28. sij 2011.

ANDRICA NEMA KO DA CITA

Intervju: Nedžad Ibrahimović, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova, profesor na Univerzitetu u Tuzli



Pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću ovog književnika opet stavlja u vrh medijske pažnje. Nažalost, vrlo malo koristi od toga imaju i čitatelji i izučavatelji njegovog djela, a mnogo više “borci za nacionalnu stvar”. O Andriću u svjetlu te i takve pažnje prema njemu za Dane govori Nedžad Ibrahimović



Nedžad Ibrahimović: “Zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik?”



DANI: Gospodine Ibrahimoviću, ove godine navršava se 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Šta u našem javnom prostoru, po Vama, predstavljaju Ivo Andrić, njegovo djelo i sama nagrada danas, a šta bi ustvari trebali predstavljati?

IBRAHIMOVIĆ: Ivo Andrić je bosanskohercegovački pisac, dobitnik Nobelove nagrade, koji je finansijski dio nagrade poklonio knjižnicama u BiH, poklonio zemlji koja je bila temeljni topos njegova književna djela. Budući da bh. književnost artikuliraju i najmanje tri nacionalne literarne tradicije, te znatan broj “anacionalnih” (ženska, dječija, queer, pop, omladinska, sci-fi, trivijalna, masovna, pučka, itd.), onda je nemoguće Andrićevo književno djelo promatrati izvan takvog općeg kulturno-povijesnog sinkretizma. No, budući da se u zadnjih dvadeset godina vodi žestoka hermeneutička bitka za postsocijalističke napuštene duše, jasno je da se ona vodi i preko književnog djela, kao reprezentativnog znaka kulture i kao sredstva simboličke vladavine. Andrić je tu samo topovsko meso.

RAT ZA ČITANJA
Kompletan je nesporazum u činjenici da današnje “vojske” i njihovi stratezi ne vide notornu činjenicu kako je “napuštenih” sve manje, a “mrtvih duša” sve više. Dok u BiH niko ništa ne čita, vodi se rat za nova čitanja! Pitanje je, logično: šta se onda tako bučno i tako skandalozno daje na čitanje? Pa, čitaju se mitovi i povijesne naracije, sve u svemu, čitaju se svjetovi koji se prave po potrebi kako bi se od podanika (subjekata) sakrila gnjila vrata od utrobe i bio spriječen traumatski susret sa stvarnošću. Budući da nas, kako poučava Lacan, traume čine ljudskim bićima, njihova prepokrivanja etnonacionalnim narativima čine nas ne-bićima, barem ne-bićima realnoga svijeta. Andrića to suštinski ništa ne dira! On je, svakako, u nekom drugom svijetu!

DANI: Zašto takva obilježavanja nisu medijski zanimljiva kad je u pitanju, recimo, Vladimir Prelog?

IBRAHIMOVIĆ: S Andrićem smo u polju humanistike, dok s Prelogom nismo. Humanističke i društvene discipline najizravnije grade našu “svakidašnjicu”, kako kaže M. De Certeau, ili “polje”, po Bourdieau. Ovo “polje” je u nas “minsko polje” i premreženo je vrlo rigidnim ideološkim, etnonacionalnim, estetičkim i svim drugim manipulativnim strukturama; njegove mape se nalaze u rukama naših etno-elita, kod “komandanata” smještenih u obrazovne sustave, unutar opće i popularne kulture, u medijima, odnosno, u vlasti.
Vladimir Prelog se bavio prostornom građom molekula čime se ne zadire u pitanja onoga što sociolog Bourdieau naziva “habitusom” – individualiziranim sustavom definicija kojima određujemo način prihvatanja stvarnosti. A o tome se cijelo vrijeme radi, o bitkama za “stvarnosti”.

DANI: Koliko se pridavanje značaja obljetnici jedne nagrade može čitati u svjetlu priče o infantilnim identitetima, tj. identitetima kojima je potreban veliki autoritet, ovaj put oličen u nagradi, da bi sebi dali na važnosti iako sa samom nagradom nemaju ništa?

IBRAHIMOVIĆ: Ako se obraćate onome ko emanira moć, kao što je nedvojbeno ima simbolička vrijednost Nobela, onda je, metonimijski, i sami dobijate. Na neki ste način namagnetizirani kao Platonovrapsod u kontaktu s epskim pjevačem. Ta vas namagnetiziranost i legitimizira i štiti, bez obzira u kojem ste stupnju potčinjavanja. Recimo da je ovo semiotička i antropološka činjenica.
Kada se radi o obraćanju, zapravo, razmjeni s autoritetom, jasno je da u zatvorenom društvu/društvima kao što je naše, ne postoji vanjska kontrola kredibiliteta pa vam simbolička moć Andrićeva djela postaje zajam koji dobijate bez ikakvog (kulturnog) pokrića! Praktično, šerijatski kredit na koji se ne naplaćuju kamate, a pitanje je hoćete li ga ikada uopće i vratiti? Od tog “kulturnog kapitala” vi ćete sagraditi kuću od (etnonacionalnih) kolačića i ulovit ćete svoje Ivice i Marice, da, ulovit ćete našu djecu. Dok se neki sjete vašega zajma, vi ste već u nacionalnoj akademiji nauka i umjetnosti.

ANDRIĆ KAO OGLEDALO
S druge strane, u evropskim i slavističkim razmjerama je Andrićevo književno djelo vrlo konvertibilna valuta i tada uopće nije svejedno koje vrijednosti u njemu vidimo i prepoznajemo. Ako se preko njega obraćamo sami sebi, tada ta simbolička vrijednost može postati teret koji nas pritišće. I, u strahu kako će nas to zrcalo označiti, hoćemo li se konačno raspasti, dekapitirati, pravimo kardinalne pogreške. A budući da je svaka priča o zrcalu i odrazu priča o identitetu, nije nevažno kakvi nas odrazi dočekuju u Andrićevu zrcalu, sada kada bismo rado iskoračili iz imaginarnoga u zreli, simbolički poredak svijeta koji nas okružuje. Naime, zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik? Posljedice toga će biti povratak u svoj imaginarij, povlačenje u sebe, nesigurnost, držanje na okupu, sklonost podaništvu i vođama, itd. Neko sa ovakvim esencijalističkim imaginarijem, dakle, na brzinu masno profitira! Zato je važan I. Andrić!

DANI: Zbog Muhsina Rizvića ili Esada Durakovića, u srpskom javnom prostoru često se može čuti kako muslimani ne vole Andrića, u bošnjačkom se nerijetko čuje kako je Andrić mrzitelj muslimana zbog toga što ga je Karadžić interpretirao na način kako je odgovaralo njegovoj ideologiji. Koliko ti stavovi uistinu imaju utjecaja na obične ljude, čitatelje, a koliko utjecaja imaju suprotni stavovi, npr. Vaši ili stavovi intelektualaca koji Andrića pozicioniraju suprotno od bilo kakve mržnje?

IBRAHIMOVIĆ: Neizmjernu su i dalekosežnu štetu kulturi i obrazovanju u BiH napravili tzv. institucionalni čitatelji, oni koji čitaju iz pozicije institucije s koje dolaze. Pazite, nikada od akademika Durakovića, profesora Muminovića, nespretnog profesora Maglajlića, ili od bilo kojeg “prvoborca” iz čitave te zone odbrane od Drugoga, niste čuli da to oni, tako, privatno čitaju Andrića. Njihovo se čitanje uvijek zaodijeva odorom institucije koju predstavljaju. Kao “prvoborci” na frontu gradnje bošnjačkog književnog kanona, oni su spremni da, ako treba, i anonimni poginu, samo privatno ne! Anonimni borci još uvijek dobijaju spomenike! Za etnonacionalne himere, oni su spremni i sami postati simbolička himera i tako ući, recimo, u bosanskohercegovačku akademiju znanosti i umjetnosti i tamo sjesti na njenu desnu bošnjačku sećiju.
Strašno je koliko je generacija osnovoškolaca, srednjoškolaca, studenata književnosti, običnih čitalaca, zavedeno u kućicu Ivice i Marice, samo od tog nesretnog skupa 1999. godine koji je o djelu Ive Andrića organizirao Preporod u Tuzli. Akademik Esad Duraković je čak predložio “da se nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature”. Jasno je da je formiranje bošnjačkog nacionalnog književnog kanona bez Andrića bilo samo instrument u važnijoj misiji, u misiji učvršćenja novog nacionalnog homogeniziranja. Budući da su ovakvim represivnim i jednoznačnim poduhvatima elite sklone samo pred velike bitke, jasno je i da ratovi u BiH, za njih, još nisu bili završeni.
I zato, kada se danas u BiH povede razgovor o Andrićevom djelu, onda se tu ne radi tek o konzervativnom, desnom ili inpertinentnom čitanju, radi se zapravo o ne-čitanju. Kod naroda i njegove elite, koji su se udružili da zajedno ništa ne čitaju (PDV na knjigu!) prirodno je da se literatura vidi kao manje-više uspješna etno-, ideo-, teo- i ina propaganda. Ako skrenete pažnju na znanstvene reference na koje se naši institucionalni interpretatori pozivaju, sve će vam biti jasno! Edward Said, fenomenologija i teorija odraza. Pritom, sve pogrešno “pofatano”!

OLAKŠAVAJUĆE OKOLNOSTI
Ne znam hoće li nam od toga biti lakše, ali ni drugi značajni pisci (Selimović, Kulenović, Šop, Lukić...) kod nas još nisu pročitani. Naši studiji kulture i književnosti prosto vape za metodologijama koje bi iz različitih rakursa pristupale svijetu književnog djela, ali prije svih onakvima koje bi samosvjesno, samoodgovorno i konzekventno, sve interpretacije vidjele tek kao sučeljavanje interpretacijskih modela, pri čemu ti modeli nužno dolaze iz spoznaje o relativnosti svake proizvodnje značenja ali, također, i iz spoznaje o apsolutnosti iste prozvodnje u odnosu na ideologije kao sustave predodžbi kojima zamišljamo naš odnos prema stvarnim uvjetima egzistencije.
Prvi korak u tome bi bio, naravno, da krenemo promovirati čitanja, a ne interpretacije; iza čitanja stoje samo dva oka, dok na interpretaciju, preko čitaočeva ramena, viri Argus etnonacionalne zajednice, ako ne on, a ono Foucaultov Panopticon, svevideće i kontrolirajuće oko kolektiva.

DANI: Posebno je zanimljiva Andrićeva nagrada. U njenom statutu stoji: “Nagrađuje se najbolja pripovetka, ciklus, odnosno zbirka pripovedaka napisana i prvi put objavljena na srpskom jeziku između 1. januara i 31. decembra, a koja je svojim naslovom i sadržajem u skladu sa dostojanstvom Andrićevog dela.” Šta bi po Vama bilo dostojanstvo Andrićevog dela?

IBRAHIMOVIĆ: To su i etički i literarno isprazne floskule koje ni sa etikom, niti sa literaturom nemaju nikakve veze. Ovakve besmislice rabite samo kao stilogeno sredstvo u zvaničnim ili čak nezvaničnim aktima onda kada dijelite isti misaoni koncept, ili ideologijski kontekst s vašim čitaocima, pa se onda više elemenata podrazumijeva nego što ih se izrijekom kaže – ideologija tu dopunjava hijatuse. Svaka ovakva floskula služi tek za učvršćivanje semiotičko-ideologijskih veza među “pripadnicima” istog teksta (kulture). “Dostojanstvo Andrićevog djela” je opis-znak de/legitimacije i vrlo čvrsti bedem granice koja se može pomjerati po potrebi. Dakle, nema nikakvog dostojanstva!

DANI: Interesantno je da je ta odredba ubačena u statut nakon što je Jovica Aćin dobio nagradu 2004. godine za knjigu Dnevnik o vagini. Riječ vagina je ta koja je srpskim puristima, a puristi su gotovo nužno nacionalisti, zasmetala. Međutim, neki od poslijeratnih dobitnika te nagrade su Milorad Pavić i Miroslav Toholj. Jesu li oni ili vagina više u skladu s dostojanstvom Andrićevog djela?

IBRAHIMOVIĆ: Mislim da se u prethodnom odgovoru sadrži i odgovor na ovo pitanje! Uz to, mislim, da bi se “Pravilima o dodjeljivanju Andrićeve nagrade” u Srbiji trebali baviti moje kolege iz Srbije. Eto im njihov nacionalizam, iako mi imamo našega za izvoza, ja ne bih htio da budem njegov špediter.

DANI: Druga stvar u vezi s nagradom je ta da se ona dodjeljuje piscima s teritorije Srbije, Crne Gore i RS-a. Kako to da gotovo pola neke države može biti obuhvaćena dodjelom nagrade, a druga polovina ne?

IBRAHIMOVIĆ: Svakome je jasno da se tu radi o prelijevanju nacionalizma, kao važne akcizne robe, preko državnoga plota. Iako je njegovo simboličko tkivo duhovne provenijencije, svaki nacionalizam ima vrlo pragmatične krajnje ciljeve: kokoška ili teritorij, svejedno, samo neka se može rahat sjesti i u stomak staviti!

IMA LI RAZLIKE?
Nešto slično vam je i sa nagradom “Meša Selimović” u Tuzli, gradu koji je postao “centar romana na Balkanu”, kako to na svoj poznato neodmjereni način kaže tuzlanski gradonačelnik. Za osam godina dodjeljivanja, niti jedan roman objavljen u Republici Srpskoj, ili roman pisca iz Republike Srpske, nije bio niti u najširoj konkurenciji, valjda zato što oni nisu na Balkanu?!

DANI: Znači li, sve ovo u vezi s Andrićem što ste rekli, da u našoj realnosti, bez obzira što je dokazivo da on to u suštini nije, Andrić funkcionira kao instrument podjele?

IBRAHIMOVIĆ: Paradoksalno, ali ne! Zar ga u BiH ne čitaju svi na isti način, istim instrumentima, u istom horizontu očekivanja, u istom, ako hoćete, mentalnom sklopu! Šta je tu podjela, ako znamo da su i strukturalno, i po svom simboličkom teretu, i po svojoj realizaciji, naši nacionalizmi “ko jaje jajetu”? U čemu je, molim vas, danas suštinska razlika između osamnaestogodišnjaka Jovana iz BanjE Luke i Ismeta iz Sarajeva, ako su obojica spremni za vlastitu naciju stati u grob, pardon u rov? Oni su po svemu isti, baš kao što u Tanovićevom filmu Ničijazemlja nema nikakve razlike između Muslimana, Čikija i Cere, i Srbina Nine. Isto je to topovsko meso!

DANI: S druge strane, imamo podjelu samog Andrića. Kako komentirate činjenicu da se on na Filozofskom fakultetu u Sarajevu izučava dijelom u sklopu hrvatske, a dijelom u sklopu srpske književnosti?

IBRAHIMOVIĆ: Kad bi u Sarajevu imali i studij bosanskohercegovačke književnosti, umjesto “književnosti naroda BiH” (narodi još uvijek ne pišu, ali vidimo da pretendiraju na to da “čitaju”), svakako bi se Andrića moralo istraživati; kažem svakako, od kulturalnih studija, preko naratoloških istraživanja do ideologijskih analiza! Svega toga u BiH nedostaje! Podjele oko tapije nad vlasništvom, jasno je, samo zamagljuju suštinu: bitno je kako ga se institucionalno čita, a ne gdje ga se čita! A ako ga se već čita, moguće je da “svako iskustvo koje nije radostan ili bolan krik, preuzme institucija”, kaže M. de Certeau. Naše zadovoljstvo traje samo toliko koliko je od čitanja do “preuzimanja”.

DANI: Šta ga, osim eksplicitnog određivanja sebe kao Srbina ili Hrvata, određuje kao srpskog a šta kao hrvatskog književnika?

IBRAHIMOVIĆ: Na ovo pitanje ja ne znam odgovor.

DANI: Kako tumačite izjavu Antona Kasipovića da će Ministarstvo kulture RS-a svima koji nisu pročitali Na drinićuprijuobezbijediti po jedan primjerak?

IBRAHIMOVIĆ: Politička patronizacija kulture je samo premazivanje cakline na već odrađeni posao proizvodnje novih ideologijskih vrijednosti. Tome ministarstva, konačno, i služe.

ANDRIĆ – MISIONAR
Podsjetimo se ovdje i one neobrazovane federalne ministrice obrazovanja (Meliha Alić, op. a.) koja je prilikom izgradnje sportske dvorane kod Gradačca, “drobila” nešto oko “begovske djece, koja će u ovoj dvorani imati sportskog duha i znanja kakva inače imaju” i sve će vam biti jasno! Nikada naši nacionalisti neće pristati na metastabilnu prirodu kulture. U svim je svojim definicijama, od onih koje su čak duboko esencijalističke (etničke, nacionalne, klasne, rodne, kako hoćete) pa do onih koje su krajnje relacionističke (viđenje kulture kao niza semiotičkih sustava upravljanja značenjima i vrijednostima) ona, istodobno, i lokalna i univerzalna; ako, naime, ne možemo čitati jedan srpski, jedan hrvatski, slovenački ili talijanski roman kao roman (i) o sebi, onda ga (i) treba ostaviti njegovom geo-, lingvo-, etno-porijeklu, nema tu ništa loše po sebi; barem studenti književnosti znaju da mnoga književna djela moraju čitati jer su nešto značila u nekom prosvjetiteljsko-afirmirajućem smislu za naciju iz koje dolaze, samo tu, osim čitalačke dosade, nema ničega drugoga!

DANI: S obzirom na to ko im obezbjeđuje knjigu i s obzirom na ton interpretacije za koju je pretpostaviti da će biti u duhu srpskog nacionalizma, da li će ti čitatelji biti više bogati s obzirom na čitalačko iskustvo ili s obzirom na nacionalizam?

IBRAHIMOVIĆ: Gore im biti neće! Može to i izdobriti! Neka tek jedan mladić ili djevojka zaključe da je Andrićev roman (samo savršeno) umjetničko djelo, a ne samo instrument za jednu rasističku propagandu, eto razloga da Kasipovića smijene!

DANI: Posebno zanimljivim, a gotovo nikako razrađenim, čini mi se upotreba Andrićevog djela u misionarske svrhe. Jedan od primjera toga je svakako u prethodnom pitanju spomenuti, ali nerijetko se dešavalo da pojedini strani službenici na službi u BiH kažu da im je bio preporučivan Andrić i da su ga čitali da bi se upoznali s krajem u koji idu. Kako komentirate taj fenomen?

IBRAHIMOVIĆ: Kulturalni studiji vele dvije na prvi pogled oprečne stvari: prvo, da je kultura neizbježna jer smo u njoj kao u maternjem jeziku (“granice mog jezika su granice moga svijeta”, Wittgenstein) i druga, koja kaže da su kulture u stalnoj igri dominacije i sukoba i da su posrijedi stalni interkulturni sukobi. Pitanje je: čemu “sukobi” ako se iz akvarija kulture ne može izaći? Odgovor leži u činjenici da smo kulturama posredovani te da je neizmjerno važno proučavati kakvi nas to i koji označavajući mehanizmi gone na određene postupke i ocjene? Tada ćemo uvidjeti da su interkulturni sukobi vrlo personalni (pragmatični), a predstavljali su nam se kao opći, sudbinski i fatalni.
S druge strane, vaše pitanje bih rado povezao i sa pitanjem kako se Adrića čita na stranim katedrama?
Ne samo iz razloga predominacije kulturalnih studija na inostranim katedrama, ali, Andrića se čita i tako kako ga naše etnonacije vide. Dakle, ako mi u njegovu književnom djelu vidimo lijepu ili ružnu sliku nas samih, ako nam ono služi u kratkovjekom identitarnom opremanju, zar to nije zanimljivo stranim proučavaocima? Pa, mi smo našim pred-rasudnim interpretacijama (onima koje, je li, dolaze prije čitanja), odličan antropološki materijal za znanje o tome gdje je, kako je, i o čemu je, pisao taj veliki pisac?
A svako onaj ko misli da cijeli svijet ulazi u novi, srednji vijek, uradit će svakako po svome! Pa i strane diplomate!

DANI: Može li književno djelo ikad biti dovoljno da bismo se upoznali s bilo kojim problemom koji se ne tiče samog djela, kao što je zemlja o kojoj se u njemu govori ili ljudi?

IBRAHIMOVIĆ: Nužno je definitivno odbaciti tu kvaziprosvjetiteljsku matricu po kojoj književnost služi sticanju znanja o svijetu. Ova se matrica sustavno proizvodi na našim studijima književnosti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. (Tuzla je ovdje izuzetak!) Posebno je paradoksalno da glavnina pred-rasudnih interpretacija Andrića dolazi sa univerziteta koji mu je, odmah nakon dobijanja Nobelove nagrade, već 1962. godine, dodijelio titulu počasnog doktora književnosti!

(preuzeto iz BH Dana)

27. sij 2011.

PRELET PILETA U SLOBODU

Još dvadeset metara, evo kanala, skačite, i…, zapletoh se k’o pile u kučinu!

Autor: Pavle Pavlović


U životu sam bio na raznim pistama, ali samo jednu jedinu sanjam gotovo svako veče, evo, već 18 godina. Budim se lica okupanog u znoju, s lupanjem srca i, onda, sa sretnim uzdahom zaključim da je to samo još jedna noćna mora…





Bio je januar 1993. godine. Dan 23. Dobio sam tada novčanicu od hiljadu dinara na kojoj stoji: Dragom Paji od Uče iz Butmira. Držim je u ruci 23. januara 2011. u nekom morskom gradiću danas kišovite i vjetrovite Holandije. Film počinje da se vrti sam od sebe.

Krajem 1992. dođe mi prijatelj i kolega Mensur Osmović, tada glavni i odgovorni urednik “AS-a”, sa idejom da izađemo iz opkoljenog nam rodnog grada i pokušamo ponovo sa nekada najtiražnijim jugoslovenskim nedjeljnikom. U početku sam se nećkao, ali kako je vrijeme prolazilo srce je sve više vuklo ka Dragani i Bobi, koji su me već nestrpljivo čekali u Makarskoj.

Imao sam tada, čini mi se, jedini na širem području Marijin Dvora, telefon u kući.

Dobio sam ga po odluci Skupštine grada kao komandant Estradne čete Armije BiH. Smijao bih se na glas kada bi me neko oslovio s – gospodine komandante. Jer sve sam mogao biti osim onog koji zna komandovati. Disciplina je za mene bila mislena imenica od koje bi me hvatao strah.
Dakle, tim telefonom sam uspijevao da se probijem iz sarajevske blokade preko raznih spajanja i prespajanja. Imao sam jednog dobrog čovjeka u pogonu “Sarajevskog kiseljaka” u istoimenom gradiću, koji mi je bio ključan u tim telefonskim zapetljanijama. Uz njegovu pomoć uvijek bih dobivao Makarsku.

Veza ratna, ali mogao si čuti glas dragih osoba i lagati im kako danas ne puca opasno, da nije hladno, da ima vode, hljeba, a ponekada i mesa.

Poslije bi me bilo stid od tih lijepih izmišljotina o sarajevskom životu u novembru ili decembru 1992. Ma, bolje i laž nego istina koja na daljinu dobiva jos više na težini i zbija kao snajper u Sarajevu… Razgovor smo uvijek završavali s onim – čuvaj se i vidimo se.

U januaru 1993. odlučim idem van. Dobijemo Menso i ja sve moguće dozvole, izvadimo nove bosanske pasoše (tada sam ih prvi put vidio) i dogovorimo se kada ce nas “neki” odvesti do Dobrinje i Aerodroma na Butmiru.

Dobra komšinica Raza Turabija majstorski mi složi ono malo garderobe što mi je ostalo i koju nisam podijelio prijateljima što su mi stizale kao izbjeglice iz raznih dijelova grada. Ponio sam svoj veliki “samsonite“ kofer s kojim sam samo 18 mjeseci pred rat iz Australije i Novog Zelanda sletio na butmirsku pistu.

Srećom bila je to noć bez zvijezda. Mrklim mrakom, velikom brzinom uz škripu guma, probijali smo se samo šoferu znanim stazama ka središtu Dobrinje.

- Sada se dobro sagnite – viče čovjek za volanom.

– Ovdje pucaju!

Nije ni završio, a oko nas kao roj bijesnih osa fijuču meci. Nekoliko se zabilo u debeli oklopni lim i okvir jednog od kofera. Minut, dva kao vječnost. Uspjeli smo, jurimo dalje. Konačno Dobrinja i straže oko nje. Ponovo papiri, propusnice i, obavezno, pasoši. Kao da smo na graničnom prelazu neke države. I drhtim kao nekada kada sam pokušavao dvoje, troje farmerki švercati iz Trsta.

Dodjeljuju nam dva mladića, gotovo dječaka. Imaju 15 i 16 godina. Na aerodromu su, kažu, svako veče i po nekoliko puta “putuju”. Gledaju čudno moj “samsonite”.

- Idemo – komanduju.

Menso i ja za njima poslušno kroz neke dugačke, blatnjave rovove. Vidim iznad nas porušene, popaljene kuće nekada blistavog Aerodromskog naselja. Slušao sam o stradanjima ovdje, ali kada to i vidiš ovako s metar, dva, i to u noći, u kojoj je sve sablasno, onda sve djeluje kao najgori horror.

Stigli smo do guste žičane ograde Butmirskog aerodroma. U daljini farovi raznih vozila što sumanuto jure po beskrajno mračnoj perspektivi. Čujem pucnje, rafale, uzvike ljudi. Strašno da strašnije ne može biti.

Srce hoće da mi iskoči, noge mi sve teže, a kofer – on je postao najteži olovni uteg, moj “Titanik” koji će me odvesti u crnu rupu bez dna.

- Evo ovdje ćemo – šapću vodiči.

Šćućurili smo se u jednom jarku i čekamo da brundanje teškog motora oklopnog vozila UNPROFOR-a nestane u daljini.

- Hajde sada – brzo !

Potrčasmo koliko smo mogli brže. Klinci odletiše, a Menso i ja kao ubogi starci kaskamo za njima. Nakon stotinu metara, sto se meni učinilo kao stotinu kilometara pucnji i prodorno :

- Halt! Stoj!

Šta je sad?! Dok smo se snašli već smo ležali na zemlji s automatskim puškama uperenim u naše slijepočnice.

Iznad mene je dahtao vojnik crne puti sa užarenim očima.
Dok je pritiskao cijev na moju glavu, drugi su otvarali našu prtljagu. Uredno složeni sadržaj mog kofera sada je bio razbacan po blatu.

Zanosio sam se da ću kao gospodin izaći iz Sarajeva, a sada ovdje ležim kao zadnji bijednik kojem život ovisi o debljini živaca čovjeka što me strijelja pogledom.

Ležali smo u blatu oko pola sata, dok nije stiglo jedno od vozila što krstare pistom.

Francuski vojnici UNPROFOR-a doveli su nas natrag i izbacili u blatnjave kanale Dobrinje. Ponovo blindirani auto i trka prema Mojmilu. Čini mi se da nismo ni stigli u Sarajevo, a raja su mi već na ulici dobacivala:

- Šta je, Francuzi malo marisali?

Ovog puta sam ja preuzeo organizaciju. Slijedeće ”putovanje” bilo je zakazano za 23. januar.

Opet sumanuta vožnja prema Dobrinji. Uz mene nije više “samsonite”. Nisam ni ja baš toliko blesav. Zamijenio sam ga kod jednog komšije za obični planinarski ruksak. Dok se približavamo “graničnom prelazu” razmišljam o riječima majke da se pripazim i da mi se ne dogodi ono sto je ona sanjala nakon mog prvog pokušaja. Kaže, vidjela je lijepo kako mi neko prilazi s leđa i zabija – nož… Uh, stresoh se.

Dobivamo nove vodiče. Čini mi se iskusnije momke. I trebaće nam. Jer je bilo kao pod reflektorima. Mjesečina obasjala pistu i ponovo čujemo motore, pucnjave, jauke.

Ne vode nas prema starom mjestu, prema gustoj žici, nego ravno prema zgradama Aerodroma. Vidim već čuveni hangar za “Energoinvestove” avione s kojima sam prije rata često letio. Ništa mi nije jasno. Krećemo sa kao po pozornici, imam osjećaj da je u nas upereno na stotine snajpera, očiju, koji samo čekaju komandu. Teško koračam u debeloj šoferskoj bundi što su mi je dali pred put da se ne smrznem.

- Idemo preko ograde – mladići preskočiše kao od šale dva metra visoku prepreku. Menso i ja smo se dobro namučili.

Onda trk prema obližnjoj stražarskoj kućici. Oni se uguraše unutra, a ja, kao najveći, ostadoh s leđima vani. Zlokobna tišina, zadihani čekamo dalje upute. Počinjem da drhtim cijelim tijelom. Osjećam da mi se neko približava i da će svakog časa da mi zabije nož u leđa. Već sam osjetio i ubod kad me prenu.

- Sad brzo preko prve piste.

Momci lete, mi nekako za njima. Dođe i glavna pista. U daljini pucnjava, uzvici. Oko nas tišina i ogroman prostor na mjesečini. Dohvatili smo i pomoćnu pistu.

Hrabre nas još malo. Nama duša na nosu, ni u mirna vremena nismo mogli ovako brzo, a kamoli sada gladni, uplašeni, sa sve težim ruksacima.

- Još dvadeset metara, evo kanala, skačite, i evo slobode.

Skočih u rupčagu. Umjesto blata, stotine uboda ogromnog smotka bodljikave žice. Hiljadu puta sam čuo ono – zapleo se kao pile u kučinu. Samo ovog puta ja sam bio pile zapleteno u središte dva i po metra visokog kotura žice.

E, jebo moju slobodu! Izvlačili su me gotovo sat vremena. Lice, ruke, noge, bunda – sve je to bilo u mreži dubokih ogrebotina, kao da su po meni vježbali ćoravi bacači noževa.

Kada sam se konačno iskoprcao doveli su me do nekih stražara i ponovo papiri, pasoši i uzvik – Evo nam Paje, zovi Uču!

Uh, šta je sad. Stiže olupina od golfa dvojke.

- Paja i raja upadajte, Učo vas čeka. Stigosmo u komandu čete na Butmiru. Dočeka nas prijatni čovjek, četrdesetih godina i ugodnim glasom – E, neka ste stigli, vala vas dugo čekamo.

Dok kontam šta nam se to sprema, uvede nas u prostoriju gdje je sjedilo desetak ljudi. Pred njima flaše piva, vina, boca ‘štoka’. I raj za naše oči – tanjuri sa suhim mesom, sudžukom, teletinom. Mislim, sanjam. Doleti i momak s harmonikom.

- Paja, hajmo sada pjesma…
- Ma, stanite ljudi, nisam ja pjevač…
- Ma, jesi, jesi, gledali smo mi tebe kako si pjevao u svojim emisijama…

I tako jedan štok, jedno pivo, jedna čaša vina, pa meso od kojeg stomak podivlja i pjesma je tekla do jutra. Za rastanak Učo mi je poklonio ovih 1.000 dinara. Čini mi se da sam poslije čuo da se te novčanice nikada nisu ni pojavile u Sarajevu. Uču poslije nikada nisam vidio, ni nakon 18 godina ne znam kako se zvao taj čovjek što nam je priredio najljepšu gozbu u mom životu.
Srećom, krajičkom oka uspio sam ugledati da ima plavu kacigu.

(Preuzeto sa portala DEPO)

26. sij 2011.

NEZABORAVNE FILMSKE MELODIJE







NAJVEĆI BALKANSKI MAJSTORI FILMSKE MUZIKE

autor: Maja Radević

  • Kompozitori filmske muzike nerijetko ostaju u sjenci režisera, ali postoje i mnogi filmovi i scene koje najviše pamtimo upravo po muzičkim temama i songovima; „SB“ donosi izbor najpoznatijih melodija iz filmova i serija sa prostora bivše Jugoslavije, uz podsjećanje na njihove autore i izvođače 

    Muzičke teme i songovi Vojislava Vokija Kostića, Zorana Simjanovića Simketa, Gorana Bregovića, Saše Lošića obilježili su kinematografiju ovih prostora 
    Dobrog filma nema bez dobre muzike, reći će mnogi ljubitelji sedme umjetnosti. Film i muzika nekako su prirodno povezani jedno sa drugim - prve filmske projekcije na velikom platnu, a u pitanju su bili nijemi filmovi, praćene su klavirskim izvedbama kako bi se na taj način nadomjestio nedostatak tona, a sa pojavom zvučnog filma mogućnosti su postale neograničene. Vjerovatno je najtačnija ona definicija da muzika u filmu predstavlja – emociju. Ona potencira radnju i dodatno naglašava tužne, smiješne ili napete situacije, ponekad u tolikoj mjeri da neke filmove i scene najviše pamtimo upravo po muzičkim temama i songovima. 
    Ono što na globalnom planu za filmsku muziku predstavlja, recimo, veliki italijanski mag Ennio Morricone, na ex-jugoslovenskim prostorima su kompozitori poput pokojnog Vojislava Vokija Kostića,Zorana Simjanovića SimketaGorana Bregovića ili, u novije vrijeme, Saše Lošića. Mi vam donosimo izbor nekih od najpopularnijih muzičkih ostvarenja iz filmova i TV serija, uz napomenu da svako ima svoje favorite, pa je tako i ovaj odabir subjektivan i samim tim, vjerovatno, nepotpun...

  • Voljelo se dvoje mladih...
    „KUDUZ“, 1989; režija: Ademir Kenović; muzika: Goran Bregović
  • Neke su narodne pjesme, u ovom slučaju sevdalinke, popularizirane u „širokim narodnim masama“, posebno među mlađim generacijama publike, upravo zahvaljujući filmu. Na početku filma KuduzAbdulah Sidran uvodi nas u priču o Bećiru Kuduzu, čovjeku kojeg „niko nije poznavao“, ali je sasvim sigurno postojao na ovom svijetu, jer:„More l' se, bolan, vidjet' ono čega nema...“. Slijedi uvodna špica i glas Davorina Popovića, koji u Bregovićevom aranžmanu pjevaŽute dunje, pjesmu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih: Voljelo se dvoje mladih, šest mjeseci i godinu, kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu, aman, aman, dušmani im ne dadoše...  
    Čovjek po imenu Junuz Kečo, stvarni Kuduz iz Kenovićevog filma, poginuo je u ljeto '93. nadomak svoje porušene kuće u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom (u filmu ju je glumila djevojčica Ivana Legin, op. a.). Ubio ih je oboje, kažu, snajperista HVO-a. A pjesmu Žute dunje pjevali su mnogi, od velikana sevdalinke Himze Polovine, pa do prvaka Opere Ivice Šarića. Ali je baš ova, u interpretaciji Pjevača Indexa, ostala jedan od najljepših filmsko-muzičkih zapisa ikada.
  • Voleo bih, majko mila, da sve ovo samo snevam... 
    „KO TO TAMO PEVA“, 1980; režija: Slobodan Šijan; muzika: Vojislav Voki Kostić
  • Ne tako davno, u intervjuu za naš magazin, dramski pisac i scenarista Dušan Kovačević imao je nezahvalan zadatak: da iskreno kaže koji mu je od tri legendarna filma rađena po njegovim scenarijima - Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug iBalkanski špijun - srcu i duši najdraži. Bez previše razmišljanja odgovorio je: Ko to tamo peva, i to upravo zbog nezaboravnih muzičkih songova, koji su ovaj film učinili apsolutnim i cjelovitim remek-djelom. 
    Postoji li uopšte, unazad tri decenije, iko na ovim prostorima a da bar jednom u životu nije zapjevao: „Neeeeesrećnik sam, od maaalenaaaaaaaa....“. Dvojica Roma, jedan sa harmonikom, a drugi uz malo poznati tradicionalni instrument po imenu drombulje, u proljeće 1941. u pratnji grupe živopisnih likova iz autobusa firmeKrstić svojim pjesmama navještaju tragične događaje koji će uslijediti u Jugoslaviji... Autor songova za Ko to tamo peva je beogradski kompozitor Vojislav Voki Kostić. Na komemoraciji Kostiću, koji je preminuo prošle godine, reditelj Slobodan Šijanrekao je i ovo: „Kompozitori filmske i pozorišne muzike često ostaju u senci režisera. Voki je izašao iz te senke i stvorio delo u slavu kompozitora. Bravo majstore, verujem da te na onom svetu čeka večita gozba.“   

  • Onda gledaj lafčino...
    „VALTER BRANI SARAJEVO“, 1972; režija: Hajrudin Šiba Krvavac; muzika: Bojan Adamič
  • Po mnogima - muzička tema bez konkurencije! Muzika iz Valteraostala je do danas personifikacija hrabrosti, ponosa i prkosa građana Sarajeva, a Batu Živojinovića još uvijek slave u dalekoj Kini kao narodnog heroja. 
    Poznatu muzičku temu stvorio je slovenački kompozitor, dirigent i aranžer Bojan Adamič, koji je napisao više od 200 kompozicija za filmove, a u biografiji mu je zabilježeno i da je svirao u orkestruRonny na Broadwayu. Po završetku Drugog svjetskog rata u Ljubljani je oformio Plesni orkestar RTV Ljubljana, kojim je dirigovao od 1945. do 1982. godine. Adamič je umro 3. novembra 1995. u Ljubljani. Njegova muzika iz Valtera živjeće još dugo. 

    Igrajmo taj tango smrti... 
    „BALKAN EXPRESS“, 1983; režija: Branko Baletić; muzika: Zoran Simjanović
  • Grupa šarmantnih prevaranata i muljatora, predvođena Draganom Nikolićem (Popaj) i Borom Todorovićem (Pik), koji uz to znaju i svirati - dobitna kombinacija za film Branka BaletićaBalkan Express. Ako svemu tome dodate i pjevačicu Lili, koju je igralaTanja Bošković, jedna od seks-ikona jugoslovenskog filma, ne možete promašiti. 
    „Nemoj da brigaš, život se stara, dok bude ljudi, biće i para“, pjevala je senzualna Lili svojim dubokim, promuklim glasom, i zauvijek „omađijala“ generacije poklonika sedme umjetnosti. U filmu se pojavljuje i legendarni Toma Zdravković, kojeg grupa njemačkih vojnika batinama natjeraju da otpjeva Lili Marlen. Kada Zdravković krvavog lica pjeva omiljenu nacističku „himnu“, postane sasvim jasno da sila Boga ne moli. Kompozitor Zoran Simjanović ispričao je nedavno u jednoj TV emisiji da je u originalnom scenariju Balkan Expressa bilo zamišljeno da songovi budu samo usputna stvar: „Kao ide scena, i 'onda oni tamo nešto sviraju'. Rekao sam autorima filma: Ako će oni 'tamo nešto da sviraju', onda je bolje da ne sviraju nikako.“ Simjanovićev argument je, na svu sreću, bio prihvaćen!

  • Sa o Roma babo babo...
    „DOM ZA VJEŠANJE“, 1988; režija: Emir Kusturica; muzika: Goran Bregović
  • Kada pomislite na Dom za vješanje, prvo se sjetite Perhana. A kada mislite na Perhana, mislite i na njegovu nevjestu, lijepu Azru, i nezaboravnu scenu romske proslave Đurđevdana na rijeci. I ponovo jedna narodna pjesma koja je stekla globalnu popularnost zahvaljujući aranžmanu Gorana Bregovića: Ederlezi, tradicionalna romska pjesma koja slavi Đurđevdan, pojavila se i na albumu Bijelog dugmetaĆiribiribela, iste godine kada je izašao film Dom za vješanje. Samo je na tom albumu „prevedena“ na srpskohrvatski. Tačnije, riječi su potpuno drugačije nego u izvornoj verziji. Zanimljivo je da je pjesma Ederlezi i dio soundtracka filma Borat popularnog (i kontroverznog) britanskog komičara Sache Barona Cohena. Cohen je kao autora kompozicije uredno potpisao Bregovića. No, to nije učinio iskoristivši u istom filmu pjesmu Čaje šukarije Esme Redžepove, koja ga je zbog tog propusta i tužila – i dobila odštetu od 26 hiljada eura.    

    Trese, lupa, udara
    „KAKO JE PROPAO ROKENROL“, filmski omnibus, 1989.
  • Gledaj me dobro i slušaj me sad, uzećemo ovo i spustit' se u grad, dok idemo dole tiho i polako, podiže nas gore, razbiće nas lako... – pjevao je Branko Đurić Đuro 1989. u filmskom omnibusu Kako je propao rokenrol, na radost hiljada mladih poklonika žestokog, izvornog jugoslovenskog rocka. Trojica autora – Zoran Pezo,Vladimir Slavica i Goran Gajić – režirali su tri zasebne filmske priče po scenarijima Branka VukojevićaAleksandra Barišića i Biljane Pajkić. A na soundtracku se udružili „trojica veličanstvenih“: Vlada Divljan iz IdolaSrđan Gile Gojković iz Električnog orgazma i Dušan Kojić Koja iz Discipline kičme
    Doživljaji Zelenog zuba, Hajde hajde devojko, Crveno je boja ljubavi, samo su neke od pjesama koje su obilježile ovaj omnibus – i dokazale da rock 'n' roll, ipak, nije mrtav. 

  • Prle, Tihi i Shaft
    „OTPISANI“ („POVRATAK OTPISANIH“), 1974; režija: Aleksandar Đorđević; muzika: Milivoje Mića Marković
  • Dvojica najvećih ilegalaca u povijesti jugoslovenske kinematografije, Prle (Dragan Nikolić) i Tihi (Vojislav Voja Brajović) neustrašivo su se u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata borili protiv okupatora, a njihove avanture pratila je možda i najpopularnija muzička tema sa ovih prostora. Istu je komponovao Milivoje Mića Marković. Muzika iz Otpisanih postala je antologijska jednako kao i serija. Istina, bilo je nekih primjedbi da je Marković inspiraciju pronašao u muzici iz poznatog američkog filma o detektivu Shaftu, koju je napisao Isaac Hayes i za to, između ostalog, dobio Oscara. Ali, to su samo sitne duše. Kakva su vremena, sada bi ga optužili i da je, ne daj Bože, plagijator! Inače, muzičku temu iz Otpisanih danas izvodi i Orkestar Bobana Markovića - i zvuče odlično.   
  • Ne, neću plakati, srce mi je puno radosti...
    „SIVI DOM“, 1985; režija: Darko Bajić; muzika: Vojkan Borisavljević, Darko Ješić
  • Sa surovim životom maloljetnih delikvenata u popravnom domu suosjećali su svi jugoslovenski tinejdžeri, sa njima se identifikovali i željeli da budu buntovnici poput Šilje (Žarko Laušević). Ovi današnji (tinejdžeri) bi vjerovatno rekli kako to nije baš cool, a psiholozi bi upozoravali putem specijalnih emisija da grupa kriminalaca, pa čak i ako su maloljetni, ne može i ne treba biti uzor našem podmlatku. Kako god, u jednoj epizodi serije mladi štićenici popravnog doma otpjevali su: Sve što želim u ovom trenutku, idi, idi iz života moga, srce mi je izgorelo moje, a duša je ostala bez tvoga... 
    Ovu, najpoznatiju, pjesmu iz serije komponovao je Darko JešićSve što želim postala je svojevrsna omladinska himna na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, koja se i dan-danas pjeva na ekskurzijama i dernecima...  

  • Ja hoću život, bolji život...
    „BOLJI ŽIVOT“, 1987. - 1991; režija: Mihailo Vukobratović, Andrija Đukić, Aleksandar Đorđević; muzika: Vojislav Kostić
  • Televizijska serija koja je u bivšoj Jugoslaviji bilježila ogromnu gledanost, svojevrsna sapunica na balkanski način. Pratili smo iz večeri u večer pred malim ekranima život porodice Popadić - ocaDragiše, čovjeka iz radničke klase, supruge mu Emilije, otmjene profesorice, i njihovo troje djece: SašeViolete i Bobe. U seriji se sve prelamalo preko leđa jadnog Dragiše (Marko Nikolić), a izvan serije, zahvaljujući ulozi Bobe sa kojom je debitovao, fascinacija tinejdžerki postao Dragan Bjelogrlić
    Muzičku temu komponovao je Vojislav Kostić, a otpjevao Dado Topić.   

  • Gledam, jer želim sve da pamtim...
    „VRUĆ VETAR“, 1980; režija: Aleksandar Đorđević; muzika: Vojkan Borisavljević, Vojislav Kostić
  • Mini serija u produkciji RTV Beograd o životu brijača Borivoja Šurdilovića Šurde (Ljubiša Samardžić) imala je također veliku gledanost, ali ono što je vjerovatno prva asocijacija većini ljudi kada se spomene Vruć vetar je pjesma - A sad adio
    Jednom odleteće ptice, ulice naše ostaće bez sunca, čovek ispratiće ženu, dugo na vetru još stajaće sam... - pjevao je Oliver Dragojević, dok je Ljubiša Samardžić u kafani plesao sirtaki i lomio čaše, zajedno sa milionima Jugoslovena ispred malih ekrana. Muziku za pjesmu A sad adio napisao je Vojkan Borisavljević, a zasluge za jedan od najljepših tekstova iz TV serijala ima Filip Beli

  • Veliki Arsen za velikog Krležu
    „GLEMBAJEVI“, 1988; režija: Antun Vrdoljak; muzika: Arsen Dedić
  • Film Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine, na osnovu kojeg je nastala i TV serija, odlično je prihvaćen među gledaocima, a Vrdoljak je približio dramski ciklus Miroslava Krleže široj publici na način na koji je to rijetko kome prije njega uspjelo. Glembajevi su ovjenčani i nizom nagrada, među ostalim i Zlatnim arenama u Puli za glavnu mušku ulogu Mustafi Nadareviću, te za epizodnu žensku ulogu pokojnoj Eni Begović. Interesantno je da je Begovićeva odbila da primi nagradu, jer je smatrala da je njen lik barunice Castelli glavna, a ne sporedna uloga. No, vratimo se muzici: za Glembajeve je muziku komponovao jedan od naših najvećih kantautora Arsen Dedić, koji je napisao više od stotinu kompozicija za igrane, dokumentarne i animirane filmove i TV serije. Među njima su i U registraturi, Prosjaci i sinovi, Tajna starog tavana... Njegovu muziku u svojim filmovima koristili su i slavni Fritz Lang, Jean Cocteau, Howard Huges, Ingmar Bergman, Michelangelo Antonioni, Federico Fellini, Orson Welles… Prošle godine, upravo na Pulskom festivalu, Dedić je publici priredio pravu koncertnu poslasticu izvodeći filmsku muziku iz svog bogatog opusa.

  • To je bilo davno pa se niko ne seća, rode nestale jednog proleća... 
    „VRATIĆE SE RODE“, 2007. – 2008; režija: Goran Gajić; muzika: Saša Lošić, Momčilo Bajagić, Rambo Amadeus, Magnifico
  • Konačno jedna „postjugoslovenska“ produkcija, koja je svakako zaslužila da se nađe u ovom izboru, što zbog same serije, što zbog odličnog soundtracka, za koji su zaslužni LošaBajagaRambo iMagnifico. Priča o beogradskim sitnim kriminalcima, koji se neočekivano nađu u malom mjestu Baranda u Banatu sa namjerom da ostvare „poslovni poduhvat“, zahvaljujući izvrsno napisanom scenariju i sjajnoj glumačkoj podjeli osvojila je „na prvu“ gledaoce širom bivše zajedničke države. Najpoznatija pjesma iz Roda je A ti se nećeš vratiti, i počinje ovako: Od Banata prema Sremu nisko oblaci, noć se spustila, pa se ne vidi, samo moje misli po ravnici putuju, ja ih pošaljem al' se vraćaju, a ti, ti se nećeš vratiti... Muziku je napisao Loša, a tekst Bajaga. A istu pjesmu otpjevao i veliki Zvonko Bogdan, pa se sad na internet-forumima lome koplja: pjeva li bolje Zvonko, ili Bajaga i Loša u duetu? Kako god, pjesma je vrhunska!





Muzika u poslijeratnim bh. filmovima
LOŠA, HALID, «DUBIOZA», EMINA ZEČAJ...
Od uspavanke koju je na kraju Ničije zemlje Danisa Tanovićaotpjevala Alma Bandić, pa do žestokog zvuka Dubioza kolektiva i njihove pjesme Blam u filmu Na putu Jasmile Žbanić – nezahvalno je govoriti o „najboljim“ temama i pjesmama iz bh. filmova u proteklih petnaest godina, ali neke su se, ipak, izdvojile po svojoj popularnosti. Takav je slučaj, recimo, sa narodnjacima Iznad Tešnja iMalo je, malo dana, iz filmova Gori vatra i Kod amidže Idriza rediteljaPjera Žalice. Obje pjesme napisao je Saša Lošić, prvu sjajno otpjevala Jasna Žalica, a drugu Halid Bešlić i glumci iz filma. 



Svakako treba spomenuti i dugometražni prvijenac Dine MustafićaRemake i odličan soundtrack koji je radio Adi Lukovac, a u čijem je fokusu gotovo hipnotički vokal Emine Zečaj.  
„Nevjerovatna postavka zvukova u nevjerovatnom muzičkom broju kojeg se ne bi postidio nijedan svjetski priznati muzičar. Ako bi ocjenama stepenovali ovaj soundtrack, krajnji rezultat bi bio pet minus. Pet zbog kvaliteta, a minus zbog prekratkog trajanja CD-a. Da je još tri, četiri ovakve kompozicije uvrstio na album, Adiju Lukovcu ne bi ravnog bilo“, zapisao je muzički kritičar Željko Milović.
Nažalost, prerana smrt prekinula je karijeru Adija Lukovca koji bi, da je još sa nama, sasvim sigurno postao i jedan od najboljih autora filmske muzike na ovim prostorima.

(preuzeto iz Slobodne Bosne br. 740)