16. tra 2012.






Sarajevski čelista u svom gradu, 20 godina kasnije

Duhovni otpor na čelu s Vedranom Smailovićem


Izašavši dan poslije masakra u tadašnjoj Ulici Vase Miskina u Sarajevu da uz zvuk čela otuguje 26 poginulih, «sarajevski čelist» Vedran Smailović nije ni slutio da će se godinu i pol poslije naći u Ankoni sa 150 njemačkih maraka u džepu, dva para farmerica i kutijom fotografija. Ono što mu se izdešavalo od kraja maja kad se poslije jednog od najkrvavijih masakara odlučio tugu iskazati svirajući sjetni Albinonijev Adagio na ulici ne obazirući se na granate, i dana kada je u decembru 1993. godine morao napustiti grad čiji je simbol otpora u međuvremenu postao, sve je osim tipične priče o otporu nesalomivog grada. Priča je to o pokušaju da se slomi otpor ponosnog čeliste kojeg granate nisu mogle otjerati dok je svirao na ulici, nije ga otjerao ni protivavionski mitraljez koji je po njemu pucao dok je svirao na sahrani svog prijatelja na groblju Lav, ali su ga otjerali oni zbog kojih je riskirao život. 




STARI BOEM PUN GORČINE

«Meni su dolazili i govorili da promijenim ime u Vahid, kao, biće isti inicijali. Kažem im ja: Vi mene okrećete protiv mog mrtvog oca i majke Munire! Meni je moj otac Avdo Smailović dao to ime, i ja ću ga nositi sviđalo se to vama ili ne!», priča nam Vedran 9. aprila, nekoliko dana od 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva. Prije nego je otvorio dušu, obišli smo s Vedranom brojne kafane, od Baze preko Pozorišne s njegovim najboljim drugom Rafaelom Družnovićem, pa do Sloge, bili s njim kad je na Baščaršiji «kupovao sebe», posjetili amidže u Visokom i muzičku školu koja nosi ime po njegovom ocu.

Iako jedan od najvedrijih ljudi koje čovjek može sresti, stari boem ipak je pun gorčine. Cigareta mu je stalno u ustima, ali ga skoro nikada ne možete vidjeti s upaljačem u ruci jer «štikla» cigaretu na cigaretu. U Sarajevu nije svirao otkako su mu u oktobru 1993. upali u stan u Strossmayerovoj ulici, uništili čelo na kojem je svirao, kao i ostale instrumente i sve uspomene koje ranije nije uspio iznijeti. Došao je na poziv stranih novinara i fotografa koji su se okupili da obilježe godišnjicu opsade grada u kojem su živjeli i radili tokom opsade. 

«I danas su u mom stanu okupatori, u ulici u kojoj sam se rodio. Kako drugačije nazvati one koji ti ilegalno upadnu u stan i otmu ga? Meni je komšinica, kad sam se vratio s kopanja rovova na Trebeviću, kazala da mi je pametnije da tamo ne idem, jer me čeka mitraljez. I nisam išao. Danas sam ovdje na poziv stranih novinara, došao sam u svoj grad kao Englez, imam i državljanstvo. Stranci su mi platili sobu u hotelu Evropa, 100 metara od moje babovine. Prođem pored Strossmayerove, ne mogu da pogledam na tu stranu, okrenem glavu prema Estradi, boli», priča nam Smailović, pa priču vraćamo na početak, kad je izašao da svira ispred Tržnice. Plan je bio da svira po jedan dan za svakog poginulog, ali kad je odsvirao i posljednji dan, jednostavno mu nisu dali da prestane: «Pitaju me raja u Raguzi jesam li i sutra na starom mjestu. Kad sam im rekao da sam završio sa sviranjem, rekli su mi da je to nemoguće i da je činjenica da ja sviram dokaz da ludilo još nije zavladalo do kraja, iako niko normalan ne bi uradio to što sam ja uradio tada. Izaći s čelom na ulicu i svirati bez obzira na granatiranje. Ja sviram, ode zgrada u pizdu materinu, onaj me snima iz podruma sa šljemom na glavi! Nisam mogao iznevjeriti ljude i nastavio sam svirati». I nije iznevjerio ljude, nastavio je svirati na ulici.

Jednom prilikom išao je skupa s pjesnikom Admiralom Mahićem na liniju na Grdonj, da sviraju borcima i čitaju poeziju. «Kakav je to bio prizor! Penjemo se mi uz Grdonj, nose borci čelo ko da je tabut, 'ćetenije' odozgo kontaju kakvo je ovo novo oružje. Došli mi na liniju, Admiral čitao poeziju, a ja zamolim komandanta da naredi da njegovi vojnici ne pucaju u mene. On zbunjen, ali ja napadan pa on naredi. Izvadim čelo, i raspalim na jednoj žici k'o na guslama: «Ro-ma-ni-jo-je-bem-li-ti-maj-ku-što-čet-ni-ke-u-nje-dra-spre-maš...» Nastade pucnjava, totalni rat. Zovu da dođe vozilo po nas iz komande, niko ne smije krenuti. Zamolim komandanta da mi da vezu i kažem: 'Ćelo specijalac treba vozilo na Grdonju', a kako je tad bilo 100 nekih Ćela a o čelu je malo ko šta znao, dođe začas 'Puch' po nas».

BOMBE U SJEVERNOJ IRSKOJ

Prisjetiće se Vedran i dana kad je svirao na sahrani svog prijatelja Mome Vlačića iz Sarajevskog gudačkog kvarteta na groblju Lav: «Došao ja da sviram, uz mene ova TV ekipa, čekaju da me nešto spuca pa da imaju snimak karijere. Krenem ja svirati, a odozgo PAM po meni. Ovi se razbježali, ja sviram a meci lete naokolo. Spakujem gospodski čelo i u Selju. Tamo dolazi poznanik iz MUP-a, s radio-veze: Imaš selam od onih gore. Neki tu odmah za pištolje i prema meni, ovaj im objasni da su zvali jer su me vidjeli na Lavu. Kaže mi poznanik: Javio mi se lik, kaže vidio te i da te pozdravim od Mileta Šofera. Poručio ti je da više ne dolaziš na groblje jer neće on uvijek biti na smjeni. Vidio sam tog čovjeka poslije rata, znali smo se i prije.»



Ako Vedran nije iznevjerio ljude, ljudi jesu iznevjerili njega. U neko doba stigla je naredba da se javi u Narodno pozorište gdje ga je čekao poziv na kopanje rovova: «Kažu, otišao je dopis Šiberu, biće sve u redu, od Šibera otišao Deliću, a od Delića na kraju završim kod Cace. Kaže mi Caco: Vedrane, care, ništa se ti ne sekiraj. Mjera je svima tri metra, a ti završiš metar i to je to. Pošalju me na Bostariće, i tu shvatim da se metar ne odnosi na 100 centimetara, već da je to zatvorska mjera od mjesec dana.» Tako je Vedran završio kod Mušana Topalovića Cace gdje je «opalio» nešto jače od metra: 49 dana. Tada su mnoge estradne ličnosti završile kod Cace na kopanju rovova, ali Vedran poput većine njih nije imao 300 maraka koliko je koštala sloboda. Kopalo se po danu, od Bostarića, preko Vranjača, Curinih njiva pa do Jevrejskog groblja: «Najgore je bilo noćno kopanje. Koga prozovu na noćno, uglavnom se ne vrati...»

Najveća privilegija koju je u vrijeme kopanja imao, osim činjenice da su ga mnogi borci «gotivili» i pomagali mu koliko su mogli, bila je da ponekad može otići i okupati se. Tada bi porodicama onih koji nisu bili «te sreće» prenosio poruke i pisma, a njima od porodica donosio po koju cigaru. Kad je napokon pušten, 15. oktobra 1993., upali su mu u stan, i većinu stvari uništili, među njima i čelo na kojem je svirao do odvođenja na kopanje. Neko vrijeme živio je u prostorijama društva Seljo, nije prelazio dalje od Vječne vatre, i onda je uz pomoć prijatelja u decembru 1993. napustio opkoljeni grad, lutao po Evropi i stanio se u Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj. «Nisam smio tek tako otići odmah gdje je potpuni mir da se ne šokiram. Tu u Sjevernoj Irskoj i dan-danas pukne poneka bomba pa se osjećam nekako domaće, za razliku od Sarajeva danas». 

NEMA POPUSTA ZA - MENE

Da je velikim dijelom u pravu, uvjerili smo se odlazeći s njim do restorana na Baščaršiji u čijem izlogu stoje dva poznata postera Sarajevske zime '93. s fotografijom na kojoj je Vedran u netom izgorjeloj Vijećnici sa svojim čelom, u fraku i s rukom koja prekriva lice.
«Pošto poster?», pita Vedran.
«Deset maraka», odgovara mu radnica dok iznosi stolice u baštu.
«Ima li popusta za mene?»
«Nema ni za koga. Deset maraka!»
«Dobro, daj mi pet komada», govori Vedran i daje novac, a radnica mu pakuje pet postera.
«To na slici sam ja, upravo si mi prodala mene», govori Vedran dok izlazimo.
«Kad smo čuli da gori Vijećnica, nas nekoliko iz Sartra smo otišli da vidimo možemo li pomoći da se šta spasi. Došli mi tamo, uletili na neki sporedni ulaz i izbacujemo velike kutije s knjigama, drama, dok mi nije ispala jedna od kutija i otvorila se, a raspu se knjige, pogledam šta je kad tamo neki Kongres KPJ... Mislim se, neću valjda zbog toga poginuti», ispričaće nam kasnije Vedran. Kad je sve izgorjelo, dok su zidovi još skoro bili topli od požara, Vedran je odlučio da dođe u aulu Vijećnice i odsvira Adagio: «Ponio sam sa sobom jedan očev portret, sjeo na stolicu i počeo da sviram. Sa mnom pošao Dubravko Brigić da snima i meni je sve to bilo preemotivno i u jednom momentu sam pokrio oči i počeo da plačem. Kad je to emitovano, vidio Ibro Spahić i predložio nam da napravimo fotografiju s tim motivom za plakat. Fotografisao je Kemal Hadžić, a Enis Selimović koji je tu praktično dodao stolicu poslije se potpisivao kao dizajner i prodavao plakat za 10 maraka, prodavali su ga meni usred rata u Holiday Innu!», ogorčen je Smailović.

O povratku u Sarajevo Vedran uopšte ne pomišlja, niti je pretjerano zainteresovan da se za sada bori za svoj stan. «Prošle godine sam bio tu, htio sam ostati duže, ali sam već nakon nekoliko dana otišao za Dubrovnik. Ako ja od Strossmayerove do nekadašnjeg Korza ne sretnem 100 ljudi s kojima ću se pozdraviti, stati, porazgovarati, to onda nije onaj moj grad».

U Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj Vedran stanuje uz obalu, a živi od penzije koja mu može pokriti sve troškove, od onih za «režije», pa do pića i putovanja. Ima i jednog učenika kojeg jednom sedmično podučava čelo, dečko je talentovan pa mu to uz posao čini i zadovoljstvo. «Ne sviram često, a kad sviram tražim bezobrazno mnogo. Nekoliko takvih svirki godišnje i ja sam prezadovoljan, ništa mi ne fali», kaže Vedran. Mogao bi kaže više raditi, ali jednostavno ne želi. U životu je imao šest vjenčanih supruga i devetero djece. Kaže, sva djeca su mu u Evropi i u kontaktu je s njima, najmlađa kćerka ima 17, a najstariji sin 33 godine: «Imam dovoljno tuge u sebi da ne želim više da se patim ni oko čega. Bavim se ljubavlju, komponovanjem i uživanjem u životu», veli Vedran.

Zadovoljan je bio i koncertom u Sarajevu, u auli Holiday Inna, ali smo sigurni da bi bio još sretniji da ga je pozvao njegov grad, uz svu zahvalnost Williamu Lustu koji je zaslužan za njegovu prvu svirku u Sarajevu poslije rata, bez granata i rafala PAM-a. S njim su svirali i pjevali njegovi prijatelji iz ansambla - Prijatelji, bio je tu Kamerni orkestar, gudački kvintet, izvedeno je i jedno njegovo autorsko djelo.

Odsvirao je Vedran znalački i iskreno svoj solo u Sarajevu, jedan od glavnih uslova bio mu je da ulaz bude besplatan i da ne trebaju nikakve VIP propusnice, i bilo je publike taman koliko ih može stati u aulu Holiday Inna. Da je svojevremeno pristao da bude instrument jedne politike i ime koje su mu dali otac Avdo i majka Munira promijeni u Vahid, ili da je poslije rata poput nekih «došao tobe», ne bi Vedran «opalio» 49 dana kopanja na jednom od najopasnijih sarajevskih ratišta, ne bi se snalazio sam po svijetu u jeansu i sa 150 maraka. Svirao bi u punoj Zetri, šetao pod kišobranom sa eminentnim TV licima i preko reda išao na CT. Ali nije, i nije mu žao.

 (Preuzeto iz magazina Slobodna Bosna, autor: Almir Panjeta)

3. tra 2012.


Intervju: Hrvoje Klasić 

Raspad Jugoslavije se vidio još 1968. godine

02.04.2012

Hrvoje Klasić
Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić, autor je knjige Jugoslavija i svijet 1968., koja je prošle nedelje predstavljena beogradskoj publici. Na pitanje zašto je odabrao baš 1968. godinu, ovaj istoričar mlađe generacije odgovara da je to godina slična 1914. ili 1941., koja ne
počinje 1. januarom i ne završava 31. decembrom, već se reflektuje na sledeće decenije. Zašto on osporava tezu da je studentski protest prekinuo započete reforme, oko čega su se sporile tadašnje republike? Zašto je postojalo veliko nezadovoljstvo saveznom državom, zašto su vrhunski svetski intelektualci levičari bili dobrodošli u Titovu Jugoslaviju? Da li je postojala ideja da se u Beogradu formira Vlada Čehoslovačke u izbeglištvu? Na sva ova pitanja Klasić odgovara u Intervjuu nedelje.

RSE: Zašto je za Vas posebno zanimljiva 1968. godina?

Klasić: Ja sam tražio godinu koja je i paradigmatična i simbolična i koja, kao što sam naglasio na promociji, ne počinje 1. 1. i ne završava 31. 12. To je jedna od onih godina kao što su 1914., 1918., 1941., 1945.

RSE: Podsetite nas na glavne događaje u 1968. godine, osim studentskih protesta.

Klasić: Upravo to hoću reći. U 1968. su svakako najvažniji događaji studentske demonstracije širom svijeta, koje su pokazale nekoliko stvari - taj vrlo akutni sukoba generacija, novi pristup društvu putem nove ljevice. One su pokazale brigu, ne samo mladih u svijetu, za mirno rješavanje sukoba motivirani ratom u Vijetnamu. Oni se bore protiv nuklearnog naoružavanja, odnosno utrke u nuklearnom naoružavanju. S druge strane, 1968. godina je godina Praškog proljeća, odnosno pokušaja izgradnje socijalizma sa ljudskim likom u Čehoslovačkoj, koji nije uspio i koji je zbog toga vrlo zanimljiv. Ne samo zbog one intervencije koja je uslijedila na Čehoslovačku, nego kao dokaz da se socijalizam ili komunizam, nije mogao mijenjati iznutra. To se pokazalo na nizu primjera, na onaj način na koji su to političke elite zamislile.

RSE: Koji su još događaji obeležili 1968.?

Klasić: Izabrat ću jedan sportski događaj. Olimpijske igre u Meksiku, koje su održane u listopadu te godine i kada je oboreno najviše svjetskih rekorda jer su održane na najvišoj nadmorskoj visini, ali i koje su bile obilježene političkim protestima. Recimo dva američka sprintera dižu ruku u Black power pozdrav u znak borbe za prava u SAD-u.

RSE: Sve zajedno, to je jedna turbulentna godina koja najavljuje ono što će se događati. Ono što je očigledno je da je tadašnja Jugoslavija bila deo sveta.

Klasić: I mi i vi smo danas dio svijeta, ali smo dio svijeta koji se ne pita nizašto. Tada je Jugoslavija bila važan igrač na vanjsko-političkoj sceni. To je bitna razlika. Govorim to i kroz prizmu Josipa Broza Tita, ali i zemlje kao takve, njenih građana i percepcije u javnosti, ne samo percepcije, nego faktičkog stanja.

Josip Broz Tito i Jugoslavija su rado viđeni gosti u Moskvi, u Vatikanu i u Vašingtonu. Dakle, Brežnjev moli Tita, kada se vraća sa dalekoistočne turneje, da navrati u Moskvu. Nekoliko puta ga zove da dođe u Moskvu. Papa mu šalje pozdrave i nakon što je Mika Špiljak došao u Vatikan, u siječnju 1968. godine Papa Pavao IV uzvikuje – Živjela Jugoslavija. Nekoliko dana prije inauguracije Ričard Nikson u siječnju 1969. godine šalje pismo Titu i kaže da bi ga volio upoznati i da bi on volio posjetiti Jugoslaviju. Pokušajte to staviti u današnji kontekst.

RSE: To je na političkom nivou ravni, ali i na jednoj drugoj važnoj ravni, kad su u pitanju tadašnji intelektualci . Korčulanska letnja škola, dakle Jugoslavija, je bila domaćin Markuzeu, Blohu i raznim, tadašnjim, vrhunskim levičarima.

Korčulanska letnja škola
​​Klasić: Ne samo to. Ona nije bila samo to. Ona je domaćin Julu BrineruOrsonu VelsuFranku Neru, koji prilikom snimanja ispijaju viski i vozaju se gliserima po moru. Sve su to neke stvari koje su nepojmljive za ostatak istočne Europe. Dakle, one Europe kojoj mi danas gledamo u leđa.

RSE: Ja bih se vratila na Korčulansku letnju školu i na tolerantan odnos prema tadašnjoj kritičkoj misli i domaćih i stranih gostiju. Kad je reč o toj Korčulanskoj školi i Praxisu postoji jedna teza da je Josip Broz Tito bio dobronameran i tolerantan jer je očekivao Nobelovu nagradu za mir.

Klasić: To je jedna priča koja postoji više kao anegdota, nego što je to njega zbilja opterećivalo, niti je on mislio da će što god Mihajlo Marković napiše u svojim memoarima da mu isposluje Nobelovu nagradu za mir. Tako se ne dodjeljuju nagrade, niti je on bio baš tako naivan.

Korčulansku ljetnu školu i Praxis filozofiju se toleriralo prije svega zbog toga što se mislilo, po mom mišljenju, da su oni nevažni, da su bez velikog utjecaja na društvo, da njihove radove ne čita gotovo nitko. Oni, ustvari, postaja problemom onog trenutka kada su njihovu teoriju studenti sproveli u praksu. Tog trenutka se pobunila politička elita i tog trenutka su oni vidjeli potencijal koji Praxis filozofija nosi. Prema ponašanju nekih praxisovaca, prije svega u Zagrebu, sam vrlo kritičan u svojoj knjizi. Kad gledate praxisovce u Beogradu i studentske demonstracije, tvrdim da ne možemo govoriti o studentskoj 1968. To je prije svega profesorska.

Profesori, ne da podupiru, ne da daju podršku, nego profesori vode:Mićunović, Tadić, Nebojša Popov vode. Oni pišu programe. Oni sudjeluju u pregovorima sa političarima. Ta 1968. je profesorska, koliko i studentska.

U Zagrebu nije. Sad možemo govoriti da li se radilo ipak o jednom pragmatičnom pristupu jer su procijenili i Gajo Petrović i Milan Kangrga i ostali zagrebački praxisovci da bi možda bilo bolje malo se maknuti jer će time sačuvati i Praxis i Korčulansku ljetnu školu. Tako se i dogodilo. Oni koji su davali podršku studentima, su na kraju ostali bez posla, odnosno smijenjeni u Beogradu. Međutim, Praxis nastavlja izlaziti još šest godina. Korčulanska ljetna škola se nastavlja održavati još šest godina. Tu vidim, na neki način, jedan deal o kojem sad možemo pričati da li je to bilo fer ili nije, ali to se dogodilo.

RSE: Da se vratimo na studentske proteste. Ja ću ih ipak tako zvati. Postoji jedno mišljenje da su studentski protesti zapravo odigrali negativnu ulogu i da su zaustavili reformu koja je započeta 1965. godine. Vi to osporavate?

Klasić: To je totalna laž. To je jedan od najboljih spinova koji je Savez komunista i partija napravila od 1945. do 1990. godine, a koje je često radila i prije i poslije. Oni, ustvari, potpuno izokrenu stvari u svoju korist. Naime, danas da pitate prosječnog stanovnika, bilo Srbije, bilo Hrvatske, ili bilo koje bivše republike o šezdesetosmašima, tu biste čuli različite etikete - od ultraljevičara, pa oni su bili za centralizam, da su bili protiv privredne reforme.

Studentski protesti u Beogradu 1968.
​​Privredna reforma, ako je ikome koristila, onda su to studenti. Naime, privredna reforma traži nove, mlade, školovane, stručne ljude. Privredna reforma je prelazak sa jednog načina privređivanja na drugi. Sa ekstenzivnog, na intenzivni. Intenzivni način privređivanja traži školovane stručnjake. On ne traži više partizane, koji mogu obavljati direktorske funkcije zato što su bili u bici na Neretvi, već ljude koji su završili strojarstvo, elektrotehniku. Ljude koji su završili fakultete.

RSE: Ali je činjenica da se u toj reformi nije uspelo.

Klasić: Studenti u svojim zahtjevima traže dosljedno provođenje i nastavak privredne reforme. Niti u jednom trenutku ne kritiziraju privrednu reformu. Oni kritiziraju način na koji se vodi politika. Studenti i praxisovci ne kritiziraju socijalizam kao takav. Oni kritiziraju malformacije koje su se pojavile i za to nalaze glavnog krivca. A to je vrh partije.

Oni smatraju da se društvo mora demokratizirati, a društvo se neće demokratizirati dok se partija na vlasti ne demokratizira. To partija nije htjela čuti. Bilo da sada govorimo o onima najliberalnijima, kao što su Miko Tripalo,Marko NikezićSavka Dabčević ili da govorimo o Draži MarkovićuMiki ŠpiljakuPetru Stamboliću. Partija to jednostavno nije htjela čuti.

Tu je razlika između Čehoslovačke i Jugoslavije. Dubček je bio spreman dopustiti osnivanje nekih drugih lijevo orijentiranih stranaka. U Jugoslaviji nikad. U socijalističkoj Jugoslaviji nitko nije bio za to.

RSE: Kad smo kod Praškog proleća, mnogi rukovodioci iz tadašnje Čehoslovačke su se našli u Jugoslaviji. Da li je tačno da je postojala jedna ideja o formiranju Vlade u izbeglištvu?

Klasić: Ja o tome pišem u svojoj knjizi puno. Našlo se nekoliko ministara, prije svega potpredsjednik. Oni su dobili na Dedinju jednu kuću i bila je, ne toliko Vlada u izbjeglištvu, jer se situacija u Čehoslovačkoj vrlo brzo smirila. Čim se ona smirila, već je Jugoslavija prihvatila stanje nakon onog moskovskog protokola kojeg su Dubček i Svoboda potpisali. Oni su dobili kuću na Dedinju i bilo je čak nekih varijanti da se primi određene političare iz Čehoslovačke na neke institute u Beogradu i Jugoslaviji da rade. Ali nije to bila nikakva Vlada u izbjeglištvu. Tito je bio vrlo realan političar i znao je on da prkositi Sovjetskom Savezu i Brežnjevu sa nekakvom Vladom u izbjeglištvu ne bi bilo pametno.

RSE: Vi ste na promociji rekli da u knjizi imate dokument koji se prvi put javno publikuje o tome šta bi NATO uradio da je SSSR posle Praga krenuo i na tadašnju Jugoslaviju. Šta bi NATO uradio?

Klasić: U nizu diplomatskih razgovora jugoslavenskih diplomata u Londonu i Vošingtonu, što službeno – što neslužbeno, rečeno im je sljedeće: Napad na Čehoslovačku mi osuđujemo, ali toleriramo jer je to njihova interesna sfera, čak i eventualni napad na Rumunjsku, bez obzira koliko mi podržavali Čaušeskog kao anfanteribla Varšavskog bloka. To ćemo osuditi, ali nećemo reagirati. Međutim, u slučaju da napadnu Jugoslaviju, kako kaže bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije u razgovoru sa jugoslavenskim ambasadorom u Londonu, to ćemo tretirati kao napad na članicu NATO pakta.

To ne znači da bi SAD i Velika Britanija ušle u Treći svjetski rat zbog Jugoslavije, ali sam siguran i davali su sve od sebe da vrlo jasno daju do znanja SSSR-u da se takav postupak ne bi tolerirao. Recimo, Britanci su napravili plan jer su znali što će Jugoslaveni napraviti u slučaju napada. Znali su i što će Česi napraviti. Česi će mahati po ulicama sa transparentima „Rusi, bježite van” ili tako nešto. Oni su znali da će Jugoslaveni pobjeći u šume i planine i da će se boriti do zadnjeg ako treba. Oni rade popis oružja koje će bacati iz zraka po tim šumama i planinama i koje će ovi u gerilskom ratovanju koristiti.

Međutim, ono što je najbitnije, ja osobno mislim, da takvog plana, pravog plana napada na Jugoslaviju sa strane SSSR-a nikada nije bilo. To su znali Amerikanci. Zato, kada pričamo o ovome, moramo imati i to na umu. Oni su možda govorili - mi bi vas tretirali ovako ili onako, ali ja mislim da su oni znali da Jugoslaviju neće biti napada.

RSE: Vi pišete dosta o trvenjima među republikama. U početku tih razdora i međunacionalnih problema u tadašnjoj Jugoslaviji razlike su bile u centralizmu?

Klasić: Bilo je više razlika i na više nivoa. I horizontalno i vertikalno. Bilo je onih problema – federacija ili republika. Federacija, u smislu savezne administracije u Beogradu, rukovodstvo u Hrvatskoj, savezna Administracija u Beogradu, rukovodstvo u Sloveniji.

Vladimir Bakarić i Miko Tripalo, kada govore o Saveznoj administraciji, to piše u dokumentu, kažu: „Onu bandu oko Kire treba rastjerati”. Dakle na službenom sastanku oni Kiru Gligorova, potpredsjednika Saveznog izvršnog vijeća, dakle Vlade, nazivaju banditom. To je jedna razina. Stane Kavčič i Slovenci su vrlo nezadovoljni kako ih se tretira u Beogradu. Kad kažem Beograd, ne mislim na Srbiju, već kao glavni grad Jugoslavije.

Josip Broz Tito 1967. godine
​​​E sad, tu imate ključni problem, a to je problem između razvijenih i nerazvijenih. Problem Jugoslavije je bio taj što od 1945., da ne kažem od 1918., pa sve do raspada Jugoslavije, razlike među pojedinim krajevima Jugoslavije, ne da su se smanjivale, nego su se čak ponekad povećavale.

RSE: Tito je direktno i eksplicitno govorio o opasnostima od raspada Jugoslavije. Vi to citirate u knjizi.

Klasić: On govori da decentralizacija može voditi u dezintegraciju. On ne govori baš eksplicitno o opasnosti od raspada Jugoslavije.

RSE: Da li ste vi videli klice onoga što će se kasnije događati u devedesetim u analizi šezdesetosme?

Klasić: Da. To su vidjeli svi. To su vidjeli predstavnici svih rukovodstava. Kada čitate CIA-ine dokumente, oni to vide kao realnu opasnost, ali nisam pronašao da je netko mislio da će to završiti u krvavom ratu.

Ta federacija ne počiva na dobrim temeljima. Kosovo i Slovenija su dva različita svijeta, Makedonija i Hrvatska su sva različita svijeta, ekonomski i politički. Kada gledate usporedbu broja bolnica, škola, broja školovanih ljudi, broja televizora u kućama, to su različiti svjetovi. Što kaže Stipe Šuvar, tih godina su cvala republička računovodstva. Svi su imali računicu da su u minusu i svi su imali računicu da ih drugi kradu. To ima i Kosovo i Hrvatska i Slovenija. Hrvatska i Slovenija kažu – mi previše dajemo, a premalo dobivamo od te federacija. Kosovo, Bosna i Makedonija kažu – da, ali vi imate besplatno tržište.

RSE: Ali da li je takva Jugoslavija imala šansu? Ako je imala šansu, gde je propuštena?

Klasić: Ja sam jedan od onih pristaša koji misle da je Jugoslavija šezdesetih imala najveću šansu u ljudima. To su bila nova rukovodstava, odnosno novi ljudi. Govorim o Crvenkovskom u Makedoniji, Stanetu Kavčiču u Sloveniji, ali govorim i o Tripalu i Savki u Hrvatskoj, Pirkeru, Haramiji, govorim o Tepavcu, o Latinki Perović i Nikeziću u Srbiji. Dakle, tih ljudi je bilo po svim republikama. To je bio drugačiji tip ljudi. To je bio drugačiji tip političara.

RSE: Da li je njihovo skidanje ta propuštena šansa?

Klasić: Ja mislim da jeste. Mislim da je to velika propuštena šansa jer su ti ljudi drugačije gledali. Da li bi Jugoslavija opstala, da li bi bila u obliku u kojem je nastala u Jajcu ili nakon Drugog svjetskog rata, to je sad pitanje. Ona se svakako ne bi raspala na ovaj način na koji se raspala, djelomično i zbog toga što je ovakav tip političara nestao sa scene.

RSE: I ne bi Srbija iznedrila jednog Miloševića, Hrvatska Tuđmana da su drugačije stvari išle. Da se malo približimo devedesetim godinama i da se odmaknemo od vaše knjige. Kao istoričar, koliko je potrebno vremena da prođe da bi se objektivizirao pogled na ono što se događalo u devedesetim?

Klasić: Danas se u Americi vode veliki sporovi oko Američkog građanskog rata. Dakle, oni nemaju konsenzus. Ja sam bio nedavno u Americi u jednoj obitelji i onako neslužbeno smo pričali o Vijetnamskom ratu . Žena je inače dekan jednog fakulteta, a muž je bio pilot u Vijetnamu, sad je u mirovini. Sve je bilo super na toj večeri dok nismo došli na temu o Vijetnamu. Oni su se posvađali na mrtvo ime. Dan danas, dakle 40 godina od nekih događanja. Nema toga da mi možemo garantirati da je to 10, 20 ili 30 godina. Poanta je u istraživanju. Poanta je u radu i sučeljavanju sa prošlošću. Na dokumentima.

RSE: Radi li se na tome u novim državama? Ili ste i vi, deo vaše struke, upretrebljeni u te svrhe?

Klasić: Radi. Ja mislim da je devedesetih propuštena velika šansa jer se izlaz iz Jugoslavije i to što se išlo raskrstiti sa Jugoslavijom i komunizmom, se išlo raskrstiti i sa nečim, sa čime se nije smjelo samo tako raskrstiti, a to je sa poviješću.

Danas u Bugarskoj imate arhiv Todora Živkova preveden na engleski i na CD-ima. U cijelom svijetu su se 2008. držala predavanja o Praškom proljeću iAleksandru Dubčeku. Ja sam 2008. godine došao u Montreal govoriti o Jugoslaviji 1968. godine i tamo su bili povjesničari koji su mojih godina i nisu čuli o Titu. Oni su pali u nesvijest kad su čuli kakvu je ustvari Jugoslavija igrala ulogu. Mladi povjesničari u Evropi i svijetu ne znaju kakvu je ulogu Jugoslavija igrala. Ja često kažem da je Praško proljeće bio eksperiment koji je trajao osam mjeseci. Jugoslavenski je eksperiment trajao nekoliko desetljeća. O Praškom proljeću danas svi znaju sve, a o Jugoslaviji gotovo nitko ne zna ništa. Zato što, između ostalog, jedan od glavnih razloga je taj što smo devedesetih godina i mi u Hrvatskoj otišli u etnogenezu u dolazak Hrvata, u Zrinjske frankopane, u NDH-a, što su ljudi u Srbiji otišli u Nemanjiće i u četnički pokret.

RSE: To je bilo devedesetih, ali isto se dešava i danas. Danas je proces rehabilitacije Draže Mihailovića?

Klasić: To je jedna epizoda. Ja ne bih bio tako kritičan. Dakle niz mojih kolega radi odlične knjige i tekstove i mogu vam sada nabrojati neke ljude koji se na institutima, fakultetu, pa čak i u Novom Sadu, koji se suočavaju sa socijalističkom represijom.

RSE: Šta Vi kao istoričar kažete na proces rehabilitacije Draže Mihailovića?

Klasić: Tu se brka nekoliko pojmova. Ne mogu vjerovati da postoji netko tko može reći da je četnički pokret bio antifašistički pokret.

RSE: U Srbiji su partizani i četnici izjednačeni zakonom.

Klasić: Taj zakon mi nije jasan. Mnogi će tražiti dlaku u jajetu, pa će reći Jugoslavenska vojska u otadžbini, pa su se onda neki kao Đurišićevi ili Đujićevi odmetnuli. Četnički pokret nije fašistički pokret, to se slažem, ali to što nije fašistički, još uvijek ne znači da je antifašistički. Mi imamo puno više dokaza da su ti borci Jugoslavenske vojske u otadžbini, ili četnici, surađivali sa Talijanima i Nijemcima i sa ustašama, nego da su se borili protiv njih.

RSE: Ali ta priča nije samo istorijska iz Drugog svetskog rata. Ta priča je vezana i za ratove devedesetih i kada je reč o ustašama i kada je reč o četnicima.


Klasić: Naravno. Reći ću vam jedan primjer. Ja po Hrvatskoj predajem u mnogo takozvanih škola ljudskih prava, mladim srednjoškolcima, gdje je asocijacija četnik nije asocijacija na četnike Draže Mihailovića, nego četnikaVojislava ŠešeljaArkana i koga već. Kao i ovdje kada se spominju ustaše, ne misli se na ustaše Maxa Luburića. Misli se na ustaše iz 1991. i akcije iz Bosne. To ste u pravu. Ta povijest, koja je neriješena, sa njom se živi i danas. Perpetuira se i ona i dalje stvara probleme, upravo zato što sa njom još nismo raščistili.

Prvi smatram da stvari oko četničkog pokreta treba istražiti na drugim temeljima, nego što je istraživano od 1945. do 1991. godine. Dakle da, ako mi u Hrvatskoj kažemo da ne priznajemo politički montirani proces Andriji Hebrangu ili Alojzu Stepincu, onda zašto bi smo rekli da je apsolutno ispravan sudski proces vođen protiv Draže Mihailovića? Hajmo vidjeti. Dakle hajmo se tim problemom i fenomenom pozabaviti i na temelju toga graditi što objektivniju istinu. Ali ne možemo, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji dozvoliti da to vodi dnevna politika. Pjevači, glumci, političari, svi su veći istoričari, nego mi koji bi se time trebali baviti.

RSE: Slično je i sa devedesetim?

Klasić: Naravno. Tim više. Ti ljudi su i sudjelovali u tome. Sada imate veliki problem što su sudionici događaja vrlo subjektivni u cijeloj priči. Dakle, teško je očekivati od ljudi koji znaju što su radili tada, da sada osude sami sebe. To je ljudski.

RSE: Šta je danas sa levicom na prostorima bivše Jugoslavije i u svetu?

Klasić: Ako hoćete na ovoj institucionalnoj razini, ljevica u principu ne postoji na onaj način kako je postojala. Mi ne možemo danas govoriti da je hrvatski SDP ljevičarska stranka i da je u Srbiji ljevica, ne znam ni sam ko bi tačno trebao biti. Socijaldemokrati su zanemarljiva stranka u Srbiji. Ne znam da li možemo za Borisa Tadića reći da je ljevičar jer mislim da u retorici Borisa Tadića ima puno više nacionalizma, nego u retorici SDP-a u Hrvatskoj.

Mislim da se danas ljevičarstvo svelo na ono kao da se vraćamo u situaciju između dva svjetska rata, kada su ljevičari bili neka polu-zabranjena sekta i kada su se nekakve anarho grupe, studentske, mladih i nezadovoljnih, pa sad to gledajte kroz proteste protiv AKTA-e na internetu, za besplatno školovanje, protiv nuklearnog naoružavanja, ali u stvari to vam je sve do određene dobne granice.

RSE: Da li je levicu pojeo nacionalizam i rat 90-ih?

Klasić: Mislim da nije. Mislim da je pojeo kapitalizam i globalizam. Nije bilo rata u Njemačkoj i u Španjolskoj sada, pa u principu i tamo vrlo teško možete govoriti o pravoj ljevici. Nisu oni imali iskustvo kao mi. Da, nacionalizam je upleo svoje prste u cijelu tu priču.

RSE: Govorimo o teritoriju bivše Jugoslavije?

Klasić: Da, ali mislim da bi sa dolaskom krupnog kapitala sa zapada, da bi odnos prema ljevici bio opet drugačiji. Dakle, bez obzira na rat ili mirno razdvajanje. Pogledajmo primjere ljevice u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i tako dalje, to je jednostavno tako. Ni Toni Bler nije ljevičar iako je laburist. Dakle globalizam i kapital, ja ne govorim sad tu neke vrijednosne sudove, ali jednostavno mislim da je to vrlo bitan faktor u slamanju ljevice.

RSE: Gde su nove države na teritoriji bivše Jugoslavije na političkoj karti sveta kada ih poredite sa 1968.?

Klasić: To je apsolutno neusporedivo. Niti uloga jednog pojedinačnog predsjednika, niti zemalja pojedinačno nije usporediva. Uz sve mane i nedostatke koje su se događale u periodu od 1945. do 1990. godine ipak je to jedini period u kojem su svi narodi sa ovih područja bili, ne samo konkurentni i ravnopravni, nego su čak u nekim stvarima bili na pramcu događanja. Sjećam se jedne situacije iz 80-ih kad sam bio u Alžiru u pustinji kada smo naletjeli na nekakve policajce i kada smo im spomenuli Jugoslaviju, to je bilo padanje u nesvijest od sreće. Tog položaja nema niti jedna republika, koja je sada samostalna država, i gotovo sam siguran da neće ni imati.

RSE: Strahujete li da će vas prozvati jugonostalgičarom?

Klasić: Nisam jugonostalgičar. Mislim da ta federacija na način na koji je funkcionirala od 1945. do 1990. godine se nije mogla održati. Ponovio sam par puta u svojim intervjuima da mi nakon svega što sam saznao o Jugoslaviji nije jasno kako je i toliko mogla opstati. Iako znam u stvari. Održala se u najvećem dijelu zbog Josipa Broza Tita, kao jednoga faktora stabilnosti koji je vještim strategijama i ponekad manipulacijama, ali svojim kultom i snagom autoriteta je u stvari sve to držao. A to nam govori i povijest.

Do njegovog dolaska na vlast su narodi koji su ovdje živjeli bili u bratoubilačkim ratovima, nakon njegove smrti su isti ti narodi završili isto tako. Dakle ako uvažimo sve njegove negativne strane, karakterne, političke i tako dalje, ipak je razdoblje njegove vladavine, razdoblje najveće stabilnosti i mira na ovom prostoru.

To ne možemo poreći, ali to još uvijek ne znači da sam ja jugo-nostalgičar. Mislim da je vrijeme za obnavljanje u tom obliku Jugoslavije, da smo osuđeni da moramo surađivati, da smo toliko slični i da toliko toga zajedničkog dijelimo, da bi iz toga mogli profitirati. To mislim, ali to nije jugonostalgija.

(Preuzeto sa Radio Slobodna Evropa, razgovarala Branka Mihajlović)
.