ISTINA I POMIRENJE

Lazar Stojanović, čovjek prije svega

MLADIĆ JE KRIV ZA SMRT 40. 000 BOŠNJAKA

Srbijanski reditelj, novinski urednik, publicista LAZAR STOJANOVIĆ, danas stanovnik New Yorka, portparol je KOALICIJE ZA REKOM; Stojanović za naš list govori o Srbiji nakon izručenja Ratka Mladića, uticaju velikosrpske elite na procese suočavanja sa prošlošću i pomirenja, kao i o ciljevima REKOM-a

Lazar Stojanović
FOTO: Mario Iličić

Lazar Stojanović, filmski reditelj, publicista, svojevremeno i urednik najznačajnijih opozicionih listova u Srbiji, najpoznatiji  po tome što je nepravedno robijao zbog filmaPlastični Isus, portparol je Koalicije za REKOM. Stojanović, koji inače živi u New Yorku, posljednje dvije godine u Beogradu se angažovao na osnivanju Regionalne komisije koja bi trebala da istraži činjenice o svim žrtvama u ratovima ne teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine.

ZA NAŠU DUŠU JE DOBRO DA BUDEMO KRIVI
Gospodine Stojanoviću, da li je suočavanje sa prošlošću, za koju se REKOM zalaže, nakon hapšenja Mladića postalo realnije?

To je ključni uslov, jer niko ne može biti miran dok on ne bude iza brave. Što se tiče suočavanja s prošlošću, samo on može da odgovori na pitanja o njegovim vezama sa Srbijom. ObjašnjenjaRatka Mladića vezana za njegove vojne akcije mogla bi da pritisnu na objavljivanje nekih dokumenta koji sadrže - sve. Recimo, topnički dnevnici, u kojima precizno stoji koji vojnik u koje vreme i u kojem pravcu je ispalio granate. To što se on u Srbiji više ne pominje deo je smišljene politike. Nama niko javno nije saopštio zašto on svih ovih godina nije bio isporučen, ali to nije tako komplikovano da se pretpostavi. Naime, problem je u tome što je rat u Bosni i Hercegovini vođen u vrlo tesnoj saradnji sa Slobodanom Miloševićem i Vojskom Jugoslavije. To se dugo skrivalo samo zbog toga da Beograd ne bi morao da plaća ratne odštete i da ne bi Srbija u međunarodnim okvirima dobila imidž države agresora.

A Karadžić i Mladić su upravo takvi svjedoci?

Radovan Karadžić manje i zbog toga ga je bilo lakše izručiti. Sada vlada veliki strah, o kojem je prof. Radoslav Stojanović govorio:«Nama bi sada moglo da se desi da Mladić u svojoj odbrani tvrdi da je Srbija bila umešana u taj rat, a to bi za Srbiju bilo veoma nepovoljno.» Pri tom prof. Stojanović ne priznaje da smo mi bili umešani, iako to svi znaju. Pošto je to bosanska priča, reč je prvenstveno o zapisnicima Vrhovnog saveta odbrane, koji su pod pritiskom, tokom suđenja Miloševiću, dostavljeni Haškom tribunalu. Dokumenti su otišli u Tribunal, ali pod obavezom da se ne objavljuju i ostanu državna tajna. Pozivajući se na taj propis Haški tribunal nije hteo da ih dostavi Međunarodnom sudu pravde u vreme kada je BiH  vodila proces protiv Srbije. Ti dokumenti su bili ključni zbog toga što dokazuju crno na belo da su ljudi sedeli u Beogradu i dogovarali se šta treba učiniti i šta kome treba dostaviti da bi se ostvario neki vojni cilj. Kada pogledate Srebrenicu, mi znamo da su iz Srbije išli autobusi koji su vozili te jadne ljude koji su posle streljani i znamo da  Mladić nije imao odgovarajuću vojnu inžinjeriju i da ju je dobio iz Srbije. Između ostalog buldoždere koji su kopali rake u koje su posle sahranjivani Bošnjaci iz Srebrenice. Mi takođe znamo da se Milošević politički nije slagao sa tom akcijom u Srebrenici, to je za njega bilo politički kontraproduktivno, ali ako se već dogodila, onda je prikrio i uzeo je kao svoju stvar. E sad, to bi bilo dovoljno ili bi verovatno doprinelo u velikoj meri da tužba BiH protiv Srbije opstane.

To je u Beogradu bilo teško objasniti?

Da. Nas nekoliko, među njima i moj prijatelj Srđa Popović, govorili smo da je za Srbiju dobro da izgubi takav proces. Onda su ljudi govorili - kako može da bude dobro kada ja moram da platim odštetu. Onda smo ih mi ubeđivali da je Srbija jedna siromašna zemlja, da je to simboličko pitanje i da će odštetu verovatno platiti Evropa ili će biti nekakve nagodbe, ali da ćemo prvo biti krivi, a za našu dušu je dobro da budemo krivi. Međutim, nije vredelo.

DOBRICA ĆOSIĆ JE STVORIO RADOVANA KARADŽIĆA
Velikosrpska intelektualna elita i dalje aktivno radi na poništavanju Mladićevih zločina, tu prije svega mislim na Dobricu Ćosića, Kostu Čavoškog, intelektualce okupljene oko Vojislava Koštunice. Veliki medijski prostor zauzima Mladićev biograf Ljiljana Bulatović, koja i dalje traži da se grobovi  žrtava genocida izmjeste iz srpske Srebrenice u Federaciju BiH jer zauzimaju plodnu zemlju...

Dobrica Ćosić je još naveo da je u Srebrenici pogubljeno 493 Srebreničana, da je to podatak koji je njemu saopšten iz američke obaveštajne službe i da je apsolutno pouzdan. To je, naravno, potpuno nemoguće. Ljiljana Bulatović, opet, oslanja se na jednu namernu pogrešnu interpretaciju izjave patologa Zorana Stankovića, koji je u mom filmu o Ratku Mladiću kazao da je prisustvovao iskopavanju 1.800 ljudi iz Srebrenice. On nikada nije rekao da je to konačan broj žrtava, nego da je to broj leševa čijoj je ekshumaciji prisustvovao i rekao je, što je jako važno, da su mnogi od njih bili vezani i streljani s leđa. To su za jednog sudskog veštaka nesumnjivi znaci da ti ljudi nisu stradali u borbi. Onda su oni uzeli tu brojku i rekli ako je Stanković izneo taj broj, onda ne može nikako biti 7-8 hiljada ubijenih. Što je jedna besmislica. Ljiljana Bulatović i dalje brani svoju gebelsovsku ulogu u Miloševićevoj propagandi.

A Kosta Čavoški?

On je potpuno druga priča. Kosta Čavoški je jedan od naših najboljih stručnjaka za ustavno pravo, odličan asistent na Pravnom fakultetu, čovjek koji je 1976. sa fakulteta oteran iz političkih razloga. On je bio građanski demokrata, disident i protivnik komunističkog režima. Ta grupa ljudi sa Pravnog fakulteta, među kojima je bioNebojša Popov, objavila je prvu disidentsku knjigu koja je imala veliki uticaj u bivšoj Jugoslaviji, o tome kako je likvidiran partijski pluralizam u posleratnoj Jugoslaviji. To je bila hrabra, važna i za mlađe ljude instruktivna knjiga sa pozicija koje su apsolutno građansko-demokratske. Ništa tada Kosti nije značilo što je Srbin. Onda se zbližio sa Dobricom Ćosićem i sa krugovima oko SANU-a i postao  tvrdi nacionalist. Društvo u kojem su Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Smilja Avramov, Ljiljana Bulatović i Kosta Čavoški sada nema nekog naročitog uticaja. Oni za taj desničarski Beograd imaju značaj, u smislu, evo mi imamo obrazovane ljude, nisu to samo zavedene budale.

Istu stvar kao sa Čavoškim, uradio je Dobrica Ćosić sa Radovanom Karadžićem?

Naravno, jer Karadžić nije bio ama baš nikakav nacionalista. Podsmevao se tome, govorio da je Crnogorac, a ne Srbin i bio policijski doušnik još 1968. godine. Njemu i Momčilu Krajišniku nije suđeno iz političkih razloga, već zbog zloupotreba u privredi. Nakon toga Karadžić odlazi u Beograd i priča kako ga politički gone. Prihvata ga Dobrica Ćosić i oni njega dogovorno naprave prvo predsednikom SDS-a, a potom predsednikom države. Dobrica Ćosić i Karadžić su svakodnevno bili  na vezi oko srpskog pokreta u Bosni, takozvanog Oslobođenja,i oko rata u BiH. Milošević se držao više po strani, Karadžića nije naročito cenio i viđao ga je možda jednom mesečno, a sa Dobricom se čuo svakog dana. Tako da je pravi rodonačelnik podsticanja i izazivanja rata zapravo «otac nacije» - Dobrica Ćosić. Bilo je zanimljivo kada je objavljena optužnica protiv Karadžića. Onda se ta grupa intelektualaca skupila i napravila peticiju protiv optužnice, jer je ona za njih predstavljala uvredu za srpski narod. Nju Dobrica nije potpisao bojeći se da i njega ne zakači Haški tribunal, jer je bio predsjednik SRJ u vreme kada se desila otmica u Štrpcima, za čije rasvetljavanje on nije uradio apsolutno ništa. Posle je digao glavu i sad je ovo što je.

MLADIĆ JE BOLJE PROŠAO OD OSAME BIN LADENA
Vrlo su zanimljive okolnosti pod kojima je Mladić uhapšen?

Njega su dok se sklanjao i bežao štitili telohranitelji. Kada su ga uhapsili, nije bilo ni jednog. Našli su rođaka kojeg su dva sata nakon privođenja pustili, što pokazuje da njega nisu smatrali odgovornim za skrivanje Mladića. To znači da su se dogovorili da Mladić tu dođe i preda se. Mnogo se manipulisalo sa njegovim rđavim zdravljem pa je to trebalo da izazove neko sažaljenje kod građanstva. Mladić je, zbog dva moždana udara, izgledao prilično loše kada su ga uhapsili, međutim  kvalifikacije koje su dali lekari u Haagu meni se čine mnogo uverljivijim. On je bio je zapuštenog zdravstvenog stanja. Mislim da bi i to mogao biti jedan od Mladićevih razloga zbog kojih se predao. Moj lični utisak jeste da je on prošao mnogo bolje od Osame Bin Ladena. Naročito ako uporedimo broj žrtava njih dvojice. Mladić nije odgovoran samo za genocid u Srebrenici, on je i u istočnoj Bosni imao etničkih čišćenja i verovatno je odgovoran za 40 hiljada života, a ne samo sedam hiljada iz Srebrenice, ali to će valjda REKOM da utvrdi jednog dana. Hoću da kažem da je Bin Laden ubio mnogo manje ljudi pa su ga likvidirali, a Mladić je otišao u jedan prilično udoban zatvor. On će tamo imati odličnu lekarsku negu, ako ne i bolju nego što bi imao na VMA u Beogradu. Imaće odličnu hranu, verovatno bolju nego što bi mu žena kuhala i tamo je u društvo sapatnika koji se međusobno druže. Tamo se igra šah, a Mladić voli da igra šah, gledaće TV, tako da će mu biti prilično prijatno.

Vi smatrate da su za dokazivanje istine veoma važni transkripti sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije. Međutim, može se uočiti da ni na jednom sastanku VSO-a nije bilo riječi o vojnim akcijama na prostoru BiH i Hrvatske, ili su ti dijelovi još nedostupni javnosti?

Verovatno je o tome bilo govora, ali su ti delovi izbačeni. Međutim jako je važno da se dokaže koja je to bila logistička podrška iz Beograda. Bilo je po principu - pošto ste vi Mladiću general koji radi samostalno, mi vam nećemo savetovati neke posebne akcije, niti ćemo ih odobravati ili naređivati, ali ćemo vam pomoći da ih uspešno izvedete. Osnovno u ratu su municija, hrana i vojska. Beograd je Mladiću u tome svesrdno pomagao. Slao mu je, recimo, inženjersku jedinicu JNA, municiju, rakete, hranu... Koliko će se čega poslati, odluku je donosio VSO. Osim tog vojno-političkog dela, na nižem nivou postoji jedan vrlo važan izvor dokumenata. To su topnički dnevnici. Sve profesionalne vojske kad miniraju neki teren ili gađaju artiljerijom, prave dokument o tome koji oficir je to izveo, kada, sa koliko sredstava i prema čijoj komandi. To je za Mladićevo suđenje osobito važno, jer jedna od tačaka njegove optužnice je napad na civilno stanovništvo Sarajeva. Genocid u Srebrenici je stvar koju ne treba mnogo dokazivati, postoji materijalna evidencija za to, međutim dokazati da je opsada Sarajeva bila napad na civilno stanovništvo biće malo teže. Ukoliko je to nehotičan napad i kolateralna šteta, onda ne može da bude krivično delo. No, ako su ciljevi objekti u kojima žive civili, onda je to svakako krivično delo. Koji su tačno objekti ciljani stoji u topničkim dnevnicima, kojih ima izuzetno mnogo. Sve se nalazi u nekoj arhivi, što bi i REKOM trebao da dobije. Inače, pošto sam obilazio neke položaje, ja mogu da posvedočim da je to urađeno planski, ali ne mogu da posvedočim na način koji je relevantan za sud, jer oni nisu pucali u momentu kada sam ja bio tu. Nudili su nam da opalimo koju granatu, što sam ja naravno sa gnušanjem odbio. 

REKOM računa na saradnju pravosuđa i policije, u smislu da vam pomognu svojim povjerljivim podacima. Da li je to realno očekivati s obzirom da je nedavno tokom suđenja Jovici Stanišići i Franku Simatoviću, BIA, bivša Služba državne bezbjednosti tražila od Haškog tribunala da se određeni dijelovi dokaznog materijala ove službe izbrišu jer navodno nisu relevantni?

To je isti princip kao i sa ovim dnevnicima. Pošto postoji takvo pravilo kod suda, ako država proceni da je za nju bezbednosno rizično da se u javnosti pojavi neki dokument, onda sud povlači taj dokument iz dokaznog materijala. Istina je da je BIA dosta toga uništila. Međutim, sami inspektori i razni funkcioneri SDB-a sačuvali su dosta toga u svojim privatnim arhivama. Inače, dve godine je Rade Bulatović, načelnik BIA-e, bio na slobodi dok je Koštunica bio na vlasti i uglavnom mu je posao bio da uništava dokumente. Jedini način da Tribunal sačuva kredibilitet jeste da poštuje ovo pravilo. 

 FALSIFIKAT HISTORIJE
Postoji prijedlog da sjedište Komisije REKOM bude u Sarajevu i da BiH kao prostor sa najviše žrtava bude  simbolički predvodnik tog procesa. Međutim, čini se da ste najviše kritika dobili baš iz BiH?

REKOM nema instrument za bilo kakva pravosudna ovlaštenja. Mi smo imali dugačke rasprave o tome da kažemo da će komisija istraživati dela genocida, napada na civile i slično. Ona nema ovlašćenja da daje bilo kakvu legalnu kvalifikaciju. Ona utvrđuje da je neko nekoga ovde ubio, na taj i taj način, pod tim okolnostima i nastoji da vidi šta je politički, vojni, pa i ekonomski, medijski kontekst te priče. Potom se te činjenice dostavljaju nadležnim sudovima ukoliko oni smatraju da je su relevantne za procesuiranje. Komisija je dužna da sve presude međunarodnih i lokalnih sudova uzme u obzir, a ukoliko utvrdi da se činjenice ne slažu sa onim kako je utvrdio neki sud, onda predlaže obnovu procesa. Tako stvari stoje kada je riječ o pravosuđu. Druga stvar je pitanje istine i pomirenja. Kad imate jednu državu, nastojite da izvršite pomirenje jedne populacije. To je lakše uraditi nego pomiriti dve odvojene države. U tom slučaju ne možete da proglasite jednu verziju istorije kao tačnu. Ciljevi REKOM-a su da on omogući ili barem olakša moralnu i materijalnu restituciju žrtve, zatim da utvrdi razne oblike šire političke i moralne odgovornosti koju pravosuđe ne tretira. Takođe, da utvrdi koncept kolektivne odgovornosti, ali pre svega nacionalne ili verske, što u pravu ne postoji. Mi ovde govorimo o milionima ljudi koji su pojedinačno politički odgovorni što su to uradili. U instaliranju Slobodana Miloševića i njegovom dovođenju na vlast SANU je bila vrlo instrumentalna, a pored nje još Srpska pravoslavna crkva, vojska, tajna policija i masovno građanstvo u najzostalijim delovima Srbije,  kojima je puno značio čovek koji im je obećavao da će oni biti mnogo važni i život im biti bolji. Milošević je koristio Musolinijev obrazac, populistički fašizam. Funkcionisao je po principu - mi se zovemo socijalisti, mi radimo pravu stvar, sve u interesu našeg naroda, za uvećanje teritorija, ako treba, falsifikujemo i istoriju.

Šta Haški tribunal nije uzeo u obzir?

Tu prvo imate umešanost države Srbije i niz akata Mladićeve vojske i paravojske prema zarobljenicima, a to je prevara, podvala, organizovano ubistvo. Tribunal uzima u obzir da je Mladić sumarno likvidirao civile, ali za Haag nije bitno u kojoj meri su nemoralna njegova sredstva koja je koristio. To što, recimo, on daje dečaku čokoladu, pomiluje ga po glavi i dete posle ubije. To je strašno. U Srebrenici Mladić nije imao inžinjeriju, dobio ju je iz Srbije, međutim dokumente koji to dokazuju nije dobio Međunarodni sud u Haagu prilikom procesa BiH protiv Srbije. Ono što se vidi na snimcima televizije i iskazima žena koje su prevožene, jeste da su ti autobusi stigli iz Srbije. Može da se kaže da autobus nije vojna operacija, ali važno je da se vidi ko je naredio jednom predzeću  iz Čačka da odvoji te autobuse i da ih pošalje preko granice, kao podršku jednoj vojnoj operaciji. To je svakako morao učiniti neko iz Srbije.

Vlada RS-a svake godine izdvaja po 400 hiljada KM koje potroši za negiranje genocida u Srebrenici. Mislite li da će  sudstvo i policija RS-a sarađivati sa Koalicijom za REKOM?

Privreda RS-a, bez obzira što se o tome ne piše mnogo, u vrlo velikoj meri je naslonjena na Hrvatsku. Politika Republike Srpske, bez obzira što ta podrška nije toliko jaka koliko Milorad Dodik hoće da je predstavi, oslanja se na državu Srbiju. Ukoliko se Dodik bori da pojača elemente državnosti i nezavisnosti, REKOM sigurno nije taj put. Međutim, ukoliko bi REKOM bio prihvaćen od svih država u regionu, osim u RS-u, ako bi u Federaciji BiH bio dobro primljen, onda RS nema nekog velikog izbora. Videli smo kako je prošla priča o referendumu u RS-u. Mi smo se u Beogradu tome smejali i znali smo da ne može da prođe, jer će da ga smene. Govorili smo - ajd baš da vidimo kako će da ga naprave. Ohrabrujuće je što mi u ovom trenutku imamo više potpisa u RS-u nego u Federaciji BiH.

Filmski uspjeh

MOJ FILM O «ŠKORPIONIMA» MNOGIMA U BEOGRADU PREDSTAVLJA KOST U GRLU

Vi u svojim filmovima Srpska epika i Škorpioni spomenar dokazujete kako su svi zločinci bili u državnim formacijama. Kako je u Srbiji primljen Vaš film o Škorpionima?

Moji raniji filmovi su primljeni slabije, jer su prikazivani dok je Milošević bio na vlasti. Međutim, Škorpioni su u Beogradu bili moj najveći uspeh zato što su emitovani na dan izricanja presude pripadnicima ove jedinice. Prema merenju gledanosti imao je 380 hiljada gledalaca samo u Beogradu. Posle je odlično prošao u svetu, ali ljudi su imali kost u grlu od toga. Malo lošije od toga, ali i ipak dobro, prošli su filmovi o Karadžiću i Mladiću. Film o Karadžiću su na B92 glatko emitovali, dok je film o Mladiću bio na čekanju. Kada sam za BBC napravio Srpsku epiku, ona u Srbiji uopšte nije mogla da se pokaže, a upravo sa njom sam imao najveću gledanost u svetu. Scena sa Limonovim koju sam snimio kada on iz nekog grmlja puca na Sarajevo, videlo je u svetu oko 300 miliona ljudi. Prikazana je Japanu, Kini, SAD... Kada stavim sve na gomilu što sam uradio, dakle desetak filmova koje sam napravio, desetak tekstova koje sam napisao, dve knjige, sve skupa mogu da sakupim nekoliko stotina hiljada gledalaca, a jedna scena sa Limonovim napravi rekord gledanosti.

(preuzeto iz Slobodne Bosne br. 766)

SIDRANOVI FRAGMENTI

«Glasna» i uvjerljiva kazivanja

SIDRAN U ITALIJANSKIM MEDIJIMA

Oštro, precizno, slikovito, nadahnuto, potresno, lirski,  mudro je govorio ABDULAH SIDRAN u italijanskim medijima u prethodnih nekoliko dana; naš veliki književnik miljenik je italijanske publike i kritike, pa je logično bilo i njegovo «gostovanje» u listovima Avvenire i Il Sole 24 Ore, kao i u online novinama Osservatorio Balcani e Caucaso, povodom obilježavanja šesnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

Italijanski mediji Avvenire i Il Sole 24 Ore, kao i online novineOsservatorio Balcani e Caucaso zaista su puno pažnje ove godine posvetili Srebrenici i obilježavanju šesnaeste godišnjice genocida u ovom bosanskohercegovačkom gradiću. Italijani, a to neki od nas znaju već godinama, vjeruju Abdulahu Sidranu, njegovim «glasnim» i uvjerljivim interpretacijama, razmišljanjima, kazivanjima... Pa je prošle sedmice italijanskim novinarima upravo Sidran objasnio sve ono što ih je interesovalo, genijalno odgovarao na pitanja na koja su oni dugo čekali odgovore, rješavao njihove dileme, sumnje, pretpostavke... Mada Sidran, onomad, duhovito reče: «Ja, ustvari, za svako rješenje imam problem.»Objavljujemo u ovom broju fragmente, najznačajnije i najintersantnije dijelove iz Sidranovih intervjua italijanskim medijima.

LICEMJERJE, PREVARA, LAŽ
Jedan od tamošnjih novinara na početku razgovora reče: Napisali ste poemu Suze majki Srebrenice u kojoj otvoreno polemizirate sa Evropom koja vam kaže da je u: Bosni i Hercegovini/Prestao rat/I kako više niko/Ne smije/Gledati u prošlost. Zašto ste zakovani za prošlost? Zašto se Srebrenica ne može oprostiti? «Rat je prestao samo u svome najgrubljem obliku, na način oružanog uništavanja ljudi i materijalnih dobara. Jedan komandant bosanske armije nedavno je kazao kako je 'rat prestao samo za one koji su u njemu poginuli'. Ja vas moram podsjetiti da je tzv. Međunarodna zajednica (u budućem tekstu MZ) rat u Bosni zaustavila u jesen 1995., kada je on zapravo tek počinjao», tvrdi Sidran: «Ono što se do tada događalo nije se moglo smatrati ratom. S jedne strane nalazila se moćna - po snazi četvrta evropska oružana sila! - JNA (Jugoslovenska narodna armija) pretvorena u vojsku srpskog naroda i srbijanskog nacifašističkog režima, a sa druge strane goloruki i za rat nepripremljeni bosanski narod. Kad su spontano nastale bosanske odbrambene formacije - nakon dvogodišnjeg ubijanja, masakriranja i raseljavanja ljudi od strane srbočetničkih zlikovaca - narasle i postale nešto nalik regularnoj vojsci, i kad je ta vojska počela oslobađati okupirana i etnički očišćena (genocidirana!) područja i gradove - MZ je intervenirala, agresorsku vojsku spasila od sloma i Dejtonskim sporazumom legalizirala stanje proizvedeno nasiljem i zločinom.»

Naš književnik dalje kaže da «prosječno informirani zapadnoevropski čitalac ne mora znati ono što mi ne možemo ne znati: Dejtonomlegalizirani entitet Republika Srpska - sa 478 masovnih grobnica! - nije sama sebi cilj». «Republika Srpska je i saobraćajno i kulturno i moralno i ekonomski i geografski i na još stotinu načina protuprirodna tvorevina, nonsens i karikatura. Ona ima smisla samo kao faza na putu proširenja Srbije na zapad. Na tome poslu svih ovih petnaest postdejtonskih godina rade i Srbija i njene marionete u Bosni, a u tome im obilato pomaže tzv. europska MZ. Kako? Fingiranom neutralnošću i petnaestogodišnjim papagajskim ponavljanjem da se 'strane moraju dogovoriti'. O čemu se, osim o ponovnom ratu, mogu dogovoriti centrifugalna i centripetalna sila? Nas su za prošlost zakovala nepravična rješenja i licemjerno ponašanje MZ. Ona će, takva kakva je, sutra ili prekosutra prihvatiti tvrdnje iz RS-a da država BiH ne može funkcionirati ni postojati i vjerovati 'dokazima' koje svakodnevno proizvodi jedan, recimo,Dodik. Pokušajmo to kazati slikovito: čovjek izvadi motor iz auta, pokida mu instalacije, čini to svakoga dana i svakoga trena, a onda tvrdi da to auto ne valja, ne funkcioniše, treba ga baciti u otpad. Licemjerje, prevara, laž - i ništa drugo. Zato se još uvijek ne može govoriti ni o praštanju ni o zaboravu», objašnjava Sidran.        

PSIHOMODEL VOJNIKA RATKA MLADIĆA
Naravno, Italijani nisu ni mogli preskočiti hapšenje Ratka Mladića i njegovo izručenje Tribunalu u Haagu, pa tako novinar veli i pita: Prije nekoliko sedmica uhapšen je Ratko Mladić, krvnik Srebrenice. Svaki dokument napisan, filmovan, registriran, dokazuje da je Mladić komandant tokom opsade Srebrenice i masakra. Šta ste mislili povodom ovog hapšenja i o ovom kriminalcu, koji nam se danas predstavlja kao starac u lošem stanju? «No, recimo da je to dobro, OK., sve staje u nekoliko fraza: zakašnjela satisfakcija, pravda je spora ali dostižna, bolje ikad nego nikad, itd. - međutim, ne treba biti mnogo pametan da bi se shvatilo kako se radi o čistoj i ne suviše skrivenoj trgovini. Ponavljam: Beograd ne odustaje od svojih ciljeva. U jednoj beogradskoj novini vijest o Mladićevom hapšenju objavljena je na način koji o tome sve kazuje: Prekomanda - Hag! Prema tome, Mladić nije važan, važan je Projekat i Cilj. Međutim, svakog normalnog čovjeka mora užasavati činjenica da psihomodel vojnika Ratka Mladića nije nikakva iznimka, raritet. Mitomansko suženje svijesti jednako se i na isti način pojavljuje kod nepismenog srpskog seljaka i veleučenog srpskog akademika! To mi nije shvatljivo i taj će fenomen morati istraživati eksperti za socijalnu psihopatologiju», tvrdi Abdulah Sidran.

A novinare s druge strane Jadranskog mora interesuje i Sidranov odgovor na pitanje šta se je trebalo učiniti da bi se spasio narod Srebrenice u julu 1995. i ko je trebao intervenirati:«Naravno, čak i prema vlastitim dokumentima (Rezolucije Vijeća sigurnosti) Međunarodna zajednica je morala reagirati žestokom oružanom akcijom. Ona to nije učinila i zbog toga su i istorijski i u smislu krivičnoga prava odgovorni svi tadašnji faktori u lancu odlučivaja, od onih na terenu do onih u glavnom uredu OUN. Naravno, od takvog procesa nema ništa i zbog toga bi - a ima još mnogo razloga da se to učini - trebalo obnoviti negdašnji Raselov sud. Čovječanstvu je takav sud neophodan, kako bi se moglo suditi idejnim tvorcima genocidnih ratova, ubicama iz kancelarije, kako bi se moglo suditi u odsustvu i post mortem, a sve u cilju istine i pravde, bez kojih nema ni pomirenja ni bolje budućnosti.»   

Srbi predvođeni Mladićem i Karadžićem napravili su pokolj. Ali, što - šta se trebamo upitati o političkim odlukama Alije Izetbegovića koji je postavio razmjenu enklava - Žepe i Srebrenice - sa dijelovima Sarajeva okupiranim od strane Srba. General Halilović oduvijek izjavljuje da se moglo i trebalo intervenirati iz Tuzle. Kako to da se uopšte nije interveniralo u odbranu enklave? Kako to da je bio povučen komandant Naser Orić i njegovi oficiri, godinama odgovorni za odbranu enklave?, upućeni su italijanski novinari. Sidran odgovara: «Na ta će pitanja svoj odgovor morati dati povjesničari. Pozitivnu istorijsku ocjenu sigurno neće dobiti niko ko je i na kakav način kalkulirao s idejom etničkih pomjeranja i uopće nacionalne teritorijalizacije. Postoje indicije da se u takve kombinatorike upuštala i bošnjačka strana. Zbog toga se danas mnogi od čestitih bosanskih boraca i patriota osjećaju mučno. Jedan takav kaže: kao da sam igrao utakmicu, borio se svim snagama i pošteno, a na kraju saznao da je utakmica bila namještena.»   

«NEŠTO BOSNE PREŽIVJELO JE JEDINO U TUZLI»
Niko nije imao političku snagu da zamisli i vidi rješenje problema, a da to ne bude podjela zemlje na monoetničke zone, kažu Italijani. «Ne, ne, radi se o političkoj volji. O interesima. Ono što hoće, velike sile sprovode u djelo. Evo jedne istorijske analogije: u Bosni se, krajem XIX stoljeća (1875-1878), događao jedan srpski ustanak - fingiran kao seljački, a zapravo nacionalni -  veoma sličan ovome iz 1992. godine. Ideje i oružje, komandni kadar i sva logistika - sve je dolazilo iz Srbije. Ustanici su čak stigli proglasiti pripojenje Bosne Srbiji, a njene južne pokrajine Hercegovine Crnoj Gori. Ondašnje svjetske sile, na Berlinskom kongresu juna 1878., daju mandat Austrougarskoj monarhiji da u Bosni 'uvede red'. Ona to obavlja za nepuna tri mjeseca! I mada je donio mnogo ljudskih žrtava i mnogo stradanja - iz istočne Hercegovine prognano je 120.000 muslimana! -  taj srpski ustanak nije ostavio nikakvih pravnih posljedica, a Bosna je narednih decenija doživjela najveći napredak u svojoj sveukupnoj povijesti», govori Sidran.

Pa, gospodine Sidran, recite nam o sadašnjosti i eventualno o budućnosti Vaše države Bosne i Hercegovine, hoće li ova mala zemlja uspjeti biti ujedinjena? «Sve je moguće, za sto i dvjesta godina. Ali mjereno našim životima, životima naše djece i unuka - Bosna više ne postoji. Nešto od Bosne za koju je vrijedilo ginuti preživjelo je malčice - u Tuzli. Neki kažu i da se Sarajevo tamo premjestilo. Država Bosna i Hercegovina ne postoji i funkcioniše jedino i isključivo kao fiskalni terorist i vrelo privilegija hipertrofiranog društvenog staleža političara i njihove glomazne servisne kamarile.» 

I na kraju, italijanske novinare je interesovalo dosta toga o pisanju velikog romana o porodici Sidran iz Sarajeva. Romana koji je u isto vrijeme roman o osnivanju, postojanju i nestanku Jugoslavije. Vaš otac, pripadnik pokreta otpora, učesnik osnivanja Jugoslavije i Titova žrtva na Golom otoku, Vaši stričevi ubijeni tokom otpora, Vi - svjedok opsade Sarajeva i okončanja Jugoslavije... U kojoj ste fazi sa pisanjem ove knjige? Ima li naslov? Je li završena? Je li već predviđeno italijansko izdanje? «Prije nekoliko dana predao sam rukopis jednom zagrebačkom izdavačkom poduzeću (Naklada Ljevak). Ima malčice neobičan naslov: Otkup sirove kože, skinuo sam ga sa ulične table. Na periferiji grada u kojem trenutno živim, Goražde na Drini, postoji takva firma, s velikom bijelom tablom na kojoj baš tako piše: otkup sirove kože. Deset godina sam tuda prolazio dok nisam shvatio da je u te tri riječi stao cio moj život. Trajno, stalno, ponižavajuće otkupljivanje gole, sirove kože, patnja, nesreća i bol... i sve to - tek da bi se sačuvao jadni goli život... Da li je vrijedilo? Ne znam.» 

Dobrica Ćosić u «politici»

SIDRAN: «OTAC NACIJE NE PRIZNAJE ZLOČIN U SREBRENICI I PONAVLJA DA SU MUSLIMANI U SARAJEVU SAMI SEBE GRANATIRALI»

«Samo naivni ljudi o srbijanskoj politici zaključuju na osnovu simboličkih gesta i prigodnih izjava njihovih zvaničnika. Slobodno to bacite u vodu, a pažljivo analizirajte njihove medije. Navodim samo jedan primjer: kao najvažnija državna novina, beogradska Politika je odmah nakon hapšenja bjegunca Ratka Mladića počela u nastavcima (!) objavljivati intervju sa Ocem Nacije, književnikom Dobricom Ćosićem, akademikom i predsjednikom dvočlane Jugoslavije iz 1991./92. godine. Intervju je, tri dana zaredom, počinjao na prvoj a nastavljao se na nekoj od narednih stranica. Bilo je tu svačega, smišljenog da ublaži općenarodni šok zbog hapšenja omiljenog generala koji je svoje junaštvo pokazao likvidacijom osam hiljada nenaoružanih ljudi, djece i staraca. Ali je bilo i tvrdnji koje naprosto užasavaju, jer su besramne. On otvoreno kaže kako Srbi, uz sve teritorijalne gubitke, žrtve i tragedije, mogu biti zadovoljni, jer su prvi put u svojoj istoriji 'dobili srpsku državu zapadno od Drine'. Zatim, brinući o budućnosti toga krvavog teritorijalnog ratnog plijena, 90-godišnji Otac Nacije daje instrukcije i kaže kako u svome političkom i državnom djelovanju Srbi nikako ne smiju dozvoliti 'srebrenizaciju bosanskog rata' i 'markalenizaciju rata za Sarajevo'. Brutalnu oružanu agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu (koja je u to vrijeme već članica OUN) definiše kao 'internacionalni verski rat'. Zar ikome više išta treba objašnjavati?, pita se Sidran. «Ne priznaje se, dakle, zločin u Srebrenici ('srebrenizacija'), ponavlja se, dakle, teza da su muslimani u Sarajevu sami sebe granatirali ('markalenizacija'), a prešućuje se i iz svega apsolutno izuzima uloga države kojoj je stajao na čelu dok je njena armija razarala bosanske gradove i krojila granice buduće 'etnički očišćene' Republike Srpske. Podsjećam da je isti gospodin tvorac zločinačkog eufemizma o 'humanom preseljenju naroda'. Sve u svemu, takva je i to je istinska politika Srbije i o njoj se ne smije imati nikakvih iluzija.»

(preuzeto is Slobodne Bosne  br. 766)

8372

http://vimeo.com/8631824