chomsky,
ja sam Midhat Riđanović, profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike na Univerzitetu u Sarajevu. U jesen 1966. godine došao sam u SAD kao Fulbrajtov stipendista na postdiplomski studij lingvistike na Mičigenskom univerzitetu, gdje sam, u junu 1967., stekao stepen magistra. Zahvaljujući dotadašnjem uspjehu, dobio sam nagradnu stipendiju istog univerziteta, koja mi je omogućila da nastavim studije radi sticanja doktorata iz lingvistike. Doktorirao sam u junu 1969. Moja doktorska disertacija o glagolskom aspektu objavljena je u SAD 1975. Moja ljubav prema lingvistici inspirisala je mnoge moje studente da nastave svoje lingvističko obrazovanje i postanu lingvisti sa međunarodnom reputacijom. Jedan od njih jeŽeljko Bošković, kojeg vi lično poznajete i koji je dao značajan doprinos razvoju minimalističkog programa u generativnoj gramatici. 

Uskoro po dolasku u SAD prisustvovao sam neformalnom druženju poznatih američkih lingvista u kući porodice Halle u Bostonu, gdje ste bili i vi. Bio sam vam predstavljen i razgovarali smo nekih deset minuta (dali ste mi koristan savjet za izbor teme za moju doktorsku tezu). Formirao sam se kao lingvista u vrijeme kad je američki strukturalizam bio na vrhuncu. Smatrao sam da taj lingvistički pravac ima mnogo nedostataka i spremao se da podvrgnem kritici neke njegove osnovne postavke. Tada izlazi vaša knjiga Sintaksičke strukture i ja je doživljavam kao novo jarko sunce na lingvističkom horizontu. Od tog vremena pročitao sam sve vaše glavne knjige iz lingvistike i nakon svake nove knjige sve više cijenio vaše briljantne ideje. Napisao sam više članaka i održao nekoliko predavanja o generativnoj gramatici u Sarajevu i drugim većim gradovima bivše Jugoslavije pa sam, u izvjesnom smislu, postao vaš ambasador u ovom dijelu svijeta. A onda sam počeo čitati vaše političke knjige i članke i uskoro ustanovio da su vaša politička gledišta skoro identična mojim (mada bih se ja više zalagao za samoupravljanje jer smatram da je to politički okvir koji se najviše približava utopijskoj "vladavini naroda"). Vi ste postali moj idol, kako na lingvističkom tako i na političkom planu.

Kada su 1992. godine suverenu Bosnu napali srpski fašisti, koji su već u početku svoje agresije počinili zločine što ih mnogi svrstavaju među najgore u istoriji Evrope, svi su očekivali da vi stanete na stranu nevinih žrtava. Umjesto toga, vi ste stali na stranu fašista, podržavajući njihove tvrdnje o "tobožnjim" koncentracionim logorima i ostale smiješne navode koje su lansirali u svijet ne bi li prikrili svoje zločine. Kad sam pročitao vašu šokantnu izjavu "Trnopolje je bio izbjeglički logor, svako je mogao da ode iz njega ako je želio", nisam vjerovao svojim očima. Do ovog trenutka, nakon 18 godina rada Haškog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ispisano je stotine hiljada stranica sa nepobitnim dokazima da se ono što su srpski fašisti uradili u Bosni ne može nazvati nikako drukčije nego agresija i genocid. Među tim dokazima su i neoborive činjenice koje govore da je Trnopolje bio užasan koncentracioni logor, čiji zatvorenici su bili mučeni i ubijani. Ljudi koji vrše genocid ne mogu se nazvati drukčije nego fašisti. Vi ste više puta osuđivali fašizam u svojim djelima - zašto ste ovog puta stali na stranu fašista? Da li zato što ste zakleti kritičar američkog imperijalizma pa se automatski stavljate nasuprot američkoj vladi, naročito ako je u pitanju i američka vojna intervencija? To je zadrtost i slijepa privrženost svojoj ideologiji bez ikakva obzira za posljedice, ma kako one bile pogubne. Stavljajući se na stranu srpskih agresora, vi ste potpomogli i podstakli mučko ubistvo najmanje 100.000 nevinih ljudi, grozno "etničko čišćenje" velikih dijelova Bosne, kao i cijepanje Bosne, koja je stoljećima bila uzor vjerske tolerancije. Zar vas nije stid što jedan broj liberalno orijentisanih bosanskih intelektualaca, među koje i sam spadam, pišu o vama kao o saučesniku tih gnusnih zločina?

Najviše informacija o Bosni koje se šire u zemljama Zapada potiče od radova bosanskih pisaca i istoričara sa nacionalističkim uklonom. Prava je istina da Bosna nije multietničko i multikulturalno društvo – do prije nekih 150 godina nije bilo Srba i Hrvata u Bosni, a današnji Srbi i Hrvati su potomci Pravoslavaca i Katolika koje su sveštenici i učitelji pristigli iz Srbije i Hrvatske nagovorili da se zovu Srbima i Hrvatima kako bi im Srbija i Hrvatska mogle priteći u pomoć ako ih Turci budu zlostavljali. Od tada i Srbija i Hrvatska pokušavaju – pod isprikom da brane bosanske "Srbe" i "Hrvate" – da podijele Bosnu između sebe; u posljednjem ratu njihova "pomoć" došla je u vidu vojske koja je izvršila invaziju na Bosnu. Srbija i Hrvatska imaju pravo na Bosnu isto onoliko koliko imaju pravo na SAD (gdje žive velike populacije srpskog i hrvatskog porijekla). Ako izučite pravu istoriju Bosne, otkrićete da je jedini cilj srpskog napada na Bosnu u prošlom ratu bila agresija radi osvajanja ove zemlje.

Profesor Robert Donia sa Mičigenskog univerziteta, istoričar čija specijalnost je istorija Bosne, napisao je u jednoj svojoj knjizi da Bosanac nije nikad digao ruku na drugog Bosanca zato što je drukčije vjere. Najbolji dokaz tradicionalne vjerske tolerancije među Bosancima nalazimo u priči o jedanaest Jevreja, istaknutih stanovnika Sarajeva, koje je u tamnicu bacio Ruždi paša, novi bosanski vezir postavljen 1820. godine. Paša je zatražio ogromnu otkupninu za utamničene Jevreje i prijetio da će im odrubiti glave ako mu se ne uruči 500 kesa groša do određenog dana. Otkupnina je bila tako velika da je sarajevski Jevreji nisu nikako mogli sakupiti. Stoga je jedan od njihovih vođa zatražio pomoć od sarajevskih Muslimana. Sljedećeg dana preko 3.000 Muslimana dolazi pred pašinu palaču i, rizikujući vlastite živote, zahtijeva da paša oslobodi zarobljene Jevreje, što je on i uradio. Ova priča prvi put je ispričana u knjiziSefardi u Bosni sarajevskog nadrabina Morica Levija, a kasnije prenesena u Jevrejski glasnik, koji izdaje Jevrejska zajednica u BiH. Želio bih vas podsjetiti da se ovo desilo u vrijeme kad je antisemitizam harao Evropom i kad je jevrejski narod diljem svijeta bio lišen osnovnih ljudskih prava.

Želio bih vas pozvati da dođete u Sarajevo i budete moj gost koliko god želite. Imaćete kompletno namješten stan (uključujući i kompjuter) samo za sebe. Bili biste idealno locirani tako da se možete educirati o Bosni i, nadajmo se, promijeniti vaše viđenje bosanskog rata 1992-95. To bi mogla biti vaša posljednja šansa da ispravite vaš pogrešan stav o ratu i dokažete svim liberalima i istinoljupcima kako vi, ipak, niste fašistički simpatizer.

ODGOVOR NOAMA CHOMSKOG PROFESORU RIĐANOVIĆU

„Pozivao sam se na izvještaje novinara Vulliamyja u Guardianu“
Hvala na vašem pismu, i na pozivu. Na žalost, ne sjećam se naših ranijih susreta.

Volio bih znati koji su izvori vaših uvjerenja o mom stavu prema užasnim zločinima počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije. Ja ih uopšte ne prepoznajem.

Vi citirate jednu moju navodnu tvrdnju: "Trnopolje je bio izbjeglički logor, ljudi su ga mogli napustiti ako su htjeli." Ja to ne mogu da nađem ni u jednom svom tekstu. Ako ste tu rečenicu uzeli iz takozvanog intervjua, predložio bih vam oprez. Bilo je jako puno laži u vezi s ovim. U jednom drastičnom slučaju, londonski Guardian je povukao jedan intervju koji je bio objavio, priznajući da je bio pun užasnih izmišljotina - mnogo više nego što je javno priznato.

Međutim, u posebnom slučaju koji vi spominjete, bilo da je tačan ili nije, ne razumijem šta želite reći. Jedine meni poznate informacije o Trnopolju potiču od izvještaja očevidaca – dopisnika koji su posjetili logor. Primarni i najpoznatiji izvor, barem u štampi na engleskom jeziku, je Ed Vulliamy iz Guardiana. Evo šta je on napisao:"Trnopolje se ne može nazvati 'koncentracioni logor'... Tog jutra je stigla jedna grupa ljudi iz Keraterma koji su govorili da su ih tamo tukli, ali nisu pokazivali znakove tuče. Međutim, sažaljivo kaže mršavi Fikret Alić: 'Gore je nego ovdje. Nema hrane'. Ostali u grupi izgledali su bolji. Drugi mladić, Icić Budo, kaže: 'Ubili su 200 ljudi u Keratermu i puno više u Omarskoj'. On sam nije vidio leševe, ali je drugi mladić rekao da je vidio jedan leš pored glavne kapije." (Shame of Camp Omarska," Guardian, August 7, 1992). Kasnije je izmijenio svoju priču (nejasno ko je izmijenio priču), ali, kao što je priznao, nije imao dodatnih dokaza, i nikad nije povukao svoj prvobitni izvještaj tako da moramo zaključiti da su njegove kasnije tvrdnje bile izmišljene. Ja nisam vidio nikakvo reagovanje na ono o čemu je on izvjestio sa lica mjesta.

Ako mislite da su njegovi direktni izvještaji netačni, trebate stupiti s njim u kontakt. 

ODGOVOR PROF. RIĐANOVIĆA NOAMU CHOMSKOM

„Ponovo ste kompromitirali svoj autoritet“
Hvala vam na brzom odgovoru. Vaš pokušaj da odbranite svoj stav prema ratu u Bosni samo je ojačao moj utisak da vi u stvari skrivate zločine agresora na Bosnu da biste ga zaštitili. U odgovoru na moje pismo vi tvrdite da niste rekli "Trnopolje je bio izbjeglički logor, ljudi su ga mogli napustiti ako su htjeli." E, sad kliknite na http://www.youtube.com/watch?v=AapFe-C6tB4&NR=1 da čujete sebe samog kako izgovarate upravo te riječi u intervjuu Srpskoj televiziji. Slučaj je htio da me do tog linka dovede čitanje teksta The Shame of Camp Omarska (Sramota logora Omarska), na koji ste me vi uputili u svom odgovoru!

Dr. Chomsky, bojim se da ste kompromitovali svoj politički kredibilitet. Ne samo da ste na taj način obezvrijedili svoj doprinos progresivnoj analizi današnjeg društva, nego ste postali sumnjivi i zbog vaše implicitne podrške srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu. U svojim lingvističkim radovima često ste mijenjali mišljenje, sigurno u svjetlu novih činjenica i nakon pažljivog razmišljanja i analize. S obzirom na to, zapanjuje me činjenica da i pored ogromnog dokaznog materijala niste promijenili mišljenje o bosanskom ratu. Niste se predomislili nakon što je iz pouzdanih izvora utvrđeno da je u Trnopolju mučeno i mučki ubijeno na stotine zatvorenika. Niste se predomislili ni nakon svjedočenja desetina svjedoka na Sudu u Hagu – od kojih su mnogi bili zatočeni u jednom od par stotina srpskih koncentracionih logora – o neopisivim zločinima počinjenim u tim logorima. S druge strane, uzimali ste neke izjave bosanskih Muslimana – logoraša ili drugih - kao tačne, iako savršeno dobro znate da su izrečene pod prijetnjom ili u strahu od srpske osvete. (...)

Treba da priznate da ste bili zavedeni i dezinformisani o ratu u Bosni. Svi mi griješimo, ali samo plemeniti ljudi priznaju greške. Ja lično cijenim velike ljude kako po broju puta kad su bili u pravu tako i po broju puta kad su rekli da nisu bili u pravu. Zahvalili ste mi se na pozivu da dođete u Sarajevo. Ako dođete, ja ću vam organizovati susret sa Fikretom Alićem i drugim preživjelim logorašima, sa srodnicima nastradalih u ratu, sa Bosancima koji još pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, kao i sa svakim drugim s kim želite razgovarati.

Ed Vulliamy o optužbama Noama Chomskog i Karadžićevom suđenju

„CHOMSKY IZNOSI ISTE ARGUMENTE KAO I RADOVAN KARADŽIĆ U HAAGU“

Maja Radević

Britanski novinar Ed Vulliamy bio je jedan od prvih stranih reportera koji su u avgustu 1992. ušli u prijedorske logore Omarska i Trnopolje - i to na poziv tadašnjeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžićakoji je, nakon što su zapadni mediji počeli izvještavati o logorima na tom području i nehumanom tretmanu koji srpska vojska provodi nad zarobljenicima, lično pozvao grupu britanskih novinara da dođu i uvjere se da se radi o „izmišljotinama muslimanske propagande“. Ipak, pokazalo se da nije riječ o „izmišljotinama“: Vulliamy i njegove kolege zabilježili su na licu mjesta potresne slike izmučenih, premlaćivanih, neuhranjenih logoraša, koje su užasnule svjetsku javnost na izmaku 20. stoljeća. Upravo su izvještaji Eda Vulliamyja, objavljivani u listu Guardian tokom 1992. i 1993., među najznačajnijima koji su pokrenuli lavinu reakcija međunarodne zajednice i u konačnici doveli do formiranja Haškog tribunala u maju 1993. godine.

Osamnaest godina kasnije, tačnije 9. novembra ove godine, Vulliamy je u Hagu svjedočio na suđenju Radovanu Karadžiću.    

„Svjedočiti u Hagu je zastrašujuće i ne mogu reći da mi se to uopće dopada, ali to se mora uraditi“, kaže za „SB“ Ed Vulliamy.„Karadžić je iznosio argumente upravo slične onima profesora Chomskog. Ustvrdio je, između ostalog, da je u Omarskoj ubijena samo jedna osoba. Jedna jedina osoba! To je potpuno nevjerovatno i kao svjedok lako možete upasti u zamku ljutnje, ali ipak sam se uspio suzdržati. Pomislio sam, ako je ovo najbolji argument koji Karadžićeva odbrana može iznijeti - da je jedna osoba umrla u Omarskoj - onda mu se ne piše dobro. Karadžić me pitao: 'Ako vam ja kažem da je u Omarskoj umrla samo jedna osoba, kome ćete vjerovati - meni ili onima koji tvrde suprotno?' Rekao sam da je ta odluka prilično laka.“

O pismu u kojem ga Noam Chomsky optužuje da je izmijenio svoju prvu reportažu iz Trnopolja i fabrikovao kasnije izvještaje, Vulliamy kaže: „Prije svega, laska mi to što gospodin Chomsky kaže da su se stavovi o ratu u Bosni na Zapadu formirali na osnovu mojih izvještaja, ali to naprosto nije tačno. Stotine stranih novinara su izvještavali iz BiH u tom periodu. Međutim, koliko god smo mi pisali i govorili o užasnim zločinima koji su se dogodili na teritoriji cijele BiH - od Sarajeva, preko Srebrenice, do Bihaća, Jajca... - to, nažalost, nije imalo apsolutno nikakvog uticaja na političke stavove i odluke međunarodne zajednice. Svi ti političari i diplomati dozvolili su da se pokolj nastavi još tri duge i krvave godine nakon tih prvih izvještaja koje smo slali iz Trnopolja i Omarske.“

Zanimljivo je da se Karadžić na suđenju pozvao na isti tekst izGuardiana koji u svom pismu Riđanoviću spominje i Chomsky, a u kojem je Vulliamy napisao da se „Trnopolje ne može nazvati koncentracionim logorom“. Vulliamy objašnjava da su poređenja sa holokaustom nepotrebna, ali da je Trnopolje svakako bio logor, po samoj definiciji tog termina: „Trnopolje nije bio logor za istrebljenje poput nacističkih, ali je to koncentracioni logor po definiciji, jer je na tom mjestu bio koncentrisan veliki broj civila prije nego što su ih bosanski Srbi deportovali u konvojima kao dio rasističkog poduhvata koji je dr. Karadžić nazivao etničko čišćenje. Sistematsko ubijanje, mučenja, sakaćenja i silovanja bili su svakodnevne pojave u Omarskoj; u Trnopolju je bilo nešto drugačije - to je bilo mjesto u koje su ljudi dovođeni najčešće autobusima iz sela iz okoline Prijedora i tu ih se 'pripremalo' za prisilne deportacije“, kaže Ed Vullliamy. „Činjenica je da su ti ljudi bili tamo zarobljeni i pod stražom. Reći da su oni bili izbjeglice, slobodni da dolaze i odlaze kako su htjeli (kako to tvrdi gospodin Chomsky) je naprosto užasna, odvratna laž. To je revizionistički na isti način na koji danas pojedinci pokušavaju revidirati istoriju Trećeg Reicha. Takvim izjavama praktično podržavate one koji su činili zločine.“

Najgore je što se izjave Noama Chomskog ne mogu zanemariti, kaže Vulliamy, jer se upravo zločinci poput Karadžića danas u Hagu oslanjaju na takve „intelektualce“ i akademike koji nikada nisu bili u Omarskoj i Trnopolju, niti su ikada razgovarali sa bivšim logorašima i porodicama ubijenih.

„Oni tako sjede po raznim svjetskim skupovima i konvencijama i filozofiraju o tome što se dogodilo, a pri tome, naravno, nemaju pojma šta takvo njihovo neznanje znači za one koji su preživjeli sva ta zvjerstva. Je li profesor Chomsky ikada bio u Prijedoru, ili uopšte u Bosni? Ako jeste, volio bih znati o tom njegovom putovanju“, ističe Vulliamy. „Reći da sam ja izmislio svoje izvještaje je vrlo ozbiljna optužba. Ne znam zašto Chomsky to radi - možda je jednostavno opsjednut medijskom pažnjom, a možda vjeruje da je svako ko je protiv Amerike dobar i pozitivac; ali znate, i Josif Staljin i Osama bin Laden su bili protiv Amerike... Suština cijele priče je u tome da Noam Chomsky nikada nije bio na tim mjestima o kojima govorimo - i kako onda on može znati da su moji izvještaji izmišljeni? Zašto gospodin Chomsky ne bi, za promjenu, pokušao da razgovara sa nekima od preživjelih, umjesto što sjedi u svojoj udobnoj radnoj sobi u Bostonu i piše e-mailove? Ko su ti ljudi čiji su ostaci nalaženi svih ovih godina po masovnim grobnicama u Bosni? Ako je njihov identitet nepoznat, možda bi gospodin Chomsky mogao pomoći bosanskim porodicama da konačno pronađu svoje najmilije, a onda objasniti svima nama ko je bio zakopan u tim grobnicama? Neka dođe u Bosnu i neka to napravi, umjesto što mudruje preko kompjutera. Pozivam profesora Chomskog da dođe na komemoraciju u Omarsku u avgustu iduće godine, da se obrati okupljenima i kaže im da su logori izmišljotina, pa da onda pronađe sve te ljude za koje ja vjerujem da su mrtvi i ponovo ih spoji sa njihovim porodicama. Bila bi to prava senzacija“, zaključuje Ed Vulliamy.

Pismo Eda Vulliamyja „Amnesty Internationalu“, 2009.

„LJUDI POPUT CHOMSKOG GLUME DA SU NEUTRALNI, ALI SU ONI ZAPRAVO BRANIOCI MILOŠEVIĆEVOG/KARADŽIĆEVOG/MLADIĆEVOG PLANA“

Maja Radević

Aktivna polemika Vulliamy-Chomsky traje još otkako je Noam Chomsky u intervjuu za Guardian prije šest godina rekao da je Vulliamy „dobar novinar“, ali da je „vjerovatno pogriješio“ izvještavajući o strahotama bosanskih logora. Vulliamy nije ostao dužan: u oktobru 2009. uputio je otvoreno pismo Amnesty Internationalu u kojem oštro protestuje jer su iz ove ugledne organizacije za zaštitu ljudskih prava pozvali Chomskog da održi predavanje u Belfastu.

„Ovakvi ljudi (poput Chomskog, op.a.) glume da su neutralni kada je riječ o Bosni, ali su oni zapravo branioci Miloševićevog/Karadžićevog/Mladićevog plana, samo što su suviše patetični da to i priznaju. A jedina stvar o kojoj nikad ne razmišljaju iz svojih fotelja je razarajući uticaj njihovih političkih igara na žrtve i preživjele. Bol koji oni prouzrokuju nemjerljiv je. Jedno je preživjeti logore, izgubiti člana porodice ili prijatelja - a sasvim je nešto drugo kada vam grupa akademika sa agendom za podršku pogromu kaže da ti logori nikada nisu postojali“, napisao je, između ostalog, Vulliamy u pismu Amnesty Internationalu.

(Preneseno iz Slobodne Bosne broj 784)

Intervju: Srđa Popović

Onaj ko plaća vojsku, taj i komanduje

Ugledni beogradski advokat Srđa Popović za Dane komentira presudu Haškog tribunala Momčilu Perišiću, nekadašnjem načelniku Vojske Jugoslavije koja je po njemu politička, izrečena kako bi se ostalo u okviru presude Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv Srbije. Objašnjava kako je nemoguće da se nekom utvrdi de jure, ali ne i de facto odgovornost i pita: “Uostalom, kako si ti dozvolio ako si ti imao de jure odgovornost, da neko drugi ima de facto odgovornost?” Osim toga govori o krivičnoj prijavi koju je podnio protiv Vojislava Koštunice kojega je optužio da je odgovoran za političku pozadinu napada na Zorana Đinđića, te o politici Borisa Tadića i tenzijama pojedinaca da se na Balkanu ponovo prekrajaju granice

Srđa Popović: “Ja mislim da je Srbija prva istupila iz Jugoslavije” DANI: Gospodine Popoviću, kako komentirate presudu Haškog tribunala Momčilu Perišiću, nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije? POPOVIĆ: Moj opšti utisak je da ovo jesu u najširem smislu političke odluke. To je najvažniji od svih postupaka koji su se vodili, ili u Tribunalu, ili u našim regionima. Znate, da izađete i pitate ljude oni bi rekli kako nije bilo rata, jer se ovde nije ratovalo. Međunarodni sud pravde kada je donosio političku odluku, to znači da je mislio na političke posledice te odluke. Moj je utisak da se htelo preseći na polovini, da budu nezadovoljni i jedni i drugi, da se genocid desio, ali da Srbija nije direktno učestvovala. S obzirom na predrasude Zapada i prema nama i prema Balkanu, to bi moglo da se definiše kao “nismo hteli da svu krivicu svalimo na jednu stranu, jer bi sutra mogao neko da se sveti za genocid i tu nikad kraja” i zato je doneseno jedno solomonsko rešenje “ni ovamo – ni onamo” i da bude onako, kako su govorili tokom rata – “da budemo nepristrani, da se jednako odnosimo prema obema stranama”, a to je uvek išlo na ruku Miloševića, odnosno onima koji su izvršili genocid protiv Bosne i Hrvatske, pa samim tim krivice nisu bile podjednake. Bilo je zločina i na drugim stranama, ali je to neuporedivo. I onda idu sve te priče “nije važan broj žrtava, nećemo sada da merimo i da upoređujemo broj žrtava rata, nije važno ko je prvi počeo, svi su bili isti”. To jeste jedan autizam. Oni ne žele uopšte da se petljaju u naše plemenske odnose i pokolje, ne žele da čuju ništa više od nas, a kad je pucanje prestalo, oni su smatrali da je stvar završena, posebno su Amerikanci imali tu želju “idemo u budućnost”. DANI: Kako onda komentirate da je Perišić proglašen odgovornim za ono što se dogodilo u Hrvatskoj? POPOVIĆ: I to je bila politička odluka, ali da vam kažem nešto – manji su to zločini, lakše je, nešto mu se mora oprostiti, “ovde smo malo zakinuli, tamo ćemo malo da dodamo” i ja u tom smislu mislim da je ona politička. Oni strahuju da stvore neke dugoročne resantimane, koji će uticati na te odnose, ali to se uopšte ne postižu na taj način. Samo su stvorili jednu laž prema Srbiji, koja je u osnovi našeg odnosa prema devedesetim. To je, tobože, ove republike su htele samostalnost, a mi smo tobože hteli Jugoslaviju i mi smo štitili naše sunarodnike u tim republikama. To je ta osnovna laž, a od nje zavisi odnos prema svemu drugom što se dešavalo. Ja mislim da je Jugoslavija prestala da postoji kad je Slovenija izašla iz Jugoslavije. Srbija je donela Ustav iz decembra 1990. gdje je izglasala dve ključne odredbe – jednu da je Srbija suverena zemlja. Dakle, 1991. Jugoslavija de facto više nije postojala. I ne samo što su doneli takav ustav, nego su po njemu i postupali. Počeli su da donose zakone iz isključive nadležnosti Federacije, da donose monetarne i fiskalne odluke, dakle da se ponašaju kao nezavisna država. Polemisao sam s mnogima da li je to tačno ili nije. Ja mislim da je Srbija prva istupila iz Jugoslavije. U svakom slučaju, mislim da Jugoslavija od tada, od donošenja tog ustava, nije postojala. DANI: Ali je postojala JNA. POPOVIĆ: Ali je postojala JNA. E sad, ne može postojati vojska zemlje koja ne postoji. Poslije toga je JNA bila jedna velika grupa naoružanih ljudi u uniformama, ali nije bila nikakva vojska. To je bila jedna faktička vojna grupacija, koju je interesovalo ko će da je plati. I onaj koji je bude plaćao, on će naravno da daje zadatke. DANI: I da komanduje? POPOVIĆ: I da komanduje. Milošević se uopšte nije mnogo zbunio kada se Jugoslavija raspadala, kada se partija raspadala. On je jedini razumeo u tom trenutku da je najvažnija institucija u zemlji vojska. To je i Tito mislio uvek. I Titova partija nije bila SKJ već je bila vojska. I Milošević je to shvatio i on se potrudio da plaća vojsku tako što je napravio upad u monetarni sistem i oni su od tog trenutka za mene bili jedna plaćenička vojska i bili su, ja bih rekao, ne plaćenička vojska Srbije nego plaćenička vojska Miloševića i njegove političke klike, jer su oni sve obezbeđivali za plaćanje vojske i za rat, što je on sam priznao kada je bio uhapšen u Srbiji, da su oni potkradali budžet da bi finansirali vojsku i rat. To je bila krađa koju je izvršila jedna šačica ljudi. Ta šačica ljudi je plaćala tu vojsku, davala joj zadatke i komandovala njom. Oni su nastavili da je zovu JNA, kao što su nastavili da zovu i ovaj ostatak od Srbije i Crne Gore Jugoslavijom. To također nije bilo tačno. To nije bila Jugoslavija. Ona je imala definisan okvir od šest republika i dvije pokrajine i to je bila država. Ako toga nemate, onda država više ne postoji. Vojskom je u SFRJ komandovalo Predsedništvo. A ono takozvano krnje Predsedništvo nije bilo nikakvo Predsedništvo. O tome je pisao i Borislav Jović u svojim memoarima kako su oni pitali: “Hoće li vojska prihvatiti da prima naređenja od nas, kad u pola sastava delujemo”? Sve su ostalo tehničke odluke. To su odnosi koji su se bazirali na tome da su oni tu, da tu vojsku plaćaju i na jednoj ideološkoj bliskosti SPS-a i vojske, koja je bila indoktrinirana idejama socijalizma i tobož socijalista i idejama celovite Jugoslavije. A oni su tobož za Jugoslaviju. Ali osnovno je što su oni bili u stanju da je plaćaju po cenu inflacije, po cenu budžetskih krađa, po cenu zaduživanja. DANI: Sad je to i dokazano. Sve to stoji. Plate su dolazile iz Beograda, oficiri su išli na ratište iz Srbije, samo što Perišić nije imao komandu. Šta to konkretno onda znači? POPOVIĆ: I ne samo to. Ja sam objavio jedan tekst o tome kako se lažemo i kako smo se lagali na osnovu zapisnika VSO-a. Počinje sednica i neko, sad nije važno ni ko, kaže: “Šta ćemo da radimo s ovim oficirima, njih plaćamo odavde, upućujemo ih u Bosnu, to jednog dana može da bude vrlo nezgodno”? Oni su bili toga svesni. Momir Bulatović je to objavio u jednoj knjizi. Sad vidite bestidnost tog pravdanja. Svi oficiri su na platnom spisku, imaju sve beneficije pripadnika Vojske Jugoslavije i odavde ih Generalštab upućuje na ratišta. Spominju se i brojke – negde 3.000, negde 1.600. Oni su postavljali celi komandni kadar i on je odlučivao šta će da se radi. I onda oni daju razne predloge kako da se cela stvar zabašuri. Pa plata nije plata, to je “pomoć njihovim porodicama” pošto oni nisu tu i te porodice su ovde ostavljene. A da, to je odlično i onda uskače Milošević i kaže “dobro bi bilo da mi njih tamo upućujemo” i onda ostali odjednom govore: “Pa mi njih tamo ne upućujemo.” A i jedni i drugi znaju šta se događa. Zato kažem da je on tokom samih događaja nastojao da falsifikuje činjenice, dok se one još događaju i onda oni smišljaju kako da spinuju to sve i onda se to prihvati kao istina. DANI: Među dokazima se spominju izjave Miloševića, Karadžića, Mladića da ti ratovi ne bi mogli biti mogući bez pomoći iz Srbije. Kakvu to pravnu mogućnost ostavlja građanima BiH da pokrenu tužbe prema Srbiji zbog naoružanja koje je proizvodila i slala Vojsci RS-a? POPOVIĆ: Ta presuda je svesno donesena da se utopi u presudu Međunarodnog suda pravde. Sećam se jednog članka New York Timesa u kome kolumnista predstavlja ideju o vojnoj intervenciji objašnjavajući zašto Amerika ne bi trebala da interveniše: “Šta mi imamo da se mešamo u poslove ljudi koji ni auto ne znaju da naprave.” I to jeste taj jedan rasizam. Govoreći pravnoteorijski, koncept pravde uvek je ograničen na jednu zajednicu. Šta je pravedno, to važi unutar pojedinih zajednica. Šta je pravedno Zapadnoj Evropi i Americi, to je jedna stvar, a šta mi znamo šta je pravda, nikada pravdu nismo imali, nećemo je nikad ni imati, šta ima da se brinu o nama, tu neku pravdu da uspostavljaju, kad mi sami sam koncept načelno ne prihvatamo, nego pristajemo uvek da snaga i sila odlučuje o svemu. To je jedino što poštujemo i šta će oni sada da nam dele lekcije o pravdi. Mene interesuje da li će se Tužilaštvo žaliti. DANI: Kažu da analiziraju presudu pa će nakon toga da odluče, ali valjda je logično da se žale ukoliko su neke tačke optužnice, za koje je Tužiteljstvo tvrdilo da ima dokaza, odbačene. POPOVIĆ: Još iz 90-tih dolazi ta ideja, takoreći neutralnosti, sa koje je i UN delovao. On je bio tu da onemogući sebe da išta uradi. Kad neko spomene intervencije, stalni izgovor je bio da bi to ugrozilo pripadnike UN-a. Pa povucite ih, ali čim ih povučemo oni će shvatiti da je UN “smokvin list” u nedostatku bilo kakve političke volje da tamo nešto intervenišu. A što se tiče te komandne odgovornosti, ja to shvatam malo drugačije u odnosu kako je tretira Tribunal. DANI: O tome se puno raspravlja, naročito u Hrvatskoj, nakon presude Gotovini i drugima. Šta po Vama znači komandna odgovornost? POPOVIĆ: Bilo je i ovde u Srbiji nešto rasprave, ali nedovoljno artikulisano, jer je ovde sve nedovoljno artikulisano. Komandna odgovornost podrazumeva da ako vi imate nadležnost da komandujete ili kažnjavate, vi ste odgovorni za to šta ta vojska radi. A oni tumače ovako – “možemo imati formalnu nadležnost i formalnu moć, ali faktički da neko”... to je ono de jure i de facto. Po meni, ako je utvrđena de jure odgovornost, ti si odgovoran. Tek ako to ne može da se utvrdi i ako je to nejasno, moramo da idemo na de facto odgovornost. Uostalom kako si ti dozvolio ako si ti imao de jure odgovornost, da neko drugi ima de facto odgovornost. DANI: Tribunal je Perišiću za BiH utvrdio de jure odgovornost, ali ne i de facto. POPOVIĆ: Onaj koji je de facto za nešto odgovoran, što znači da u realnosti postoji uzročna veza između njegovih dela i posledica, to je osnova svake odgovornosti krivičnog dela. To je uvek tako. Tako se sudi da se vidi ko je faktički prouzrokovao posledice. Čemu onda uopšte uvoditi komandnu odgovornost? Ona se uvodi kada nekome ne može da se utvrdi de facto odgovornost, ali ima de jure odgovornost. I on je odgovoran zato što je bio u takvom položaju. Vi imate vojsku, imate naoružanu decu, dajete im puške i topove, pa ne znam da onaj koji njima komanduje nije odgovoran. Dakle postoji ta nadređenost, ta naoružana masa ne može da odluči šta će da radi s puškama, pobogu. U trenutku kada se JNA formalno povlači iz Bosne, u maju 1992., ostavljaju svo teško naoružanje, a u tom trenutku Bosna je nezavisna država. To je krivično delo da vojska na teritoriji druge zemlje ostavlja naoružanje. To je krivično delo protiv oružanih snaga jer vi predajete naoružanje nekome u drugoj zemlji, državljanima druge zemlje. Ovdje su uvek ti pravni aspekti zamagljeni i nevažni. i ovde svi znaju da je to obična laž. Ali to je jedna laž oko koje smo se složili zato što mislimo da nam to ide u korist. DANI: Ali ta laž koštala je Bosnu i Hercegovinu svega i ona se još uvijek ponavlja i njoj se još uvijek vjeruje. Kako izaći iz tih laži u koje je uključena i međunarodna zajednica? POPOVIĆ: Nekako smo svi poslije Daytona, naročito poslije 2000., kad je u Srbiji promenjen režim, uspeli da zaboravimo kako je to stvarno izgledalo tih 90-tih i šta smo bili krivi za to. To, naravno, najlakše zaboravljamo. Ali više ne može da se zaboravi i onda se kaže: šta je bilo, bilo je, sad idemo napred. Pa, kako ćeš da ideš napred, kako da budemo normalni, kad nismo normalni? Suviše ljudi je tu učestvovalo, suviše ljudi je bilo uz Miloševića, suviše ljudi je ćutalo tokom 90-tih. Bile su grupice, šačice ljudi, pojedinci, koji su pokušali da nešto urade. Bilo jeVreme, Naša borba, ali on drži RTS, on drži Politiku i sve te visokotiražne listove. Laska to tom ološu, koji se muva, pomaže da oni i neku ličnu korist ostvaruju dok se busaju u te patriotske grudi. Milošević je korumpirao narod. I to se teško priznaje. Naročito se teško priznaje nakon bombardovanja Srbije o kome se govori kao o nekoj agresiji. Zašto nisu bombardovali Zurich? Mogli su to da bombarduju, to je mnogo zgodnije ili da bombarduju Italiju, i to kad je bio drugi genocid na pomolu. To je jedan grč gde ljudi odlično znaju šta je istina, ali tu laž doživljavaju kao neki spas. I ko god im kaže nešto drugo, taj je neprijatelj, nije Srbin, odmah ste isključeni iz tog, što oni kažu, nacionalnog bića i tog kolektiviteta. Imao sam jedan razgovor sa čovekom koji je u Haagu zastupao Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde. I on mi kaže: “To se moramo nekako izboriti, to ako bude svi ćemo plaćati tu odštetu.” Pa šta ako ćemo plaćati odštetu? Pitam: jel’ mi naplaćujemo još uvek ratnu odštetu od Nemaca? I to je OK, jel’ da? Pa kaže, ovo su nove generacije... Nove generacije i plaćaju, ne plaćaju nikakvi hitlerovci, ili neki nacisti, plaćaju Nemci koji su se odrekli tog nacizma. A to što se tebi ne plaća, pa izvini, trebao si to da misliš ranije. DANI: Ako se već toliko brine o plaćanju zašto se nije bunio kad su se plaćali ratovi u Hrvatskoj i BiH što je Srbiju dovelo do potpunog finansijskog kraha? POPOVIĆ: Ma ne, to je samo racionalizacija i to je propaganda. DANI: O kom advokatu iz tima odbrane govorite? Vladimiru Đeriću? POPOVIĆ: Nisu to neke tajne, bio je to Đerić. On je inače OK i inače mislim, uvijek sam mislio da je on razuman i da zna šta je šta. DANI: Upravo on je zastupao Srbiju i isposlovao da se zaštite zapisnici Vrhovnog saveta odbrane. POPOVIĆ: Da su se zapisnici VSO pojavili u vreme tužbe presuda bi bila drugačija. Ja nekako i dalje mislim da su zapisnici VSO-a dovoljan osnov za zahtevanje revizije. Druga je stvar da li bi uspelo ili ne bi. Ali, odande se sve vrlo jasno vidi. DANI: U BiH je nedavno otvorena rasprava oko pokretanja revizije tužbe BiH protiv Srbije. Među ključnim dokazima se spominju upravo zapisnici VSO-a s kojih je skinuta zaštita na suđenju Perišiću. Jeste li Vi imali prilike čitati te zapisnike? POPOVIĆ: Ja ne samo što sam imao prilike da ih čitam nego sam sve to dao da mi se prekuca iz PDF-a, da imam u Wordu, da mogu da idem kroz to i da vadim delove. Moja ideja je da vidim koji su argumenti presude kojima se osporava direktna uloga Srbije u genocidu, pa da vidim kako citatima iz VSO-a mogu da se ti argumenti ospore, ali da vidim njihove konkretne argumente, šta oni kažu u presudi. Zašto misle da Srbija nije direktno učestvovala. Mislim kad bi se to uradilo da bi se videlo da ti argumenti koje oni upotrebljavaju ne stoje i da bi se iz tih zapisnika, da su bili dostupni u doba kad su oni donosili odluku, odluka morala da bude drugačija. DANI: Sad su ti zapisnici dostupni i po Vama su oni dovoljna osnova za reviziju? POPOVIĆ: Ja mislim da je to jača osnova, nego Perišić. Oni su, ustvari, presudili isto k’o Međunarodni sud pravde. Sud je Perišiću izrekao presudu u kojoj su svesno mislim nastojali da ostanu u onim granicama u kojima je bila i presuda Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH. DANI: Mislite da se nisu usudili da podižu političke tenzije u regiji? POPOVIĆ: Da. Ali, ovi zapisnici mislim i da nisu izanalizirani dovoljno. DANI: U BiH još uvijek nisu, to se tek najavljuje. POPOVIĆ: To je neverovatno. Ljudi su i kod vas i ovde obeshrabreni zato što vide da se tu ništa ne dešava, da to više nikog ne zanima, a i oni su, naravno, deo toga. Niko ne polazi od sebe i da kaže: pa dobro ako niko neće, evo ja ću. Ne, ne, nego kažu: pa kad niko neće šta ću i ja tu, to je jedan zamoran posao. A to nije tačno. Ja ovde ganjam ovog Koštunicu za Đinđića, i svi su mi govorili: “ma daj, pusti, pa neće to niko...” Što me briga što neće niko. Šta me briga, bre. Hoću da vidim da li oni mogu stvarno sve da prećute, sve da progutaju, sve da slažu. I pokaže se tako da nekad neka stvar prođe, ali mora neko to da pokrene. DANI: Govorite o krivičnoj prijavi koju ste podnijeli protiv Vojislava Koštunice u kojoj ga teretite za političku pozadinu Đinđićevog ubistva? POPOVIĆ: Ja sam napisao krivičnu prijavu protiv Koštunice. Tom atentatu prethodila je oružana pobuna Jedinice za koju ima jako mnogo dokaza da ju je podržavao Koštunica i DSS u svojoj političkoj borbi sa Đinđićem. Koštunica je tada držao vojsku kao predsednik države. DANI: Ko je tada kontrolirao službu državne bezbjednosti i policiju? POPOVIĆ: U tom trenutku služba je, koliko je to bilo moguće, u Đinđićevim rukama s tim što je ceo aparat sumnjiv. DANI: On je imao prvog čovjeka službe, ali da li je imao vremena reformirati cijelu službu? POPOVIĆ: On je na čelu službe imao svoja dva čoveka. Aparat je bio mešan, neki su se pritajili, neki tobože surađuju. On nije imao vremena da ih očisti. Uspeh te pobune doveo je do dve vrlo opasne posledice. Jedna je da je UDBA prešla pod vojnu bezbednost i Đinđić je izgubio službu koja je trebalo da štiti javni poredak i društveni i ustavni. Prešla je u ruke ljudi koji su hteli da ga sruše. A drugo, je što su oni bili ohrabreni tim uspehom da sad počnu i drugim sredstvima da ga ruše, pa ako treba i da ga koknu. Tako da je ta pobuna bila ustvari deo glavnoga cilja da se sruši Đinđićeva vlada, deo smišljenog plana. Na suđenju oko atentata sud je odbio da uopšte ulazi u tu oružanu pobunu jer zato nije tuženo. A Tužilaštvo je isto smatralo da to ima veze, ali hajde tužićemo ih za atentat, a nije važno ono što su pre toga radili, to su bile etape. Ja sam već tokom suđenja tražio i optužnicu za vojnu pobunu koja uključuje ne samo ove pucače već i političke činioce. Našao sam na jednom mestu da taj Legija s nekim razgovara još pre atentata i kaže: “Znate kako, mi smo samo metak, drugi nišani i povlači oroz, mi samo letimo tamo gde smo upućeni.” Tačno, to je tako bilo. On se setio da ubije premijera. Zašto? Šta ga briga? Oni su upetljani u to zato što su svi imali pretnju Haag i kad je Đinđić izdao Miloševića Haagu, mislili su pa on će i nas ovako. DANI: Mislite da su Đinđićevi politički protivnici samo vješto iskoristili Haag u cijeloj toj priči iako su time u stvari samo sebe štitili? POPOVIĆ: Naravno. To je bila ideja da se vojska zaštiti. To je Koštunica bio pretvorio u svoju misiju: ne sme da se dozvoli da ta uloga Srbije postane tako jasna, da to uđe u istoriju Srbije, on vas brani istorijski. DANI: Je li uspio u tome? POPOVIĆ: Mislim da je to jedan dugotrajan proces. On je uspeo pre svega jer je bio u onoj glavnoj stvari, a to su ratovi, nacionalizam i tad je bio uz Miloševića, on je nekada bio i gori, on je kritikovao Miloševića kad je uspostavio onaj tobožnji embargo na Drini. To je bila izdaja za Koštunicu. Morali bi da se vratimo i na peti oktobar i smisao tog događaja. Meni je nejasan taj događaj, znamo ko je poražen, poražen je Milošević, a ko je pobedio? Ne znamo ko je pobedio. Tada sam rekao tek će da se vidi ko je pobedio. I kad je počelo ovde da izgleda da je ova Đinđićeva mnogo liberalnija i prozapadno okrenuta frakcija na vlasti, kad se videlo da su oni možda pobednici petog oktobra onda ga je Koštunica ubio. Ne, ne, nećemo tako. Ti hoćeš revoluciju? Ovde se dogodila normalna smena vlasti, otišao je Milošević, a šta sam tu ja, ciljevi su isti, logika je ista, ideologija je ista... DANI: Da, ali zvanično je govoreno da odlaskom Miloševića otišla i ta politika iz Srbije POPOVIĆ: Tako je to prenosio i Đinđić. Njihova politička bitka je bila, ustvari, o interpretaciji petog oktobra: je li to redovna smena vlasti ili je to ulica skinula diktatora i zločinca. I kad je ova Đinđićeva stvar počela on je njega dobro izmanevrisao. Kad je otišla Crna Gora Koštunica je ostao bez funkcije, vojska je trebala da padne u ruke Đinđiću. Petnaest dana poslije atentata bilo je predviđeno da vojni resor dođe u nadležnost Demokratske stranke. To je bio odlučujući razlog da on bude ubijen. DANI: Hoćete da kažete da je u tom trenutku vojska u Srbiji bila jača i od službe i od policije? POPOVIĆ: Bila je najjača. Zato što je Koštunica dijametralno drugu politiku vodio od Đinđića i imao je iza sebe vojsku i kad je bio atentat on je trebao da bude saslušan, a Koštunica onda počinje pretiti vojskom. DANI: Je li Tužilaštvo reagiralo nakon što ste podnijeli prijavu protiv Koštunice? POPOVIĆ: Ja sam njih davio tokom suđenja koje se završilo 2007. i uspeo sam tada od tužioca da isposlujem obećanje da će oni pokrenuti taj postupak za oružanu pobunu, jer je već i u onom suđenju za atentat bilo dovoljno materijala po onome šta su ljudi govorili. Izašao sam u javnost s tim što mi je tužilac obećao. Onda su počeli da uzmiču od tog obećanja. Sve to vreme sam mislio čekaću ih, ja sam strpljiv, a stalno ih podsećam. Onda su pričali, pa to će istorija raščistiti... Kakva istorija? E sad ću ja da podnesem krivičnu prijavu pa vi odlučite: je li hoćete to da obavite ili kažite jasno i glasno ne mi to nećemo. Podnio sam prijavu i oni nisu mogli to da odbiju, imao sam punomoć majke i sestre i to bi izgledalo grozno. Onda su počeli da puštaju neke zvuke, pokrenuli su, pokrenuće, pa da onda umire javnost i objave da će saslušati i Koštunicu. Onda je Koštunica skočio da neće on nikakve izjave da daje, da on nema s tim veze i povukao je ove avetinje, kao što je Kosta Čavoški, Smilja Avramov, Lazanski, ne znam te budale, da mu neku peticiju potpišu da je to politički progon. Međutim, onda se dogodilo da i Simović bude uhapšen i on hoće da govori. DANI: Govorite o hapšenju u Hrvatskoj? POPOVIĆ: Da, on je bio pripadnik JSO-a, ne on je bio pripadnik Zemunskog klana. To je isto. Ja njih sam na suđenju tako često zvao, slučajno. DANI: Zašto ste uopće odlučili da prihvatite taj slučaj? POPOVIĆ: Pre 50 godina sam branio Đinđića kao studenta, ’68. i bio sam s njim vrlo blizak. Kad se vratio iz Nemačke i ušao u poliitku proveli smo dane i dane zajedno. Ja sam njega vrlo voleo. Ustvari smo se rastali kad sam ja odbio njegov poziv da uđem u politiku. Tražio sam da vidim program, prva polovina med i mleko sve bih potpisao, drugi deo nacionalizam. Rekao sam: “Zorane ja ne mogu ovo”, on kaže: “Ti ne razumeš to ovde mora, to će biti duga borba, hoćeš ti da te proglase za izdajnika.” Proglasiće te svejedno za izdajnika. Ja i nisam za politiku jer ne mogu da držim neku partijsku liniju u koju ne verujem. Onda mi se obratila Ružica da je zastupam. Ja mislim da je ona pogrešila zato što se posle “preudala” za Demokratsku stranku, Demokratska stranka je ušla u koaliciju sa Koštunicom, ali nije imala snage da mi otkaže punomoć što bi ona, mislim, najradije učinila. Mislim da je Đinđić bio najbolji od svih njih i da je on davao neku nadu. Ne može to da se pusti tek tako jer svi su se obeshrabrili kada je on ubijen, nastala je apatija, rezignacija, eto ne može, nastavljaju se devedesete samo na drugi način. DANI: Nakon Koštunice i Đinđića Srbija je dobila Borisa Tadića. Kako vidite njegovu politiku? POPOVIĆ: Prvo mislim da je jedan loš gen usađen u tu partiju na samom početku, koja je trebala da bude naša najveća nada. Kada je formirana ta partija u nju su ulazili intelektualci, gradski ljudi... ali oni su, iz tog razloga koji sam vam spominjao i kad sam govorio o Đinđiću, govorili pa mi moramo malo i ovu liniju da držimo inače će nas pojesti, mi smo slabiji. Mislim da je taj gen i danas prisutan u toj partiji i da je ona, ono što kažu, ni riba ni devojka, i da se zato ona tako cepala. I Koštunica je bio u DS-u pa je izašao, pa je Čavoški bio pa je napravio svoju partiju, pa je Čeda Jovanović bio u toj partiji, tako da ta partija stalno doživljava iznutra te potrese jer je na početku definisana dvosmisleno tako da u toj partiji od početka imate nacionaliste i demokrate, a demokrata i nacionalista istovremeno ne možete biti nikako i to je njihov stalni problem. I to potpuno dosledno radi i Boris Tadić. E, sada kad vi razgovarate s Borisom Tadićem on će isto to da vam kaže: pa ne može to... DANI: Naravno kad razgovarate nezvanično? POPOVIĆ: Nezvanično. On kaže: “Mi moramo uvek neki korak mali da napravimo na onu stranu pa se vratimo, ali naš glavni kurs je ovo.” A sad imate nacionaliste u njegovoj sopstvenoj partiji koji to drugčije shvataju: “Ne, mi smo nacionalisti, a moramo zbog ove međunarodne zajednice malo i ovo.” DANI: Ta licemjerna politika itekako se osjeti i prema BiH. POPOVIĆ: Tadić pravi gestove. Ode u Sarajevo, a onda u Banju Luku i grli se ovde s Dodikom. DANI: Dešavanja na Kosovu su ovih dana aktuelizirana. Koliko je to povezano s izborima koji se približavaju? POPOVIĆ: Eto vam Kosova, Tadić uopšte ne može da prizna da zna odlično da je izgubljeno. Po meni, to je izgubljeno ’90. Pokušali ste da rešavate silom problem koji se silom ne može rešiti, to je idiotizam, ko da se to ne bi neko već setio za sve te godine gde je Kosovo problem da to možeš silom da rešavaš, nego ćete da napravite takvu situaciju da će Kosovo da se otcepi. Razgovarao sam s Albancima, s Vetonom Suraijem, i kažem: “Garantujem ti da ćete vi da dobijete nezavisnost, al’ onda Miloševiću spomenik na sred Prištine mora da dignete, nikad vi to ne bi dobili bez njega.” DANI: Ali problem Kosova se danas direktno reflektira na BiH. POPOVIĆ: To je bila uvek ta priča srpskih nacionalista: “Ako je tako pa mi ćemo istu logiku da primenimo na Republiku Srpsku” i stalno misle da to neko može da im prihvati, tu trampu: “Evo pustili smo Kosovo, ali dajte nam ovo.” Sandžak je realnost s kojom može da se živi. Naravno, ukoliko je teže u zemlji, utoliko je to komplikovanije. Govore o novim granicama, pa ćemo sve te enklave da razmenimo, pa to ne ide tako. Neće moći ovde nikakve granice više da se menjaju. DANI: Spomenuli ste kolektivitet, zajednička sjećanja. Da li može da se govori o kolektivnoj odgovornosti ili čak kolektivnoj krivici? POPOVIĆ: O kolektivnoj odgovornosti sigurno će da se govori. Krivica je krivično-pravni pojam, ona zahteva nešto sasvim drugo, zahteva jedan umišljaj. Vi kad glasate za Miloševića vi znate da će on na kraju dovesti do Srebrenice, pa šta hoćete? Politička odgovornost je nešto sasvim drugo i kad dajete svoj glas četiri puta na izborima Miloševiću dok se sve to događa, svi ti zločini su već poznati, pa naravno da imate političku odgovornost inače nema veze kako glasaš, ali onda nemoj da glasaš, kad glasaš preuzimaš i neku odgovornost. Hoćeš ljude određenog profila i određene politike. Tako da postoji odgovornost. DANI: Često se govori o procesu suočavanja s prošlošću, pogotovo međunarodna zajednica voli to da ističe. Vidite li Vi dešavanja u regiji tako? POPOVIĆ: Ima zgodna okolnost da sam ja došao ovde 2001. i mogu da procenim da li se nešto promenilo. Tada kad spomenete ratni zločin, pitaju kakav ratni zločin? Danas to niko ne može da govori. Mislim da su ljudi ovde nezadovoljni, imaju i razloga, nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, a teško je čoveku kad je nezadovoljan da kaže: pa sam sam kriv. Svi su nevini samo eto ovo im se desilo, pa otkud njima to da se desi? Nekad sam imao prilike ovde da govorim pred neprijateljskom publikom, i ja tu mislim da greši i ovaj NVO srpski i ovi ljudi koji su OK što ne razdvoje te stvari i kažu mladim ljudima ovde, koji se osećaju da su, kako da kažem, oni jesu diskriminisani s pravom, ali moraju da im kažu: “Ja znam da ti je to teško i to je normalno i nas sada boje sve istom četkom, čim saznaju odakle si niko te više ne pita za tvoje lično mišljenje”, ali tako smo i mi Nemce posle rata. Niko nije pitao jesi li ti bio nacista, ako si ti Nemac i dođeš u Dalmaciju na odmor svi te mrze. Pa naravno da te mrze. I nismo govorili to su radili nacisti, nego smo govorili, to su radili Nemci. I to je ta istorijska cena koju plaćaš kad zalutaš tako negde.

Procesuiranje ratnih zločina Nema moralne osude društva DANI: U Beogradu se može čuti, mada je Tadić prvi to pokrenuo, da je hapšenjem Ratka Mladića završena obaveza Srbije prema Haškom tribunalu i da su sad svi pohapšeni pa je samim tim završena i priča o ratnim zločinima. Mislite li Vi da je to tako? POPOVIĆ: Uopšte ne mislim tako. Svaki pravnik iole pošten bi morao to da vam kaže. Smisao krivičnog postupka je, naravno, da se kazni počinilac. A smisao krivičnog postupka je, takođe, da se vaspostavi jedan moralni poredak koji je tim krivičnim delima narušen. Znači da celo društvo shvati da to što je taj učinio je pogrešno, loše, da će uvek biti kažnjeno i da je on doživeo i moralnu osudu društva. Vi to ovde nemate zato što se ovde stalno predstavlja da taj Haag neopravdano ljude hapsi, a da mi eto nemamo kud nego moramo tamo da ih šaljemo, a u stvari oni su nevini. I vi time ne samo da sprečavate da presude izvrše svoj učinak na društvo, nego predstavljate to kao, takoreći, neko nasilje nad Srbima. DANI: Kakva će biti svrha prenošenja nadležnosti s Haškog tribunala na nacionalne sudove? POPOVIĆ: Ako bi bilo tih suđenja to bi imalo većeg efekta nego taj sud koji nama svima sudi s polja, koji mi iznutra ne priznajemo za sud našeg društva, nego je to sud spoljnog činioca koji ima svoj pogled, a mi zadržavamo svoje mišljenje. Kad vi dobijete suđenja ovde vi morate da se odredite, to je naš sud, to je naše tužilaštvo. Ili da kažete, nema pravde u ovoj zemlji, svi su ljudi nevini, to je tek tako. Ali, mnogo više obavezuju te presude koje bi se dešavale lokalno, a veliko je pitanje da li će se dešavati s obzirom na stanje svesti. Da li će se usuđivati te države da to stvarno procesuiraju. To je sve jedan vrlo dugoročan proces i sve dok ljudi koji su aktivno učestvovali u svojim životima, u tim ’90-im i snose krivice individualne ne samo u političkoj odgovornosti, to će jako teško ići. (Preneseno iz DANA br. 745, sept 2011)

AMIRA: ZEMI ME ZEMI

• Amira Medunjanin – vocal 
• Dino Šukalo – guitar 
• Kim Burton – piano 
• Edvin Hadžić – doublebass
• Amar Češljar – drums

Charles Simic: SVIJETLA STRANA BALKANA

Piše: Charles Simic za New York Review of Books
Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba

1.
Ovog proljeća otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promivišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od strane srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina.
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.

Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđa vjekova s javnim zgradama koje se vide svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim  drugim evropskim gradovima.

Zaprepašćuje činjenica da je doslovno svaka građevina u Sarajevu pretrpila izvjestan stepen oštećenja za vrijeme opsade, a 35.000 zgrada potpuno je uništeno, uključujući i najčuveniju – Nacionalnu biblioteku, sa hiljadama nenadoknadivih starih knjiga i rukopisa. Veliki dio onoga što je uništeno ponovno je izgrađeno, pa mi  se učinilo da grad cvjeta; za moje posjete vrijeme je bilo toplo i sunčano; gledao sam sve te ljude kako šetaju ulicama ili sjede po kafanama prijateljski ćaskajući, i sve to što se ovdje događalo prije petnaest godina učinilo mi se sasvim nezamislivo.

Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u kasino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su  pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske,  Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje a željeli biste da jeste.

Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.

Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je  to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, i nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad pogrešno pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.

Morao sam se naviknuti i na jezik koji ne govorim često. Iako sam Beograd napustio prije pedeset osam godina, kad mi je bilo petnaest, iako sam se vraćao tamo tek nekoliko puta u kratke posjete, zadržao sam njegov specifični akcenat. Kad sam stekao samopouzdanje i počeo slobodno govoriti, lokalni stanovnici mogli su pogoditi odakle potičem, mada moje oblačenje i ponašanje nisu bili u skladu s jezikom koji govorim pa su me morali o tome pitati. U intervjuima su me takođe pitali o djetinjstvu u Beogradu, o životu u Americi, o  poeziji, ali nisu postavljali otvorena politička pitanja, kao što se dogodilo u Srbiji sedam dana kasnije. (Mladićevo hapšenje desilo se nekoliko dana nakon što sam otišao.)

To me iznenadilo, ali i donijelo olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u BiH dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečem drugom.

Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakvih loših predosjećaja da će ovi postati čudovišta u kakva su se pretvorili. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata.  Tim ljudima, s tri različite vjere, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih  – i zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni  nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.

Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija  Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.

Čitali smo poeziju u jednom pozorištu na hrvatskoj strani grada. Sala je bila puna mladih ljudi, neki od njih htjeli su nakon završene večeri pričati o poeziji, ali su nas požurili da odemo na večeru u franjevački samostan, čija biblioteka potiče još iz petnaestog vijeka. S nama je bio i sjajni muzičar Slovenac, koji je svirao za vrijeme naših nastupa i nije se razdvajao od gitare; on i još dvoje su za vrijeme večere zapjevali bosanske pjesme, nastavili su pjevati do duboko u noć u hotelu, proširivši repertoar na srbijanske, mađarske i ruske pjesme. Uprkos svoj zloj krvi i međusobnoj sumnji, različite etničke grupe u tom dijelu svijeta vole muziku onih drugih. 

Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.

2.
Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.

Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje  NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, kako je tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro njegove su kafane već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.

Srpska pravoslavna crkva izgleda ima gomile para s kojim gradi nove crkve, od priloga za koje vele da stižu od domaćih ih ruskih oligarha. Crkve su često ogromne i slabo posjećene, jer Srbi, uprkos tome šta vam mogu reći ako ih isprovocirate, nisu baš religiozni. Idu po krštenjima, vjenčanjima, sahranama, ali nedjeljom nisu u crkvi. Što se tiče Bosne, tamo saudijski novac podiže džamije, čak i luksuzni hotel gdje ne poslužuju alkohol; ovakvi napori da se poveća religioznost među narodom a da se ne posvećuje pažnja lokalnim običajima najvjerovatnije će propasti.

Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska  politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.

Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok jedne ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin, čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod  surovih  ubojica.
To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli majka novinarima svaki put neka majka kad kakav ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ove vrste pameti jeste nesposobnost da vidiš sam sebe očima onih ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga. Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.

Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.

Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austro-ugarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji  i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenih koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema.  Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su oni bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji  su iščezli iz  Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.

Prolazeći kraj kuće gdje sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš  jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili iz njegove vile 1945. godine. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za  to skriveno mjesto i posjećuju igračke s vremena na vrijeme, malo podrže pljesnjivu krpenu lutku u svojim rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju. Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.

©The New York Review of Books
18. avgust- 28. septembar 2011. godine

Dušan Charles Simic je američko-srbijanski pjesnik i književnik. Rođen je 1938 u Beogradu, a trenutno živi u New Hempshireu, gdje predaje na univerzitetu. U maju ove godine Charles Simic je dobio nagradu Bosanski stećak i tim je povodom napisao ovaj tekst o posjeti Sarajevu i Beogradu. 

(Preuzeto sa portala Radiosarajevo )