- Amira Medunjanin – vocal
- Dino Šukalo – guitar
- Kim Burton – piano
- Edvin Hadžić – doublebass
- Amar Češljar – drums
30. kol 2011.
AMIRA: ZEMI ME ZEMI
Charles Simic: SVIJETLA STRANA BALKANA
Piše: Charles Simic za New York Review of Books
Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba
Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba
1.
Ovog proljeća otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promivišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od strane srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina.
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.
Ovog proljeća otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promivišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od strane srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina.
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.
Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđa vjekova s javnim zgradama koje se vide svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim drugim evropskim gradovima.
Zaprepašćuje činjenica da je doslovno svaka građevina u Sarajevu pretrpila izvjestan stepen oštećenja za vrijeme opsade, a 35.000 zgrada potpuno je uništeno, uključujući i najčuveniju – Nacionalnu biblioteku, sa hiljadama nenadoknadivih starih knjiga i rukopisa. Veliki dio onoga što je uništeno ponovno je izgrađeno, pa mi se učinilo da grad cvjeta; za moje posjete vrijeme je bilo toplo i sunčano; gledao sam sve te ljude kako šetaju ulicama ili sjede po kafanama prijateljski ćaskajući, i sve to što se ovdje događalo prije petnaest godina učinilo mi se sasvim nezamislivo.
Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u kasino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske, Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje a željeli biste da jeste.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.
Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, i nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad pogrešno pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.
Morao sam se naviknuti i na jezik koji ne govorim često. Iako sam Beograd napustio prije pedeset osam godina, kad mi je bilo petnaest, iako sam se vraćao tamo tek nekoliko puta u kratke posjete, zadržao sam njegov specifični akcenat. Kad sam stekao samopouzdanje i počeo slobodno govoriti, lokalni stanovnici mogli su pogoditi odakle potičem, mada moje oblačenje i ponašanje nisu bili u skladu s jezikom koji govorim pa su me morali o tome pitati. U intervjuima su me takođe pitali o djetinjstvu u Beogradu, o životu u Americi, o poeziji, ali nisu postavljali otvorena politička pitanja, kao što se dogodilo u Srbiji sedam dana kasnije. (Mladićevo hapšenje desilo se nekoliko dana nakon što sam otišao.)
To me iznenadilo, ali i donijelo olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u BiH dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečem drugom.
Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakvih loših predosjećaja da će ovi postati čudovišta u kakva su se pretvorili. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata. Tim ljudima, s tri različite vjere, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih – i zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.
Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.
Čitali smo poeziju u jednom pozorištu na hrvatskoj strani grada. Sala je bila puna mladih ljudi, neki od njih htjeli su nakon završene večeri pričati o poeziji, ali su nas požurili da odemo na večeru u franjevački samostan, čija biblioteka potiče još iz petnaestog vijeka. S nama je bio i sjajni muzičar Slovenac, koji je svirao za vrijeme naših nastupa i nije se razdvajao od gitare; on i još dvoje su za vrijeme večere zapjevali bosanske pjesme, nastavili su pjevati do duboko u noć u hotelu, proširivši repertoar na srbijanske, mađarske i ruske pjesme. Uprkos svoj zloj krvi i međusobnoj sumnji, različite etničke grupe u tom dijelu svijeta vole muziku onih drugih.
Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.
2.
Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.
Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.
Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, kako je tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro njegove su kafane već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.
Srpska pravoslavna crkva izgleda ima gomile para s kojim gradi nove crkve, od priloga za koje vele da stižu od domaćih ih ruskih oligarha. Crkve su često ogromne i slabo posjećene, jer Srbi, uprkos tome šta vam mogu reći ako ih isprovocirate, nisu baš religiozni. Idu po krštenjima, vjenčanjima, sahranama, ali nedjeljom nisu u crkvi. Što se tiče Bosne, tamo saudijski novac podiže džamije, čak i luksuzni hotel gdje ne poslužuju alkohol; ovakvi napori da se poveća religioznost među narodom a da se ne posvećuje pažnja lokalnim običajima najvjerovatnije će propasti.
Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.
Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.
Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok jedne ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin, čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod surovih ubojica.
To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli majka novinarima svaki put neka majka kad kakav ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ove vrste pameti jeste nesposobnost da vidiš sam sebe očima onih ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga. Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.
To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli majka novinarima svaki put neka majka kad kakav ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ove vrste pameti jeste nesposobnost da vidiš sam sebe očima onih ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga. Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.
Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.
Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austro-ugarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenih koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema. Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su oni bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji su iščezli iz Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.
Prolazeći kraj kuće gdje sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili iz njegove vile 1945. godine. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za to skriveno mjesto i posjećuju igračke s vremena na vrijeme, malo podrže pljesnjivu krpenu lutku u svojim rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju. Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.
Prolazeći kraj kuće gdje sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili iz njegove vile 1945. godine. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za to skriveno mjesto i posjećuju igračke s vremena na vrijeme, malo podrže pljesnjivu krpenu lutku u svojim rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju. Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.
©The New York Review of Books
18. avgust- 28. septembar 2011. godine
18. avgust- 28. septembar 2011. godine
Dušan Charles Simic je američko-srbijanski pjesnik i književnik. Rođen je 1938 u Beogradu, a trenutno živi u New Hempshireu, gdje predaje na univerzitetu. U maju ove godine Charles Simic je dobio nagradu Bosanski stećak i tim je povodom napisao ovaj tekst o posjeti Sarajevu i Beogradu.
29. kol 2011.
BARJAK NOVE SVESTI
Izgubljene generacije očeva i sinova
Veličina slova: 
Predlažem da odmah razbijemo scensku iluziju. Pripadam generaciji za koju su njeni očevi znali da je izgubljena, ali i sinovima koji za generaciju svojih očeva mogu da kažu to isto. Jedan sam od onih koji sebe ne moraju da obmanjuju da je baš po njima Kurt Vonegat naslovio svoju poslednju knjigu. Ja sam doslovno “čovek bez zemlje”, a da pri tom nisam ni starac od 80 leta ni stanovnik teritorije na kojoj se nije ratovalo više od 200 godina. Kako samo gordo zvuči ta brojka iz perspektive nekoga kome je otac rođen neposredno posle rata, i nekoga ko je uz rat odrastao i njegove strahote delimično, ali rano osetio.
Država u kojoj sam rođen odavno ne postoji, teritorija na kojoj trenutno živim nije država jer upravo nema definisanu teritoriju. Jedan sam od „izgubljenih” naslednika “izgubljenih” očeva koji su izgubili i više nemaju zemlju, i jedan od mnogih koji su, inspirisani plemenitom idejom, u međuvremenu postali očevi. Međutim, kada se sve to ima na umu, neće biti mali broj onih koji će postaviti sledeća pitanja: u kakvoj će zemlji i u kakvoj stvarnosti živeti naslednici izgubljenih očeva, i da li je ideja koja ih je donela na svet uopšte onakva kakvom su je smatrali njihovi preci? Off the top of my head, živeće u onakvoj zemlji kakvu za sebe u datom momentu budu poželeli i izgradili. Ono što je postalo, i ono što će postati, nije postalo i neće postati ex nihilo. Drugim rečima, odgovornost za ono što je bilo i za ono što će biti je ovde i sada, dakle, u nama.
Misaoni, emocionalni ili neki drugi oblici iz prošlosti postaju isti takvi oblici sadašnjosti i biće oblici budućnosti zato što ih kao takve nasleđujemo, zato što se sa njima identifikujemo i nepromenjene ih predajemo. Ekhart Tol kaže: “Ego nije ništa drugo do sledeće: identifikovanje s oblikom, pre svega s misaonim oblikom. Ako se zlo može predstaviti, a može, ali samo relativno, ne apsolutno, to je istovremeno i njegova definicija.“ Prema njegovom mišljenju, promena se postiže promenom stanja svesti, a promena stanja svesti je moguća samo ako je inicirana iznutra, iz sebe same. Ali, kada svest postaje svesna neophodnosti sopstvene promene? Onda kada se izdigne iznad misli, iznad čulnih opažaja, iznad ega, drugim rečima, iznad predstave o sebi koja je nastala u procesu identifikovanja sa već pomenutim oblicima. Stvarnost će, dakle, biti drugačija, lepša i bolja, tek onda kada se svest izdigne iznad prošlosti, kada se suoči sa svim njenim nasleđenim oblicima.
U kontekstu istorije prostora nekadašnje Jugoslavije, stvarnost će biti i lepša i bolja tek onda kada se kolektivna svest, kao skup pojedinačnih svesti, u velikoj meri izdigne iznad postojećih matrica nacionalne, verske i na drugim osnovama utemeljene mržnje, kada u sebi savlada strah od različitosti i potrebu za dominacijom i moći. Ekhart Tol tvrdi da su strah i želja za moći psihološke motivacione sile koje ne samo da stoje iza ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i ideologija, nego su i uzrok neprestanih konflikata u ličnim odnosima. Oni prouzrokuju poremećaj u opažanju drugih ljudi i sebe. Kroz njih se pogrešno tumači svaka situacija, što rezultira pogrešnim delanjem, koje je iskreirano tako da onoga koji dela oslobodi straha i zadovolji njegovu potrebu da poseduje više. Imajući sve to na umu, naša stvarnost će biti drugačija, a to znači i lepša i bolja, onda kada se odreknemo sopstvenog nasleđa, što je preduslov da u sebi otkrijemo novu zemlju, odnosno novu svest.
Pre nekoliko dana, dva mlada umetnika iz Hrvatske i Srbije, Anja Blažević i Stefan Gužvica, koji učestvuju na multietničkoj likovnoj koloniji u Gvozdu, u Hrvatskoj, kreirali su mešovitu srpsko-hrvatsku zastavu, a motiv za svoje delo obrazložili su sledećim rečima: "Pun nam je kofer nacionalističkih, srpsko-hrvatskih i četničko-ustaških prepucavanja. Smeta nam stalno pozivanje na prošlost, pri čemu niko ne misli na budućnost. To nas u dobroj meri frustrira pa smo odlučili barem malo, simbolično, dati svoj doprinos razvitku prijateljskih odnosa dve zemlje. (...) Zastavu smo kreirali kako bismo pozvali na ljubav i toleranciju dva naroda. Svesni smo da će zastava izazvati reakcije i polemike, no u demokratskim društvima to je i te kako poželjno.”
Da je drugačije, i u Hrvatskoj i u Srbiji mnogo više bi se poštovala ljudska prava, mnogo manje bi bilo homofoba, ubica i kriminalaca, politikanata, diletanata i ignoranata. Da je drugačije, bilo bi mnogo više Anja i Stefana, mnogo više slobode, umetnosti, radosti i ljubavi među ljudima. Ipak, zastava prijateljstva koju su ovi mladi ljudi kreirali, za autora ovih redova predstavlja pobednički barjak nove svesti.
(preuzeto sa portala "e-novine" 26.08.2011.)
INTERVJU: AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ
"Vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“.
INTERVJU/AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Rijasetov Izvještaj o islamofobiji je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ
Ponedjeljak | 29.08.2011.
Akademik Esad Duraković je za Oslobođenje dao intervju u kojem govori o Izvještaju o islamofobiji, politizaciji vjere, položaju Bošnjaka u BiH, Libiji i Gadafiju... Intervju prenosimo u cijelosti
Povod za ovaj naš razgovor je Ramazanski bajram: pretpostavljam da želite podijeliti radost ovog praznika sa muslimanima u zemlji i dijaspori. Zamolit ću Vas da, uz malo podsjećanje na značaj Bajrama, odate i Vaše želje za ovaj praznik.
Bajram je jedna veličanstvena sinteza, ukoliko čovjek ima punu svijest o njemu. On je, prije svega, praznik vjernika, postača, ali on ima naročit značaj i u domenu tradicije, jer ga doživljavaju kao praznik i mnogi ljudi koji nisu postači, ili - kako se to kaže - koji nisu „praktični vjernici". No, govoreći o Bajramu kao sintezi iskustava, pa i podvīgā, valja podvući sljedeće. Bajram je u prvome redu krunisanje postačeva naprezanja u kultiviranju duha i discipliniranju tijela, „dovršavanje" naročitog duhovnog uzleta; on je istovremeno i radosno vraćanje tjelesnim nasladama prema kojima se mjesec dana kultivirala čežnja, pa se i na taj način pokazuje jedinstvo tjelesnog i duhovnog koje islam inače afirmira, a posebno ramazanom uspostavlja balans među njima. Uz taj čisto vjerski aspekt, u bajramska plimna osjećanja uključuje se svijetli dio djetinjstva u kojem smo bajrame doživljavali posebno snažno, djetinjom usrdnošću i nedužnošću. Bajram je i porodični praznik, a porodica nam je najveće blago; on je i vrlo važan dio tradicije... Dakle, taj praznik je naročita koncentracija pozitivnih iskustava u domenu individualnog, porodičnog, tradicijskog.
Izazov na suradnju
Što se tiče dobrih želja povodom Bajrama, one su najprije usmjerene porodici, koja čovjeku tako pouzdano grije srce, a zatim i široj zajednici. Ovaj praznik je prilika da poželimo, čak i da se zavjetujemo - snagom i čistotom prazničnoga srca - da pripadnici svih vjera ispravno shvate svoju vjeru i da postupaju u skladu s tim, a to znači - kako već nalažu vjere - da razlike u vjeropripadnostima prihvatimo kao Božiju milost i izazov na saradnju te uzajamno upoznavanje, a ne kao izvor sukoba: to je skrnavljenje, to je izdaja vjere.
Bajram je jedna veličanstvena sinteza, ukoliko čovjek ima punu svijest o njemu. On je, prije svega, praznik vjernika, postača, ali on ima naročit značaj i u domenu tradicije, jer ga doživljavaju kao praznik i mnogi ljudi koji nisu postači, ili - kako se to kaže - koji nisu „praktični vjernici". No, govoreći o Bajramu kao sintezi iskustava, pa i podvīgā, valja podvući sljedeće. Bajram je u prvome redu krunisanje postačeva naprezanja u kultiviranju duha i discipliniranju tijela, „dovršavanje" naročitog duhovnog uzleta; on je istovremeno i radosno vraćanje tjelesnim nasladama prema kojima se mjesec dana kultivirala čežnja, pa se i na taj način pokazuje jedinstvo tjelesnog i duhovnog koje islam inače afirmira, a posebno ramazanom uspostavlja balans među njima. Uz taj čisto vjerski aspekt, u bajramska plimna osjećanja uključuje se svijetli dio djetinjstva u kojem smo bajrame doživljavali posebno snažno, djetinjom usrdnošću i nedužnošću. Bajram je i porodični praznik, a porodica nam je najveće blago; on je i vrlo važan dio tradicije... Dakle, taj praznik je naročita koncentracija pozitivnih iskustava u domenu individualnog, porodičnog, tradicijskog.
Izazov na suradnju
Što se tiče dobrih želja povodom Bajrama, one su najprije usmjerene porodici, koja čovjeku tako pouzdano grije srce, a zatim i široj zajednici. Ovaj praznik je prilika da poželimo, čak i da se zavjetujemo - snagom i čistotom prazničnoga srca - da pripadnici svih vjera ispravno shvate svoju vjeru i da postupaju u skladu s tim, a to znači - kako već nalažu vjere - da razlike u vjeropripadnostima prihvatimo kao Božiju milost i izazov na saradnju te uzajamno upoznavanje, a ne kao izvor sukoba: to je skrnavljenje, to je izdaja vjere.
Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška. |
I ovaj je ramazan obilježen znakovitim političkim porukama Bošnjacima: namjerno Vas, zbog praznika, neću pitati ni za Izvještaj o islamofobiji ni za pozivanje na panbošnjačko buđenje, no zanima me kako vidite kuda ide naša zemlja i, ako hoćete, kuda idu Bošnjaci?
Ne možete a da me ne pitate o tako važnoj stvari na koju ću se svakako osvrnuti, u najkraćem, jer ona zaslužuje poseban razgovor. Uostalom, kako ponuditi odgovor na pitanje KUDA IDU BOŠNJACI bez osvrtanja na taj vrlo aktualni Izvještaj. Bošnjaci se katkad vrte u magli, ali mislim da se, sve u svemu, ipak kreću u pravome smjeru, iako često nisu dovoljno odlučni, nisu dovoljno glasni u artikuliranju svojih ciljeva. Mislim da još uče kako se pravi država. Ja vjerujem, zapravo, da je glavnina Bošnjaka ostala zdrave pameti uprkos kataklizmičkim iskustvima, da su ispravno orijentirani, a to znači da većina njih, i nakon svega, ostaje uz ideal kulturalne i nacionalne pluralnosti, jer je to u njihovoj tradiciji, u njihovome biću. Većina Bošnjaka ima punu svijest o tome da su ovdje opstali tolerancijom i mudrošću, a ne silom i isključivošću. Oni i dalje treba da imaju stalno u svijesti da je bosanstvo za njih sudbinska vrijednost, moraju to afirmirati, znati da je opstanak države BiH apsolutni uslov opstanka i Bošnjaka i muslimana ovdje. Poziv na stvaranje bošnjačke nacionalne države ili entiteta je politički potpuno nezreo i neodgovoran, suicidan, na granici je maloumnosti, jer tako nešto nema nikakvih šansi za opstanak. Zahtjevi za separiranjem Bošnjaka zapravo su u funkciji Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH. Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.
Politizacija vjere
U tom kontekstu nastupa i Rijasetov Izvještaj o islamofobiji: on je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ. O elementima islamofobije općenito (kao i drugih fobija) moguće je govoriti, ali forma ovog Izvještaja me je šokirala: navođenje ličnih imena, institucija, kao i činjenica da je Izvještaj promovirao vojni muftija, itd. S druge strane, javno kritiziranje nekih čelnika IZ-a, ukoliko je u granicama pristojnosti, ne može se poistovjetiti
sa islamofobijom jer se time povlači znak jednakosti - uvijek i bez ostatka - između islama i tih javnih ličnosti. Svjedoci smo, nažalost, upornosti da se politika sakralizira i da se vjera optimalno politizira, a to je u našim uslovima potpuno pogrešno, štetno. Dobro je da su na Izvještaj reagirale institucije, sa
bošnjačkim predstavnicima.
Hrvatska je na pragu Evropske unije, Srbija se, kao, nešto dvoumi, ali svi izvještaji iz Bruxellesa upozoravaju da je BiH na dnu ljestvice u regionu po koracima u euroatlantskim integracijama: kako vidite budućnost BiH i šta mislite koliko su ovdašnji političari u pravu kada tvrde da razlozi za kašnjenja nisu do nas, već do Evrope?
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. Oni su i danas naklonjeni, gotovo su servilni upravo prema onima u BiH koji s najviših političkih pozicija zagovaraju rušenje države, a onda ti Evropljani pričaju kako je sve do nas. Nigdje u svijetu i u zdravoj pameti, osim u BiH, nije moguće da neki visoko pozicionirani političar čak javno, s ponosom, djeluje protiv vlasti te države a da pri tome ostaje na toj poziciji s visokom plaćom i privilegija ma. To je naprosto monstruozno, a takvima se Evropa smješka, dolazi im na noge. Ne može biti sve do nas kad smo već njihov i konstrukt i protektorat! To je van pameti!
Ne možete a da me ne pitate o tako važnoj stvari na koju ću se svakako osvrnuti, u najkraćem, jer ona zaslužuje poseban razgovor. Uostalom, kako ponuditi odgovor na pitanje KUDA IDU BOŠNJACI bez osvrtanja na taj vrlo aktualni Izvještaj. Bošnjaci se katkad vrte u magli, ali mislim da se, sve u svemu, ipak kreću u pravome smjeru, iako često nisu dovoljno odlučni, nisu dovoljno glasni u artikuliranju svojih ciljeva. Mislim da još uče kako se pravi država. Ja vjerujem, zapravo, da je glavnina Bošnjaka ostala zdrave pameti uprkos kataklizmičkim iskustvima, da su ispravno orijentirani, a to znači da većina njih, i nakon svega, ostaje uz ideal kulturalne i nacionalne pluralnosti, jer je to u njihovoj tradiciji, u njihovome biću. Većina Bošnjaka ima punu svijest o tome da su ovdje opstali tolerancijom i mudrošću, a ne silom i isključivošću. Oni i dalje treba da imaju stalno u svijesti da je bosanstvo za njih sudbinska vrijednost, moraju to afirmirati, znati da je opstanak države BiH apsolutni uslov opstanka i Bošnjaka i muslimana ovdje. Poziv na stvaranje bošnjačke nacionalne države ili entiteta je politički potpuno nezreo i neodgovoran, suicidan, na granici je maloumnosti, jer tako nešto nema nikakvih šansi za opstanak. Zahtjevi za separiranjem Bošnjaka zapravo su u funkciji Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH. Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.
Politizacija vjere
U tom kontekstu nastupa i Rijasetov Izvještaj o islamofobiji: on je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ. O elementima islamofobije općenito (kao i drugih fobija) moguće je govoriti, ali forma ovog Izvještaja me je šokirala: navođenje ličnih imena, institucija, kao i činjenica da je Izvještaj promovirao vojni muftija, itd. S druge strane, javno kritiziranje nekih čelnika IZ-a, ukoliko je u granicama pristojnosti, ne može se poistovjetiti
sa islamofobijom jer se time povlači znak jednakosti - uvijek i bez ostatka - između islama i tih javnih ličnosti. Svjedoci smo, nažalost, upornosti da se politika sakralizira i da se vjera optimalno politizira, a to je u našim uslovima potpuno pogrešno, štetno. Dobro je da su na Izvještaj reagirale institucije, sa
bošnjačkim predstavnicima.
Hrvatska je na pragu Evropske unije, Srbija se, kao, nešto dvoumi, ali svi izvještaji iz Bruxellesa upozoravaju da je BiH na dnu ljestvice u regionu po koracima u euroatlantskim integracijama: kako vidite budućnost BiH i šta mislite koliko su ovdašnji političari u pravu kada tvrde da razlozi za kašnjenja nisu do nas, već do Evrope?
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. Oni su i danas naklonjeni, gotovo su servilni upravo prema onima u BiH koji s najviših političkih pozicija zagovaraju rušenje države, a onda ti Evropljani pričaju kako je sve do nas. Nigdje u svijetu i u zdravoj pameti, osim u BiH, nije moguće da neki visoko pozicionirani političar čak javno, s ponosom, djeluje protiv vlasti te države a da pri tome ostaje na toj poziciji s visokom plaćom i privilegija ma. To je naprosto monstruozno, a takvima se Evropa smješka, dolazi im na noge. Ne može biti sve do nas kad smo već njihov i konstrukt i protektorat! To je van pameti!
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. |
Nedavno ste, na stranicama Oslobođenja, reagirali povodom odnosa člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića spram palestinskog pitanja, a inače ste dobar poznavalac prilika u arapskom svijetu: kako ih vidite danas?
U odnosu prema palestinskom problemu - rekao sam tada - ne ogleda se samo politički već i etički stav: Palestina je otvorena rana na savjesti modernoga svijeta. Radmanović je istupio krajnje cinično, dajući „podršku za mir“ Palestincima koji se duže od 60 godina zlopate u džinovskom logoru. Palestina je žarište. Ono što se danas zbiva u arapskom svijetu imat će utjecaja i na sudbinu Palestine. Arapski svijet je zahvatio ogroman plimni val, ravan cunamiju. On je još u silovitom naletu. Sudbinske promjene u arapskom svijetu, kojima smo svjedoci, posljedica su više faktora, među kojima je važan faktor općeg prosvjećivanja i osvješćivanja putem interneta i drugih mas-medija.
Sistem opruge
Svijet se globalizira na mnoštvo načina i različitim sredstvima. No, ja sam uvjeren da toj silovitoj pobuni miliona ljudi, čak jednog iznimno važnog dijela planete, značajno doprinosi upravo surova i nepopustljiva cionistička politika na Bliskom istoku, kao jedna vrsta snažno provocirajućeg motiva koji u arapskom narodu razvija osjećaj potrebe za homogenizacijom pred permanentnim ponižavanjem kome je predugo izložen vascijeli arapski svijet. Također, očigledno i ubrzano jačanje islamofobije na Zapadu i zapadnjački vojni intervencionizam u islamskom svijetu jesu faktori koji doprinose snazi arapske pobune kao osvješćivanja. To je sistem opruge: možete je sabijati do određene granice, ali će ona u kritičnom trenutku silovito reagirati. Najzad, u nas se vrlo malo zna o izuzetnom faktoru šiizma u tome dijelu svijeta. Najčešće se šiizam grubo i neuko svodi u granice Irana, ali je on zapravo vrlo djelatan u mnogim arapskim zemljama – u zemljama Zaljeva, u Iraku, on faktički vlada Libanom, nije nevažan čak ni u (selefijskoj) Saudijskoj Arabiji, u Siriji je na vlasti četrdesetak godina manjina alevita koji su „blizanac“ šiizma. A šiizam je islam koji, u biti, ima vrlo snažne političke naboje i pretenzije, od postanka do danas; on je znatno više homogeniziran od sunitskog islama i odlučniji je u dosezanju svojih ciljeva, tako da treba kraj nje ozbiljno računati na taj faktor u zbivanjima na Bliskom istoku. No, arapsko-islamskom svijetu predstoji i druga faza promjena, važnija od ovih političkih...
Na kakve promjene mislite?
Političke promjene – koje se nipošto neće završiti promjenama u Libiji – utjecat će dugoročno, jer tako najzad mora biti, na dubinske, na tektonske promjene u islamskom društvu općenito, a tek te promjene omogućit će stvarni prosperitet svijeta o kome je riječ, proizvest će renesansu koju arapski svijet još nije doživio, već se samo zavarava da je imao renesansu koju vezu je orijentalistički – gle čuda! – za imperijalni osvajački pohod Napoleona u Egipat 1798. godine.
Naime, u islamskom svijetu je najveći dio uleme (ima izuzetaka, ali ja mislim na onu masovnu ulemu koja je institucionalno pozicionirana i „uvezana“) glavni je generator konzervacije, zaostalosti, neefikasnosti svake vrste. Ta ulema zatočila je islamski svijet u prošlost koju su oni učinili posvećenom; autoritete iz drevne prošlosti postavili su u suvremenosti kao apsolutne, nedodirljive. To je zastrašujuća konzervacija i sujećenje na pretka, što je suprotnoislamu, jer islam je u su šti ni vrlo dinamička religija u smislu stalne otvorenosti za kontekstualizaciju i reinterpretaciju (osim u dogmatskim pitanjima, naravno). Primjera radi, još se u dijelu islamskog svijeta vode rasprave o tome - što je aktualno za ovaj naš prigodni razgovor - da li zuriti golim okom u nebo tražeći mladi mjesec kako bi se utvrdio početak ramazana, odnosno Bajram, ili koristiti pouzdanu astronomiju. Vidjeli ste kako je i dio naše „uleme“ kidisao kada sam pisao o tome prije nekoliko godina. Taj moj tekst, koji se pojavio u Oslobođenju, objavljen je ovog ramazana, na engleskom jeziku, i u Pakistanu (The News, 5. 8. 2011, Islamabad), gdje se vodila žestoka rasprava o datumu početka ramazana. Na vodim samo jedan primjer za to kako je dio uleme zatvorenog uma, a to je totalni paradoks: sam pojam ULEMA (učenjaci) nespojiv je za zatvorenošću uma. Dakle, utjecajna ulema u islamskom svijetu jeosujetila dinamičnost islama i bit će potreban ogroman i dugotrajan napor da se to stanje promijeni; to će ići teže i sporije nego svrgavanje pojedinih režima.
Hoće li arapsko proljeće biti okončano u Libiji? Nije mali broj analitičara – i na Zapadu i na Istoku – ukazao na potpuni disparitet u odnosu spram Libije i Sirije npr; no, mene zanima šta mislite hoće li drugačiji vjetrovi za pahnuti Saudijsku Arabiju?
U odnosu prema palestinskom problemu - rekao sam tada - ne ogleda se samo politički već i etički stav: Palestina je otvorena rana na savjesti modernoga svijeta. Radmanović je istupio krajnje cinično, dajući „podršku za mir“ Palestincima koji se duže od 60 godina zlopate u džinovskom logoru. Palestina je žarište. Ono što se danas zbiva u arapskom svijetu imat će utjecaja i na sudbinu Palestine. Arapski svijet je zahvatio ogroman plimni val, ravan cunamiju. On je još u silovitom naletu. Sudbinske promjene u arapskom svijetu, kojima smo svjedoci, posljedica su više faktora, među kojima je važan faktor općeg prosvjećivanja i osvješćivanja putem interneta i drugih mas-medija.
Sistem opruge
Svijet se globalizira na mnoštvo načina i različitim sredstvima. No, ja sam uvjeren da toj silovitoj pobuni miliona ljudi, čak jednog iznimno važnog dijela planete, značajno doprinosi upravo surova i nepopustljiva cionistička politika na Bliskom istoku, kao jedna vrsta snažno provocirajućeg motiva koji u arapskom narodu razvija osjećaj potrebe za homogenizacijom pred permanentnim ponižavanjem kome je predugo izložen vascijeli arapski svijet. Također, očigledno i ubrzano jačanje islamofobije na Zapadu i zapadnjački vojni intervencionizam u islamskom svijetu jesu faktori koji doprinose snazi arapske pobune kao osvješćivanja. To je sistem opruge: možete je sabijati do određene granice, ali će ona u kritičnom trenutku silovito reagirati. Najzad, u nas se vrlo malo zna o izuzetnom faktoru šiizma u tome dijelu svijeta. Najčešće se šiizam grubo i neuko svodi u granice Irana, ali je on zapravo vrlo djelatan u mnogim arapskim zemljama – u zemljama Zaljeva, u Iraku, on faktički vlada Libanom, nije nevažan čak ni u (selefijskoj) Saudijskoj Arabiji, u Siriji je na vlasti četrdesetak godina manjina alevita koji su „blizanac“ šiizma. A šiizam je islam koji, u biti, ima vrlo snažne političke naboje i pretenzije, od postanka do danas; on je znatno više homogeniziran od sunitskog islama i odlučniji je u dosezanju svojih ciljeva, tako da treba kraj nje ozbiljno računati na taj faktor u zbivanjima na Bliskom istoku. No, arapsko-islamskom svijetu predstoji i druga faza promjena, važnija od ovih političkih...
Na kakve promjene mislite?
Političke promjene – koje se nipošto neće završiti promjenama u Libiji – utjecat će dugoročno, jer tako najzad mora biti, na dubinske, na tektonske promjene u islamskom društvu općenito, a tek te promjene omogućit će stvarni prosperitet svijeta o kome je riječ, proizvest će renesansu koju arapski svijet još nije doživio, već se samo zavarava da je imao renesansu koju vezu je orijentalistički – gle čuda! – za imperijalni osvajački pohod Napoleona u Egipat 1798. godine.
Naime, u islamskom svijetu je najveći dio uleme (ima izuzetaka, ali ja mislim na onu masovnu ulemu koja je institucionalno pozicionirana i „uvezana“) glavni je generator konzervacije, zaostalosti, neefikasnosti svake vrste. Ta ulema zatočila je islamski svijet u prošlost koju su oni učinili posvećenom; autoritete iz drevne prošlosti postavili su u suvremenosti kao apsolutne, nedodirljive. To je zastrašujuća konzervacija i sujećenje na pretka, što je suprotnoislamu, jer islam je u su šti ni vrlo dinamička religija u smislu stalne otvorenosti za kontekstualizaciju i reinterpretaciju (osim u dogmatskim pitanjima, naravno). Primjera radi, još se u dijelu islamskog svijeta vode rasprave o tome - što je aktualno za ovaj naš prigodni razgovor - da li zuriti golim okom u nebo tražeći mladi mjesec kako bi se utvrdio početak ramazana, odnosno Bajram, ili koristiti pouzdanu astronomiju. Vidjeli ste kako je i dio naše „uleme“ kidisao kada sam pisao o tome prije nekoliko godina. Taj moj tekst, koji se pojavio u Oslobođenju, objavljen je ovog ramazana, na engleskom jeziku, i u Pakistanu (The News, 5. 8. 2011, Islamabad), gdje se vodila žestoka rasprava o datumu početka ramazana. Na vodim samo jedan primjer za to kako je dio uleme zatvorenog uma, a to je totalni paradoks: sam pojam ULEMA (učenjaci) nespojiv je za zatvorenošću uma. Dakle, utjecajna ulema u islamskom svijetu jeosujetila dinamičnost islama i bit će potreban ogroman i dugotrajan napor da se to stanje promijeni; to će ići teže i sporije nego svrgavanje pojedinih režima.
Hoće li arapsko proljeće biti okončano u Libiji? Nije mali broj analitičara – i na Zapadu i na Istoku – ukazao na potpuni disparitet u odnosu spram Libije i Sirije npr; no, mene zanima šta mislite hoće li drugačiji vjetrovi za pahnuti Saudijsku Arabiju?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama. |
Naravno da arapsko proljeće neće se okončati u Libiji. Sirija je izuzetno važna i ona je neuporedivo složenija od Libije multinacionalno, religijski, geostrateški, a u njoj se vodi duga i dramatična bitka protiv režima. Kao što rekoh, Sirija je zbog mnoštva razloga složenija zemlja nego Libija, ona se direktno tiče i Turske, a nije bogata naftom. To su razlozi za drukčiji pristup Zapada...
Nadam se dobrim vijestima
Sa zebnjom i svakodnevno pratim šta se tamo zbiva, nadajući se dobrim vijestima. Ne treba sumnjati da će poraz Gadafija (kao i onog egipatskog Čovjeka-U-Kavezu) dati snažan podstrek sirijskim borcima za dostojanstvo. Različit odnos Zapada prema Siriji i Libiji proizlazi, kao i uvijek, iz interesa i pohlepe: Libija je prebogata naftom, a Sirija nije, i ponajveći izvor sirijskih državnih prihoda zapravo je turizam. Što se tiče Saudijske Arabije, ona jest najutvrđeniji bastion, ali je teško povjerovati da i nju neće zahvatiti oluja. Ljudi će neopozivo uvidjeti da je autokratija nepodnošljivo nasilje. Ta vrsta režima – kada ima bogatstvo – sklona je radikalnom preuređivanja sistema vrijednosti u skladu s vlastitim osjećanjem goleme moći, što se može vidjeti u vrlo raznovrsnim manifestacijama rasipništva, ili u neočekivanim izrazima oholosti. Među brojnim primjerima dovoljno je pogledati tu arhitektonsko-faraonsku osionost koja uši i samu Kabu!
Vratimo se u naše krajeve: Kako žive danas muslimani na ovim prostorima? Šta mogu vjerske institucije učiniti da muslimanima bude bolje?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.
Nadam se dobrim vijestima
Sa zebnjom i svakodnevno pratim šta se tamo zbiva, nadajući se dobrim vijestima. Ne treba sumnjati da će poraz Gadafija (kao i onog egipatskog Čovjeka-U-Kavezu) dati snažan podstrek sirijskim borcima za dostojanstvo. Različit odnos Zapada prema Siriji i Libiji proizlazi, kao i uvijek, iz interesa i pohlepe: Libija je prebogata naftom, a Sirija nije, i ponajveći izvor sirijskih državnih prihoda zapravo je turizam. Što se tiče Saudijske Arabije, ona jest najutvrđeniji bastion, ali je teško povjerovati da i nju neće zahvatiti oluja. Ljudi će neopozivo uvidjeti da je autokratija nepodnošljivo nasilje. Ta vrsta režima – kada ima bogatstvo – sklona je radikalnom preuređivanja sistema vrijednosti u skladu s vlastitim osjećanjem goleme moći, što se može vidjeti u vrlo raznovrsnim manifestacijama rasipništva, ili u neočekivanim izrazima oholosti. Među brojnim primjerima dovoljno je pogledati tu arhitektonsko-faraonsku osionost koja uši i samu Kabu!
Vratimo se u naše krajeve: Kako žive danas muslimani na ovim prostorima? Šta mogu vjerske institucije učiniti da muslimanima bude bolje?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.
(preuzeto iz Oslobodjenja 29.08.2011.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)