2. svi 2011.

Intervju Dana: Haris Pašović EVROPSKI PAD JE ZACEMENTIRAN SA PADOM SREBRENICE




Na dan izlaska ovog broja Dana u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu bit će premijerno prikazana nova predstava Harisa Pašovića Evropa danas, u koprodukciji njegovog East West Centra, Slovenskog narodnog gledališča Maribor i Evropske kulturne prestolnice Maribor 2012, rađena prema istoimenom eseju Miroslava Krleže u kojem je analizirao Evropu i evropsku ideju, vrhunski inteligentno, raskošno educirano i nadahnjuće zabavno. Ova besprijekorna analiza genijalnog umjetnika nevjerovatno je savremena, kao da je pisana danas. U ovoj predstavi koja pomjera granice predstavljačke umjetnosti, integrirani su drama, muzika, ples, video projekcije i spektakularni lightshow. Financial Times je prije dva mjeseca objavio kritiku pišući u superlativima o predstavi i dao četiri zvjezdice, ocjenu rezerviranu za vrhunska teatarska djela. U intervjuu Danima Pašović govori o motivima i poruci predstave, o tome šta je Evropa danas, o identitetu, multikulturalizmu...


Faruk Borić

“Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali životinjske porive”


DANI: Gospodine Pašoviću, razgovaramo uoči sarajevske premijere vaše nove predstave Evropa danas po tekstu Miroslava Krleže. Šta će gledatelj vidjeti, odnosno kakvu poruku kanite odaslati ovom predstavom?



PAŠOVIĆ: Krleža je napisao da “majmunska ruka drži telefonsku slušalicu”. Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali svoje životinjske porive. U tom prostoru između svijesti i animalnog, dešava se drama savremenog stanovnika Evrope.

Predstava je kompleksno umjetničko djelo, ona ne šalje nikakvu poruku. U dobroj umjetnosti, gledatelj je sam sa sobom, suočen sa misterijom koja se odvija ispred njega. U toj “situaciji, gotovo placentnoj” kako je napisao Federico Fellini, ispred nas promiču slike, čujemo muziku i riječi, vidimo kretanje tijela i dramu svjetla. Shvatamo da smo mali, ali da nismo beznačajni, da naše postojanje ima smisao i da mi sa tim smislom moramo nešto uraditi. Tako nekako.... gledati predstavu je vrlo privatno iskustvo.

DANI: Kako ste uspjeli povezati Mikija Manojlovića, Krležu i Laibach?

PAŠOVIĆ: Sa Mikijem se poznajem dugo, radili smo zajedno i vezuje nas jedno duboko umjetničko i ljudsko iskustvo. Sa Laibachom se ne slažem oko mnogo stvari, ali oni su značajan bend, i njihov album sa obrađenim himnama evropskih zemalja bio je odličan soundtrack za predstavu. Edward Clug je fantastičan plesač i koreograf i izvanredno smo se razumjeli u ovom projektu. Sve zajedno nas je povezao genijalni Krleža i naša želja da radimo zajedno.

DANI: Šta je, po Vašem mišljenju, Evropa danas? Je li to prevashodno Evropska unija kao ekonomsko-politički prostor, geografska mozaična cjelina, jedinstvo vrijednosti od Islanda do Urala i od Finske do Portugala, sve to, nešto četvrto?

PAŠOVIĆ: Evropa je geografija i historija jednog prostora, a EU je jednostavno ekonomska unija koja je vrlo lukavo ukrala za sebe pojam Evrope. Francuska i Njemačka su se odlučile da odrede ko je Evropljanin, a ko nije, ostale zapadnoevropske zemlje su prihvatile taj koncept. Slavenske zemlje su, kao i obično u historiji, potrčale da se izvinjavaju što smo Slaveni i da obećaju da ćemo poslušno izvršavati naloge Bruxellesa. Naravno, izuzetak je Rusija, koja se ponosi svojim slavenstvom, i dovoljno je velika i moćna da bude arogantna i samoživa. Mađarska i Rumunija također su nekritički prihvatile ovaj izbor.



DANI: Na plakatu Vaše predstave poigravate se sa Evropskom unijom kao novim simboličkim konceptom nalik na one totalitarne – komunističke i fašističke. Je li Evropska unija totalitaran skup simbola?

PAŠOVIĆ: Dizajner Enes Husejinćehajić i ja smo se odlučili za redizajn plakata za film S. A. Brand Mann iz 1933. koji je bio prvi igrani film nacističke propagande. Ne zaboravimo, da je to tada bio demokratski izraz jedne njemačke politike u usponu. Zapadnevropske politike su sve do 1939. prihvatale i fašizam španskog diktatora Franca i Hitlerov nacizam. Tada su kolosalno pogriješili i ta greška zapadnoevropske politike odnijela je 60 miliona žrtava i skoro uništila svijet. Ko garantuje da i sada ne griješe? Oni su jednako samouvjereni bili i kada su pogrešno podržavali fašizam i kad su sarađivali sa Miloševićem od 1987. do 1999.

DANI: Vezano za prethodno pitanje, nama se vrlo uvriježeno, širokorasprostranjeno mišljenje nameće o neumitnosti integracija u Evropsku uniju, pa i u Sjevernoatlantski savez. To, čini se, ponajprije iz sigurnosnih razloga. Može li sebi ovo društvo dozvoliti luksuz euroskepticizma?

PAŠOVIĆ: Kritički pogled na EU nije luksuz nego nužda. Možemo li mi sebi priuštiti luksuz bezglavog zalijetanja u članstvo u Uniji koju ne razumijemo, a koja ne razumije ni sama sebe? Nikada još nijedan naš političar i nijedan predstavnik EU nisu objasnili zašto bi mi to trebali postati članicom EU. Šta će nama donijeti članstvo u EU u kojoj su do sada bankrotirale Grčka, Irska i Portugal; na ivici bankrota su Španija i Italija; Finci i Česi sada ne bi glasali za ulazak u članstvo; Mađari su donijeli diktatorske zakone protiv slobode medija, a Slovenci su vrlo nezadovoljni? Na jugu Italije mafije vladaju čitavim gradovima, U Belgiji vlast nije uspostavljena skoro godinu dana nakon izbora. Sigurnost? Francuski predsjednik uzme avione i bez saglasnosti NATO-a napadne Libiju, a Tursku, kao članicu NATO-a ni ne pozovu na konsultacije. Morali bismo, ipak, pokazati malo razuma, makar da postavimo neko pitanje, a da ne idemo niz livadu kao ovce.

DANI: Šefik Tatlić je u posljednjim Danima postavio pitanje/problem: Koji su to evropske vrijednosti, referirajući se na zabranu burki u Francuskoj, zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj – i to izravnom upotrebom demokratije – referendumom, jačanjem ekstremne desnice u Danskoj, Nizozemskoj, Finskoj... Kakav je Vaš stav o tome postoje li europske vrijednosti kao jedinstven kategorijalni aparat u koji se ponajbolje uklapaju naši mali nacionalizmi?

PAŠOVIĆ: Vrijednosti na kojima je izgrađena moderna Evropa su Sloboda, Jednakost, Bratstvo i one su proklamirane u francuskoj buržoaskoj revoluciji 1789. O njima niko više ne govori u Evropi. Fašizam koji jača prije svega u Nizozemskoj, Francuskoj, Finskoj i Švedskoj je samo jasniji izraz histerične islamofobije i tradicionalnog antisemitizma koji postoji svuda u EU. Rasizam nije nikada napustio Evropu. EU je u panici jer ne može da prati Kinu, Indiju, Rusiju i Brazil koji preuzimaju politički i ekonomski primat u svijetu. EU također nema američku praktičnost i sposobnost regeneracije. Sadašnji evropski pad počeo je u Vukovaru, a cementiran je u Srebrenici.

DANI: U vezi sa prethodnim pitanjem: Kako ste Vi doživjeli izjavu Ive Josipovića o, parafraziram, muslimanima iz susjedstva od čijeg ekstremizma postoji bojazan, iako su “dijele iste vrijednosti sa nama”? Čini li Vam se da se tu govori o muslimanima kao o Europi stranom elementu?

PAŠOVIĆ: Ivo Josipović je doktor prava, umjetnik, profesor i političar. Njegova izjava je neprocjenjivo opasna i štetna. To da u BiH ima “puno muslimana” i da “oni dijele iste vrijednosti s nama” je zastrašujuća izjava. Nju je izrekao jedan tako kompleksan i pametan čovjek, koji je uz to i predsjednik države. Ja dugo nisam čuo nešto što me je tako sledilo kao ova Josipovićeva izjava. Ona jeste izraz površnosti prema BiH koja je standard kod hrvatskih liberalnih politika i intelektualaca.

Josipovićevo monumentalno nepoznavanje BiH se još više otkrilo u pokušajima da se opere od te izjave tako što je telefonirao Bakiru Izetbegoviću. Bilo bi primjereno da je odmah posjetio reisa Cerića, jer je govorio nebuloze o vjeri, a ne o naciji. Ovako je istretirao Bošnjake kao religioznu grupu, a Izetbegovića kao plemenskog vođu. Ali Josipović misli tako. On BiH ne shvata. On je propustio da kaže Reuteresu da je Gadafi sarađivao sa Miloševićem u vrijeme genocida nad Bošnjacima. Nije pomenuo da nikada nije bilo bošnjačkog terorizma – ni kada su postojali koncentracioni logori za Bošnjake, ni kada su gradovi bili godinama pod opsadom, ni kada je u Srebernici ubijeno 8.000 ljudi u nekoliko dana, a Evropa sve to gledala u izravnim televizijskim prijenosima. Prof. Josipović je pao na ispitu iz poznavanja svog prvog susjeda i savremene evropske povijesti.

Ja pozivam kolegu Josipovića da dođe u privatnu posjetu u BiH. Upoznat ću ga sa mojim prijateljem Nerminom Tulićem koji, kad su mu amputirane obje noge za vrijeme opsade Sarajeva, nije postao terorista nego direktor kazališta i sa svojom suprugom Majom izrodio troje djece. Otići ćemo do Potočara odakle nije krenuo nijedan teroristički napad, posjetićemo rekonstruirani Stari most u Mostaru sa kojeg momci skaču u Neretvu, ali nisu teroristi samoubice. Poslije možemo uz lozu, meze i Bacha, popričati o tome kako svaki put kad odem u neku evropsku zemlju, već 18 godina, moram dokazivati da nisam terorista iako imam muslimansko ime. Kad kolega Josipović otkrije BiH, vjerujem da će tada korigirati svoja stajališta u novom intervjuu Reutersu, a ne u telefonskim razgovorima sa bošnjačkim politčarima. Do tada, njegove površne izjave će svima nama iz BiH dodatno otežavati život.

DANI: Neki dan sam pročitao izjavu kardinala Vrhbosanskog Vinka Puljića o tome kako međunarodna zajednica, konkretno Bruxelles, više brinu o položaju Roma nego Hrvata u BiH. Meni je ta izjava višestruko problematična. Metodološko je pitanje kojim instrumentima je izmjerena ta briga, i drugo, zar bi po defaultu više trebalo brinuti o položaju jedne nacije, naroda, nego drugog? Kakvo je Vaše mišljenje?

PAŠOVIĆ: Ta je izjava potpuni promašaj jer nipodaštava Rome. Jednako je promašaj to da Puljić kao predstavnik katolika patronizira Hrvate. To čini i Čović i njih dvojica sprečavaju pluralizam, što je u demokratskoj zemlji neprihvatljivo. BiH je jedna od najznačajnijih evropskih katoličkih zemalja budući da milioni katolika svake godine dolaze u Međugorje, svjetsko katoličko svetište. Nikada, nijedan od njih nije imao bilo kakav problem, i to dovoljno govori o poštivanju katoličanstva u BiH. Ali činjenica da Željko Komšić nema ambicija da postane katolički svetac, ne znači da on nije Hrvat. Mene, stvarno vrijeđa to što čak i neki intelektualci smatraju da sam npr. ja, glasao za Komšića da bih zeznuo Hrvate u BiH. Ja sam za Komšića glasao jer se slažem sa njegovom socijaldemokratskom politikom. Ne dozvoljavam da me trpaju u neku imaginarnu konspiraciju od 300.000 “zlih glasača” koji glasajući za Komšića strovaljuju “prave” Hrvate. To je spektakularna glupost.

DANI: Je li multikulturalizam kao koncept, kako tvrde Angela Merkel i David Cameroon, propao? I, šta ako jeste, kako i kamo dalje?

PAŠOVIĆ: Značajno je da su Merkel, Cameroon i Sarkozy sinhronizirano dali izjave u kojima su objavili fetvu da je multikulturalizam propao. Bili bi pošteniji prema svojim glasačima da su rekli da je EU propala. Konačno, ima više indicija za to nego za navodnu propast multkulturalizma. Sve troje su desničarski populisti iz XX stoljeća i ne mogu razumjeti moderne procese globalnog multikulturalizma koji je već standard u virtualnom prostoru. On svakom danom radikalno transformira socijalni život u svakoj zemlji i ostvaruje globalnu razmjenu ideja. Zapravo, to je najveća nada u svijetu u ovom trenutku.

DANI: Siguran sam da ne možete izbjeći da ne pratite politička dešavanja u Bosni i Hercegovini. Glupo pitanje, ali neizbježno: hoće li biti rata u BiH?

PAŠOVIĆ: Nije vjerovatno da će uskoro biti rata u BiH, ali nije ni isključeno.

DANI: Kako cijenite političku strategiju Milorada Dodika koji se u posljednje vrijeme konfrontira ne toliko sa Sarajevom – kojem više uzgredno pali čvoke, koliko sa međunarodnom zajednicom, visokim predstavnikom, Vijećem za implementaciju mira? Imamo li razloga za zabrinutost?

PAŠOVIĆ: Dodik ima definirane političke ciljeve i legitimno je da se za njih bori. EU i SAD nemaju jasan odgovor na njegova pitanja, ali to je problem EU i SAD, a ne Dodikov. To što se nama Dodikova politika ne sviđa, a nemamo konkretnu politiku koju bismo ponudili kao rješenje koje bi prihvatili i većina Srba u BiH, to ponovo nije Dodikov problem nego naš.

DANI: Prije nekoliko godina veliki ste uspjeh ostvarili predstavom Klasni neprijatelj. Režija tog komada, koliko se sjećam, ponukana je zbog silnog nasilja među mladim. Je li društvo čulo i shvatilo Vašu poruku?

PAŠOVIĆ: Mediji, nastavnici, socijalni radnici i političari ne čuju svakodnevne krike ranjenih momaka i djevojaka na ulicama naših gradova, pa nije čudo da ne čuju o čemu govori neka teatarska predstava. Postajemo neosjetljivi, gubimo ljudsko osjećanje. Svakim danom se sve više ponižavamo dok trčimo u šoping centre i sportske kladionice preskačući krv na pločniku. Postajemo Mexico i sliježemo ramenima tvrdeći da je kriminal maloljetnika božije davanje. Dakle, bog je kriv za to što nam se djeca međusobno ubijaju, a ne mi.

DANI: Godinama djelujete u okviru East West Centra. Kada biste davali generalnu ocjenu proteklih godina Vašeg rada, jeste li zadovoljni postignutim? Šta se može još napraviti?

PAŠOVIĆ: Kad smo se odlučili formirati nezavisnu neprofitnu teatarsku kompaniju, “kulturna” čaršija je prognozirala da ćemo opstati dva mjeseca. Mi, evo, radimo kontinuirano šest godina, najuspješniji smo teatar u povijesti BiH i imamo divnu publiku u BiH, a nastupamo i po cijelom svijetu. Nikada nismo zakasnili isplatu plata niti jedan jedini dan, nemamo dugova ni deset KM prema pojedincu ili nekoj firmi, nemamo kredit. Sredstva koja dobijemo iz budžeta Kantona Sarajevo su od 30 do 216 puta manja od onoga što dobiju ostali teatri u Sarajevu. Emir Hadžihafizbegović nas je četiri godine kažnjavao dajući nam minimalna sredstva zato što sam ja kritikovao njegovu štetnu i neprihvatljivu ministarsku praksu. Zbog njega smo morali otpustiti nekoliko ljudi.

U procesu smo izgradnje East West kulturnog centra, prvog objekta za kulturu u BiH koji će biti izgrađen nakon Titovog vremena! Partneri u tom poslu su nam Općina Novo Sarajevo i Grad Geneva. Do 2014. godine BiH će dobiti jedan od najmodernijih kulturnih centara u regionu.

DANI: Gospodine Pašoviću, ima li nam spasa?

PAŠOVIĆ: Rad, rad i samo rad! Nezaposleni ljudi i mladi u našoj zemlji čekaju da rješenje padne s neba. To se neće dogoditi. Maštaju o odlasku u neku drugu zemlju dok ispijaju kafu na proljetnom suncu. Ne odlaze nigdje, ne volontiraju u ovoj zemlji, ne pokreću neki svoj mali posao. Ismar Hadžiabdić se školovao u inozemstvu, sa 23 godine je počeo raditi u East West Centru, danas je, sa 29 godina, jedan od najboljih teatarskih producenata u jugoistočnoj Evropi. Lejla Abazović je došla studirati u Sarajevo iz Sandžaka. Kad je završila fakultet tražila je posao i dobila preko 100 odbijenica. U East Westu se zaposlila kao sekretarica, prihvativši platu srednje stručne spreme. Danas je izvanredna program menadžerica naše kompanije. Bruno Lovrić je iz Mostara otišao sa 19 godina u Ameriku, tamo je magistrirao predstavljačke umjetnosti i vratio se u BiH. Sada, sa 28 godina, brilijantno radi u East West Centru smostalno vodeći važne segmente velikog međunarodnog projekata Evropa danas. Ima nam spasa – treba učiti i raditi. I biti dobro raspoložen!

(Preuzeto sa portala BH Dani broj 724)

SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA

Piše: Ivan Lovrenović

Historijski „hod” srpskoga naroda do stanja u kojemu se nalazi danas, nakon povijesnoga sloma i političke fragmentacije jugoslavenske države, presudno je obilježen dvama momentima dugoga trajanja. Prvi je historijska činjenica višestoljetnih sukcesivnih seoba i raspršivanja toga naroda po južnoslavenskom i balkanskome prostoru, koji pak nije „prazan”, nego na kojemu zatječe druge autohtone narode i kulture. Drugi moment jest snažna i trajno živa ideološko-politička motivacija – težnja za integriranjem toga prostora i cjelokupnoga njegovog heterogenoga etničkog, konfesionalno-religijskog, tradicijskog, društvenog, kulturnog sadržaja u srpskom duhovnom, kasnije i u nacionalno-političkom smislu.

Teza Jovana Cvijića

U starijim, predmodernim razdobljima integrativnu ulogu nosila je Srpska pravoslavna crkva, naslonjena na nemanjićke tradicije carstva, a zahvaljujući uklopljenosti u osmanski državno-upravni sistem imala je jurisdikcijski pod sobom cijeli ogromni prostor do najširih zapadnih i sjevernih granica do kojih je u 17. stoljeću sezalo Osmansko Carstvo (Dalmacija, Lika, Slavonija, Ugarska...). Transformaciju integrativnih težnji u modernom dobu, u skladu s njegovim laiciziranim shvaćanjem nacije-države, najbolje je pak izrazio veliki srpski i evropski geograf Jovan Cvijić u raspravi povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine: „Postoji jasno izražena težnja da ceo jugoslovenski kompleks od Trsta do Soluna čini jednu nacionalnu celinu i razvija kulturu na nacionalnoj osnovi. Konfesije se potčinjavaju nacionalnom principu. A glavnu masu toga jugoslovenskoga kompleksa čini srpski narod, koji, osim toga, zauzima i najpovoljnije, ali zato i najteže, geografske položaje, vodi glavnu borbu i podnosi glavne žrtve za tu ideju.” (Jovan Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje, Beograd 1908)
Nekad manje, nekad više, ova tendencija je trajno proizvodila napetosti između srpskih političkih programa s jedne strane, i težnjā ostalih naroda koji dijele isti prostor, s druge. Bosna i Hercegovina u toj dinamici zauzima sasvim posebno mjesto. Po mnogim političkim, sociokulturnim i tradicijskim elementima ta zemlja čak i u vremenima potpunoga gubljenja državno-političkog subjektiviteta (u osmanskome razdoblju, u razdoblju monarhijske Jugoslavije, ili u kratkoj epizodi Nezavisne Države Hrvatske, na primjer) ipak zadržava pečat stanovite samosvojnosti, karakter prepoznatljivoga kulturnoga i socijalno-tradicijskog amalgama, s dva druga naroda, bošnjačko-muslimanskim i hrvatskim, koji jednako potražuju pravo na priznatost; amalgama, dakle, koji traži da bude definiran i tretiran iz sebe, kao zaseban povijesno-politički entitet. Geopolitički, pak, iz perspektive srpske integrativne ideologije Bosna i Hercegovina zauzima takav položaj, da njezina zasebnost, a pogotovo državna emancipacija ili pripajanje nekom drugom državno-političkom sistemu, ne smije biti prihvaćeno nikada i ni po koju cijenu, nego Bosna i Hercegovina mora biti promatrana ekskluzivno, da ostanemo kod Cvijićevih termina: kao „oblast čisto srpske rase”, kao „centralna oblast i jezgro [srpskog] naroda”, kao „ključ srpskoga problema”. Taj način tumačenja, može se reći i intimnoga doživljavanja Bosne i Hercegovine, kojoj relativna prepoznatljivost i zasebnost može biti priznata tek kulturalno i dijalektalno, kao prijelaznoj i u isti mah povezujućoj regiji u zamišljenoj nacionalnoj cjelini srpstva „od Trsta do Soluna” – ostao je do danas trajno živ u srpskoj nacionalnoj imaginaciji. A sam kraj citirane Cvijićeve rasprave zvučao je, zvuči i danas, zlokobno: „Srpski se problem mora rešiti silom.”

Država svih Srba

Jugoslavija je sa stanovišta srpske nacionalne ideologije u svakoj od svojih verzija bila zapravo politička metafora ostvarenosti te težnje za integracijom, za „državom svih Srba” (vulgo: velikom Srbijom). Tako je bilo u monarhiji Karađorđevića (1918-1941), na drugi način i u socijalističkoj Jugoslaviji (1945-1992). To se najbolje vidjelo po silnom otporu i anatemiziranju Ustava iz 1974. godine sa srpske strane, kojim je Tito morao popustiti snažnom pritisku težnji za emancipacijom drugih republika i nacionalnih zajednica. Praktičnu srpsku dominaciju (u pojedinim fazama i potpunu hegemoniju) u objema Jugoslavijama omogućivala je činjenica da su to bile izrazito nedemokratske, ideološke države i društva. U prvoj nametan je ideologijski konstrukt jugoslavenstva (ili „jednoga troimenog naroda”, pri čemu se kao na njegove konstituente računalo samo na Srbe, Hrvate i Slovence), kao nadnacionalnog i državotvornog osjećaja i sadržaja, a temeljen je na politički dizajniranom srpskom narodnom eposu i tradiciji svetosavlja. U drugoj Jugoslaviji tu ulogu je preuzela sasvim drukčija ideologijska armatura, kombinacija klasnog i nacionalnog programa: vlast radničke klase, ateizirano bratstvo i jedinstvo. I u jednoj i u drugoj ideologijski i politički okvir državnih interesa garantiran je prvenstveno represijski – političkim monizmom, vojskom i policijom. Odatle postaje sasvim jasno zašto je Milošević od svih jugoslavenskih vođa krajem osamdesetih godina Dvadesetoga vijeka najupornije zadržavao komunističku retoriku i rituale: samo tako je mogao osiguravati onaj nivo dominacije koji je Srbija još zadržavala. Ali došao je čas kada se vidjelo da se cijelo carstvo od Vladivostoka do Visa nezadrživo ruši, da komunistička ideologija silazi s evropske pozornice. Tada je bilo jasno da, s dolaskom višestranačja i parlamentarne demokracije, nepovratno nestaje ona supstanca kojom je bilo moguće održavati Jugoslaviju kao metaforu velike Srbije. Sada ju je trebalo ostvarivati bukvalno, što prije svega znači: ovladati vojno što većim vitalnim prostorom Jugoslavije do Jadranskoga Mora. A to su dijelovi Hrvatske, Crna Gora i naročito – Bosna i Hercegovina.

Ćirković – Ekmečić, dva pogleda

Što imamo danas, dvadeset godina kasnije? U ljeto 1989. godine Slobodan Milošević, predsjednik još uvijek Socijalističke Republike Srbije u sastavu Jugoslavije, pozvao je svoje sunarodnjake Srbe da budu spremni, jer ni „oružane bitke nisu isključene”. Čini to na Kosovu, s govornice na Gazi Mestanu prilikom mamutske proslave 600-te godišnjice Kosovskoga boja pred milijun prisutnih i pred televizijskim gledateljstvom cijele Jugoslavije. Ultimativni ideološki motiv te uzbune, praktičnog poziva u rat, bio je imperativ ostvarenja države u kojoj će živjeti „svi Srbi”. Dvadeset godina kasnije, na izmaku 2009. godine, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić poziva svoje sunarodnjake Srbe „da budu lojalni građani u svim državama u regionu u kojima žive”, prisežući da Srbija „snažno i iskreno podržava suverenitet i integritet” svih tih država. Milošević izvikuje svoj prijeteći ratni poklič u atmosferi masovnog mitinga na mitskome mjestu, Tadićev poziv se odigrava službouljudno, po pravilima protokola, u predsjedničkoj palači u Beogradu, pred predstavnicima Srba iz dijaspore, pridošlih od Slovenije, Hrvatske i Madžarske, do Makedonije i Albanije, i, naročito indikativno, iz Bosne i Hercegovine.
Ništa tako plastično kao ova dva poziva s najvišega državnog mjesta u Beogradu ne prikazuje što se u vremenskom razmaku od dva desetljeća dogodilo sa Srbima, sa Srbijom i s regijom. Dogodila se, i po svemu sudeći završila, cijela jedna historija! „Svi Srbi nisu ostali u jednoj državi!” – tom rečenicom profesor Sima Ćirković počinje završno poglavlje o raspadu Jugoslavije u svojoj historiji Srba, knjizi raskošna znanja, majstorskoga umijeća sinteze i blistava autorskog stila. I zaključuje: „Na duži rok gledano, Srbija i države u kojima Srbi žive kao manjina streme istom cilju dobrovoljno se podvrgavajući načelima modernog svetskog poretka. Ni granice nisu nepropustljive, niti imaju onaj značaj kao u vreme oko 1900; sve brojnija su sredstva komunikacija koja se na granicama ne zaustavljaju. Razdvojenim delovima srpskog naroda ne predstoje 'borbe za oslobođenje i ujedinjenje', već zadatak da obnove pokidane veze sa susedima, evropskom i svetskom zajednicom, da povrate sposobnost recepcije onoga što se u savremenom svetu stvara za dobro i napredak ljudskog roda.” (Sima Ćirković, Srbi među evropskim narodima, Beograd 2004)
Drugi srpski historičar, Milorad Ekmečić, u svojoj također recentnoj jednotomnoj historiji Srba, stvar vidi sasvim suprotno, u crnim bojama: „U vreme pisanja ove knjige, etničko čišćenje srpskog prostora zapadno od reke Drine iza 1992, predstavlja prevrat istorije, koja iz temelja budućnost Balkanskog poluostrva uvodi u epohu trajne nestabilnosti. Svesno se dugoročno ruši pravo naroda Balkanskog poluostrva da sami od sebe i iznutra svojih državnih organizacija mogu integrisati i stabilizovati ovaj deo Evrope. Tu je zaista udarena konačna granica napora sedam vekova da li će Turci, ili Srbi, biti novi integrativni faktor na ruševinama bezuspešnih vizantijskih pokušaja integrisanja balkanskih Slovena. Zbog prioritetnog američkog nadzora, gotovo je nemoguće, čak u najgrubljim crtama, predviđati budući razvoj. Sjedinjene Države svaki svoj ratni i politički poduhvat predstavljaju kao oslobodilačku akciju protiv diktatura i ugnjetavanja manjina. Budućnost gledamo kroz tamu.” (Milorad Ekmečić, Dugo kretanje između klanja i oranja – Istorija Srba u Novom Veku 1492-1992, Beograd 2008)

Matica i dijaspora

Paradigmatsku i svjetonazorsku razliku između stavova dvojice eminentnih autora (koja je, uostalom, sasvim očigledna već i u naslovima njihovih knjiga) nije teško kvalificirati. Ekmečićev gubitnički pesimizam i strah od budućnosti bit će da je, više nego na znanstvenim analizama, zasnovan na činjenici da je sam autor bio jedan od najvažnijih ideoloških i duhovnih pokretača borbe za „državu svih Srba” 1992-1995. koja je završila povijesnim krahom, nanijevši strašne patnje i krvave žrtve drugima oko sebe, ali i samim Srbima. Ćirković, pak, postupa kao prirodno zainteresiran ali istovremeno i nepristran znanstveni promatrač činjenica i interpretator procesa, neopterećen nanosom nacionalizma i velikodržavlja. Zato ono, što njegovi nalazi znače na intelektualno-znanstvenoj razini, tako dobro korespondira sa značenjem onoga što se može otčitavati iz Tadićevih poruka na političkoj razini: politika ratova za državu svih Srba je okončana, tragedija je bila više sama ta politika nego činjenica što nije uspjela, pred Srbijom su sada posve drugi, evropski zadaci i obećanja. A Srbi u dijaspori? Oni će, poručuje Tadić, u tu istu budućnost samo kao „lojalni građani država u kojima žive”, pri čemu Srbija, naravno, „očekuje da te države poštuju evropske demokratske standarde i prava nacionalnih zajednica u očuvanju identiteta, jezika i kulture”, kako stoji u produžetku njegova poziva na lojalnost.
Očevidno je da je srbijanskome vrhu bilo od krucijalne važnosti da s jednoga ovakvog skupa razašalje nedvosmislenu poruku o definitivnom odricanju Srbije od svih, makar i najskrivenijih, ambicija za bilo kakvim novim prekomponiranjem svojih (eo ipso i tuđih) državnih granica. Žaba koju je zbog toga moralo progutati političko vodstvo Republike Srpske ogromna je. To se najbolje vidi po sadržaju i karakteru onoga što je tamo govorio premijer vlade Milorad Dodik: ništa o nepoželjnosti Bosne i Hercegovine za Srbe u Republici Srpskoj, ni najmanje aluzije na referendume o osamostaljenju, o čemu inače tako rado govori. Razloge za zadovoljstvo onime što su Srbi postigli, on formulirao skromno, politički korektno, u skladu s novom postjugoslavenskom političkom stvarnošću: „Danas s ponosom možemo reći da srpske zajednice u bilo kojoj zemlji u regionu imaju prava i legitimitet da ističu pravo i potrebu rješavanja tih pitanja u institucijama država u kojima se nalaze.” To je još jedan pokazatelj da vrijeme Dodikovoga plašenja „samostalnim putem Republike Srpske” isteklo, te da to plašenje u fiktivnoj snazi i ozbiljnosti održavaju, zapravo, oni politički faktori u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, koji o Dodikovom „otcjepljenju”, katkad se čini, viču više od njega samog.
Sagledano u širokoj historijskoj perspektivi, koju, kako smo vidjeli, obilježava tendencija prostornoga širenja i političke integracije, drastično sužavanje srpskoga nacionalno-državnog prostora i potpuni poraz integracijske koncepcije „od Trsta do Soluna” – kao sumarni rezultat raspada Jugoslavije i svih ratova koje je Milošević inicirao i vodio 1992-1995-1999 – događaj je s velikim historijskim značenjem i formatom. On ujedno označava i početak mogućega triježnjenja od velikoga srpskog mita o „izabranom narodu”. Lucidni istraživač srpske „književne arheologije”, pravi duhovni nasljednik kritičkoga uma Ilariona Ruvarca, danas potpuno prešućeni i zaboravljeni Miodrag Popović, pisao je 1976, istražujući porijeklo vidovdanskoga kulta: „U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike... Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz.” (Miodrag Popović, Vidovdan i časni krst, Beograd 1976)
Međutim, trijumfalizam i likovanje bio bi najpogrešniji način na koji bi pripadnici i dionici južnoslavenske i balkanske povijesti mogli ispratiti srpski mit na historijski počinak. Od analogne hrvatske, od analogne bošnjačke, od analogne albanske (itd, itd...) panetničke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po brojčano-fizičkim mjerama: razlika je u kvantiteti, ne u vrsti. Mnogo mudrije od likovanja, bilo bi držati na umu upozorenje Miodraga Popovića o velikomu porazu, koji čovjekov duh može doživjeti ako nije u stanju da se iščupa iz pseudohistorijskih i pseudomitskih mreža.

Republika Srpska

Nakon definitivnoga svođenja srpskoga elementa u osamostaljenoj Hrvatskoj na politički status nacionalne manjine, nakon državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Kosova, nakon egzodusa iz nekad značajnih centara srpske kulture poput Sarajeva i Mostara, od cijeloga tog velikog historijskog gibanja i snivanja preostala je još samo jedna mala enklava – Republika Srpska u sastavu nezavisne države Bosne i Hercegovine. Ambigvitetnost i unutarnja proturječenost njezinoga političkog statusa takva je, da nužno proizvodi permanentnu krizu; kriza je, zapravo, njezin oblik postojanja. S jedne strane, njezina geneza i njezin ideološki raison d'être takvi su, da Republika Srpska nužno mora težiti da bude prava „druga srpska država na Balkanu”, srpskija i od same Srbije – drukčije gubi smisao postojanja. Istovremeno, to postati ne može, jer je osuđena da bude tek administrativno-teritorijalna jedinica u okviru države Bosne i Hercegovine, i to biva sve izvjesnije kako se prilike u postjugoslavenskom okruženju smiruju, i kako više nema nikakve sumnje da je Srbija sa svojim ratovima definitivno završila, da joj je prostrt crveni tepih k Evropi, da s velikim ambicijama cilja na vodeću ulogu u konsolidaciji postjugoslavenske regije, te da prijatelje na tom poslu stječe na svim stranama, čak i u novoj politici Turske, a uvjet svih uvjeta na tom putu je – apsolutno poštivanje integriteta Bosne i Hercegovine. S druge strane, i sa stanovišta unutarnje političke konsolidacije i harmonizacije Bosne i Hercegovine, kojoj je kriza također postala „druga priroda”, najveća i najozbiljnija prepreka je upravo postojanje takve Republike Srpske. I to ne samo zbog srpske politike isključivoga partikularizma i opstruiranja izgradnje i funkcioniranja centralnih državnih institucija, nego – kao u fizici spojenih posuda – i zbog politike kakva se spram Republike Srpske i spram problema koji njezino postojanje predstavlja za konsolidaciju države, pa i uopće spram srpskoga političkog kompleksa u Bosni i Hercegovini, prakticira iz Sarajeva od dijela bošnjačke političke elite i političara. Ta politika također počiva na premisi isključivosti: Bosna i Hercegovina s Republikom Srpskom je nemoguća, a srpski politički faktor je dobrodošao samo kao element beskonfliktno inkorporiran u politički idiličnu „cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu svih građana i naroda”. Budući da takvo političko mišljenje također nije ništa drugo nego jedna od forma nacionalističkoga fantazma, a da njegovi nosioci nemaju ni mrvu spremnosti ni sposobnosti da to uvide i započnu bosanskohercegovačku stvarnost promišljati bespredrasudno, u svoj njezinoj kompleksnosti i proturječnosti, njihovo mišljenje o problemu Republike Srpske svodi se na zahtjev za njezinim brisanjem. Od takve politike nacionalističku i partikularističku Republiku Srpsku ništa ne učvršćuje bolje, a one zajedno, ruku pod ruku, Bosnu i Hercegovinu cementiraju kao dvogubu strukturu, svojevrstan novi balkanski Cipar, u sebi dušmanski konfrontiranu i nerješivu. Izgovorena ili neizgovorena, u toj politici postoji „ideja” da bi Republika Srpska možda još i bila nekako prihvatljiva i probavljiva, ali tek pod uvjetom da se tamo kao političari i lideri pojave i nametnu neki „drukčiji Srbi”, te da Republika Srpska javno i službeno prihvati da je genocid njezina „genetska šifra”. I jedno i drugo je izraz krajnjega neshvaćanja političke historije – i općenito, i u konkretnim bosanskohercegovačkim koordinatama. Da će ubuduće ikada biti takve srpske politike koja će se „odreći” Republike Srpske i neke forme srpskoga ekskluzivizma u Bosni i Hercegovini, koja će voljno ići ispod stupnja autonomije koji je do sada dosegnula – iluzija je i gubljenje dragocjenoga vremena. A stvar je političke nesposobnosti i nekapacitiranosti, zapravo neke vrste političkog defetizma, misliti da nema nikakva drugog modusa da se u Bosni i Hercegovini odnosi produktivno urede ako je nemoguće da se „ukine” Republika Srpska!
Što sve to znači za Bosnu i Hercegovinu? Ako se nastavi kao do sada, bez minimuma suglasnosti o preobražaju u održivu političku zajednicu, samo to da će ostati cijela, u svojim međunarodno priznatim granicama. A unutar tih granica: galopirajuća implozija – politička, socijalno-ekonomska, kulturna, demografska... S perspektivom da u svakom od tih smislova u doglednoj budućnosti bude potpuno „pojedena” i praktično kolonizirana, i to ne zbog vječnih zlih namjera vječno zlih susjeda, nego – zbog vlastite nemoći, zbog potpunoga pomanjkanja vlastite supstance.

(U slijedećem nastavku: Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija)
Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.


preuzeto sa portala Radiosarajevo.ba 02.05.2011