14. ruj 2015.


Zlatko Dizdarević na FALIŠ-u u Šibeniku
Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu




Signale uvažavanja pameti u svjetskoj politici ne vidim: Zlatko Dizdarević
Photo: Jozica Krnić / FALIŠ
„ISIL-ovanje civilizacije“ ili otkud je došla Islamska država, koji su njeni uzroci i koje su moguće posljedice, neke su od tema o kojima je novinar „Slobodne Dalmacije“ Damir Pilić razgovarao sa kolegom i diplomatom iz BiH, Zlatkom Dizdarevićem, na trećem Festivalu alternative i ljevice koji je održan od 2. do 5. septembra u Šibeniku. Objavljujemo kompletan razgovor sa FALIŠ-a.
Dizdarević je jedan od najboljih novinara bivše Jugoslavije, postjugoslavenskih zemalja, čovjek koji je bio dopisnik iz bliskoistočnih zemalja, diplomata koji je pokrivao Siriju, Libanon, Irak... Bio je veleposlanik BiH u Zagrebu.
Autor je nekoliko knjiga koje su objavljene u više zemalja, a na Bliski istok je prvi put otišao kao dopisnik još 1978. godine, kad je na čelu Sirije bio otac današnjeg predsjednika Bašara El AsadaHafez El Asad.
Q: Koje bi bile glavne razlike tadašnje Sirije kad ste prvi put došli i ove današnje? Koja je razlika u načinu vladanja između oca i sina Asada?
Dizdarević: Prije odgovora na konkretna pitanje i uz zahvalnost za poziv da budem ovdje, dužan sam Vam nekoliko objašnjenja i napomena. Veliku sam sreću imao što su se u mom profesionalnom životu ukrstila dva različita iskustva – jedno je novinarsko, a drugo je iskustvo diplomate. Ta dva iskustva se, volim kazati, ni u putu nisu srela. Prvo iskustvo je bilo ono koje mi je omogućilo da vidim život na tim prostorima iznutra, odozdo, da učim o tom svijetu po pijacama, privatnim kućama, po sokacima, kako bi smo kazali među običnim ljudima i od njih, po kafeima... i da shvatim koliko je značajno ono što mi je moj veliki učitelj, prije nego što sam otišao, kazao nakon mjeseci priprema. Kada sam dobio rješenje da idem za stalnog dopisnika "Oslobođenja" u Kairo 1982. godine – ranije sam išao nekoliko puta nakratko, konkretnim povodima – rekao sam mu: „Znate, idem duže na Bliski istok, da li možemo negdje da popijemo kafu, pa da mi nešto ispričate o tome.“ Bio sam mlad i nedovoljno iskusan, naravno. Pitao me je za neke od važnih knjiga o Bliskom istoku. Nisam sve pročitao. Sjećam se kao jutros, izdiktirao mi je naslove 18 knjiga. Tad se ozbiljan sistem bavio slanjem dopisnika u inostranstvo. Pitao me koliko vremena imam za pripremu, rekao sam godinu dana. Toliko mi je prije odlaska rečeno da se spremam.„Kad pročitaš 10 od ovih 18 knjiga onda možemo početi razgovarati.“
Nakon par mjeseci počeli smo da razgovaramo. Redovno i temeljito, o tamošnjoj politici, istoriji, mentalitetu, kulturi. Rekao mi je, pred odlazak jednu stvar koju sam shvatio i nikad nisam zaboravio: „Ako budeš tamo prosuđivao stvari našom logikom i pameću, našim sistemom razmišljanja i tim standardima tumačio i zaključivao o onom što se tamo dešava – nećeš nikada shvatiti o čemu se radi. Pokušaj čitati zbivanja logikom kojom oni razmišljaju, a razmišljaju u mnogim stvarima bitno različito. Jasno, jer je sve utemeljeno na drugačijoj istoriji, drugom mentalitetu i životnim matematikama. Pokaži im čašu i upitaj šta je ovo, vidjet ćeš da će Evropljanin i Amerikanac pažnju prije svega obratiti na vrstu čaše, izgled, dizajn, a oni neće vidjeti čašu, nego koja je i koliko tekućine unutra. Ni njihove logike o prijateljima i neprijateljima, vlasti i partnerstvima, najčešće se ne poklapaju sa našima".
Da bih sve to shvatio i "dobacio" do takvog načina razmišljanja, bilo je beskrajno značajno što sam otišao kao novinar i što sam pokušavao da spoznam taj način razmišljanja iznutra i odozdo. Iz crnih limuzina tamo, slušajući samo naloge od kuće, to se ne može dokučiti. Ovo što je došlo kasnije kao nadogradnja, kada sam otišao kao ambasador BiH u Aman, Siriju, Irak i Liban bilo je u mnogo čemu sasvim novo otkriće. Prije svega to koliko se prečesto taj život tamo politike uopšte ne tiče, koliko se politike ne tiču ljudi, koliko je se de facto malo tiče i sve ovo što mi danas gledamo kao ljudske drame izbjeglica koje nam dolaze. Problem nam je šta ćemo i kako mi s njima, a ne odakle oni uopšte u toj situaciji, kako to riješiti njih radi, a ne nas radi... Važno je saznanje bilo ne to šta je činjenica, nego kako se tom činjenicom manipuliše u ovom ili onom interesu. To je potpuno druga filozofija koja ne uvažava skoro ništa od onoga što ja nazivam logikom vlastitih očiju.
Eto, ta dva ukrštena iskustva dovela su do toga da razmišljam ovako kako razmišljam danas, neki kažu na način koji je "remetilački" u odnosu na proizvedene političke i medijske istine. No, to su moja vlastita razmišljanja koja nisu bila podložna, čak i kad sam bio ambasador države koja ne postoji i nikoga se nije ticalo šta ambasador radi osim ako nisu direktno konektovani na lidere naše države. Imao sam slobodan prostor. Plašili su se da me pitaju ono što su znali iz prethodnih decenija, a neki su, moram priznati, i uvažavali ali to nije imalo nikakvog odraza na našu politiku. Zbog toga što, da biste imali vanjsku politiku morate imati unutrašnju. Da biste imali unutrašnju, morate imati državu, što BiH nažalost nije.
Ovo sam bio dužan da vam kažem zbog toga što ću u odgovoru na pitanja koja će mi biti postavljena koristiti tu logiku koja je takva kakva je, a ne već uhodanu i ciljano proizvedenu političku logiku, posebno na zapadu, koja se danas nameće po svijetu povodom događanja na Bliskom istoku.
Asad onda, otac, i Asad sad, sin – proizvod su dva različita vremena. Stariji, Hafez El Asad je bio lider Sirije u drugom vremenu u kojem su se budile ili stvarale velike, jake i moćne države koje su izrasle na filozofiji panarabizma, uz zamah "trećeg puta", nesvrstavanja. Sirija je u jednom trenutku čak bila formalno i zajednička država sa Egiptom. To je bilo vrijeme entuzijazma u eri oslobađanja od kolonijalizma. U toj fazi su pravljene države potpuno drugog tipa, jake i moćne sa puno entuzijazma, ideološki određene i striktne, države koje su poštivale sekularizam i nešto što bi se teško moglo nazvati multikulturalizmom, ali izvjesno uz uvažavanje etničkih, vjerskih i drugih razlika. Postojao je odnos prema davnoj prošlosti. Utjecaj zemalja iz Zaliva i petro – dolar još nisu bili dominantni. Taj se sistem, naravno branio na dosta brutalan način tako da se ne može govoriti o logičnom spoju panarapske širine i demokratičnosti kakvu podrazumijevaju građanska društva zapada i dugih demokratskih istorija, ali su to bile respektabilne države koje su imale sasvim drugačije vizije i realnosti od ovoga što im se nametnulo silom danas. Prije svega izvana. Na tragu dramatične konstante koja je od Bliskog istoka napravila prostor pljačke i uzimanja i nikako teren kojem bi se pomoglo u istinskom rastu i emancipaciji. Logika je jasna. Takve države ne bi bile spremne na otimačinu, prije svega energije, čemu su skoro isključivo morale da služe. Sve do danas.
Ovo sada je rezultat velikog projekta stvaranja novog Bliskog istoka na temeljima razvalina sistema što su ga ustanovili Britanci i Francuzi nakon raspada Otomanske imperije. Novi vlasnici su prvenstveno sa svojim evropskim i drugim satelitima, imali ekskluzivno korporativne ambicije, želje i nastojanje da se maksimalno i do kraja iskontrolišu resursi i tokovi nafte i gasa, da se praktično opljačka sve što se može ukrasti po cijeni koja Zapadu odgovara. Da bi se to moglo, ne smije se obrazovati, ne smije se uzdizati, ne smije se stvarati srednja klasa koja predstavlja izvor svakog napretka i uspješne budućnosti. Onoga časa kada se stvore čvrste države jakih režima, ali uz dosta socijalnih komponenti, mogućnosti za zapošljavanje, besplatno obrazovanje, zdravstvo i sve na tom tragu, dakle kad su te države svojom organizacijom i snagom postale prepreka da se barel dobije ispod svake pristojne cijene, tog trenutka postalo je jasno eksploatatorima da se mora ući u razaranje i rušenje tih država.
Vrijeme bivše Sirije, Iraka, Libije pa i Egipta, ma koliko on bio nešto drugačija priča zbog njegove uloge u očuvanju Izraela, je prošlo. Uglavnom iz pomenutih razloga i logike. Bašar el Asad je druga priča u odnosu na oca, i bio je apsolutno spreman da se "uklopi" u zahtjeve novog vremena i novih pregrupisavanja u svijetu. Ma kako ima veliki uteg očeve generacije lidera na leđima. Asad je, uostalo, britanski đak. Njegova žena je moderna, tako se i ponaša, oblači... On je čovjek koji nije bio pripreman za predsjednika Sirije. Njegov brat je bio pripreman, ali je poginuo prije nego što je to postao.

Bašar i Hafiz el Asad

Nakon prethodnog višegodišnjeg novinarskog rada i života tamo, od 2008. do 2012. bio sam u regionu, kao diplomata. Bašar El Asad je tada pokrenuo mnoge procese modernizacije, mada je Siriju pritiskivala čuvena "kletva" predsjednika Buša o Siriji, Iranu i Sjevernoj Koreji kao "osovini zla". Naravno da je ta izolacija prema Zapadu Siriju približila Iranu, Rusiji, u početku čak i Turskoj i Jordanu. Malo će se ko danas sjetiti da je Sirija 2013. zvanično uvela i višepartijski sistem, sprovela izbore na tim temeljima. Ma kako to bilo novo i u povoju, kretalo se naprijed. U zemlji je broj stranih turista u godini dana porastao za sedam stotina posto. To je država koja je imala mnoge ugrađene socijalne komponente na vrlo visokom nivou, ozbiljno besplatno obrazovanje, zdravstvo... Bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane, energije i za sebe i za izvoz. I dvije stvari koje niko ne spominje, a koje su jako bitne i danas: 2009. u teritorijalnim vodama Sirije otkrivene su enormne količine nafte i gasa i , naravno, odmah otvorilo pitanje na zapadu ko će u svijetu, u trci za tu energiju prevladati. I još nešto, po meni kapitalno: Sirija je bila jedina zemlja u regionu koja nije imala niti jedan dolar duga ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Ne možete biti primjer ostalim arapskim zemljama da se tako može živjeti, a graditi međunarodni poredak na filozofiji imperijalizma MMF-a, Svjetske banke i ostalih banaka Zapada.
Dakle, 2010. i 2011. godine je bilo jasno da to neće ići. U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana,proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto "proljeće" završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih.
Sa nekoliko kolega ambasadora odlazio sam prvih dana započinjanja "revolucije" u Deri, grad na sirijsko - jordanskoj granici. Krenulo je sa demonstracijama u kojima je učestvovalo nekoliko stotina ljudi. Išli smo tamo ujutro, vraćali se uveče. Imali smo status i obezbjeđenje, pa smo mogli. Prvi dan su bile demonstracije. Policija je odgovorila. Noć nakon demonstracija Asad je objavio na TV-u da poziva u Damask predstavnike studenata i onih koji su se pobunili, da se u parlamentu razgovara "o njihovim opravdanim zahtijevima". Drugi dan je krenulo ulično nasilje, napadi na prodavnice, na javne objekte... Treći dan ste mogli da prepoznate kako se ta cijela priča preselila u centralnu džamiju iz koje se diriguje operacijom. Mogli su da se prepoznaju i tipični potezi agentura stranih službi koje podgrijavaju haos. Kada se zapucalo snajperima sa krovova i na demonstrante i na policiju, priča se potpuno okrenula u pravcu koji je neko želio. Koju sedmicu kasnije započinjao je "građanski rat".
Dakle, mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar Džon Keri je, recimo, bio sa svojom suprugom malo prije zbivanja u Deri na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom rerstoranu Narandž u starom gradu. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Keri je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio ono što je tražio, prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i "proljeće" je krenulo. Na ubrzanom putu ka dubokoj jeseni i totalno krvavoj zimi.
Razlika između oca i sina Asada je, zapravo u sasvim različitom istorijskom kontektu, u uslovima u kojima je ta država živjela u dvije različite epohe. Moje duboko uvjerenje je da naslućena pozitivna priča sa mlađim Asadom naprosto nije smjela proći zbog toga što u svemu ovome danas nije u pitanju ekskluzivno sudbina Sirije, već realizacija mnogo šireg koncepta koji se zakuhavao u regiji.
ASAD I GADAFI
Q: Kazali ste maloprije da je Bašar el Asad na početku Arapskog proljeća bio spreman, voljan primiti studente i mlade prosvjednike u palaču na razgovor. Poznato je da je i Gadafi nudio slične koncesije pobunjenicima, nedugo prije nego što je ubijen. Može li se reći da je Gadafi ubijen iz istog razloga iz kojeg se sada napada Asad i koji je to razlog?
Dizdarević: Priča sa Gadafijem je uočljivo drugačija jer je skoro isključivo priča o nafti. Imao sam jednu privilegiju, vrlo zanimljivu, na temelju koje mogu da kažem da je ovo jedan od dva suštinska razloga zašto je Gadafi srušen. U Amanu živi i danas, princ Hasan, brat jordanskog kralja Huseina, koji je bio duže od tri decenije kraljev zvanični nasljednik. Kada se kralj Husein nakon više godina bolesti liječenja poslednji put vratio iz klinike Mayo u Americi, i sazvao kraljevsku porodicu sluteći brzi kraj, na veliko iznenađenje mnogih je saopštio da ga neće naslijediti princ Hasan, nego jedan od njegovih sinova, sadašnji kraljAbdulah. Sina je odredio zbog toga što je mnogo mlađi, i posebno zbog njegovog profila. Poznato je da je u arapskim zemljama pozicija vojske veoma značajna za održavanje mira u zemlji i samog režima i sistema. Kralj Abudalh II je bio, prema tradiciji, diplomac najboljih britanskih vojnih akademija, školovao se i na drugim koledžima u inostranstvu, dakle prozapadne i moderne orijentacije. Širokih pogleda na svijet. Oženjen je Palestinkom, veoma obrazovanom i po mnogim uvjerenjima avangardnom vladarkom Istoka. Za Jordan je to posebno značajno jer Palestinci tamo sačinjavaju više od 70 posto stanovništva. Velika većina kao izbjeglice naseljene nakon palestinske drame, posebno 1967. godine. Ovaj brak značajno je relaksirao tenzije u zemlji koje su od stvaranja države tinjale između starosjedilaca beduina i Palestinaca, modernijih, obrazovanijih i mnogo prisutnijih u poslovima i biznisu. Činjenica da je kralj oženjen Palestinkom je prilično relaksirala tu situaciju.
Abdulah je u vrijeme kad se dešavala smjena, bio komandant specijalnih jedinica jordanske armije i svi najznačajniji komandanti u jordanskoj armiji su mu bili generacijski prijatelji i jako lojalni, što je tamo presudno značajno. Zbog toga se jordanska armija, koja nije velika, smatra u profesionalnom smislu jednom od ozbiljnijih u regionu. Kralj i zato uspijeva da se odupre radikalnim islamistima i da za sada zatvara prolaz ISIL-u i drugim formacijama, mada ne treba zaboraviti činjenicu da ni Amerikanci nisu previše sretni da neko čeprka po Jordanu, jer je to njihova ključna baza u regionu.
Princ Hasan je vrlo džentlmenski podnio činjenicu da neće biti kralj. Nije ni pokazivao peveliku strast za tu poziciju jer se razvijao na potpuno drugi način, kao čovjek akademske provinijencije, profesor, predavač po svijetu, filantrop. Rodoslovnik je mnogih projekata iz oblasti nauke, obazovanja, modernizacije. Imao je sklonost da se druži sa ljudima sa drugih prostora pa je tako i malu grupu od nas nekoliko ambasadora pozivao često na piće i druženje. Bio je posebno znatiželjan za zbivanja na Balkanu. Tako nam je i omogućavao često, mimo običaja i protokola, uvide u neka manje poznata a značajna dokumenta koja bi nam mogla biti interesantna. Među njima i dokumenta temeljem kojeg se jasno naslutilo šta će se desiti u Libiji. Papir je, pokazalo se ubrzo, bio sasvim pouzdan, kao rezultat rada više obavještajnih službi. Direktno je sugerirao vezu između koncesijskih ugovora Libije sa najvećim naftaškim korporacijama u svijetu. Bavio se neplaćenim dugom za eksploataciju libijske nafte, uslovima produženja tih ugovora temeljem sasvim razumnog Gadafijevog prijedloga i "odgovorom" Zapada na te prijedloge – avionima, razaranjem Libije i ubistvom pukovnika. Uz histerično objašnjavanje svjetskih medija kako je riječ o diktatoru i ljudskim pravima. Naravno, zna se da je libijska nafta jedna od najkvalitetnijih u svijetu, da je najbliža Evropi i tako u transportu najisplativija, a da su glavne novčane zalihe Libije tada ležale na računima najvećih zapadnih, posebno glasovitih njujorških banaka. Dug koji je pet velikih svjetskih kompanija dugovalo Libiji u tom trenutku, neisplaćeni novci za koncesijske sporazume, prema pomenutom dokumentu premašivao je prilično cifru od više desetina milijardi dolara. Gadafi je ponudio kompanijama da se dogovore o načinu isplate duga. Samo nekoliko nedjelja nakon Gadafijeve konstruktivne ponude o načinu rješavanja duga, počelo je tzv. Arapsko proljeće u Bengaziju.
Vijeće sigurnosti ubrzo je donijelo zapravo prevarantsku odluku o uspostavi no fly zone iznad Libije, (Rusija je ubrzo ustvrdila, s razlogom, da je izigrana obećanjima datim kako ne bi uložili veto na odluku), odnosno legitimiralo je vazdušne napade na Libiju i naoružalo preko noći dovedene "oslobodioce" u Bengazi i druga mjesta. Gadafi je predlagao razna rješenja ali, cilj nije bio mir. Pukovnik je skončao kako je skončao, znamo dobro – u ime "ljudskih prava i demokratizacije". Libija je uništena u temeljima, a na brzinu pokupljena i "demokratski izabrana" nova vlada u Tripoliju je potpisala sve što su korporacije sa Zapada zatražile. Ubrzo nakon toga je procurio još jedan dokument, vrlo precizan, koji kaže da su dvije najveće američke banke u tom trenutku bile dužne Libiji mimo nafte nešto oko 60 milijardi dolara, odnosno, novci koje je Libija držala u tim bankama naprosto su u raznim bankarskim mahinacijama bili potrošeni.

Jedan od street art radova o Gadafiju

Priča je objašnjena skidanjem diktatora. Oni isti koji su Gadafija mjesec dana prije ciljane likvidacije primali kao uvaženog gosta po svjetskim metropolama, su okrenuli glave. Onu "novu, demokratsku vladu" iz Tripolija danas ne priznaju ni EU ni SAD. Ta je vlada, ujedno, pod snažnim utjecajem islamista, pa i ISIL-a. Postoji neka druga vlada u Tobruku, sa kojom komuniciraju zapadne države. Libija je potpuno rasturena i to je, zapravo, pravi rezultatat takozvanog Arapskog proljeća.
Desetak hiljada takozvanih boraca za slobodu iz Libije prvo je prebačeno na afrička ratišta da obave neke prljave poslove u vezi sa bitkom za uranij oko Malija, a potom su, uglavnom, poslati u Siriju da skinu glavu Asadu. U redovima Al Nusre, "umjerenih opozicionara" ili bilo koga drugog. Sve do ISIL-a. Oružje koje je bilo upumpano u Libiju za tzv. Arapsko proljeće brodovima je prebačeno kanalima što se u vojno obavještajnom žargonu zovu pacovska ruta.
Dakle, libijska i Gadafijeva priča je nešto "jednosmjernija", a povod joj je i izvor isključivo nafta.
Q: Svjedoci smo zadnjih godina u mejnstrim medijima širom Evrope i u Americi, zato su pomenuti ovdje u istom pitanju, da se i Gadafi i Asad predstavljaju kao diktatori koji krše ljudska prava i da će njihovim rušenjem doći do veće demokratizacije i povećane razine ljudskih prava. Svjedoci smo da se to u Libiji nije dogodilo. Dapače, potonula je u potpuni kaos i nasilje, a s druge strane imamo vojske koje napadaju Asada, a proizvode esktremno nasilje u okviru Islamske države, pa se Asad kakav god da je, ispostavlja kao čuvar na braniku naše civilizacije kakvu poznajemo. Što b­­­i vi rekli za Asada – je li on heroj ili zločinac?
Dizdarević: Ni jedno ni drugo. Asad je realnost u situaciji koja je takva kakva je. I faktor je rješenja, a ne zaoštravanja problema. O tome sam pisao kada je sve počinjalo i tvrdilo se da će ga "revolucija skinuti za tri mjeseca". Glupost. On je legitimno izabran predsjednik. Rekao sam da su 2013. usvojili zakon o višepartijskom sistemu, na temelju toga su imali izbore koji su takvi kakvi su. Zajednički zaključak međunarodnih promatračkih misija, uključujući u njima i predstavnike nekih zemalja EU, konstatovale su kako su izbori, u datim uslovima, bili korektni. Eto to bi trebalo biti pitanje elementarnog legaliteta i legitimiteta temeljem međunarodnog prava. Naravno, onoliko koliko je i Gadafi srušen "zato što je terorista po mjerilima i u ime međunarodne demokratizacije", pa smo dobili to što smo dobili, tu priču imamo i ovdje. Jasno je da sirijski sistem po definiciji, kao ni jedan arapski sistem prije ovoga svega, nije bio demokratski ni liberalan u onoj mjeri u kojoj se uspostavlja kao standard na Zapadu, ali da budemo realni, demokracija nije nešto što se stvara preko noći. Francuska je od Velike povelje slobode do Francuske revolucije razvijala svoje odnose stotinama godina. Mi znamo šta kod nas znači kazati kako smo preko noći, jednim glasanjem, na jednim izborima, uveli demokraciju i to u sasvim drugom okruženju. To je proces, nije pitanje političke odluke. Ali onog trenutka kad Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt kao strateški prijatelji Zapada postanu njihov demokratski problem kao Sirija, i na njih se primjeni ovo što i tamo, pristajem da drugačije razgovaramo. Nemojmo, ipak, praviti komediju i farsu od nečeg toliko brutalnog.
Q: Da li to znači da ne možemo zemlje Bliskog istoka promatrati u našim parametrima demokracije i ljudskih prava? Da li se može reći da je izbor na Bliskom istoku ili prosvjećeni ili neprosvjećeni apsolutizam?
Dizdarević: Bez uvažavanja pitanja o čemu se tamo radi i zašto je to tako, nekorektno je praviti paralele. Tamo danas nemamo realnost koja je pala s neba. To je isto kao što se danas svi bave izbjeglicama i razgovaraju o zidu u Mađarskoj, o tome ko im je dao kruha i vode, ko će ih u autobus a ko neće, ko je medju njima kršćanin pa može proći a ko je musliman pa ne može, a niko neće da postavi pitanje zašto su ti ljudi izbjeglice. I da kaže, pomozimo da se zaustavi rat, a može, pa ćemo drugačije razgovarati i o tome šta sa njima. To je sve zajedno suština velike priče o Bliskom istoku. Pojednostavit ću do kraja: Bliski istok je odvajkada, ili evo da govorimo o vremenu od Otomanske imperije na ovamo, prostor "određen" za pljačku. To je teren sa kojeg se uvijek uzimalo, a uzimao je Zapad. I tu postoje dvije stvari: jedno je nafta i geostrategija nafte, a drugo nedozvoljavanje Bliskom istoku da odraste, da se demokratizira, da se obrazuje, da postane prostor i sistem u kojem će se jednog dana kazati – ne možete da dobijate barel za pet dolara. To je osnov na kojem je izrastao ISIL. On nije prevashodno vojna, nego socio-patološka komponenta. ISIL je rezultat činjenice da danas imate tamo desetine miliona ljudi koje možete da regrutujete preko noći za radikalizam svake vrste, jer ogromna većina mladih ljudi ispod 30 godina nema apsolutno nikakvu budućnost. Neobrazovani, nezaposleni, poniženi, skrajnuti, oni su idealna regrutna baza iz koje možete da dobijete to što ste dobili, teroristu. I da stalno održavate taj projekat živim. Oni su napravljeni zato što je svako ko je bio spreman da sruši Asada bio dobrodošao i svako takav je bio naoružan. Pa, molim vas, iz Hrvatske je otišlo nekoliko hiljada tona oružja za "opoziciju" preko Jordana, sa Plesa. Nije to, uglavnom, bilo hrvatsko oružje, ali je Hrvatska dobila nalog da bude sabirni centar za oružje iz evropskih zemalja kako bi se poslalo gdje treba. Dakle, učestvovalo se u svemu, dosta poletno, da bi se zadovoljio zadatak "partnera". A posljedice?
Imao sam prilike da učestvujem tada na jednom zatvorenom sastanku o Bliskom istoku kod predsjednikaJosipovića. Rekao sam da se u krugovima koji se time bave zna da je to oružje otišlo. A on je pitao, otprilike na način da baš ne potvrdi tu "tajnu", da li se to doista zna ili neko nagađa. Ne znam danas šta je bilo zapravo u pitanju, možda da me propita kako se to može znati ako je tajna... Rekao sam da znam tu činjenicu na jedan vrlo jednostavan, tehnički način, koji svako ko se bavi ovom vrstom poslova zna. U svakoj državi postoji ured u kojem sjede ljudi što se bave podacima i dozvolama za prelet aviona preko teritorije te države. Tu se moraju dati osnovni podaci o tipu aviona, putnicima ili teretu, odakle ide, kuda ide itd... Prema tome, ako vam neko prijavi da preko BiH za Jordan dnevno leti nekoliko aviona koji su konfigurirani za specijalne terete, to se uglavnom čita kao oružje, čiji je tip takav i takav, zove se tako i tako i imaju određenu nosivost i tonažu, onda treba biti blesav pa ne shvatiti o čemu se tu radi. Kad se to pomnoži sa danima leta i brojem aviona, pa toliko i toliko tona, dobije se to i to. Vijest je nakon sedmicu dana objavio Njujork Tajms, a onda su kao svi bili iznenađeni. Ne mislim da je Hrvatska imala kapitalnu ulogu u svemu tome, ali je očigledno odigravala nečiju igru. Ako je odigravala nečiju igru, možete misliti kako su to tek drugi radili. Cilj je tada, i danas je, bio samo srušiti Aasada. I svi su pisali da je to samo pitanje vremena, veoma kratkog. Vrijeme se oteglo, rodile su se zvijeri raznih vrsta silno podupirane kao lovci na Asadovu glavu, a tamošnjem narodu je – idiotski i svjetskoj javnosti – ponuđena priča da su, valjda, ISIL i isilčići umjereni borci za demokraciju, šta li. Asad nije srušen, evo, već petu godinu, četiri miliona raseljenih unutar Sirije prebjeglo je na prostore koje drži regularna armija, a priča je i dalje da ta armija ubija svoje stanovništvo.

ISIL SE MOŽE ZAUSTAVITI ZA DESET DANA
Q: Šta je objašnjenje tog njegovog trajanja?
Dizdarević: Zato što su bili jači nego što se vojno i organizacijski očekivalo, jači i od male Gadafijeve vojske i nekada velike iračke koja je prethodno rasturena američkom agresijom 2003. i kasnijom "obnovom", dosta dubioznom. I zato što su imali dva logistička uporišta koja takođe nisu naivna. Rusija svoj jedini izlaz na Mediteran ima u Siriji, u luci Tartus. A ako neko misli da će Rusija da prepusti svoj jedni izlaz na Mediteran bilo kome tek tako, onda on o politici ne zna ništa. Zapadna procjena ruske spremnosti na odgovor, podjednako kao i u Ukrajini, bila je pogrešna. Može se svašta desiti, može se i Asad žrtvovati ako zatreba, ali geostrateški interes prisustva na obali Mediterana, na naftnim putevima u regionu, teško ili nikad. Iran takođe ima svoj interes u cijelom regionu. Uostalom, Zapad je i ovdje napravio grešku u procjeni činjenice da su oni gurnuli Damask prema Teheranu. A interes Irana je održavanje "klina" do Libanona i jakog Hezbolaha tamo i neće dozvoliti da ga se odgurne odatle. Amerika ima ogromni interes sa Izraelom, ali je pritisnuta i obavezama prema Saudijskoj Arabiji (petro-dolar), Turskoj (južno krilo NATO-a) i drugim "partnerima" tamo koji, opet, imaju svoje povjesne snove o Bliskom istoku bez Asada. U pitanju je, dakle, igra velikih interesa i igrača. I Hafez El Asad, i Sadam Husein i Gadafi tu su igru znali da igraju do mjere kada su postali prepreka za više interese. Nažalost, tu igru danas ne zna da igra mudro prije svega Zapad. Filozofija otimačine resursa nadvladala je nekadašnje sofisticiranije politike i ideju o pravednijem međunarodnom poretku. Sirija i Irak tamo su samo teren na kojem se realizira gruba otimačina. Bžežinski, čuveni američki geostrateg, uz Kisindžera najveći u novijoj istoriji, savjetnik za nacionalnu sigurnost u vrijeme Kartera, objavio je 1997. knjigu „Velika šahovska ploča" o američkom primatu i geopolitičkim ciljevima. Do detalja je objasnio kako se destabiliziraju zemlje iznutra da bi se srušile i da bi se uveli novi sistemi sa novim vladarima. Teoriju je razvio prije svega na Sovjetskom savezu i njegovom rušenju kroz Afganistan ali je očigledno da se metod brutalno koristi do današnjeg dana uvijek upotrebljavajući proizvodnju unutrašnjih razarajućih snaga. Sada su to opet islamisti, u Afganistanu talibani pa Al Kaida, u Egiptu takozvani "umjereni islamisti", u Iraku i Siriji ISIL i slični. Šta znači umjereni islamista? Nema umjerenih islamista kao ni umjerenih šovinista ili fašista. A zvanična je politika bila dovesti ih na vlast prvo "arapskim proljećem" pa onda i brutalnim rušenjima tih država i sistema što je na djelu. I to sve prije nego "umjereno". Sada se bumerang vraća, prije svega u Iraku i Siriji mada se priča proširila na Libiju, Jemen i kreće prema Africi ali i dalje će. Sve im je tamo sprženo snagama koje su stvorene i naoružane i sada se u Evropi pitaju otkud tolike izbjeglice i šta ćemo mi sa njima, remete nam komoditet, šta će oni. A naravno da i te izbjeglice neko pokušava iskoristiti za destabilizacije raznih vrsta u samoj Evropi. Koja ne zna da nađe brzi odgovor u skladu sa "papirnim" filozofijama svog bitka koje polako pucaju od Grčke, preko antiislamizma (sjećate li se evropskog antisemitizma svojevremeno) do fašizma u Ukrajini, pa dalje. Plan sa "umjerenim islamistima" u Egiptu bio im je Mosri koji je lider Muslimanske braće, tradicionalno najstarije i najjače islamističke organizacije u regionu, leglu iz kojeg se porodila plejada terorista i njihovih pokreta i organizacija. Formirani su 1928. godine u Egiptu, doktrinarno ne priznaju ni naciju ni državu nego samo ummu, zajednicu svih muslimane na svijetu. I eto takav koncept Zapad je preferirao na vlasti i podržao u Egiptu. Naravno, sve u ime ljudskih prava i demokracije.
Druga je stvar što su se preračunali sa egipatskom vojskom. Svojevremeno su je stvorili Amerikanci da bi čuvali Izrael, i ta je vojska ostala jača i sposobnija za odbranu vlastitih pozicija nego što se očekivalo. Kada je Mosri izabran u Egiptu napisao sam da dajem godinu dana dok ne bude skinut vojnim udarom. Promašio sam 17 dana. Baveći se time decenijama, nije bilo teško doći do ovakve računice, ako hoćete da je vidite. Ako ne želite da prihvatite bez pogovora istine koje kreiraju novi korporativni, vojni i bankarski imperijalisti sa svojim slugama, medijima i – političarima malog formata. Istinski, recimo, smatram da je internet jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća, ali kada internet, zapravo najsavremenije informativne tehonologije upregnete u drugom pravcu, onda dobijate nešto što je monstruozno efikasno oružje manipulacije.
Kad sam, dvije godine nakon početka svega najgoreg u Siriji, bio u Damasku i odatle mojoj dobroj prijateljici, novinarki međunarodne reputacije koju znam godinama i koja razumije stvar, poslao mejl i napisao kako sjedim u mom starom hotelu u Damasku, čitam novine uz čašu vina, odgovarila je hitro: „Lažeš“. Odgovorim pitanjem: "Kako možeš da kažeš da lažem, nismo balavci.“ A ona onda: „Izvini, molim te, ja sam ti to spontano odgovorila jer u mom okruženju ne postoji Francuz, intelektualac i novinar koji bi mi povjerovao kada bih mu rekla da Zlatko Dizdarević sjedi u Damasku pije vino i preko kompjutera se dopisuje sa prijateljima i šalje tekstove.“
Dakle, nije u pitanju više slagati, dati netačnu informaciju. U pitanju je formiranje uma, stavova i generalnih zaključaka koji se podrazumijvaju unaprijed, o čemu vam ne pada na pamet da propitujete uzroke, motive, vjerodostojnost već sve podrazumijevate na zadatoj liniji, onda je to kraj. Kao da su vam ugradili čip u glavu. Što se ubrzano približava kao realnost, u ime "kontrole kretanja djece, da ih ne kidnapuju..." Za sada su dovoljni mobiteli, pametni.
U tehničkom smislu medijska proizvodnja "istina" o Siriji izgleda ovako: osnovni izvor svih informacija sa Bliskog istoka danas je takozvani Opservatorij za ljudska prava iz Londona. Opservatorij je de facto jedan Sirijac koji je u vrijeme Hafeza El Aasada bio mali obavještajac kojeg su poslali u London da špijunira emigrante što su bježali iz Sirije na Zapad. Tada se zvao Osama Ali Suleiman. Angažovale su ga britanske obavještajne službe, bio je sklonjen nekoliko godina u Coventry gdje je prodavao donere na ulici. Onda je uoči početka "arapskog proljeća"neke poslove. Prije nego što je krenulo tzv. Arapsko proljeće, postaje Rami Abdul Rahman, "osniva" NVO za ljudska prava i počinje da biva zapravo proizvođač istina o "revolucionarnim zbivanjima u Siriji". Od tada do danas, on dnevno saopštava, fabrikuje informacije koje dobija unaprijed sa "lica mjesta". One nisu brutalna laž, ali su frizirane toliko koliko neupućenom čitaocu na Zapadu treba da steknemo ciljani utisak o dobrim i lošim momcima u Siriji, o tiraninu Asadu koji ubija svoje civile, i o umjerenim opozicionarima, revolucionarima koji su protiv njega i svekolikog režimskog mraka. Potpuni proizvedeni haos u razvaljenoj zemlji ide mu naruku. Posao se obavlja iz jednog stana u Londonu, dobro snabdjevenog potrebnim serverima. Zapadni mediji mu gutaju informacije a ime izvora, "Sirijske opservatorije za ljudska prava" zvuči baš onako kako treba. Usput, finansijski ga podržavaju Velika Britanija, fondovi EU i "tajni donatori". Rami Abdul Rahman se kočoperi po londonskim političkim salonima čak i u društvu ministara a blizak drugar mu je čuveni irački prebjeg Al Jaubi, zvani Curveball, poznat po podmetnutoj laži Amerikancima o Sadamovom oružju za masovna uništavanja koja je poslužila u UN-u za legalizaciju napada na Irak 2003. godine koja je koštala života oko milion ljudi – prema zapadnim izvorima koji se ne vole citirati. Zanimljivo je da su mnogi, od Njujork Tajmsa, preko Rojtersa do Gardiana svojevremeno objavili priču o ovome, ali stvar ide dalje. Obratite pažnju od sutra, ja vam garantujem da ćete u 50 odsto pročitanih vijesti iz Sirije naći kao citirani izvor "Sirijski opservatorij za ljudska prava" - iz Londona. To je realnost i što je najgore, objavljena u svijetu. To nije moja priča.
Suština je po meni sledeća – na Bliskom istoku ne postoji ništa mimo, izvan i iznad geostrategije energije i prostora. Sve ovo ostalo – Šiti, Suniti, Alaviti, ISIL, istorija – to su alati koji služe za destabilizaciju i rekompoziciju prostora, za uništavanje država poput Sirije i Iraka, koje su na spisku za odstrel. To nisu stvari analitičarske procjene. Postoje instituti u SAD, postoji ideja novog Bliskog istoka, zapravo demontiranja stogodišnje britansko-francuske konstrukcije Sajks-Pikotovog (Sykes-Picot) Bliskog istoka. Ona je dio projekta "Novog američkog stoljeća" koji je definisan 1998. godine, dakle nekako u vrijeme objave "Šahovske table" Bžežinskog, a otac projekta je Robert Kagan, veoma značajni geostrateg u Vašingtonu, uz ostalo specijalni savjetnik H. Klinton dok je bila državni sekretar. Usput, Kaganova supruga je Viktorija Nuland, aktuelna zamjenica državnog sekretara Kerija. Svjetskoj javnosti poznata po onome "Fuck the EU" u slučaju Ukrajine. "Novi Bliski istok" ukratko znači temeljno mijenjanje tamošnjih granica, uz ostalo rušenje i podjelu Iraka i Sirije, a sve zajedno kako bi se temeljno stavila šapa na izvore i pravce protoka energenata i otvorio nesmetani prolaz zapadnom kapitalu u region u kojem su postojeći režimi tamo "počeli da prave probleme". Prisjećanja radi, u malom je logika primjenjena i na ovaj prostor uz finalizaciju Dejtona kao nakaze od državne organizacije sa stalnim podgrivanjem razlika i sukoba niskog intenziteta, ma koliko nije nafta u pitanju. Dakle, sačuvaćemo formalno spoljne granice, ali unutrašnja kompozicija je ekskluzivno zasnovana na nacionalnoj i vjerskoj podjeli koja traži velikog zaštitnika izvana. Ovih dana se razgovara iza zatvorenih vrata, počinju pregovori između SAD, Rusije i Irana jer su konačno i Teheran morali uvažiti kao realni faktor u regionu. Ne možete praviti bilo kakav dugoročniji plan na Bliskom istoku, a ne uvažiti Iran. Oni su to što jesu i mora se pregovarati s njima. Uostalom, pregovara se sa neprijateljem i konkurentom a ne sa saveznicima. Koncept SAD je stvoriti na prostoru Sirije i Iraka i dijela gdje su Kurdi, veliki cjeloviti i zaokruženi sunitski i takav šiitski entitet uz rješenje za Kurde. Amerikanci za sada, međutim, očigledno ne znaju kako će, kad su Kurdi u pitanju, riješiti to pitanje sa potrebnim partnerom u regionu – Turskom. Erdogan to zna, igra na tu kartu, a ne pada mu na pamet da bilo šta da Kurdima, ne samo u Turskoj nego i u Siriji. Šta sa Saudijskom Arabijom u kojoj su značajni izvori finansiranja terorizma i svega onoga što oni smatraju da je neophodno da bi se zaustavio Iran koji je u saudijskoj sunitsko-vehabijskoj perecepciji vlastite moći Teherana noćna mora. Kako pomiriti tu rekompoziciju prostora sa interesima Izraela? (Izraelski premijer) Natanjahu, krvavi protivnik zapadnog sporazuma sa Iranom opet je na svoj način dobitnik: vrati se u sami fokus američke politike, izdejstvovao sva obećanja da će biti ljubljen i štićen i više nego do sada, potpuno eliminisao "palestinsko pitanje" iz takozvanog mirovnog procesa itd. To su današnje realnosti na putu mira u regionu.
Q: Očito je mnogo indicija da je projektu jačanja i širenja Islamske države kumovao zapad. Da li se u slučaju IS može reći da je to alat koji se malo oteo kontroli? Da li još uvijek smatrate da SAD ima kontrolu nad tim?
Dizdarević: Islamski fundamentalizam i teroristi su uvijek korišteni u nekim igrama druge vrste u početku, pa su se onda otimali. Talibani u Pakistanu nisu pali s neba, oni su proizvedeni da bi se srušio prosovjetski režim u Avganistanu. Ponovo se pozivam na Bžežinskog, pošto je on zla kob Bliskog istoka i vrlo ga je zanimljivo čitati i danas. Dao je svojevremeno intervju francuskom "Nuvel opservateru" u kojem je doslovno objasnio: „Mi smo morali da proizvedemo SSSR-u novi Vijetnam, na kojem će da se raspadnu.“ Njihov Vijetnam po njemu je bio Avganistan. Izvedena je kompletna operacija, postojao je kompletan plan sa proizvodnjom talibana, desilo se šta se desilo, Rusi su tada zagrizli udicu. Morali su posle da se povuku. To povlačenje koincidira sa raspadom SSSR. Ostala je "istina" u svijetu da su oni jedini intervenisali u Avganistanu. Svijet tada nije znao šta su "proksi ratovi", to jest izazivanje unutrašnjih destabilizacija izvana, bez direktne intervencije stranih trupa onih koji igru vode. Treba proizvesti "svoje" unutra. U ime ljudskih prava. To je danas taktika koja se primjenjuje naširoko u svijetu, posebno na Bliskom istoku, ali i u Ukrajini, Africi, pokušava u Latinskoj Americi, sutra će u Kini i opet u Rusiji. Druga je stvar što su se islamisti, talibani, mudžahedini i slični nakon svega osjetili napuštenim od nalogodavaca jer su odigrali ulogu kakvu su odigrali, poput Zarkavija u Iraku, Osame Bin Ladena, Saudijca kojeg su poslali u Avganistan da formira Al Kaidu i drugih. Oteli su se. Kako su se oteli, mada još uvijek direktno ili indirektno odrađujući razne zadatke dok stvar ne sazrije za temeljno pospremanje, tako su stvari počele da se dešavaju.
ISIL je isto tako proizveden u Iraku pa se prebacio u Siriju. Al Kaida je završila sa svojom pećinskom organizacijom terorizma iz Avganistana, njihova uloga je nakon smrti Osame Bin Ladena sa starim Egipćaninom Zavahirijem kao njegovim naslednikom, umanjena, a metode postale prevaziđene i konzervativne. Trebalo je naći potpuno drugačije metode i dodati im novi motiv, prijemčiviji za mase. Mit, obećanje realizacije prastarih snova o osveti za poraze prije mnogo vijekova, socijalnu dimenziju i masovni zaluđenost. Poznato nam je to i sa naših prostora uoči prošlog rata kada su se ljudi ushićeno dizali na noge povodom mitova od prije sedam stotina godina. Ali, ta metodologija zaluđivanja masa nije strana ni danas na ovdašnjim širim prostorima. Proizvodnja raznih "svetaca" ne samo vjerskih je ponovo opijum. Tamo je takva priča postala brutalno efikasna u neobrazovanom dijelu svijeta, u širokim pustinjskim nedođijama. Gradovi sa jakom trgovačkom srednjom klasom, tradicionalnim sekularizmom i navikom zajedničkog života u pomiješanosti, poput Damaska ili Alepa to uglavnom nisu progutali. Ali, gradovi su u ovakvim pričama u principu u manjini. Na širim prostorima su mnogi dignuti na noge mitom o kalifatu kao rješenjem za nepravde. Ne zaboravimo, previše je "pacijenata" u ovoj storiji pronađeno i na Zapadu, čak i među nemuslimanima. O Aziji da ne govorimo. Najbrutalniji bojovnici ISIL-a su, naprimjer, Čečečni i drugi sa rubnih azijskih prostora bivšeg Sovjetskog saveza. Sada su inficirani i muslimani u Kini. Eto umme. Probuđeni su im snovi o ispravljanju nepravde, onako kako oni vide sebe u svijetu i o – osveti. Tu priču su zagrizle hiljade malih polupismenih lokalnih samozvanih emira, potom hodža i propovjednika, ali i bolesno ambiciozni manipulatori malim ljudima koji nisu imali nikakvu perspektivu ispred sebe, a iza njih se pojavio mehanizam koji im je obećao sreću i na zemlji i na nebu. U pitanju, ipak, nije tek primitivna vojska koja ne zna šta će i kako će osim da kolje. U pitanju je bio projekat i regrutovanje onih "proksi boraca". Među njima su se, kao odjednom, pojavili i vojnici što voze "abramse", monstrume od tenka, kompjuterizovane, kojima se ne može upravljati sa mjesec dana kursa u Turskoj ili Jordanu. Dakle, imali su profesionalce u strukturi koji su odrađivali ozbiljne vojne poslove. Pričao mi je nedavno u Damasku upućen oficir kako su napuštali jednu staru vojnu vazduhoplovnu bazu koju nije imalo svrhe braniti. Prilazi bazi su ranije bili minirani temeljito i na najsavremeniji način. Mislili su odlazeći da će trebati najmanje nekoliko dana ISIL-ovcima koji dolaze da je deminiraju, a ovi su je deminirali za nekoliko sati. Imali su profesionalce. Pored njih, takozvanih "pasa rata", druga su priča zapadnjaci iz izluđeniog svijeta, možda su i najgora komponentu u ISIL-u, regrutovani od frustriranih, dezorjentisanih do drogiranih, izgubljenih iluzija ili budala, koji će poći u čistu avanturu za "pravdu" ili "besplatnu drogu, ženske, kuće, automobile"... I svi su uklopljeni u igru. Drama nastaje kada se neki od njih otrijezne i shvate gdje su pa bi kući. To, nažalost, ne ide. Priča o ISIL-u, uz sve drugo, ima danas ogromnu socio-patološku komponentu.


Stvar nije naivna. Što je nagore – širi se, a pogledajte gdje se širi. Tamo gdje se najprije sruši država i krvavo uruši društvo pa onda oni uđu. Tako je prvo bilo u Iraku, do krvi zavađenom prethodnom rušilačkom agresijom Amerike i saveznika lažnim povodom pokrivenim medijski prevarenim "javnim mnjenjem" i poslušnim odnosom u UN-u. Malo kasnije ciljano je suportiran izbor radikalnog Malikija za premijera koji je produbio unutrašnje sukobe, umjesto realnog kandidata koji je imao viziju drugačijeg Iraka. Sa tim planom u Siriji nije išlo i stvar je dovedena dovde gdje je danas. Ovi što navodno žele da zaustave kolajče – oslobodioce, da hoće mogli bi ih zaustaviti efikasno i brzo. Što bi se kazalo, za 10 dana. Postoji oprobani i efikasan put u ovakvim storijama. Lideri destrukcije sa svojim podanicima tamo zarađuju dnevno milione dolara profita, odnosno novaca od krvave pljačke i destrukcije svake vrste. Neke računice kazuju između dva i pet miliona. Prevashodno od nafte i gasa sa okupiranih izvora, do novijeg biznisa od prodaje jedinstvenih arheoloških blaga i antikviteta. Kupaca za to tajnih i manje tajnih uvijek ima. Uostalom, pogledajmo blaga najvećih muzeja na Zapadu. Posao cvjeta sada čak i preko interneta. Riječ nije o zlatnim novčićima već o artefaktima vrijednim desetine pa i stotine miliona dolara. Isto tako, niko o tome ne govori, jedino Amerikanci ne pregovaraju sa teroristima o otkupu talaca. EvropljanI i njihove vlade to rade, tajno, mimo kamera, u tišini, ali rade. Cijene otkupa otetih i zarobljenih novinara, humanitaraca, vjerskih ličnosti, posebno kršćana, penju se do vrtoglavih visina. U milionima dolara. Na nafti se zarađuje mjesečno, prema podacima validnih analiza, od 50 do 60 miliona dolara.
Q: Ko kupuje tu naftu?
Dizdarević: Prema pomenutim izvorima prije svih Turska, za 10 do 15 dolara po barelu, zavisi od kupca i prodavača. I prilike. I ne samo ona. A tu naftu neko transportuje, neko naplaćuje, to ide preko nekih banaka ili raznih finansijskih institucija, ide preko granice i kontrola. To je uvezani sistem...Dovoljno je ući u taj sistem, presjeći tokove finansiranja, ući u tokove "donatora" iz Saudijske Arabije i Katara, ući na tajno tržište artefakata, vidjeti kojim kanalima tajno ide i kome se plaća oružje i to presjeći, da o legalnim snabdjevačima ne govorimo... Pošto to niko ne radi, a posljedice su ovako brutalne i krvave, to znači da "projekat" još uvijek neće da se to radi. Pošto neće da radi to znači da im još trebaju. Kao što kao paravan za mnoge vrste poslova trebaju i izbjeglice, naravno kad ne "zagadjuju" naše prostore i naš komoditet. Što bi Talijani rekli: Punto!
SILA KAO LEGALIZIRANI DIO MEĐUNARODNOG PORETKA
Q: Kako kometirate tezu da mira na Bliskom istoku neće biti dok ne nestane potpuno nafte, a to znači za nekoliko desetaka godina. Što bi i ko trebao napraviti da se tamo osigura trajni mir? Vidimo da su se ovog tjedna pojavili natpisi da i Rusija ulazi vojno na taj prostor više nego do sada. Da li to može dodatno produbiti kaos ili može doprinjeti smirivanju stanja?
Dizdarević: Sjećam se još iz moje srednje škole priča da će nafta na Bliskom istoku trajati 10, 20 godina i više je neće biti. Evo prođoše te godine i decenije, a priča se zaoštrava. Otkrivaju se nova nalazišta a bitka za postojeću je sve brutalnija. Planeta je narasla više nego dvostruko u samo jednoj, ovoj našoj generaciji. Pored toga, naftu zamjenjuju gas koji je jeftiniji, brže se transportuje. Podjednako i alternativni izvori. A kad se razgovara o nafti tu postoje tri elementa – gdje se nalazi, kuda se transportira i koliko to u završnici košta. Cijena nafte diktira korporativni, pa tako određuje i spoljne i unutrašnje politike i strategije. Budimo realni, Bugarska i Rumunija su ušle u EU kada su bile po mnogim elementima, kao kandidati, ispod Hrvatske. Ušli su preko noći zato što su tada osnovni naftovodi iz kaspijskog bazena prolazili preko te dvije zemlje. Tamo kuda prolaze gasovodi i plinovodi i još se naslanjaju na granice strateškog neprijatelja, teren se mora držati pod kontrolom, političkom i prije svega vojnom. Hrvatska je za njima kaskala kod ulaska duže od decenije.
Nisam siguran da će ubuduće samo nafta određivati pitanje mira ili nemira tamo. Mislim da je mnogo značajnije nešto drugo. Glasoviti Fukujama je prije jedne decenije izašao sa čuvenim tekstom, potom knjigom „Teorija povijesti“ i teorijom da je povijest završena svim vrhuncem u liberalnoj demokraciji, znači liberalnim kapitalizmom. Evo, ruši se na očigled sviju nas i ta liberalna demokracija i "liberalni kapitalizam", a po mom dubokom uvjerenju, na planeti se rađa nešto što sam slobodan dosta grubo nazvati novim, fašisoidnim imperijalizmom. Korporativni, do fašisoidnosti grubi imperijalizam koji je zasnovan na osvajačkoj moći korporacija i banaka koje ne poznaju prepreke u ime cilja. Uključujući i ljudske živote. Taj korporativni imperijalizam počiva na objašnjivoj činjenici – ljudi iz moje generacije su svjedoci su onoga što sam pomenuo. Samo u jednoj generaciji broj stanovnika na planeti narastao sa malo više od tri milijarde na evo sedam ipo milijardi danas. Na istoj količini energije vode i hrane. I to degradirane. Ulazi se u fazu stampeda za otimačinom preostalih resursa. Plus katastrofalni faktor zatopljavanja koji će samo ubrzati dramu.
Ta otimačina se ne može realizirati kroz postojeći međunarodni poredak, zasnovan na humanističkim principima etabliranim pobjedom nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i definiranim poveljom UN. Pogledajte danas, kada UN slavi 70 godina, šta kaže ta povelja koja je poštivala i suverenitet i granice i nemješanje u unutrašnje stvari suverenih država. To sve skupa danas prepreka i ne može da postoji ako ćete krenuti u pljačku preostalih resursa koja se može izvršiti samo silom. Dakle, treba srušiti postojeći međunarodni poredak da bi se sila legalizirala kao faktor međunarodnih "prava" i odnosa. Mi već danas imamo legaliziranu silu kao element međunarodnog poretka.Utvrde se izvan UN, u zatvorenom krugu imperijalnih politika razni "Prijatelji Sirije", imenuju neprijatelji, formiraju koalicije i alijanse, proglašavaju "tampon zone" itd. utvrdi se da je neko terorista, da ne poštuje ljudska prava i zapadnu demokraciju i dignu avioni, pobiju stotine hiljada ljudi, pokrene egzodus miliona i još postavi pitanje – šta to bi? Humanitarna drama, odjednom!. Pa još preko naših leđa. To je današnja realnost. Nažalost, današnji svijet je svijet bez velikih mudrih, pametnih političara. Svjetskom politikom vladaju politički patuljci i njihovi poslušnici. pametni i mudri su gurnuti u stranu. Zatvaraju se oči pred tim stvarima, ogromna većina ljudi šuti čuvajući svoj mali privatni konfor, od nas pa dalje. Mislimo da će stvari padati s neba, glasamo kako glasamo. Ako se ne nađe snaga da se stvari identifikuju, snaga da se ta histerija otimačine i nasilja zaustavi, nafta tu neće igrati presudnu ulogu. Pogledajte na šta liče UN danas. To je realno govoreći jedno bespomoćno, krajnje izbirokratizirano, korumpirano, interesno podijeljeno i neefikasno tijelo koje je odavno napustilo temeljne principe na kojima je nastalo. U njemu u ovom času ne vidim minimum elementarne snage koja bi bila u stanju i imala volju i znanje da se stavi na čelo procesa ozdravljenja svega ovoga.
Iza brda se valja TTIP, novi globalni trgovinski sporazum između SAD i Evrope koji je pred izglasavanjem. To je zakivanje posljednjeg eksera u mrtvački kovček liberalizma na temeljima demokratije, elementarnog humanizma u uvažavanju zajedničkih interesa svih na planeti kojoj služimo a ne na planeti koja treba da služi nama kako silnici misle glupo, arogantno i samoubilački. Taj je "sporazum" klasična legalizacija potpunog, totalnog, fašisoidnog imperijalizma jedne sile nad drugima. Tamo postoji odredba koja kaže, ukoliko korporacija procijeni da joj za sticanje profita u nekoj od zemalja ugroženo zbog nacionalnog zakonodavstvo pojedinačne zemlje, čak i kada se radi o korporaciji iz Amerike i državi u Evropi, TTIP svojim mehanizmima može da prisili državu da prilagodi svoje naciponalno zakonodavstvo interesu i profitu korporacije. Evropsko zakonodavstvo u ovoj oblasti, stvoreno na tradiciji nakon Drugog svjetskog rata uvažavalo je i mnoge humanističke elemente iznad golog profita, kao što je socijalni status zaposlenih, ekologija, zdravstvo, penzioni sustav... To su elementi koji u TTIP-u ne postoje. Postoji samo profit i ništa više. Spram mrtve glave. Imate situaciju da EP izglasava podršku draftu sporazumu, Merkelovu koja kaže da to treba da se izglasa, imate potpunu paralizu javnosti koja ne zna šta to znači mada Klintonica koja je kandidat za predsjednika SAD, u svojim slobodarskim izletima kaže da je TTIP "ekonomski NATO". Pametnom dosta. Cilj je čuvanje i realizacija, i silom kad zatreba, interesa vladajućih korporacija i banaka spram interesa ekonomski vazalnih država pod njihovim kišobranom, i šire. Na drugoj se, recimo, ne vidi – takođe stvar pranja medija – priča o alterativama svemu ovome, postojanje novih ideja poput BRICS-a. Daleka Azija, Kina, Rusija, Indija, Iran, Južna Afrika... Atomska bomba tu nije alternativa ni način suprotstavljanja, ona danas služi za prijetnju, a ne za ratovanje. Mnogo je važniji plan za dedolarizaciju svjetskog monetarnog sistema. Jer petro-dolar je nešto što je u osnovi moći Zapada. Imate prije nekoliko mjeseci potpisan sporazum Kine i Rusije o isporuci energenata. Iznos ugovora je 400 milijardi dolara, a najvažnije je da će biti realiziran u juanima i rubljama, a ne dolarima. Malo je ko to pomenuo. A uz ostalo u toj priuči je i još jedan od razloga za eliminaciju Gadafija. Libija je bila predsjedavajući Afričke lige kada je on, u godini kad je izgubio glavu, progurao u toj organizaciji dokument o stvaranju nove afričke monete bazirane na zlatu, a ne na nafti, poput dolara.
Mislim da će se stvari ubuduće polako odmicati od nafte koja sada apsolutno teroriše svjetsku politiku i međunarodni poredak. Na kraju, što se nafte tiče, primjetili ste i priču o proširenju Sueckog kanala kao glavnog pravca povezivanja dvije hemisfere u prolazu nafte. Osam milijardi dolara je uloženo u brzo proširenje Sueckog kanala. To niko nije spominjao prošle godine, a sad svi o tome pričaju. Zašto taj projekat? Zato jer se otvaraju novi putevi povezivanja Pacifika i Antarktika preko Arktika, novi i jeftiniji, brži i širi, bez čekanja za tankere od jedne polulopte prema drugoj. Ni stari put svile, onaj krak iz Indijskog okeana kroz Crveno more, Jordan i Siriju prema Turskoj i Evropi nije cvažan kao prije. Tako i Suecki kanal na putu nafte nije više nezaobilazan, ma koliko ga širili. A priča je lanac. Time ni strateški značaj Izraela, Levanta, Turske nije isti. Tu se pronalaze svi veliki, zabacujući poglede ka drugim pravcima, prije svega prema Dalekoj Aziji. Otud i "nova senzibilnost" u čitanju značaja Irana.. Mnogo je tu elementa u igri ali je suština, ako ne bude pameti, ako ne bude mudrih lidera, drugačije reakcije javnosti, buđenja miliona uspavanih i uljuljkanih u komoditet Zapada, biče grdo. Nažalost, u ovom času te signale uvažavanja pameti u svjetskoj politici ne vidim.

Prekucao i priredio: Kontrapress

24. kol 2015.


Profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, početkom oktobra odlazi u penziju

ZDRAVKO GREBO Ovoj zemlji se ne piše dobro!


ZDRAVKO GREBO Ovoj zemlji se ne piše dobro!
Foto: F. Fočo (Prof. Grebo: Neka nam je Bog na pomoći)

Nakon pola stoljeća na Pravnom fakultetu odlazite u penziju. Je li Vam žao?
- Jedan od legendarnih profesora ovog fakulteta ima običaj reći: “Najteže na Pravnom fakultetu je otvoriti ona teška vrata.” Ja sam ta teška vrata otvorio 1966. godine. To je bilo prije 50 godina, a od februara 1972. radim. Dugo sam ovdje i došlo je vrijeme da idem. Iskreno se nadam da sam obavio sve što je trebalo ovdje, pomogao ljudima koji pripadaju mojoj katedri da popune te pozicije koje im pripadaju. Svijetla obraza ostavljam taj predmet. Evo, praznim police, neke sam knjige poklonio, neke će sa mnom u garažu, jer nemam auto, pa mogu stati police za knjige. Dođe vrijeme kada shvatite da trebate otići. Ne žalim ni za čim, kao Švabo Osim, otići ću kad sam najbolji. Odlazim s početkom nove školske godine, u oktobru.
Imate li plan kako u ova teška vremena naročito za penzionere, koji baš nekako uoči Vašeg penzionisanja najavljuju proteste, što lakše “predeverati” penzionerske dane?
- Nije penzija kraj života, gluho bilo, naći ću ja sebi neku zanimaciju, neku kolumnu, analizu. Uostalom, ima još jedan motiv, u mojim godinama - i to je pristojno - izlaziti s unucima, pa dok je dedo na nogama, ići do Pionirske. Ako i nakon ovog penzionisanja nekome bude potreban moj savjet, pomoć - bujrum! Ne znam kolika će mi penzija biti, ali neće biti mala, neću biti ni gladan ni žedan. Djeca zasad ne išću, prema tome, ženina i moja penzija bit će dovoljne, ne brinem oko toga. Mada, lagao bih kada bih rekao da ne vidim kako penzioneri i nezaposleni, među kojima je najviše mladih, teško žive.
Politička situacija u BiH, ni skoro godinu od izbora, nikako da se stabilizira, kao ni vlast koja ponovo mijenja neke od glavnih aktera. Jeste li optimista da će stvari u ovoj zemlji krenuti nabolje?
- Ne znam stvarno da oni uopći postoje, ko su ti ljudi, na kojim osnovama prave te koalicije? Ispalo je i da je ovaj Zakon o radu donesen glasom Dennisa Gratza, svi su oni bili moja djeca ovdje, na fakultetu. Da nije bilo Dennisa Gratza, ne bi bilo ni zakona. HDZ i SDA, kako vidim, prave neke različite, otvorene ili skrivene talove. SDA ne znam s kim više, sad sa Seferom, Čović pokušava da umoli Radončića ne bi li se i on priključio... Uvijek se čuvam da ne govorim teške riječi, zato što to nije lak zadatak, ali ti ljudi u vlasti nemaju nikakve odgovornosti. Kad pravite te koalicije ili većinu, morali biste imati makar minimum principa, načela oko kojih ste se okupili.
zdravko-dr-grebo-17-ff
Prof. Grebo: Dođe vrijeme kad shvatite da trebate otići
U BiH ne postoji politički spektar da bismo mi znali jesmo li ljevica, desnica, centar, jesmo li, ne znam, Siriza ili smo Tomislav Karamarko. Neka nam je Bog na pomoći! Mi ni dan-danas, a razgovaramo 18. avgusta, ne znamo ko je većina, ima li je uopće i mogu li išta uraditi. Svi kažu Reformska agenda, tobejarabi, a niko ne zna kako da sklopi tu vlast i ko će to provesti, jer ni jedna ni druga strana nemaju makar 51, gluho bilo, ili 52 posto, a pričaju o reformama.
Koliko je, onda, izvjesno da će nas takva vlast povesti ka EU ili stvoriti uvjete za bolji život?
- Nažalost, ovoj zemlji se ne piše dobro. Ja znam da sam nekada davno davao slične izjave i zbog toga dobivao šamare, ali ja zaista to mislim. Ne zato što bih ja to želio, ja ovu zemlju beskrajno volim, to se vidi po tome “gdje me ostavite, tu me nađete”, nisam nigdje pobjegao niti mislim bježati. Ali vjerovatno je da ljudi koji nas vode nemaju nikakvu viziju. Meni, lično, to nije nikakav problem, ja nisam za njih glasao, ali ću poštivati legalnost njihovog izbora, legitimnost da imaju, baš i ne znam.
Ali oni moraju napraviti program, viziju i reći nam: “Slušajte, narednih pet godina će se morati malo teže živjeti, ali ćemo krenuti negdje.” Međutim, mi nigdje ne krećemo. I može biti samo gore. Sticajem okolnosti, prije 15-ak dana sam susreo Vučića u Beogradu i on je jedan primjer javnosti. Čovjek je uspio ljude uvjeriti da za izvjesno vrijeme penzije i plate moraju biti manje da bi sutra bile veće. Ja ne znam da neko kome smanjite platu kaže: “E, vala, majstore, dobar si!” On je to uspio tamo.
Dakle, BiH predstoji težak, težak period. Jer ne vidim da će neko od ovih političara koji se pitaju reći: “Nećemo se više šaliti, ni s borcima, ni invalidima, ni penzionerima, ni studentima, ni s nezaposlenim radnicima!” Naravno, moraju prvo početi mesti ispred svoje kuće. Ali niko od njih neće da kaže “moramo krenuti od sebe, može se to”. Nemoguće su te njihove kerefeke i njihovi kaprici. Ne mislim da političari na vlasti moraju biti žgolje, da moraju gologuzi šetati ulicom, ali da baš svake noći moraš voljeti škampe i prstace, ne ide.
Da li ti mobiteli na koje oni godišnje skrše milione - pomalo sam ciničan jer sam Hercegovac - nama govore da su ti ljudi komunikativni, da razgovaraju s narodom, sa svojim partnerima? Takvo ponašanje u zemlji gdje je oko 500.000 nezaposlenih, toliko penzionera s nekim minimalnim penzijama, koji gazaju ulicama ubijeni u mozak, bezobrazluk je i nedostatak kućnog odgoja. Ali mislim da tu pomoći nema.
Ropski odnos 
Zašto? 
- Pa svi smo mi, Vi i ja možda nismo, to je nepristojno i pitati, glasali za te ljude. Dvadeset godina isti ljudi dobivaju izbore i glasove. Vi i ja kad stanemo pred biračku kutiju, ja to stalno ponavljam, onaj glas je apsolutno autonomno ubačen. Generalno - socijalna, obrazovna, kulturna, pa i medijska politika upravo zbog toga idu u sunovrat.
I sami kažete da ste to govorili i ranije, ali ipak ste i u teškim prijašnjim vremenima vjerovali da može doći sutra koje će biti bolje od onog jučer i danas.
- Nakon onog predsjedavanja u Skupštini 1992., kada sam govorio, a to mislim i danas, da se ljudi moraju ohrabriti, ja sam rekao da više nikad neću zvati ljude da vlast mijenjamo na ulici. Postoje načini, ali bojim se da - vidite kako kolišim “kao kiša oko Kragujevca” - ovdje promjena nema bez revolucije. Narod se mora postaviti na noge. Ne može se ovako bijedno živjeti, ponovo vas molim da ostavite ovo, ne govorim o sebi da teško živim, ne govorim o sebi da patim, ali ljudi koji su dogurali do zida i ne znaju gdje će više, moraju uzeti stvar u svoje ruke. I mladi, i penzioneri, i nezaposleni, i bilo ko! Problem je u tome što je ovdje ukorijenjen taj divljački primitivni kapitalizam, gdje su ove elite pokrale sve što se može pokrasti, do golih zidova, do instalacija, nema više šta da se krade, a nema ko da im se suprotstavi. Ljudi moraju shvatiti da su vlasnici svojih života, da ne može niko s Poljina ili iz Mostara ili iz Neuma, ne znam više odakle, upravljati njihovim životima i držati ih u ropskom odnosu.
Slične poruke uputili ste i prošle godine tokom februarskih protesta, kada ste demonstrantima poručili da ne odustaju. Prošlo je više od godinu i po otad, i šta se promijenilo?
- Odustali su, nisu me poslušali. Cijeli svijet je rekao da je to konačno probuđena građanska svijest u BiH. Dobro, malo se palilo Predsjedništvo, malo Arhiv. Da ne bježim od pitanja. Nije se ništa promijenilo. Ovdje bi se morao stvoriti kritični moment kada će ljudi s punim pravom reći: “Mi ovako više nećemo i ne možemo.” Ali u čemu je tu problem? Problem je u tome što bi jednu takvu akciju, koja je revolucija, i politički preokret morao neko voditi. I to ne može biti polijevanje benzina iz kanistera i paljenje zgrada. Može i to, što se mene tiče, nije mi mrsko, ali šta će biti sutra? Ko će formulirati budućnost ove zemlje? Pravi problem je ko bi stao na tu stranu obespravljenih ljudi. Ovi što su se sad probudili, Ismet Bajramović? Nemamo mi sindikat kakav ozbiljne zapadne zemlje imaju. Narod u BiH, nakon svega što je proživio, mislim i na rat i na žrtve i na gubitke radnih mjesta, zaslužuje bolji život, makar u onom periodu koliko će još hodati ovim dunjalukom, ali nema ko to raditi. A ljudi se boje, strah ih je. A strah je veoma, veoma značajna politička kategorija. Narod kaže: “Pa može i gore. Daj 300 maraka i uredu je...”
Caco i Kazani
Spomenuli ste nedavni susret sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Šta mislite o njegovom odnosu prema BiH i je li ruka koju nam pruža iskrena?
- Da, nedavno sam prvi put imao susret s Vučićem. Bio sam u jednoj posjeti u vezi s projektom REKOM-a. Čovjek je apsolutno samouvjeren, vlada, moćan je, a tako je nastupio i prema nama. Mislim da je na dobrom putu da se otarasi Tomislava Nikolića. Mislim da je Vučićeva ruka pomirenja iskrena, ali samo stoga jer on nema alternativu, jer je njegova politička prošlost s početka rata poprilično upitna. I, ako je bio na Jevrejskom groblju, ako je bio na Palama, ako je Nikolić bio na Ovčari, oni nemaju drugog izbora nego da operu svoju prošlost u tom smislu. Tako da mislim da je ovaj način na koji Vučić sad vodi Srbiju jednostavno naučena lekcija o tome kako nakon svega što se desilo ostati, htjedoh reći, poželjan, ali makar prihvatljiv.
Vučić govori da je Bakir Izetbegović njegov najbolji jaran. A taj ga jaran ostavi u Potočarima da ga kamenicama bubaju po glavi. Ali to je politika. Mislim da bi bilo lijepo čuti kaju li se oni zbog toga što su nekada radili, bez obzira na to što je krivica individualna. Ali neko ko je u ratu okretao volove na Palama, pucao na Jevrejskom groblju, bio bi dužan da kaže: “Ljudi, bilo je takvo vrijeme, ja sam počinio strašnu grešku.” To, naravno, nećemo nikad čuti. Imamo i ovamo primjera, pođimo od, smijem li reći prijatelja, a jeste Stipe Mesić moj prijatelj, pričao je da on u Australiji nije pjevao ustaške pjesme, nego je samo otvarao usta.
E, bilo je što bilo. Ne znam. Kratki su naši životi i ljudi su imali različite uloge u različitim periodima. Ako niko ne postavi to pitanje, kako ćemo se mi koji smo ostali u ratu u Sarajevu izboriti s tim periodom i s tim, mogu reći, ružnim stvarima, a da je bilo puno ružnih stvari u Sarajevu s kojima u to vrijeme nisu imali ništa ni četnici ni ustaše - bilo je.
Simboli tih nečasnih radnji su, eto, Mušan Topalović Caco i Kazani i sve što se desilo. Međutim, na toj velikoj dženazi Mušanu Topaloviću Caci (tad sam bio u Armiji, ponovo ne smijem govoriti jer nemam dokaza), koji je ubijen jer nije ni on bježao, glavni polaznik, mada to zvuči katolički, u Begovoj džamiji bio je Bakir Izetbegović. Ni on nije rekao: “Ja se toga odričem”, kao što se nije odrekao prijateljstva sa Šajom nakon što je Šaja rekao: “Naći ćemo ti crnca da ti siluje kćerku.” Prema tome, kao i Vučić, tako i oni misle i kažu: “Zaboravit ćemo malo svoju ružnu prošlost.”

Nikad ne reci nikad

Bilo je i Vaših pokušaja da ulaskom u parlament mijenjate stanje u zemlji. Jeste li odustali od politike?
- Budući da sam Hercegovac, i to baš s Musale, ja o sebi mislim sve najbolje. Mudar, hrabar, čovjek koji u životu, koliko ja znam, nije napravio ništa loše. Ja sam čovjek koji se nikada nije zaj... u životu, izvinjavam se vama kao dami, novinarki i ovom diktafonu, ali, također, znam kad je vrijeme da dođu mladi ljudi s viškom energije. Prema tome, moje vrijeme je, nažalost, prošlo, ali nikad ne reci nikad, znam se ja i probuditi.

Košarkaši - heroji

- Ne bih htio da ispadnem patetičan, ali oni su heroji. Bio sam u Titovoj na dočeku. Ako su ovi momci nekakva paradigma generacija koje dolaze, pa dajmo im da vode ovu zemlju, ti ljudi sigurno znaju, sigurno znaju da BiH postoji, da nije baš u najboljem stanju, ni politički ni ekonomski, a kriminogeni političari bi morali, to je rekao Srđan Blagovčanin mislim, ako se provedu reforme, biti u zatvoru. Tu nema velike dileme, nemojte se ljutiti zbog nepristojnog rječnika, ove stare prd..., u koje i ja spadam: “De malo stanite, imali ste svoje šanse, jeste li ih iskoristili? Niste!” Neka kažu ovi mladi uspješni ljudi: “Evo nas, mi dolazimo.” Samo da ne kažu: “Mi odlazimo.”

Protesti i pune gaće elite

- Ovaj narod je doveden u stanje apatije, u kojem se niko ne usuđuje da tim političkim elitama - elita je lijepa riječ - ali i novopečenim tajkunima kaže: “Ovako dalje ne može.” Hoću da kažem da je onaj vrući povjetarac februara prošle godine, koji nije imao sretan završetak, pokazao - ne znam da li znam precizno artikulirati tu misao - da ipak februarski protesti, bez obzira na to ko ih je organizirao, kako je ko to doživio, i takvi kakvi su bili, bogami su dobrano napunili gaće toj eliti. Bogami su se bili prepali. Sad treba naći način kako ih ponovo prepasti. Jednostavno, da se taj njihov bezobrazluk i nerad kazne, da se uozbilje. Hoće li od toga nešto biti, zavisi prije svega od toga je li neko spreman formulirati program promjena u BiH, osim djece do 16 godina, mislim na ove zlatne momke koji su nam održali lekciju i baš zavalili šamarčinu svima nama. Ne znam. Ja Boga molim da se to desi, ali daj Bože, kćeri, da te paša uzme...

Šta sam rekao Kusturici

U jednim beogradskim novinama prozivao Vas je Emir Kusturica, a čula sam da ste mu htjeli odgovoriti pa ste odustali. Zašto?
 - Ne znam zašto Kusturica proziva mene i Avdu Sidrana u tim novinama, ja o njemu nisam ništa ružno nikad rekao. Posljednji put sam ga vidio 1994. godine u Pragu, kada sam bio kratko na liječenju, pa se vratio u Sarajevo, ne poslušavši tamošnje doktore da moram na operaciju zbog diskus hernije. Nisam ostao, jer gdje bi raji u Sarajevu na oči nakon tri mjeseca u banjama. Ko bi mi vjerovao da nisam isfolirao, kao Kecmanović, koji se, kad je pobjegao iz Sarajeva, izvukao na diskus herniju. Ali za to vrijeme u Pragu sreo sam Kusturicu.
Jedne noći oko 22 sata Veljko Zoran poslao je po mene limuzinu i dvije “gorile”. Odvezli su me u Barandovo, to je filmski centar. Tamo sam zatekao, osim Veljka, Kusturicu i Neleta Karajlića. Nele je, po običaju, nešto glupo rekao i tako je počela ta noć koja je trajala do pet ujutro. Bilo je tu svega, psovki, vrijeđanja, alkohola, svađe... Kusturica mi je tada rekao da sam ja ubio njegovog oca Murata, koji je tokom rata umro u Herceg-Novom. Rekao sam mu da nije normalan i kako sam mu ja mogao ubiti oca. Onda sam mu rekao: „Ti si ga ubio!“ Jer cijela priča ide tako da, kad je Murat nazvao nekoga ovdje, u Sarajevu, i pitao: “Šta se to dešava”, neko mu je rekao: “Ništa, Murate, došli četnici.” Onda je Murat umro. Uglavnom, Kusturica je opisao tu noć u “Politici” u nastavcima i svašta je tu izmislio. Bio sam spremio odgovor i odustao. Jer njemu replicirati isto je što i posvađati se sa Senadom Avdićem. Šta god odgovoriš, na...o si.

ISIL i bošnjačka zadaća

Teroristička organizacija Islamska država prijeti i BiH. Koliko su te prijetnje ozbiljne i kako se djelovanje te organizacije reflektira na BiH? 
- Ako pogledamo one mape halifata, vidimo da je i BiH tu. Serbezli, svi su tu. Može to biti i propaganda, ali mi vidimo da oni imaju ozbiljnu vojsku, tenkove, vozila, minobacače. Ne znam ko stoji iza njih i ko ih je stvorio. Ali nisu oni to kupili na pijaci Markale. Mišljenja sam da, kada su u pitanju odlasci bh. građana na ta ratišta, jer ne znam koliko je to sad sve tačno, ali da ih ima određen broj onih koji dolaze, odlaze... Vidjeli smo šta se radi u Siriji.
Bošnjačka zadaća, a mislim prvenstveno na umne sjajne ljude s Fakulteta islamskih nauka Adnana Silajdžića, Enesa Karića, Rešida Hafizovića, Hilmu Neimarliju, Mustafu Spahića, one koji nešto pišu o tome, jeste da jasno i glasno kažu da osuđuju to što se radi. S druge strane, malo se situacija u tom pravcu promijenila i reis Kavazović je mnogo hrabriji nego što je bio Mustafa ef. Cerić u osuđivanju prakse drugog mesheba koji nije bosanski, nije hanefijski, a pogotovo ove prakse, ove koju ovi divljaci provode.
Nisam rekao ženi da ću dati intervju “Avazu”. Ona bi rekla: “Nemoj ništa pričati, ISIL će ti zakucati na vrata.” Uglavnom, mora se biti veoma oprezan i oni koji su za to nadležni, moraju znati prepoznati znake „abecede terorizma“. Ne smije se na neke stvari odmahivati rukom. I Hitler je počeo s nekim banalnim stvarima pa, bogami, zadevera svijet. Nisam protiv toga da neko prakticira neke druge običaje i obrede. Bujrum. Samo da ne diraš ljude u Sultan Fahdovoj džamiji, da ne praviš belaje, da Oks i oksovi ne podmeću eksploziv pod policijske stanice, to je problem. I zato bi svi, od policije, obavještajne službe, do vjerske zajednice, trebali biti vrlo jasni i rezolutni. Bujrum, imajte 17 djece, radite šta hoćete, ako je vama to dobro, eto vas tamo, ne dirajte nas "vamo”.


Autor: S. D
- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/191944/zdravko-grebo-ovoj-zemlji-se-ne-pise-dobro#sthash.JSWtOHh5.dpuf

7. sij 2013.


Goran Bregović:"VJERUJEM DA BI NEKI VOLJELI DA JE NEKO DRUGI NJIHOV NAJPRIZNATIJI KOMPOZITOR; ALI, ŠTA MOGU – NIJE. JA SAM TAJ."



Sredinom decembra, bez onog publiciteta nekada karakterističnog za sve što nosi potpis Gorana Bregovića, objavljen je CD Šampanjac za Cigane, drugi deo Bregovićevog albuma Alkohol. Prvi deo Alkohola – Šljivovica – snimljen uživo tokom Sabora trubača u Guči – objavljen je u decembru 2008. godine.
"Prvi dio Alkohola nastao je slučajno: pozvali su me u Guču, i tamo smo svirali ono što obično ne sviramo na koncertima – neke pjesme koje ponekad sviramo onako za sebe, neke od Bijelog dugmeta, neke koje sam pisao za Grčku, Tursku, Poljsku", priča Bregović na početku razgovora za "Vreme". "Nekako, bilo mi je glupo da među amaterima sviram profesionalni koncert. Pa, jel’...? Onda, kako na koncertima pomalo pijem i pomalo dajem lovu sviračima, shvatio sam da mi je to u Guči stvarno dobro išlo – i lova i alkohol; iz toga je ispala ploča Šljivovica, uz koju se pije i pleše. Poslije nje htio sam odmah da napravim još jednu ploču, koja bi bila nešto romantičniji nastavak prethodne. Ono, znate, kao dupli album, Šljivovica na prvoj ploči, Šampanjac na drugoj... Ali, onda mi je iskrsla jedna porudžbina od ‘European Concert Hall’ i ‘Concertgebouw’ iz Amsterdama – koncert za violinu i dva orkestra pod naslovom Tri pisma za tri proroka, za deset najvećih koncertnih dvorana u Evropi – bile su tu filharmonije Kelna, Stokholma, Birmingema… Nastupali smo s njujorškim ‘Absolute Ensemble’ Kristijana Jarvija, dirigentom Bečkih simfoničara..."
"VREME": Zašto Tri pisma?
GORAN BREGOVIĆ: Posljednjih petnaest godina pišem na tu temu – staviti ih zajedno da se raduju kršćani, Jevreji i muslimani. Naravno, to je moguće samo u muzici, što je logično, jer je ljudska vrsta muziku imala prije nego što je naučila da govori; religija i politika došle su kasnije. Muzika je prvi ljudski jezik – zato se njom tako lako sporazumijeva i zato je meni lako da njome radim ovakve stvari. U nekoliko porudžbina bavio sam se istom temom, napisao sam tako liturgiju Moje je srce postalo tolerantno, po jednom arapskom stihu, za hor Moskovske patrijaršije i arapski orkestar, a imao sam istu porudžbinu i od Vatikana. Violina se, znate, svira u tri različita manira: imate klasičnu kršćansku školu, zatim jevrejski klecmer u posve drugoj tehnici, i muslimane koji sviraju na svoj osoben orijentalni način. Tako su Tri pisma adresirana na tri religije s kojima sam odrastao. Vjerovatno sam time htio i da izmirim mali dug nemobiliziranog vojnika iz poslednjeg rata. I to je zbilja bilo... dobro: dva orkestra iz dvije različite savremenosti i njihov međusobni dijalog... I to sam snimio, na koncertima u Milanu i Torinu. Na koncertu je, kažem, bilo lijepo; ali kad sam snimak donio kući i preslušao ga, pomislio sam – ko bi uz ovo pio. Niko! A onda, nekako u isto vrijeme, u Evropi su počeli da se otvaraju problemi s Ciganima: neka politika se odjednom sjetila da bi bilo zgodno tjerat’ Cigane! I vi onda prisustvujete budalaštinama koje prave zemlje od kojih tako nešto ne biste očekivali, Italija, pa Francuska, koja je primila i othranila onolike ruske, skandinavske pisce, španske slikare?! Svi koji su nekad odnekud bježali, bježali su u Francusku. I po drugim zemljama isto: u Mađarskoj im pale kuće, biju ih u Srbiji... To je zbilja postalo nesnosno. Znate li da je Hitler, tokom Drugog svjetskog rata, proporcionalno gledano, istrijebio više Cigana nego Jevreja?
I to niko ne spominje.
Niko! E, a sad zamislite da Jevreji trpe to što trpe Cigani! Nezamislivo, jel’...? I onda nisam mogao da odolim i odlučio sam da napravim ploču koja bi nas samo podsjetila na to da su Cigani zapravo talenat ovoga svijeta, da su našoj civilizaciji ostavili toliko radosti... Jedan sam od bezbrojnih kompozitora – velikih, malih, kakvih hoćete – koji su impresionirani njihovim darom. Otuda toliki gosti na ploči, od Džipsi Kingsa pa do Gogol Bordela, koji su valjda posljednje velike ciganske zvijezde. Šampanjac za Cigane je moja prva ploča koja nije nimalo koherentna; na njoj su jake ličnosti, jaki umjetnici. Naprosto, bilo mi je stalo da ih sve stavim na jedno mjesto kako bi nas ta mala muzika podsjetila da su Cigani bili i Čarli Čaplin i Majka Tereza i Elvis Prisli...
Kažete – "Cigani"...
Njihov sam, pa mogu da kažem "Cigani". Vjerovatno neko ko je sa strane to ne bi smio. Evo možemo govoriti "Rom", da nekoga ne uvrijedimo... Ali moji su, možemo se samo zbuniti ako kažem "Rom".
Dobroto smo razjasnili... Šampanjac za Cigane jedaklenastao iz nekakve solidarnosti s Romima?
Kao i Šljivovica, prvi dio ploče Alkohol, i Šampanjac je ploča da se uz nju pije i da se pleše. Kada pomislim na sudbinu muzike s Alkohola, vidim žene kako igraju na stolu i sretne Cigane koji dobijaju veliki bakšiš...
I gde se izgubila romantika?
Šampanjac je zbilja bio zamišljen kao romantična ploča. Ali, ako ćemo pošteno, mi i nemamo neku romantičnu ideju o šampanjcu. Evo, pogledajte omot ploče: tako mi zamišljamo šampanjac. Kod nas se i šampanjac pije kô i rakija, dok se ne usereš. Nije to ono da zagrljeni popijete čašu-dvije dok gledate zalazak sunca, ne... Možda negdje drugdje. Kod nas na Balkanu to je piće koje piju oni koji mogu to da si priušte i koji, brate, vole da ih svi vide kako to rade. Pa stotinu puta sam šampanjac pio na taj način...
Kako?
Ooo, dok smo u Bratušu radili Čolinu ploču Malo pojačaj radio, toliko smo se posipali šampanjcem i vinom da je na kraju i vlasnik kafane u Bratušu donio šlauf s vodom jer nije mogao da nas gleda kako prosipamo toliko dobrog pića. I... tako da sam zaboravio Tri pisma.
Kako ste zaboravili?
Lijepo: uzmem i zaboravim! Ionako mi ni do čega pretjerano nije stalo. Pored toga, vjerujem da sam još mlad da objavljujem ozbiljne stvari.
Šta su za vas ozbiljne stvari?
Porudžbine koje imam svake godine – liturgije, kvarteti, koncerti... Možda mi je i rano da to objavljujem, a možda bi me i neko ozbiljno shvatio. Neko ko dolazi iz ozbiljne kulture vjerovatno bi se morao stotinu puta izvinjavat’ što pravi ploču koja se zoveAlkohol; ali pošto ja dolazim iz kulture u kojoj je muzika oduvijek bila samo da se uz nju pije, nemam taj problem. Znate, mi i nemamo tradiciju druge muzike.
Nemamo, recimo, klasičnu muziku. U vrijeme Monteverdija i prve opere, ovdje su se još uvijek svirale gusle, instrument s jednom žicom, uz koje je navodno još Homer govorio Ilijadu i Odiseju. Ja volim naš folklor jer je kao Frankenštajn na prozaku... Bojim se da ću reć’ nešto blasfemično, ali u našem folkloru nema mnogo toga originalnog. Okruženi smo velikim muzikama: mađarskom, albanskom, italijanskom, bugarskom, rumunskom, grčkom, i naša muzika je uglavnom frankenštajn tih različitih utjecaja, ali ja volim što sam tu rođen i što kao kompozitor dolazim s te strašne i jedinstvene direktne granice između katolika, pravoslavaca i muslimana. Naravno, svak’ bi volio da dolazi iz velike kulture, ali ja eto dolazim iz male... Nekada sam mislio da je to nenadoknadiv hendikep, danas više to ne mislim.
Šta ostavljate kulturi iz koje dolazite?
U istoriji muzike, metod vam je uvijek isti, od Stravinskog do Bartoka, od Geršvina do Lenona i Makartnija – podsvjesno drpate iz tradicije nošeni nekim pervertiranim robinhudovskim instinktom. I nadate se da će od vas da kradu više nego što ste sami krali od drugih. Umjetnici su kleptomani. Jer, šta radite? Kradete od života i pravite nekakav koncentrat koji nije ništa što je ovom svijetu neophodno; ali što kaže Babo u filmu Sjećaš li seDoli Bel: "To ti je kao so – može i bez nje, ali je malo bljutavo."
Imate li utisak da tu vašu "krađupublika u Milanu ili u Parizu bolje prihvata i više ceni negorecimopublika u Beogradu ili SkopljuOvi naši kažu – to smo već negde čulipoznato nam je...
Nikada nisam ni imao ambiciju da se svima sviđam... Vjerujem da bi neki volili da je neko drugi njihov najpriznatiji i najpoznatiji kompozitor, ali šta mogu – nije. Ja sam taj... E sad, kao što izmišljam državu u kojoj živim, tako izmišljam i folklor koji me gura dalje. A kako je u našoj tradiciji da se od dva stara džempera plete jedan novi, tako ćete u mojoj muzici uvijek naći i nešto od stare vune.
Zašto mislite da bi "nekivoleli da je neko drugi "njihovnajpriznatiji kompozitor?
Ne znam... ko bi, ba, o tome razmišljô?!
Zaista nikada o tome niste razmišljali?
Nisam... Kada čovjek odluči da se u ovo upusti, to vam je kao kad sjednete na bicikl: vrtiš pedale, pedalaš, pedalaš... nema druge. Već sam se dovoljno najeo slave, ta mi vrsta ljubavi više nije potrebna. Računam da ću možda imati sreće da napišem još nešto pristojno, da se ne sramotim od djece jednoga dana. A sve to... Nikada nisam ni bio neko koga hvale. Ne pamtim nijednu ploču Bijelog dugmeta koja je imala dobre recenzije. A onda, nakon trideset godina, zakažete koncert i, kao za inat, u Beogradu se proda 148.000 ulaznica, u Zagrebu 75.000, u Sarajevu isto.
Kada sam prije nekoliko godina pao s višnje i povrijedio kičmu, na neki način bilo je i lijepo. Toliko je prijatelja došlo u bolnicu da me posjeti. Sarajlije koje se nisu vidjele godinama vidjeli su se kod mene u Urgentnom. Prijatelji vlasnici kafana su slali čorbe, ko je pekao kolače slao je i meni. Čak su Karađorđevići poslali korpu voća. Jedino se nije javio ministar za kulturu Srbije. Ili bilo koji ministar kulture iz bivše Jugoslavije. Za razliku od njih, francuska ministarka je poslala telegram. I bilo je fino: kao da prisustvujete generalnoj probi vlastite sahrane. Imate slomljenu kičmu, ležite, ne pomijerate se, a svi prijatelji tu. Nekako dirljivo, jel’?
Ipak vam je malo krivo zbog ministarapriznajte.
Ne, ne, nije... Ja sam najgori supkulturni proizvod komunizma, pa i ne spadam u sferu interesovanja ministra za kulturu. Vjerovatno jedino Francuskinja i zna da je većina značajnih stvari u umjetnosti XX vijeka došla iz supkulture.
Kakva je to pozicijaNedavno ste reklinisam ni Srbinni Hrvatni Bosanac...
Ja sam naš! Ne znam kako se to drugačije zove. Osim kao naš, drugačije ne bih mogao da se lociram na tako malom teritoriju... Uz to, ja sam Sarajlija.
Šta to znači?
To je naravno pomalo i dijagnoza. Liječeni Sarajlija. Kada sam u Sarajevu, vidim tika-taka, zakuca srce... Mislim, teško je naći nekoga ko je toliko Sarajlija koliko sam ja... Odrastao sam tamo gdje Sarajlija raste: sa djecom koja nose iftar u školu i, da se od njih ne bih razlikovao, nosio sam sendvič. Na Ramazan, kada se iftari, kao i sva djeca iz mog razreda, gledali smo kroz prozor i čekali da se na džamiji upale kandilji, i onda svak’ izvadi svoj sendvič i jedemo...
Teško je objasniti zašto je čovjek vezan za mjesto u kojem je rođen. Ali imam kuće i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Moja domovina je između ta tri grada.
Vraćen vam je stan u Sarajevu?
Jeste. Ko se bio uselio, iselio se. Ali u Sarajevu ne mogu da se organizujem da radim; nemam to što imam ovdje. Ne mogu radit’ ni u Parizu...
Zašto?
Vidio sam kada sam pisao muziku za Kraljicu Margo: jednostavno ne ide. Bio sam uzeo trojicu francuskih asistenata... Normalan svijet pleše na ritmove – jedan-dva, jedan-dva, tri do četiri; kod nas je to komplikovanije: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, pa jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet... U to vrijeme sam dosta eksperimentisao s tim neparnim ritmovima u orkestracijama, i vidio da tim jadnim Francuzima od toga nešto škljoca u glavi. Kako da prebroji s devet na jedan? I kažem sebi: hajde ti kući, pa radi tamo gdje to razumiju, gdje je to prirodno... Najbolje radim u Beogradu, ovdje sam okružen ljudima. Dolazim iz rokenrola i nisam navikao da radim sam. Moju mašinu pokreće gužva.
S koliko ljudi trenutno sarađujete?
Imam dvojicu asistenata. Inače, bude tu po pet-šest njih, različitih profila: od orkestratora, programera, tehničara... Kroz ovu kuću je prošlo puno svijeta. Neki od njih su danas akademici.
Isidora Žebeljan?
Naravno. Pregurali smo pola rata zajedno. Isidora je kompozitor, možda najbolji u svojoj generaciji koga Srbi imaju. Ona je radila neke od najboljih orkestracija koje i danas sviram. Čujem i da neki moj bivši tehničar sad piše doktorat. I to nije čudno: ovdje se već petnaest godina prave dobre stvari. Svašta smo radili: pravili ploče, držali predavanja na akademijama u Barseloni, u Amsterdamu...
Ma koliko se trudiliipak niste uspeli da pobegnete od škole?
Svojevremeno sam zaista jedva pobjegao od sudbine da u nekoj sarajevskoj gimnaziji predajem filozofiju; ili marksizam. I tu me bog pogledao. Na četvrtoj godini sam postao zvijezda. Pored toga što nisam ostao bogalj kada sam pao s višnje, to mi je možda najveća sreća u životu. Neka sadaka, kako se kaže u Sarajevu... Iako sam imao perioda kada sam držao predavanja na muzičkim i filmskim akademijama po Evropi, iako to nije nešto što volim, mada... Vidim da odjednom postoji neka znatiželja velikih kultura prema malim. Ne samo u muzici, već i u literaturi, filmu, kuhinji... Možda prvi put u istoriji male kulture imaju ovako veliki uticaj na velike kulture.
Zaista ste tako skromni?
Na šta bi ličilo da se još i kurčim? Razmetljivost bilo koje vrste kod drugih me je uvijek odbijala. Radim kao sav normalan svijet. Moje radno vrijeme je od pola devet do pola pet. Ne mislim da je to što se neko bavi umjetnošću bogzna šta. Zanimanje kao i svako drugo. Kada pogledate biografije umjetnika, vidjećete da je svaki od njih radio minimum osam sati, dakle kao sav normalan svijet.... I pisci i slikari i kompozitori... Možda samo nije dobro što posljednjih dvadeset godina ne čitam kao ranije. A i to je konvencija. Mislim, čitanje.
Dobrošta čitate?
S vremena na vrijeme čitam kvantnu fiziku. To me nekako... valjda zato što nikada ne razumijem do kraja. A nemam ni potrebu da razumijem. Podsjeća me na predavanja iz ontologije koja sam slušao na fakultetu; predavao je Abdulah Šarčević, s nekakvim očima kao u Hegela. Predavao je dva semestra Plotina i dva semestra Marksa, nisam se udubljivao da razumijem o čemu govori, samo sam slušao melodiju riječi. Na kraju, do danas, kao i kod većine stvari koje su se očešale o mene, od svega i nije ostao tekst, nego melodija. Tako da... Jebiga, ima stvari koje ne moram da znam. Sve što ne znam zna, recimo, Isidora. Ili Nino, koji je sada moj prvi asistent, s kojim razvijam ideje. Naučio sam da svoje neznanje razumijem kao neki oblik znanja. I to mi daje slobodu da se komotnije odnosim prema onim strahotama znanja.
Šta je za vas strašno u muzici?
Znate kako danas ljudi prave muziku? Moj kompjuter i ja, kao dva masona, sjedimo i pravimo muziku.
Kako vi radite?
Nastojim da od toga što radim ne tražim da bude nikakav genijalni eksces, nego da liči na život. Promiču krajolici, pijete kafu, slušate priče – od toga se sastoje i život i muzika. Šampanjac je jedna putujuća ploča, napravljena između Rio de Žaneira, Irske, juga Francuske i Bukurešta. Sjedio sam s genijalnim Ciganima i svirao muziku, jeo, pio i slušao njihove priče. Koliko priča! Na primjer, preci Džipsi Kingsa su bježeći od Franka iz Katalonije stigli na jug Francuske. Da su ih tada Francuzi izbacili, kao što danas izbacuju Cigane, bila bi to šteta ne samo za Francusku. Zamislite da su izbacili Đanga Rajnharta!
Stefan Ešer, francuska zvijezda a švajcarski Ciganin, pričao mi je kako je kasno saznao da je Ciganin. Naime, politika Švajcarske je šezdesetih godina bila da oduzima cigansku djecu i stavlja ih u porodice Švajcaraca. Njegovi su, da bi sačuvali djecu, krili da su Cigani. Ali jednu noć su se njegov otac i ujak napili i odjednom počeli da govore romski. Tada je Stefan već imao šesnaest godina.
Onda, želio sam da imam debitanta na ploči, i išao sam u Irsku da radim sa Selinom O’Liri. Na snimanju je uvijek tu bio neko od njene familije, tetke, babe. Pomislio sam: "Brega, nije valjda tvoja reputacija stigla i do irske selendre?!" Jednom sam rekao tetkama da sutra snimamo i da nema potrebe da se muče i dolaze, a onda me jedna od njih odvela na stranu i objasnila da irske Ciganke dok se ne udaju nikada ne ostaju same s muškarcima. Ko bi to pomislio! Prilično arapski, jel’?
Zatim, putovao sam u Bukurešt da se vidim s tim genijalnim samoubicom i najvećom "manele" zvijezdom u Rumuniji, Ciganinom Florinom Salamom. Imali smo zakazan sastanak za deset uveče. U Bukurešt sam doputovao u pet po podne, i odmah kad sam stigao pitam za njega. Još spava, kažu mi. Onda smo se našli u dogovoreno vrijeme, upoznali se, i nakon tog prvog sastanka Florin je u ponoć imao nastup. Kafana je bila tol’ko puna da su žene sjedile muškarcima u krilu, a Florin je pjevao u oblaku para! Nikada tako nešto nisam vidio. To ludilo je trajalo do sedam ujutro. Više nisam mogao i vratio sam se u hotel, a Florin je ostao da pjeva. Sljedećeg dana, negdje oko jedan sat, probudim se i čujem istu muziku u ušima. Šta je ovo, jebote!? Fatamorgana? Ništa: Florin je uzeo sobu u mom hotelu, doveo društvo i nastavio da pjeva.
"Halo, ba?!", pozvao sam njegovog menadžera. "Došao sam da radim..."
"Evo, evo, sad ću ga otjerat’ na spavanje!", obećao je.
Iste noći smo, kao, krenuli da radimo, ali – džaba! Napijali smo se tako dva, tri dana, otišao, i naredne sedmice vratio se opet u Bukurešt; tek tada smo počeli kako treba. Ali znate kako je s Ciganima? Ima tu neki redoslijed dok stignemo do muzike.
Zašto?
Prava je sreća da moji CD-ovi nemaju miris; svi bi smrdili na ciganske kuhinje. Tamo su uglavnom snimani.
Kako to?
Tako! Dođem s malom pokretnom opremom i sviramo... Kao što smo radili u Rio de Žaneiru, jer Judžin Hac iz Gogol Bordela sada tamo živi. U Riju postoji velika ciganska zajednica. Snimali smo u kući njegovog prijatelja Ciganina koji je porijeklom s Balkana ali već deseto koljeno živi u Brazilu... Jedino što im je ostalo iz starog kraja je to što prave sarme za Božić. U toj kući je smješten "Gypsy Recording Studio", koji je u prostoriji toliko maloj da u nju ne bismo mogli ni da uđemo da je kojim slučajem neko od nas bio imalo deblji...
Radim na starinski način, na koji odavno više niko ne radi: od prve ideje kreće putovanje, čiji smisao, kao i kod svakog dobrog putovanja, nije samo u tome da se stigne tamo kud se naumilo, već je smisao najviše u putovanju samom... Liči na život, jel’? Tako ja zamišljam da se pravi muzika.
Imali ste sreću da radite posao koji volite.
... A od toga što volim mogu još i da živim. Malo li je?! Čovjek u stvari i ne bi trebalo da radi dok je u svojim najboljim godinama – između dvadeset pete i četrdesete. A onda, kada bi morao već biti u penziji, dakle iza četrdesete, da počne da radi. Ako se napravi neki novi humaniji politički sistem, u njega bi možda mogla biti ugrađena i ova moja mala teorija... Meni se to dogodilo.
Ali radili ste i pre svoje četrdesetePako je pravio one silne ploče?
Koje silne ploče? Cijela karijera Dugmeta je stotinu pjesama. Toliko neki napišu godišnje. Porez je, u to doba, bio devedeset procenata; u stvari, nakon što ti odbiju 55 posto, na onih preostalih 45 posto bio je progresivni porez od 90 posto. Tako da nisam puno radio. Bilo je glupo raditi samo za porez. Zato sam svake dvije-tri godine pravio novu ploču i turneju. Tek kada je krenuo rat, poslije moje četrdesete, počeo sam ozbiljno da radim, jer sam morao. I eto, ispalo je zgodno: za pare radim samo ono što bih volio da radim i besplatno. I više ne pišem tužnu muziku. Ne sjećam se kada sam posljednji put napisao nešto tužno.
Nema više ni ljubavnih pesama.
Nema! Više ne pišem ni ljubavne pjesme, niti pišem na srpskohrvatskom jeziku.
Zašto?
Jer taj jezik više ne postoji... Ne doživljavam ja to kao lični gubitak, istorija ide dalje... Ali, zato pišem na romskom. Moja opera Karmen sa srećnim krajem je na ciganskom... To je divan jezik, lako se rimuje.
Kako ste naučili romski?
Ne, ne... Ljuan Koka, jedan pametan i obrazovan Rom, prevodi mi – tako pišem. Romski me uvijek vrati na početak, u vrijeme kada sam više mislio o jeziku, a manje o smislu. Pored ciganskog, izmislio sam i neki svoj jezik na kome pišem.
Na tom vašem izmišljenom jeziku je svojevremeno Dušan Prelević otpjevao Ružica si bila sada više nisi?
Da... Poslažem suglasnike onamo gdje mi odgovara, samoglasnike isto, i eto – izmišljeni jezik; na njemu pišem. A romski... kad bolje pogledaš, jedina moderna muzika na ovim prostorima zapravo je ciganska; sve ostalo, uključujući i većinu Bijelog dugmeta, zvuči danas provincijalno. Objektivno, kada pogledate unatrag, vidjećete da u našoj muzici, izuzev onoga što je bilo oslonjeno na folklor, i nema bogzna šta. Sve smrdi na isto – na provinciju.
I Azra?
Kod Džonija Štulića imate nekoliko upečatljivih pjesama koje su izašle iz folklora. Džoni... Jednom me je zvao telefonom. Da napravimo bend. "Sviraćeš bas", kaže. "A ko će svirat’ gitaru?", pitam. "Ja!" I njemu je to bilo smiješno, jer je i sam znao da ne zna da svira... Ali volio sam ga jer je imao tu vatru koju rijetki imaju. Negdje 1983. došao je u Sarajevo da mu produciram ploču. A to je bio malo problem. Mi smo jako različiti: za razliku od njega koji ne baca ništa, ja puno toga bacam; Džoni objavi sve. Zamislite saradnju dvojice od kojih je jedan u tim stvarima rasipan, a drugi škrt! Pobacao sam devedeset procenata onoga što je bio donio; onih preostalih deset posto su zbilja bili biseri... A ja sam htio da produciram ploču na kojoj će sve Džonijeve pjesme biti biseri, jer Džoni Štulić na albumu mora imat’ sve dobre pjesme, to je prirodno... Džoni je jedan od rijetkih ljudi s integritetom. Sredinom devedesetih, kad je u Beogradu radio na knjizi, igrali smo redovno fudbal... I žao mi je, znate... što ga više ne viđam. Stalno zamišljam da, kada sviram u Holandiji, stoji negdje u dnu sale, sluša, ali neće da se javi zato što je, recimo... oćelavio; ili ima neki drugi glupi razlog koji niko ne bi mogao razumijet’. Nemoguće je da sviram u Amsterdamu a da Džoni ne dođe na moj koncert, jel’? Eto, volio bih... Gdje smo stali?
Kod romske muzike.
Ah, da... Zašto su jedino Cigani moderni? Zato što moraju da prežive i prehrane djecu od te muzike koja je jedan eklektični džumbus u kome je sve moguće, kao u nekom satarašu, i turska melodija na špansku harmoniju sa arapskim ritmom... sve! Oni su oduvijek bili moje prirodno društvo. I ova ploča je zapravo zdravica njihovom talentu, zdravica tom neobjašnjivom talentu, tom daru koji se ne može imitirati... Ponekad, ako niste Ciganin, možete imati problem jer je njihov sistem vrijednosti malo komplikovaniji, nije ga lako razumjet’.
Šta ne razumeteNe uspeva vam da ih držite pod kontrolom ili...
Cigani imaju ideju o slobodi od koje smo se odavno odvikli. Naprosto, postoji tačka u kojoj naši moderni prioriteti više ne važe. Što nama drugima može djelovat’ necivilizovano. Moj trubač iz Niša, recimo, koji više ne svira sa mnom, a koga sam zbilja jako volio, i kao trubača i kao osobu...
Zbog čega više ne radi sa vama?
Igrao je glavnu ulogu u mojoj operi Karmen; imali smo zakazanu premijeru u Koreji, u Seulu, ali on se nije pojavio na beogradskom aerodromu. Presjedali smo u Parizu, i meni zvoni telefon: "Brego, imam problema sas ženu!" Sreća da se dugo leti do Seula, tako da je drugi trubač, dok smo letjeli, spremio ulogu i uskočio na njegovo mjesto.
I tako ste prekinuli?
Poštujem svačije prioritete, pogotovo one koji uključuju ženu. Nije lako biti Rom... Po zakonu, dijete moraju upisat’ u osnovnu školu, i oni ih upisuju. Ali, budući da u to društvo dotjerane čiste djece dolazi iz kartonske kuće, iz sirotinje, mali Rom se ne uklapa.... Najjednostavniji i najlakši način da se društvo o njemu pobrine jeste da ga smjesti u odjeljenje djece sa specijalnim potrebama. To se romskoj djeci često dešava. E, od tog trenutka kada vas proglase za dijete s posebnim potrebama, od tog momenta više ne postoji nikakav most koji bi vas, kao dijete s posebnim potrebama, vratio u normalnu školu; tu ostajete. Time je i izbor vašeg zanimanja sužen. Ali, bez obzira na to kol’ko su razreda završili, pišu li malim ili velikim slovima, od tih ljudi sam mnogo naučio. Nekako, život mi ih je darovao....
Šta ste naučili?
... Da ne važi gravitacija. Sve što hoda može i da roni i da leti... Da u akordu nema obavezne ili blasfemične note... Sve može jer... eto tako! Volim tu bahatost – slobodan sam! Svirat’ molsku notu u duru ili obratno – što da ne. Zato i koriste malo harmonije. Ionako sam uvijek mislio da je harmonija okov za muziku, da je sputava; e, i oni razmišljaju na taj način. Melodija i ritam – to je muzika! Ali, nije samo to.
Nego?
Oni su narod koji se voli na lijep, starinski način. Te ciganske porodice... Kada odeš kod njih u kuću... Sjećam se kada me je Šaban Bajramović pozvao u Niš: "Dođi da jedemo ciganjsko janje..." Sto puta sam jeo janje, sto puta su ga pekli, ali sam, eto, zapamtio to Šabanovo, cigansko... Onda ta potreba da svaka i najsiromašnija kuća bude dvorac, pa ta njihova, danas tako moderna ideja, koju zapravo dugujemo Ciganima, da se živi danas; ne juče, ne sutra, nego danas – ako uopšte hoćemo da budemo sretni, i da svaki dan bude vrijedan da se obilježi kao izuzetan.
Album Alkohol posvetili ste roditeljima.
Neko će, kontam, pomislit’: evo, ovaj idiot sad propagira alkohol. A odrastao sam u kući traumatiziranoj alkoholom. Ja ne pijem. Jedino mjesto na kome pijem je pozornica... I ima tu, na tom albumu, jedna mala priča koju sam o tome napisao...
Mislim da očevi nisu neophodni u životu; ne zna se čemu tačno služe... Danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao bit’ i neki model.
Kakav je vaš otac bio model?
Dobar! Na nesreću, bio je alkoholičar, zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet... Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je neko sa kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. I kada umre, vi zapravo krenete da provjeravate svoj odnos sa njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca... Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu.
Zašto?
Eto, nije htio... Kada dođete kod njega morate da razgovarate – nema televizora. Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane; ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku. Sjećam se, jednom sam, vraćajući se sa neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se ni mogao najavit’ jer nije imao telefon. Već je bio pao mrak. Prišao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjeva. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, sa tim svojim seljacima, svirao violinu... Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamislit’... A vidim da i moje djevojčice imaju tu žicu.
Koju?
Vole da su same. Doduše, ima ih puno pa su same na gomili. Gledam ih kako su sretne na Jahorini, kada padne veliki snijeg. "Samo da nas zaveje, da nam niko ne dolazi", čujem ih kad govore. "I da mi nigdje ne idemo." "A ako nestane namirnica?" "Nema veze, otvorićemo sardinu..." Sjede tako satima i same se igraju...
Kada razmišljam o ocu, volio bih da umrem kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa... U tom svom selu. Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca.
Ranije ste pričali da ste nasledili očev vinogradi da ste pravili vino?
Naslijedio sam vinograd, ali nisam imao kada da pravim vino; dobijao sam ga od rođaka koji su se jedno vrijeme brinuli o očevom vinogradu. Od tih hiljadu litara, stotinu je bila graševina, a ostatak ono domaće koje se siječe kiselom vodom. Seljaci su voljeli očevo vino... Kada je otac umro, dogovorio sam se sa rođakom da pazi na vinograd. Htio sam da nastavim. Zbog oca. Rođak je krenuo da radi i da mi šalje graševinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje. Njegova žena je pokušala da se ubije, bacila se pod voz, pa... Eto. Otišao sam u selo da vidim tu ženu. Voz joj je otkinuo ruku... Kao bivši student filozofije – gotovo profesor – krenuo sam da razgovaram o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala da se baci pod voz. Čovječe...!
O čemu ste razgovarali?
Ne znam... Govorio sam o djeci, o porodici... Sve to...
"Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do uveče i ništa ne stižem. Ništa ne stižem."
To je bilo sve što je rekla.
I, šta ćete onda uopšte govorit’ nekome ko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela da se ubije. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio da pobijem dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabavit’.
Zaista to misliteVratili biste se u to zagorsko selo?
Mogao bih, da, da... I ovdje u Beogradu sam na sličan način organizovan: imam svoju baštu, svoju boraniju, paradajz, šargarepu... riječju – skoro poljoprivredni proizvođač! Moj baštovan je Hercegovac, pa posadi i raštan. Evo, danas jedemo raštan. Direktno iz moje bašte! Tako je počeo i moj otac: na balkonu je sadio paradajz.
A majka?
Majka je umrla ranije, dok sam bio u vojsci. I ona je iz Hrvatske, iz Virovitice. Njeni Perišići su porijeklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio solunac i, posle Prvog svjetskog rata je u Slavoniji, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela: Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davat’ takva grozna imena selima. Kada je počeo Drugi svjetski rat, moj deda je otišao u partizane, a moju babu, dva ujaka, tetku i moju mamu odveli su u Jasenovac; na vratima logora su razmijenjeni za neke zarobljene Nijemce. Onda su stigli u Srbiju i moja baba je cijeli rat izdržavala djecu tako što je švercovala duvan iz Hercegovine. Iskakala je iz voza prije nego što uđe u željezničku stanicu Beograd.
Gde su se vaši roditelji sreli?
Posle rata, otac je ostao u vojnoj školi, u vojsci; tako su se našli u Virovitici. Kasnije, otac je dobio prvo zaposlenje u Sarajevu, u vojnoj školi, gdje je predavao balistiku. Kada su se razveli, preselio se s mojim mlađim bratom u Livno. Bio je tamo komandant kasarne.
Posle razvoda ste živeli s majkom?
S majkom sam ostao u Sarajevu, iako sam svakoga ljeta išao kod oca i brata u Livno. Kasnije se moj brat doselio kod mene u Sarajevo. Tu je studirao... A mama je bila... pomagala je stvari koje druge majke možda i ne bi. Recimo, kupila mi je prvu gitaru. Ne znam šta joj bi. U to vrijeme sam, kao dobar crtač, namjeravao da upišem umjetničku školu. Moja tetka je radila u domu zdravlja na sistematskim pregledima i moglo joj se vjerovati kad je mami rekla: "Bogami, sestro, otamo ti dolaze samo pederi." Zbog toga me nije pustila u umjetničku školu. Iako smo živjeli skromno, moja majka je imala visoke uzore: uvijek joj se, recimo, sviđalo kako se oblači Jovanka Broz i nosila je punđu kao ona.
I vama se sviđalo kako se oblači TitoU onom dugačkom kožnom mantilu u kome ste snimili spot za Lipe cvatu kao da ste hteli da izgledate kao Augustinčićev Josip Broz u Kumrovcu!
Malo komunističkog kiča. To me zabavljalo. Ali Broz je bio neobičan bravar. Istorija ne zna za velikog političara iz malog naroda. Politika je sila i vel’ki političari dolaze iz vel’kih sila. Tito je bio jedinstvena pojava u istoriji. Kada samo pomislite da Hruščov, po nekoj groznoj oluji, tajno leti nekim malim avionom na Brione da pita Tita može li uć’ u Budimpeštu...
Jugoslovenski ambasador u Sovjetskom SavezuVeljko Mićunovićpisao je u svojim memoarima kako je Hruščov od Tita te noći tražio da mu obeća da neće osuditi ulazak sovjetskih tenkova u Budimpeštu.
Možete li zamislit’ da Putin dolazi kod nas na Balkan da čuje mišljenje nekoga od naših predsjednika? O Titu morate mislit’ s poštovanjem. Evo, pogledajte Milovana Đilasa! Sjećam se kada je na Zapadu objavljena Đilasova knjiga o Titu, bio sam u Americi. Kupio sam je i čitao tokom leta do Jugoslavije. Na kraju, valjda od straha od policije koji smo svi imali kao implant u mozgu, ostavio sam je u avionu. Hej, a to je 1980! Milovan Đilas, koji je bio istinski disident, o Titu je pisao pošteno, bez ogorčenosti i srdžbe... Više puta sam govorio o tome kako sam, na novogodišnjem koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – ‘76. ili ‘77. – vidio Tita skoro izbliza: ta histerija, ta erotika kada se pojavio! Mogao se čut’ neki konstantni, prigušeni vrisak balerina i članica hora koje su, čekajući da izađu na binu, stajale iza zavjese dok smo mi bili na pozornici. Doduše, samo desetak sekundi, jer je Titu to bilo preglasno i odmah su nas svukli sa bine.
I sami ste osetili nešto slično kada ste stajali na bini?
Sjećam se jedne budalaštine, odmah nakon Hajdučke česme, s Markom Jankovićem sam imao zakazan intervju na Studiju B. Peli smo se do studija...
"Trebalo je da ih povedeš na Skupštinu!", rekao mi je Marko iznenada.
"Koga, ba?!"
"Sve ove s Hajdučke česme."
"Šta je tebi?", smijao sam se.
Svi su bili tako blizu, naelektrisani i vjerovatno je to Marku izgledalo... nekako – sve je moguće! E, a sad zamislite šta je ta moja jadna mala moć u odnosu na njih. Na tog Tempa, recimo, sa kojim sam, u Reževićima, pjevao Padajsilo i nepravdo! Za posljednju ploču Dugmeta.
Šta vam je to trebalo?
Eh, znate... svako šalje signale i reaguje na vrijeme u kome živi... Bili su to opasni frajeri.
Ko?
Tito, Tempo... Svaki od njih! Pa, taj susret sa Tempom...! Takve događaje čovjek u životu ne može predvidit’. Kao, na primjer, da sjedite sa Džipsi Kingsima koji, iz čista mira, počinju pjevat’ vašu muziku i ona odjednom postaje rumba katalan. Sjedio sam i pjevao s frajerom koji je pobunio i digao na noge pola Jugoslavije – Bosnu, Makedoniju, Kosovo, pola Albanije... Bio je kao neki divlji pas koga, uprkos svemu, ne možete ne cijenit’. Valjalo je sa tim teretom zaspat’, jel’?
Negdje prije petog oktobra, pozvao sam Zorana Đinđića i zatražio da sa njima izađem na binu, da otpjevam Tajnu vezu. Bio je to onaj veliki miting, kada je Milošević pokrao izbore, miting na kome se prvi put pojavio Vojislav Koštunica. U podne sam govorio studentima, o tome kako sam imao najveću čast da budem predsjednik bokserskog kluba "Željezničar" u Sarajevu. Boks je sport u kojem se borci gledaju u oči i po strogim pravilima razmijenjuju udarce, i govorio sam o pravilima koja je neko prekršio u trenutku kada su nam pravila najviše trebala; a uveče sam na bini pjevôTajnu vezu. I, vratim se kući, pogasim svjetla... Koji je tebi kurac, pitam se, šta ti je sve ovo trebalo?! Ovdje su ljudi nestajali... E, i sada, možete zamislit’ tog ludaka, tog Tempa koji je pobunjivao redom, koga su jurile sve policije, Gestapo... Kako li je taj mogao zaspat’, kada ja tako dršćem od tog svog malog naleta hrabrosti?! Kada sve to vidite, zaključite – pa, oni su morali pobijedit’! Svi koji su u stanju da pritiskaju u jednu tačku bez obzira na posledice, u bilo čemu, moraju pobjediti... Da nije bilo poslednjeg rata, vjerovatno nikada ni ja svoju tačku ne bih tako čvrsto pritiskao. Doduše, bilo je to više iz nužde. Možda sam zato tada tako pritisnuo samo tu jednu tačku...
Iz današnje perspektivemislite da je bila privilegija odrastati i živeti u SFRJ?
Objektivno, socijalizam je bio dobar period u istoriji naših naroda. Jer, kroz istoriju, znali smo samo za gore... Čovjek bi mogô zaključit’ da smo predodređeni da nam bude samo gore, jel’? Za razliku od onih koji su kasnije došli, živio sam u zemlji i vremenu u kome se znalo šta je lijevo, šta desno. To je odavno nestalo u svijetu. To lijevo i desno. Imate samo gore i dolje. Cijeli današnji svijet je takav: postoje smo oni koji su gore i oni koji su dole.
Gde ste vi?
Lijevo. Ne mogu da zamislim čovjeka koji bi danas bio desno. Kakav je to čovjek koji je protiv slobode, jednakosti, pravde? Kako to? Pa, i Isus bi bio lijevo. Gdje biste ga drugo mogli stavit’?!
Pisac Duško Kovačević je jednom rekao da je Arsen Dedić svojim pesmama pravio jugoslovenski emocionalni pasoš njegove generacijeKažu da jeu tom smisluBijelo dugme još i više.
Bijelo dugme jes’ bila jugoslavenska grupa. Kada smo se ono ponovo okupili, činilo mi se da smo napravili neku metaforu, ne samo koncert. Ljudi su odjednom ponovo osjetili potrebu da budu zajedno, i to više nije imalo veze ni sa Bijelim dugmetom, ni sa Srbima, sa Hrvatima, Muslimanima. Stizali su iz Amerike, Kanade, Evrope, bivše Jugoslavije... Doplivali su uzvodno, kao lososi. Da budemo zajedno i da pjevamo stare pjesme. Kao da ništa nije bilo. Bilo mi je drago što sam napisao neke od tih pjesama...
Neke važne Dugmetove pesme napisao je Duško TrifunovićOn jerekli ste jednomcelu vašu generaciju obavezao da bude pismena.
Umro je prerano; veliko drvo je palo... Duško je bio bistro, radničko dijete koje ne pravi gluposti. Pjesnik je bio iz nužde, ne zbog toga što je bilo cool. Sjećate se njegove pjesme Teška industrija?
Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet
i odlazi na posao
uz put puši
uz put kašlje
uz put diše čisti zrak (...)
On je teška industrija
on je taj fundament.
Duško Trifunović jeste napisao neke od najljepših pjesama Bijelog dugmeta...
Koje svoje pesme volite?
Ima dobro napisanih pjesama, zbog toga ih ponekad povampirim... Hajde, glupo je da sam o tome govorim, ali sa ove distance znam kada je nešto dobro napisano. Čim smo sjeli da sviramo, vidio sam da to nekako ide samo od sebe; nisu nam bila neophodna nikakva ortopedska pomagala. Samo gitara i... Znate, čovjek se rodi s nekim talentom i taj talenat se ne razvija; razvija se ukus. A ukus pogubi većinu umjetnika. Nije lako usaglasit’ talenat sa ukusom koji se razvija i koji je s vremenom sve kritičniji prema onome što talenat proizvodi. Dosta dugo sam se nosio s tim problemom. Napisat’ pjesmu, punu rečenicu, razgolitit’ se... moj ukus mi to više nije dozvoljavao. Uostalom, moje ljubavne pjesme su uglavnom mala korespondencija sa nekim.... Tako, u malim slikama, fragmentima, crticama... Ljudi kažu: volim te, a ja... ne mogu... Osjećam da bi mi ispale plombe. Vjerovatno mi jezik kojim govorim nije dozvoljavao da se prema sebi odnosim striptizerski. I ne samo jezik...
Šta još?
Neke godine čovjeku ne dozvoljavaju da se izražava na taj način. U pitanju je, čini mi se, prirodan razvoj. Kao Bitlsi. Kada pogledate njihove prve pjesme – "Love me do", "She loves you, yeah, yeah, yeah" i neke gluparije, dok nisu došli do Bijelog albuma... Pa, bio sam četvrta godina filozofije kada sam pisao, recimo – "Bekrija sam cijelo selo viče, bekrija sam šta se koga tiče"... Dakle, hoću reć’ da je talenat ostao, a da mi se ukus razvijao. I sa tim živim. Mnogo ljudi koji se bave ovim poslom tokom godina najednom zablokiraju...
Imate li strah da ćete se jednom i sami zablokirati?
Već su mi se dogodile stvari koje ne možete ni zamislit’. Ko bi mogao zamislit’ da će mi život ovako izgledati?! Ako bih danas sa ovim stao, na šta bih se im’o žalit’? Šta?! Odlučim da sutra u pet i petnaest proglasim fajront i – gotovo! Prestanem vrtit’ pedale, bicikl padne i... Idem kući pješke.
Ne bi vam bilo žao da proglasite fajront?
Mislim da ne bi. Ne postoji ništa zbog čega bi mi bilo žao. A da li bi mi nedostajalo? Ne znam. Zbilja, poslije Bijelog dugmeta, ono što više nisam htio da radim bilo je sviranje koncerata. To penjanje na binu, uveličavanje svega, pretjerivanja... Ali, kada sam se vratio pod tim novim uslovima koji su meni prirodniji...
Šta vam je prirodnije?
Sjedim, sviram i uživam. Kako nisam neki pretjerano ekstrovertan tip – ja sam onaj što ugasi svjetla kada krenemo da se skidamo – to mi odgovara. Prvi put sam to shvatio kada sam dobio porudžbinu da pišem dva kvarteta. U Rimu sam prisustvovao izvođenju: četiri osobe sjede i sviraju. I to me je obrnulo naglavačke. Nema – ajmo svi oooo, i slične budalaštine; samo sjede i sviraju. I ne treba ništa više. Ljudi koji rade rasvetu upale svjetla na početku koncerta i odu kući; tako ostaje do kraja. Nastojim da moji današnji koncerti prođu na sličan način.
Panije baš da na koncertima samo sedite i svirate.
Ako biste me pitali "gdje bi ti, Brega, naveče", rekao bih vam da bih najradije otišô sa svojima da sviram. Zato se i obučem u bijelo. Kad bi se normalan čovjek tako obukao? Ali, svako ima način na koji obilježava vlastiti značajan trenutak. Neko puca u zrak, neko pije flašu vina od 1000 eura, neko pokloni prsten od staniola. Ja, eto, obučem to glupo odijelo, imam čašu viskija, okružen sam ljudima s kojima uživam. To je moj značajan trenutak. Onda, tu su uvijek neke žene ispred bine. Drugačije je kada žene plešu na ovo, a drugačije kada plešu na neku drugu muziku. Ovdje su nekako obavezne da budu seksi. Prethodna ploča je snimljena uživo jer moji trubači drugačije sviraju kada su ispred njih žene... i igraju.
Mora da i sami u takvim situacijama svirate drugačije?
Ja tu više nisam važan. Važni su oni... Ali jes’, sve je drugačije. Uostalom, svako ko je pametan sve u životu počeo je zbog žena.
Ne pišete memoare?
Ne. Pisao sam dnevnike, ali su svi ostali u Sarajevu; nikada ih nisam pronašao. U ono doba je Bijelo dugme radilo jednom u dvije godine, pa sam imao vremena, mnogo putovao... Uđem u agenciju, ubodem mapu i pravim ture oko svijeta. Imalo je toga... Bio sam alpinista, predsjednik bokserskog kluba, pravio nakit, jedrio preko okeana... Dokon čovjek. Vodio sam dnevnike u kojima sam crtao, pisao kratke priče... Možda bi od toga danas moglo nešto i da se objavi. Razgovarao sam sa nekim izdavačima; bili su zainteresirani...
S kim ste razgovarali?
Imao sam velikog italijanskog izdavača koji me je pritiskao da napišem memoare. Hajde, pritiskaj me, rekao sam mu. Možda i upalim na pritisak. Gone me tako već dvije godine, dolazili, pozivali... Dopala im se moja priča o Ernestu Sabatu...
Od Ernesta Sabata stekoliko znamna poklon dobili njegovu knjigu O junacima i grobovima i...
Priča počinje na recepciji jednog hotela u Buenos Ajresu gde sam svirao koncert.
Dolazim u hotel, portir mi daje ključ i kaže: "Imam i jednu kovertu za vas." Otvorim je i vidim unutra moju omiljenu knjigu – Alehandra, mog omiljenog pisca, možda jednog od najvećih latinoameričkih pisaca, Ernesta Sabata. I to moje najomiljenije izdanje sa Borhesovim predgovorom. Otvorim knjigu, tražim od koga je, i nađem rukom pisano pismo koje kaže:
"Zahvaljujem Vam za prelepu muziku koja me je često spasla depresije. Žao mi je što sutra neću moći da dođem na Vaš koncert – slavim 94. rođendan i ne osećam se dovoljno snažnim za izlazak…" itd.
Potpis: Ernesto Sabato.
A evo pisma koje sam velikom čoveku napisao isto popodne:
"… Čim sam juče primio Vaše pismo upitao sam se. ‘Bože, da li je ovo znak?’
Vojsku sam služio u pješadiji, u kasarni blizu bugarske granice. Kao i sve kasarne u to vrijeme u Jugoslaviji, i ova je imala biblioteku. Bila je to velika kasarna s velikom bibliotekom, jer je pravilo bilo: po ne znam koliko knjiga na ne znam koliko vojnika i oficira. Iz biblioteke je, naravno, kao i sve kod nas, bilo pokradeno sve što valja. Kada sam ja došao da služim vojsku, u biblioteci su u praznim rafovima još bila samo sabrana djela Maršala Tita, sabrana djela Karla Marksa i Lenjina, od Dostojevskog su ostale samo dvije knjige Pisama, zatim bila je jedna knjiga Čehovljevih Kratkih priča, Gombrovičev Dnevnik, jedna knjiga Vargasa Ljose i…Alehandra Ernesta Sabata. Ja sam ukrao – Alehandru. Kad sam završio vojsku, jedina stvar koju sam zadržao bila je ta knjiga, to malo čudo koje mi se dogodilo u toj izgubljenoj godini života. I u civilu je Alehandra nastavila svoj život u mojoj biblioteci u Sarajevu. Često sam je pozajmljivao prijateljima.
Onda je u Sarajevu izbio rat. Kuću su mi opljačkali i – sa svim ostalim nestao je i jedini predmet koji sam ja ukrao: Vaša Alehandra.
Otada ne skupljam knjige. Život je dovoljno dug da se dvaput iznova započne, ali nije dovoljno dug da se dvaput napravi biblioteka. Ali... Da li je ovo ipak znak, Bože?"
Dakleništa od memoara?
Fizički je neizvodljivo... A zbilja bih volio. Tako, neki mali format... kratke priče sa elipsama. Evo juče sam imao i srpskog izdavača kome sam rekao da me pritiska. Može bit’. Ovih dana ću mu poslat’ monodramu koju sam prošle godine napisao; poručila mi je bazilika Sen Deni u Parizu za godišnjicu kralja Anrija IV. U ovim godinama već sve se ima: uvod, zaplet, peripetija, rasplet... Te elipse koje su se davno otvorile počinju da se zatvaraju. Eto, moglo bi se desit’...
Na kom jeziku ćete napisati tu knjigu?
Za tu priliku bi se možda mogô i vratit’... Na kom? Pa, na srpskohrvatskom, jel’? Na onom istom svom nepostojećem jeziku.