12. lip 2012.


Hadžiomerspahić: Ars Aevi kolekcija pred publikom


Enver Hadžiomerspahić

Nedavno je svečano za javnost otvorena kolekcija Ars Aevi, koja je smještena u Domu mladih centra Skenderija. Tako će ljubiteljima umjetnosti samo mjesec dana, od kada je zaprijećeno da će biti izbačena na ulicu, biti dostupna djela najvećih svjetskih umjetnika. Istovremeno, proširuje se krug donatora koji će raditi na prikupljanju vrijednih dijela za budući Muzej savremene umjetnosti u Sarajevu.

Tim povodom razgovaram sa direktorom projekta, Enverom Hadžiomerspahićem.

RSE: Kolekcija Ars Aevi je konačno otvorena za sve posjetioce i ljudima okupljenim oko projekta Ars Aevi dolazi novo doba. Šta se krije iz ovoga otvaranja?

Hadžiomerspahić: Godine 2007. kolekcija je postavljena u jednoj prekrasnoj formi, formi Art depoa, ali uistinu ko god da dođe divi se načinu na koji su djela ovdje izložena. Te 2007. smo očekivali da će kolekcija normalno i prirodno biti otvorena za posjetioce. Međutim, došlo je do nesporazuma u krugu nadležnih ministarstava, ko će odvojiti te male novce, koji bi bili potrebni da se kolekcija permanentno otvori i da se pokriju troškovi održavanja. To nas je zaustavilo protekle četiri godine ali sada, u povodu dolaska generalne direkcije UNESCO-a, Irine Bokove, zvanično je otvoren Art depo.

RSE: Znači da ćemo sada, ili svakog dana, ili svake sedmice u nekim turnusima, moći ulaziti u Depo i posmatrati to što ima?

Hadžiomerspahić: Prvi put mogu zvanično da objavim i radujem se da je to tako svakog dana. I subotom, i nedjeljom, i radnim danima od 10 ujutro, do 22 navečer, kolekcija Ars Aevi je permanentno otvorena za posjetioce.

Za one koji eventualno ne znaju, kolekcija Ars Aevi se nalazi u prostorijama Centra Skenderije, praktično je to južno krilo objekta Doma mladih, koji je za ovu namjenu rekonstruisan i ostat će tu do prelaska u prostore, nadamo se, uskoro izgrađenog Muzeja Ars Aevi.

Još je interesantno da smo napravili ponudu za sve zainteresirane građane, ili eventualno grupe, u 12 sati je vođena posjeta na engleskom jeziku, a u 15 sati poslijepodne je vođena posjeta na našem jeziku.

RSE: Rekao si da je čast otvaranja pripala generalnoj direktorici UNESCO-a. Meni se čini da ovaj projekt od samoga početka ima više razumijevanja izvan BiH, nego li kod domaćih zvaničnika?

Hadžiomerspahić: Iskreno je tako. Prema projektu Ars Aevi su usmjerena visoka priznanja. Ja lično sam dobio najviše priznanje i orden Republike Italije, također jedno visoko priznanje Ministarstva kulture i komunikacije Francuske. UNESCO je uvrstio projekt Ars Aevi u program UNESCO-a, koji se zove Dijalog putem kulturnog nasljeđa. Holandska fondacija Princ Claus je dala važno priznanje projektu Ars Aevi kao razvojnoj komponentni u post-ratnim zonama.

Uistinu, i sam čin da su umjetnici svijeta darovali svoja najznačajnija reprezentativna djela kolekciji Ars Aevi, govori o jednoj univerzalnoj, internacionalnoj podršci svim komponentama projekta Ars Aevi i aktuelnim i razvojnim.

Rekao bih da kod nas nije nedostatak podrške, podrška postoji individualno, sa svakom osobom koja obnaša dužnost ili ministra kulture, ili premijera, ili neku drugu. Od njih ćemo čuti najbolje riječi o projektu Ars Aevi, međutim, prema mom sudu, koji sada definitivno mogu da zaokružim nakon dvije decenije rada na razvoju projekta Ars Aevi, kod nas je izgubljeno dragocjeno iskustvo iz prošlih vremena, kolektivnog koordiniranog djelovanja.

RSE: Čin otvaranja donio je još jednu lijepu vijest. Dolazak predstavnika muzeja, novih donatora kolekcije Ars Aevi.

Deo kolekcije
​​Hadžiomerspahić: Mi smo uistinu veoma zadovoljni da su činu otvaranja kolekcije Ars Aevi prisustvovali direktorica Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu, gospođa Branislava Anđelković, i direktor Centra za savremenu umjetnost iz Podgorice, gospodin Petar Čuković. Nakon procesa u kojem su muzeji savremene umjetnosti Italije, Slovenije, Austrije i Turske organizirali osnivačke izložbe za kolekciju Ars Aevi, sada će taj proces da bude nastavljen u ovoj godini kroz saradnju sa našim partnerima u Crnoj Gori i Srbiji. Gospođa Anđelković i gospodin Čuković su već odabrali značajne umjetnike svijeta koji će svoja djela za kolekciju Ars Aevi predstaviti u Podgorici i Beogradu. Nakon toga ćemo organizirati zvanično predstavljanje tih novih nukleusa, obogaćenih dijelova kolekcije Ars Aevi u Sarajevu.

Veoma je važno da smo u programu otvaranja kolekcije Ars Aevi saopštili zvanično da u procesu obogaćivanju kolekcije Ars Aevi, dakle stvaranja novih nukleusa, u narednim godinama će učestvovati Zagreb i Saint Etienne iz Francuske, u 2013. godini, a u 2014. godini Atina i Barcelona se priključuju. Tako praktično muzeji cijelog regiona južne Europe učestvuju u procesu formiranja kolekcije Ars Aevi za Ars Aevi.

RSE: Sve ovo što sad ima, naravno uz neke nove darove i vrijedne eksponate, trebalo bi jednog dana da se useli u Muzej savremene umjetnosti. Posljednjih mjeseci desile su se stvari koje su, dijelom, uzdrmale planirane termine u vezi sa izgradnjom muzeja.

Hadžiomerspahić: Meni je Branka, direktorica beogradskog muzeja, pričinila veliko zadovoljstvo kada je pred medijima rekla: „Od danas naša djeca neće morati da idu u London i Vašington da vide djela najznačajnijih svjetskih umjetnika, već mogu doći u Sarajevo.“

Ako bi se uistinu ovoj značajnoj kolekciji priključila arhitektonska struktura slavnog arhitekte Renco Piana, to bi postala jedinstvena svjetska atrakcija. Planovi su bili napravljeni vrlo jasno, u proljeće prošle godine, da će se ugovori o izvedbenim projektima potpisati i da će izvedbeni projekti arhitekte Renza Piana biti gotovi u 2011. godini. Bilo je planirano da 6. aprila, na dan grada Sarajeva, ove godine počne izgradnja prvog bloka, a da se u 2013. godini izgradi cijeli objekata i da se 2014. godine pripremimo za jednu veliku svjetsku promociju i inauguraciju objekta.

​​Došlo je do nekih zastoja, meni nije jasno koji su motivi, ali proces formiranja javne ustanove je zaustavljen, ugovori o izvedbenim projektima nisu potpisani, iako su bile dane sve garancije da će to tako biti. Šta stoji iza, ostat će da istražimo i možda nekada saznamo. Jednako je važno da je u povodu posjete generalne direktorice UNESCO-a Irine Bokove Sarajevu premijer kantona Sarajevo, gospodin Fikret Musić, zvanično rekao da će oni ispuniti svoje obaveze i da će se Muzej Ars Aevi izgraditi. Gospođa Irina Bokova je zvanično pred kamerama rekla da oni podržavaju izgradnju Muzeja Ars Aevi i da misle da je to važan projekt. Radosni smo da arhitektonske projekte Muzeja Ars Aevi radi Renzo Piano, Ambasador dobre volje UNESCO-a.

RSE: Meni se čini kako je tvoj veliki višemjesečni javni protest, kojem su se pridružile desetine istaknutih stvaralaca, kulturnih i javnih radnika, s jedne strane, ali i prijetnje direktora Skenderije da će kolekciju baciti na ulicu, promijenila odnos i vlasti prema neprocjenjivom blagu.

Hadžiomerspahić: Izgleda da nije bilo dovoljno da stručni tim Ars Aevi govori o značaju projekta Ars Aevi jer bi izgledalo da oni sami sebe hvale. Ali kada to kažu drugi mudri ljudi iz Sarajeva i BiH, eksperti u oblastima ekonomije, razvoja, turizma, kulture, umjetnosti i politike, onda je već teško odbiti takve argumente.

Nakon svih 86 dana protesta i izjava, mi smo izdali knjigu koja se zove „Knjiga mudrosti“ u kojima je iz različitih aspekata osvjetljen razvojni značaj projekta Ars Aevi. Kada je gospodin Hajriz Bečirović, novoimenovani generalni direktor Skenderije, donio odluku da izbaci van kolekciju Ars Aevi, on je to napravio tako da je rekao: „Da, ide van ukoliko se stvar ne riješi“, jer četiri godine je bio vakum, niko nije htio ništa da napravi, kolekcija u Skenderiji je zatvorena za javnost. Tako da na neki način mogu da budem zadovoljan sa tim energičnim djelovanjem novog direktora Skenderije, koji je svojim činom pobudio moćnu reakciju javnosti, intelektualaca i medija, koji su odlučili da nešto takvo ne dopuste.

Došli smo u situaciju da su pod tim pritiskom nadležni ministri i premijeri bili ohrabreni da donesu definitivne odluke i da ovaj problem, bar na ovom nivou, riješimo.

RSE: Možemo se nadati da će ovaj novi entuzijazam ubrzati poslove na dovršavanju priče o Muzeju savremene umjetnosti u Sarajevu?

Hadžiomerspahić: U prirodi projekta Ars Aevi od godine nastanka ili kada smo planirali da će Muzej da bude ugrađen u arhitektonske strukture Vojne komande na Bistriku i kada smo kazali da će muzej biti tamo da vojske više nikada ne bude, bio je plan da će se to dogoditi 2000. godine. Dakle, tada smo bili optimisti i optimizam projekta Ars Aevi ostaje zauvijek
.

INTERVJU/ PJER ŽALICA: Još živimo u svijetu u kom je opravdanje za neko zlo koje se pravi danas zlo koje je učinjeno prije 300-400 godina

Ponedjeljak | 11.06.2012.
Reditelj Pjer Žalica, predstavio se podgoričkoj publici na festivalu Underhill filmom “Orkestar”, u kojem kroz prizmu jednog od najpopularnijih teen bendova 80-tih govori o muzici tog vremena i kreativnom talasu i o ratu i raspadu Jugoslavije. Žalilca je kazao da je snimao film o dobrim ljudima, a ne o lošim vremenima
pjer žalica
Bendovi koji su na koncertima i svirkama okupljali najviše publike su dolazili iz Bosne, a “Plavi orkestar” je bio najpopularniji. Da li je to razlog zbog kojeg ste izabrali njih da ispričate priču o jednom vremenu?

"Popularnost jeste jedna od važnih pretpostavki za tu odluku, ali u stvari odgovor je – ne. Do 'Plavog orkestra' kao važnog elementa u filmu je došlo, prije svega, zbog toga što sam ja želio da glavni lik u filmu bude Saša, njegov specifičan talenat i karakter, koji mi je izgledao vrlo zanimljiv, provokativan i tačan, za neku generacijsku priču. Saša se sa tim nije u potpunosti slagao, te je bend u fokusu kao rezultat nekog umjetničkog kompromisa između nas dvojice, sa kojim smo obojica bili zadovoljni.

Nije naša ideja bila da promovišemo 'Plavi orkestar' kao najvažniji ili najprovokativniji bend tog doba, nego da kroz vizuru tog benda pogledamo u vrijeme i ljude u kom smo živjeli. Kako Loša voli reći, mogli smo napraviti priču o vremenu iz vizure nekog mašinovođe ili fakira… to bi, naravno, bile drugačije priče, ali sasvim sigurno autentične i zanimljive. Dakle 'Plavi orkestar' je naprosto glavni junak jedne filmske priče, a ne bilo kakva vrsta stava ili zaključka bilo koje vrste o drugim pop-rock bendovima koji su bili aktivni u ono vrijeme.

U to vrijeme su postojali i stvarali bendovi koji su možda imali angažovanije tekstove, bolju muziku, i “loše uticali na omladinu”. Međutim, “Plavi orekstar” je rijetki koji je doživio da se i država, u kojoj je jednopartijski sistem bio na izdisaju, bavi njima.
"Mislim da je ‘možda’ višak u vašem pitanju. Bilo je mnogo bendova i pojedinaca koji su sasvim sigurno bili angažovaniji, provokativniji, alternativniji od PO. Nekima od njih je ta angažovanost, provokativnost bila karijera, svrha, namjera. U tom smislu, naravno da su npr. 'Buldožeri', 'Azra', 'Laibach', EKV, 'Partibrejkersi', Rundek, Rambo i mnogi drugi bili važniji i direktniji od PO. Ovo kada kažem samom meni zvuči gotovo banalno koliko je to jasno. Ali, država, politika nije previše grubo reagovala na njihovu pojavu i pjesme zbog toga što nisu imali masovnost.

Imali su određenu popularnost u jednom, mora se priznati, manjem broju slušalaca jugoslovenskog prostora, ali ne toliku da bi predstavljali realnu opasnost za sistem. Problem je nastao kada se jedan ultrapopularni bend, sa milionskom publikom, kakav je bio PO počne baviti političkim temama. To, koliko god naivno izgledalo, državu više brine, nego 10 Ramba ili Azri.

Da pojasnim, metaforički: sve je OK dok Zdravko Čolić pjeva 'Druže Tito mi ti se kunemo', a Džoni 'Oni dolaze'. Ali ako se Zdravko odluči da pjeva 'Oni dolaze', to je problem. Problem koji ničim ne bi umanjio Džoni da odluči pjevati 'Druže Tito'… E, zbog toga, zbog mega popularnosti, naročito među tinejdžerima, 'Plavom orkestru' se moralo zabraniti da se bavi političkim temama.

Nacionalizam je efikasna poluga za održavanje na vlasti u regionu
U svim bioskopima regiona u kojima se prikazivao film je izazivao navale smijeha ili suza, ex YU nostalgični osjećaj se javlja čak i kod onih koji se tako ne izjašnjavaju, kada se vrate na muziku svoje mladosti. Kakav je Vaš odnos prema tome?
"Prije par dana sam bio sa Vladom Divjanom, iz' Idola', on je imao vrlo zanimljivo razmišljanje koje je na neki način odgovor na ovo pitanje. On kaže da muziku, pjesmu, doživljava kao neku kapsulu. Kapsulu u koju su, osim nota, tempa i ritma, zapisani i osjećaji, intenzitet pa i mirisi vremena i prostora u kom je pjesma nastala. Tako da kada slušate neku pjesmu, vi jasno doživljavate vrijeme i emocije vremena u kom je ona nastala, čak i ako nemate iskustvo tog vremena i prostora. Tu bi bio ključ brezvremene popularnosti i razumljivosti stare muzike novim generacijama. A ako slušate neku muziku iz ‘svog’ vremena, onda je sasvim logično da vam se bude emocije. Mislim da tu nema nikakve misterije, svi volimo svoju mladost, bez obzira na političko-ideološki kontekst.

U posljednjoj deceniji, snimljeno je dosta filmova o samom ratu na prostorima Jugoslavije, o nacionalizmu, odnosima, izbjeglicama. U prvo vrijeme su to bili filmovi koji su imali težak realističan prikaz, a onda se sa odmakom vremena počinju snimati filmovi sa dozom humora. I Vaša “Gori vatra” je jedan od takvih…
"Tamo negdje, čini mi se, 1995, znam da je rat još trajao, sarađivao sam na pisanju scenarija za film ‘Savršeni krug’, sa Sidranom i Kenovićem. I u tom filmu ima dosta humora. Filmovi koje smo snimali tokom rata, dokumentarni filmovi, čak i oni imaju dozu humora. Na kraju, moje vrlo teško ratno iskustvo iz opkoljenog Sarajeva, i tu, u sjećanjima iz stvarnog života, se sjećam dosta humora. Nama je humor imanentan, nekako, svjesno pretjerujući, mi i kad pokušavamo napraviti nešto smrtno ‘ozbiljno’, to ima dozu humora. Ozbiljno sam stavio pod navodnike zato što smatram da je nešto komično jednako ozbiljno kao i nešto dramatično, komično je jednako teško i realistično kao i nešto što je po definiciji dramatično ili tragično. Komedija je ozbiljna stvar.

Što se desilo sa nacionalizmom?

Ništa. I dalje je jednako efikasna osnovna poluga za održavanje klero-nacionalističkih vampira na vlasti u regionu. Pa čak i kada su u opoziciji, oni vrlo vješto koriste tu dimnu zavjesu da kontrološu ljudski strah, pokreću njihove primalne nagone i tako imaju potpunu kontrolu nad njima. Mi još živimo u svijetu u kom je opravdanje za neko zlo koje se pravi danas zlo koje je učinjeno prije 300 – 400 godina. S tim što se to još naziva herojstvom, čojstvom ili ko zna kakva sve imena ne dobija. A radi se, naprosto, o ostvarivanju poptune kontrole u mračne svrhe.

Prve kontakte nakon rata među ljudima uspostavili su umjetnici. Ima li umjetnost danas neku ulogu u aktuelnom ekonomsko-političkom sistemu, koji je udružio „one druge“?
U aktuelnom ekonomsko-političkom sistemu umjetnost je tu kao ukras, kad zatreba, i dugoročno - da umire, jer samo smeta. Uopšte, današnje vrijeme nazivati političko-ekonomskim je vrlo optimistično. Mislim da se mi nalazimo u vremenu prvobitne podjele kapitala, jagme. Jagme, u kom vladaju zakoni plemena i straha od groma i munje, straha u kom vas vrač može gurnuti u bilo koju vrstu idolopoklonsta u čije ime ćete sebi uništiti život. Nije naravno sve tako crno, upravo zato što u ilegali ipak velika većina ljudi osjeća privrženost i ljubav za druge ljude, bez obzira kako se zovu, samo što to još ne smiju glasno reći. Ljudi iz kulture i umjetnosti se, u velikoj mjeri, ili barem dovoljnoj mjeri, usuđuju to glasno reći. Što je nekako logično. Kultura će se povezivati i dalje, ali mnogo je važnije da se povezuju ekonomije, i naravno, ljudi.

Nacionalizam je efikasna poluga za održavanje na vlasti u regionu
Ljudi više vole fikciju

Dokumentarni filmovi izgleda da lagano prestižu igrane... Da li je publika postala željnija stvarnosti koja se gubi u floskuli da se danas brzo živi, ili je postala radoznalija i svjesnija onog oko sebe ili… Nisam siguran da je ovo tačna teza. Mislim da dokumentarni film neće nikada sustići igrani. Mislim da je priroda čovjeka da više vjeruje i voli fiktivnu priču o plavookom mladiću koji se na oči svoje drage davi u hladnom sjevernom moru, nego u dokument o potonuću Titanika. To je naprosto tako. Ali, sa druge strane, svaki dobar film ima šansu da dođe do publike.

Dokumentarni film tu šansu ima u sve većem otvaranju televizije prema toj vrsti filma. Činiće se da je uvijek tako bilo, ali nije. Televizije su masovno pod firmom dokumentarnog filma puštale TV reportaže, koje su, naravno, OK, ali nisu film.

Jer u reportaži je ključna informacija, a u filmu ideja, tako da je reportaža ipak novinarska forma. Pojavom kablovskih kanala koji emituju odlične dokumentarne filmove, čini mi se da se i javni servisi mijenjaju u tom smislu, pozitivno. Bilo bi vrlo dobro kada bi još uložili malo više i u produkciju autorskog dokumentarnog filma.