21. tra 2011.

ZAŠTO JE SRBIN IZ BOSNE RADIKALAN?: Zašto se ne oseća stid kada se spomene Radovan Karadžić, Srebrenica...?!




Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran?


Piše: Uglješa Vuković 6uka

Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran? Kako si objasniti srećno i uplašeno jednoumlje Srba iz Bosne i zbijenost redova oko ideje i ljudi čija se suština ne preispituje?

Zanimljivo je da je Dobrica Ćosić, veliki srpski otac, u nekom zakutku svojih spisa napisao kako je uvek smatrao da je najvitalnije biće srpskog naroda Šumadinac. U istom zakutku moralistički odvažno je kritikovao političku usijanost prekodrinskih i crnogorskih Srba otvoreno aludirajući kako u njegovoj zamišljenoj nacionalnoj politici promišljenu politiku manevrisanja vodi središnja Srbija dok su za njenu bespoštednu radikalizaciju krivi radikalni elementi iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nemali broj analitičara iskoračiće dalje od kafanske raspre i uperiti prstom u budalaštine Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja pronalazeći im opasnu zajedničku crtu – poreklo. Obojica su iz onih krajeva što su vazda srpsko i istorijske pitanje, te se zato njihovo destruktivno delanje u Srbiji objašnjava prakrivicom porekla, odnosno njihove ekstremnosti iščitavaju se u pseudotrežnjenju činjenicom da su rođeni u nekoj čuki preko Drine opterećenoj Srbijom i istorijom.

Tako mesto rođenja i poreklo postaju moćni mitologizovani krajolici koji ubrizgavaju zlu krv u tim fantastičnim političkim pripovetkama, i otud političari što izlaze iz izmaglice zabačenih krajeva postaju radikalna pošast Srbije. Politička i kulturna javnost Srbije u vrlo ozbiljnim krugovima odaće vam katkad svoju iskrenu veru u ovu ćosićevštinu pokazujući kako ćosićevštine nisu samo izum Dobrice Ćosića. Npr., građanski krugovi rado će vas strašiti iskonski zlom Srba s ove strane Drine.

Vera u nadrealne istine što sve objašnjavaju primamljiva je od pamtiveka. Mnogima je sasvim uzbudljivo primetiti zakonomernost u regrutovanju zlehudih srpskih visokih funkcionera po kriterijumu tla i krvi što su u nas oduvek poštovani. Milošević je ono crnogorskog porekla, odnosno njegova destruktivnost mora da je u sprezi sa kamenolikom postojbinom. Izuzetak Zorana Đinđića, rođenog Šamčanina, samo je poželjni izuzetak među pravilima. Mali Zoran mora da je hrabro zakmečao kada su ga hteli zadojiti bosanskosrpskom radikalnošću i postao je modernista, mada je pogdekod padao u nacionalne euforije što dosledni tumači mogu protumačiti kao urođenu osobinu koja izbija i kada postaneš kosmopolita i reformista. Prirođeno retko kada pobedi urođeno, misli pretežna srpska javnost odgojena u patrijarhatu.

Iako je glupost vere u poreklo koje određuje ponašanje očito, ono nije zanemarljivo jer se istrajnošću postojanja pretvara u standard, u sveprisutni stav koji se treba razmotriti. Rasprostranjeno je uverenje kako su bosanski Srbi iskompleksirani istorizmima i nacionalnom neostvarenošću, na kojoj se još uvek insistira u jednom i samo jednom značenju (značenju čvrstog teritorijalnog zagrljaja), tj. da su i organski radikalni i to uverenje kola u okruženju, a u okruženje se ubraja i mnenje željene matice. Ali bosanskosrpskocrnogorski radikalni elemenat R.K. pronašao je rešenje: Majka sme udariti kćerku, ali kćerka ne sme na majku. Kćerka ne sme podviknuti ni kada joj majka pripisuje urođenu i određujuću radikalnost zbog koje je kćerka tek jedan fatalni ishod što se stalno ponavlja.

I odista, bosanski Srbi su snagom okolnih verovanja, ubeđenja i naklapanja saživeli se sa organskom radikalnošću i neretko je dokazuju, naročito svojom zvaničnom politikom. Fiksirani su kao objekat na koji se stropoštilo generalizovanje i rasizam, i zatim se fiksirani objekat odurnih projekcija počinje ponašati po zamišljenom modelu. Dokaz materijalizovane radikalnosti bosanskih Srba je (koji će se staviti u prilog njihove tobožnje organske radikalnosti) upravo politika sramnog rukovodstva iz prošle decenije. Politika koja je sebe izuzela iz sveta savremene međuzavisnoti zločinima, prkosom i ludostima. Politika koja je ostavila suludi trag što se preporučuje svojim naslednicima koji nisu ostali imuni na privlačnost njenog kontinuiteta iako su do juče toj istoj politici bili oponenti. Politika koja je ukinula politiku pretvorivši je u sredstvo za ostvarenje romantičarskih i istorijskih težnji oličenih u konačnoj figuri propalog pesnika što je jednoč u pesmi obećao da će svoj grad srušiti. A pesnik ne sme da laže, veli mu brđanska čast. Gradovi su ionako sluge kurvanjske i valja ih udariti pesnicom politike koja nije politika, već mahniti krik koji je NEKO stvorio (?).

Ah, tako je lako nazvati bosanske Srbe organski radikalnim, pljunuti na jedan deo naroda, rasistički se iživljavati nad njegovom nesrećom i mrzeti ga obećanjem da među njih više nikad nećeš kročiti dok ne obnove divljački srušenu Ferhadiju. I tako je teško zamisliti se nad silinom stvarne radikalnosti jednog kolektiviteta koji stalno upada u vatre politike što si ukida atribute političkog.

Šta je to što već drugi put tera bosanske Srbe da stvaraju, biraju i podržavaju rukovodstvo što, ili prekida odnose sa svetom, ili stalno preti da će bezobrazno spustiti slušalicu celom svetu? Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran? Kako si objasniti srećno i uplašeno jednoumlje bosanskih Srba i zbijenost redova oko ideje i ljudi čija se suština ne preispituje? Kako si objasniti prkos, inat i sve druge kaprice nepristojnog ponašanja kojima se ponose politički lideri bosanskih Srba kada sedaju za stol sa neistomišljenicima? Način da se sebi objasni konstanta ove radikalnosti je i zlonamerno objašnjenje o organskoj radikalnosti, tj. napraviti od sebe strasnog i glupog rasističkog mrzitelja koji ne primeti procese i razloge koji čine bosanske Srbe tužno i opasno radikalnim u odsudnim trenucima kada progovori dobro zbijena većina.

Postoje i drugi načini koji treba da postanu primamljivi izazovi ovdašnje inteligencije: uočiti postavke zvanične i institucionaliozovane okvirne politike obelodanjene u iskazima velikog broja intelektualaca koji snagom autoriteta i raspoloživošću sredstava oblikuju jednoznačenjsku nacionalnu i istorijsku svest čiji je sastavni deo neprijatelj kao večiti neprijatelj. Uvideti mehanizme kojima se usrdno radikalizuje jedan deo naroda istoricističkim objašnjenjima društvenih odnosa, pozicionoranjem legendarnih priča narodnog predanja u središte kulture, zluradim podsećanjima na zajedničko stradanje kao dokaz da smo svi stradalnici što moraju postati mučitelji ako ne žele biti stradalnici jer neprijatelj nikad ne spava i uvek je spreman na mučiteljsku ulogu.

Ratna i poratna ekstremnost bosanskih Srba što je u stalnoj politici svađa, ili bolje rečeno u svađama koje nisu politika, smeštena je svuda. To je rašireno jednoglasje; to je konsenzus o ugroženosti; to je obrazovni program; to su nastavnici istorije; to su skupoceni hramovi u siromašnim selima; to su obični ljudi što se ne stide svog rasizma i islamofobije; to je negiranje Srebrenice; to je stid koji se ne oseća i kojim nismo opterećeni kada se spomene ime Radovan Karadžić; to su uspostavljeni tabui o svetom pravoslavlju što je uzurpiralo svetovne sfere; to su bedni objekti pristali da budu samo objekti tuđih projekcija iz udaljenih intelektualnih labaratorija sa jedared odabranom etničkom fiksacijom o saborništvu, okupljanu i teritorijalnom ujedinjenju. To je pristanak da budeš shvaćen kao organska radikalnost. To je pristanak da se stalno osećaš kao žrtva. To je pristanak na rasističku ideju o sebi samom zarad rasizma prema nekom drugom. To je neprijatno ugodno osećanje.



Bosanski Srbi ostaju zarobljeni i danas u nečemu za šta misle da je politika, a ne model ponašanja koji im suptilno i neprimetno nameću formalni i neformlani krugovi, javni intelektualci, akademije, crkva i poezija krvi, tla i časti. Bosanki Srbi su se kolektivno zaroblili u omeđenom kolektivitetu koji stvara isti misaoni izražaj neophodne odbrane i jakog napada prema svima oko sebe. Danas im je većinska srpska inteligencija namenila ulogu graničara, čuvara na zapadnom braniku, dalekog rođaka iz unutrašnjosti koji se ipak ne priželjkuje u gostima u Beogradu, sem kada treba doneti dobre vesti sa terena. Baš kao onda kada Dodik odlazi kod Tadića da mu animira nacionalno osvešćene glasače.

Bosanski Srbin je dobar, krotki Srbin skrojen po megalomanskoj predstavi etabliranog srpskog intelekta. On prihvata da je budala, junoša, i galamdžija jer takav treba da bude. Tako kažu oni koji kažu da znaju.
Bosanski Srbin ne shvata koliko je opasno da te optuže za organsku radikalnost.
Bosanski Srbin ne shvata da je predmet ozbiljnih rasističkih egzibicija.
Bosanski Srbin je zarobljen mislima onih koji hoće da ga odrede kao nepromenjivo biće, pomalo opasno, ali korisno jer je opasno oruđe u našim rukama.
Bosanski Srbin pristaje da ga vide kao lutku sa puno krvi i mesa.

Jedan deo naroda pretvoren je u puko oruđe i objekat zarad takozvanih viših ciljeva istorijske i nikad promenjene nacionalne težnje jednog celog naroda.

Danas su smanjeni izgledi da će se Srbi s ove strane Drine osloboditi radikalnosti jer su okruženi drugim radikalnostima sa kojima se odlično nadopunjuju i uslovljavaju pregalaštvom izabranih domaćih makijavelista kojima odgovara sloboda neodgovornosti na koju pristaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini kada se vođama predaju kao unapred definisana tela i duše što su, kako ono beše, organski radikalni elementi kojima je ubrizgana zla krv koja se sada u magičnom realizmu bosanskih priča nadgornjava. Do istrebljenja? Do njega i do zapleta, vrhunca i nikad odigranog raspleta priče namenjene nama ovde što smo pristali da poverujumo u svoju nedostojnost kao urođenu umesto da shvatimo da su nedostojnosti društvene konstukcije.

preuzeto sa portala DEPO cetvrtak 21.04.2011

Nema komentara:

Objavi komentar