24. pro 2012.



Intervju/Aleksandar Hemon: Književnost se zasniva na suverenosti pojedinca



Boro Kontić: Ovih sam dana prolazio pored tvog, nekadašnjeg, sarajevskog dvorišta. A tamo, ispred petospratne zgrade, u malom vrtu (breze, jele i borovi…) još uvijek sačuvana limena tabla na kojoj piše „88 ruža za druga Tita“. Tabla je preostala (preživjela) iz vremena kada si bio mlad. Koje se polje asocijacija otvara pred tobom kada ti spominjem ovu činjenicu?
Aleksandar Hemon: Ima još jedna tabla u tom vrtu, tačno ispred mog ulaza, koja također tu stoji već dvadeset sedam godina i koja kaže: “Učimo sebe i mlađe da njeguju djelić prirode”. Mene obuzme toplina kad na te table pomislim. Taj natpis o djeliću prirode je praktično poezija, pošto se taj koji je to sročio ukazuje kao prepoznatljiv, neoromantičan senzibilitet – kao neko ko je već počeo da stari prije dvadeset sedam godina, kao neko kome je uvijek nedostajala priroda, ali ko se pomirio sa činjenicom da se išta može sačuvati samo u djelićima i patetičnim fragmentima, kao neko ko je dovoljno tvrdoglav da istu stvar uči sebe i mlađe već dvadeset sedam godina, iako ne samo da je očigledno da niko ništa nije naučio nego su se svijet i grad i komšiluk katastrofalno i nepovratno izmijenili. Meni je ta konzistentnost, ta tvrdoglavost, uprkos neporecivoj kataklizmi, apsolutno fascinantna i vrijedna poštovanja. Kakav god da je sistem vjerovanja koji ta tabla implicira bio, još uvijek kao takav postoji u Sarajevu i mom komšiluku, uprkos svemu. Čovjek koji njeguje taj dio vrta je čika-Mustafa, koji je nekad bio planinar i koji sad na štakama reže i presađuje to cvijeće i rastinje i radi sve to sa osmijehom, bezuslovno, ne očekujući nikakvu zahvalu ili nadoknadu.

B. K.: Šta se nalazi ispred zgrade, kuće u kojoj živiš danas u Chicagu, Illinois (USA)?

A. H.: Trenutno živim u kući koju smo iznajmili od prijatelja i koja je jedina kuća u Chicagu koja se nalazi na samom jezeru. Ima malu privatnu plažu. Ta je kuća aberacija, čudom je preživjela. U njoj je do prije nekoliko godina živjela stara žena koja je odbila da proda svoju imovinu kako bi se tu izgradile nove građevine. Kuća se naslanja na neboder jer su u toj našoj ulici isključivo višespratne stambene zgrade – na tom potezu su nekad bile kuće, a onda se to poravnalo da se naprave neboderi. Ta starica je tu živjela do smrti, nakon čega su njena djeca prodala kuću našem prijatelju. Rekli su mi da su iz garaže izvukli auto koji nije bio vožen četrdeset godina. Elem, taj naš prijatelj je malo renovirao kuću da se u njoj može živjeti i tu je živio sa svojom gospođom sve dok nisu dobili dijete, a onda im je kuća postala neuslovna. Lijepo je, medutim, jer svakog jutra pijem kafu i gledam talase, ptice jedre na vjetru, u zoru se na horizontu ukaže sunce. Tu i tamo, međutim, probija voda kroz zid, tu i tamo krov prokišnjava, na svakom prozoru i na svim vratima ujutro nalazimo paukove mreže, pošto je pored jezera vjetrovito pa onda vjetar nanosi insekte, što je raj za pauka. Jutros smo našli početke mreže razapete između prozora koji gleda na jezero i našeg kreveta. Mi smo tu privremeno, malo šta popravljamo, svake noći prije spavanja pogubimo četu paukova. Naš prijatelj će tu kuću nagodinu vjerovatno poravnati (njegova familija ima banku i investira u nekretnine) i izgraditi nešto drugo. Mi ti tako živimo u kući kojoj nema spasa, a ja sam sklon da se vežem za stvari kojima nema spasa, koje su isključene iz budućnosti a kamoli vječnosti.

B. K.: Zapravo, ono što me interesuje jeste moguće poređenje ili navođenje sličnosti i razlika ta dva svijeta koje pojednostavljeno označavamo kao socijalizam i kapitalizam, a u kojima si ti proveo svoju mladost i, evo, živiš zrele godine?

A. H.: Kapitalizam je zlo, naročito američki. Pad socijalizma je ubijedio mnoge ljude da je pobijedila sloboda i pravda u vidu kapitalizma – koji nije isto što i demokratija. Socijalizam nije bio neka sreća, ali je barem negdje iza svih tih privida i prevara i laži postojala ideja zajedničkog opšteg dobra i ta je ideja nešto sa čime sam ja odrastao. Moja je mati, naročito, vjerovala i ulagala u tu neku ideju zajedništva, društva u kojem niko nije bio isključen iz napretka. Naš idiotski nacionalizam nije samo razorio mogućnost nadnacionalnog ili nenacionalnog identiteta i slobode nego i infrastrukturu koja je omogućavala ideju zajednice. Otud ovi novi kradu i razaraju ono što je nekad bilo naše.
A što se tiče američkog kapitalizma, mislim da neizbježno potiskuje, štaviše, napada sve ono ljudsko u ljudima. Logika kapitala zahtijeva stalno uvećavanje, stalni rast profita i sve ono što se toj logici suprotstavlja postaje prepreka ili meta. Ono što se danas dešava u Americi u vezi sa tzv. ratom protiv terora, zapravo je simptom sukoba između kapitala i demokratije. Otud Bush i kompanija (i ne samo oni – mnogi Demokrati igraju istu igru) rade sve kako bi razgradili i neutralisali mehanizme demokratije i tako omogućili kapitalu da se širi bez ikakve zadrške.
Ja ne žalim za Titom, nisam nešto bio zadovoljan našim samoupravnim socijalizmom, ali američki kapitalizam mrzim kako te socijalističke eksperimente i promašaje nikad nisam mrzio.
B. K.: Jednom sam u New Yorkeru, u kojem često objavljuješ, vidio karikaturu u kojoj mlada djevojka piše roditeljima “Hvala za lijepo djetinjstvo. Tako ste uništili svaku šansu da postanem pisac”. Ti ne bi napisao ovu poruku?
A. H.: Pa nije mi djetinjstvo bilo nimalo nesretno. Važnije je to što sam tokom djetinjstva mislio da sam sretan i to sa dobrim razlogom: djeca su imala dosta slobode i autonomije, igrali smo se na ulici, ljeta provodili na selu ili moru, svijet je bio zanimljiv i udoban, Jugoslavija je u ta doba prolazila kroz svoj najbolji period, moj stari je puno putovao, moji roditelji su imali puno prijatelja sa kojima su se dobro provodili. Tek sada vidim da nije sve bilo tako blistavo, da moji roditelji nisu bili tako sretni i moćni kao što su meni izgledali. Ukratko, sad znam da mi je djetinjstvo, kao i sve drugo u životu, bilo dosta komplikovano, što je dobro za pisca.
Bio sam sretan i kao tinejdžer i dugo sam pamtio svoje srednjoškolske godine kao sretan period – magareće godine. Ali rat promijeni tvoju vizuru: sad mi je jasno da se jedan dečko u mom razredu ubio zato što su ga moji drugovi svakodnevno maltretirali (ja ga nisam maltretirao, ali nisam učinio ništa – ni riječju ni djelom – da to spriječim ili se tome suprotstavim). Sad mi je jasno da je u nama bilo izvjesno zlo, ugrađeno pseudodarvinističko vjerovanje da je legitimno pokazivati svoju moć slabijima, iskazivati je na njima. Bilo je i drugih stvari: moj najbolji prijatelj iz srednje škole, za kojeg sam ja tada vjerovao da je dobar k’o hljeb, a koji je bio kolovođa u maltretiranju svih onih koje je on dijagnosticirao kao idiote, postao je na kraju solidan četnik.
Problem je u tome što sam u djetinjstvu i dječaštvu bio dovoljno sretan da ne vidim tuđu nesreću. Sad je vidim, pred sobom, a i retroaktivno, ne zato što sam sad nesretan nego zato što iz nekog razloga – možda zbog godina – obraćam malo više pažnje na druge ljude. To je vrlo dobro za pisca – da nalazi druge ljude zanimljivijima od sebe.

B. K.: Kako je izgledalo tvoje odrastanje?

A. H.: Moj otac je bio zadužen za priče, majka za knjige. Moj stari je rođeni pripovjedač. Kad sam bio klinac, pričao mi je priče iz svog djetinjstva: ratne avanture, sakrivanje od četnika i čerkeza; čitavi epski ciklusi u kojima su glavni junaci bili domaće životinje (apsolutni favorit: ovan Janko) i komšije (Branko i Duja). On je i dosta putovao i sa tih putovanja donosio je priče i slike. Po njegovom povratku uvijek bi bila porodična projekcija slajdova sa putovanja: slike iz Sibira ili Lenjingrada ili Libije ili Londona, koje bi on komentarisao i pleo čitav vijenac priča oko toga. Jedno od mojih najdražih sjećanja iz djetinjstva su projekcije ruskih bajki koje je moj stari donosio iz Sovjetskog saveza. To nisu bili filmovi, nego rolne slajdova sa ilustracijama iz bajki i ruskim tekstom na dnu slike. Moj stari bi vrtio slajdove, prevodio tekst i vjerovatno dodavao ukrase.
Moja majka je bila (i jeste) knjigoljubac. Zbog nje smo na policama imali puno knjiga. Kad bi u našu školu došao trgovački putnik da prodaje one Disney knjige ili raznovrsne dječije enciklopedije ona bi uvijek odobrila te akvizicije. A znala se vratiti s posla sa sabranim djelima nekog pisca ili, recimo, deset knjiga francuske književnosti, pošto je neki trgovački putnik svraćao i u Energoinvest. Ona je bila ona koja je osjećala potrebu ili obavezu da pročita knjigu o kojoj se u javnosti ili tajnosti pričalo. Zbog nje smo u kući imali i Grobnicu za Borisa Davidoviča i Arhipelag Gulag.
Elem, moj stari je bio zadužen za oralnu i vizualnu kulturu, a mati za pisanu riječ. Ja u načelu ne vjerujem u podjelu rada među polovima, ali u Parizu sam primijetio da nešto slično postoji u parovima turista: žena nosi knjigu, muškarac fotoaparat.

B. K.: G.G. Marquez je negdje, valjda, rekao da “sve što mi se dogodilo, dogodilo mi se do osme godine života”. Da li je i za tebe taj period ključni praizvor sjećanja?

A. H.: Volio bih da je to istina, ali nije. Sve što mi se dogodilo, dogodilo mi se od 1991. naovamo. I ne samo to, ono što se dogodilo u zadnjih šesnaest godina primoralo me je da svoj prethodni život drugačije tumačim.
Problem sa tom karikaturom iz New Yorkera i filozofijom ili ideologijom ili estetikom kojoj se podsmijeva je to što implicira da neko postaje pisac zato što unutar njega ili nje ključa magma neiskazanih osjećanja, neostvarenih misli. Ja sam pisac zato što sam uvijek – u djetinjstvu, kao i sada, sretan ili nesretan – apsolutno opsjednut jezikom. Ta opsesivna potreba da budem u jeziku samo je dijelom zadovoljena čitanjem, pa mi je pisanje neophodno da provarim svoje iskustvo, da se suočim sa svijetom, da protumačim sve što mi se dešava. To što mi se desilo u djetinjstvu ili u zadnjih petnaest godina nije me nagnalo da počnem da pišem zato što se nakupilo magme. Pisao sam i u Sarajevu, prije rata, kad mi je bilo dosadno i kad sam mislio da se ništa ne dešava. U šestom osnovne sam počeo pisati roman (i napisao jedno poglavlje, stranica i po), koji se bavio, jebi ga, pubertetskim problemima. Da nije bilo rata, ili da sam bio pod opsadom, kao što nisam, ili da su se moji roditelji preselili u Kanadu 1976., ja bih opet pisao.
Djetinjstvo mi je bilo važno kao okvir za tu borbu sa jezikom u prvoj knjizi, Pitanje Bruna, a sad me nešto ne zanima da prebirem po tim sjećanjima. Lako je moguće da ću po tim sjećanjima prebirati sa svojim djetetom, pričati mu/joj priče kao što je moj otac meni pričao.

B. K.: Spominješ da si od djetinjstva imao „potrebu da budeš u jeziku“. Ti si kao učenik osnovne škole “29. novembar” u Sarajevu učestvovao u „Ligi mladih lingvista“ – takmičenju u poznavanju SH/HS jezika, specifičnoj manifestaciji koja je postojala samo u BiH, a koju je pokrenuo jedan od značajnih, a danas, nažalost, zaboravljenih likova Sarajeva – Bato Zurovac. Za nekog kome ovo nije blisko, kako bi opisao tu manifestaciju i svoje učešće?

A. H.: Budući da je Bosna i Hercegovina bila takva kakva je bila u doba samoupravnog socijalizma, zvanično ime jezika je bilo srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Pravopis i gramatika i rječnik tog jezika su bili utvrđeni na raznovrsnim savjetovanjima jezikoslovaca i lingvista. Mi smo to učili, proučavali jezičke začkoljice, a onda se takmičili sa drugim školama u poznavanju tog jezika, kojim u osnovi niko nije pričao; rječnik je sadržavao veliki broj dubleta: preskok/prijeskok; prenos/prijenos; vlak/voz (pri čemu je vlak bio „zapadna varijanta” a voz „istočna.”) Lingvističku sekciju u mojoj školi je vodila Dostinja Starović, znana kao Doka. Ona je bila izvrstan pedagog i visoka, otresita žena, koje su se mnogi učenici plašili. Ona nas je gonila (za šta sam joj zauvijek zahvalan) da se udubimo u taj jezik, da kopamo po sintaksi, da bistrimo pravila, širimo svoj rječnik i pričamo pravilno. Naša škola je često bila ekipni republički šampion, a ja sam (kao i mnogi drugi iz naše ekipe) bio pojedinačni šampion par puta. Kao ekipni šampioni smo išli na nagradna putovanja po Jugoslaviji, a ja sam kao pojedinačni šampion par ljeta proveo u dječjoj koloniji Lastavica, gdje sam prošao kroz prva seksualna iskustva.

B. K.: Kako funkcioniše tvoj „sistem“ prizivanja, sortiranja, bilježenja, pamćenja, selekcije – prošlosti?

A. H.: Sve slabije pamtim činjenice i datume, sve mi je teže da se prisjetim šta se i kad desilo. Ali naopaka, nehotična sjećanja se ukazuju iznenada i bez nekog razloga. Od tih sjećanja je Proust krenuo da napravi svoje remek-djelo, tako da su ona važnija za pisca nego imena svih učenika iz mog razreda u osnovnoj školi (kojih bi se, uzgred, još uvijek mogao prisjetiti.)
U gorespomenutom New Yorkeru sam jednom čitao članak o Benazir Bhutto, koja je ispričala kako je njen babo Zulfikar provodio dane u samici, nakon što ga je uhapsio Ziya- ul-Haq: Zulfikar bi izabrao dan u svom životu i onda bi se pokušao sjetiti svega što se desilo tog dana, svih detalja. Valjda se nadao da bi mogao potpuno rekonstruisati jedan dan. Potpuno mi je fascinantno kako je uzaludan takav projekt, kako je nemoguće sjetiti se svega što je danas bilo dio tvog prisustva u svijetu, svih osjetilnih senzacija, svih misli i primisli, svih odluka i snova.
Ako je tvoje pitanje tehničke prirode, onda treba da priznam da nemam nikakvog metoda – ja skoro ništa ne bilježim, nikakve ideje niti rečenice. U zadnje vrijeme sam počeo zapisivati stvari kad putujem, ali skoro nikad to ne pogledam kad sam kući. Zapisujem misli i rečenice drugih ljudi, citate iz tuđih knjiga. Moje misli su proces: sve što zapišem, postat će nešto drugo, neka druga misao. Ako ostane isto, onda vjerovatno nije posebno zanimljivo.

B. K.: Kad si postao svjestan činjenice da želiš postati pisac? Šta je na to uticalo? Nešto racionalno ili je jednostavno riječ o instinktivnom izboru pred kojim nema odbrane?

A. H.: Uvijek sam volio čitati, otkako sam naučio u svojoj petoj godini. Čitanje je odavno postalo ne samo intelektualna i psihološka potreba (usko vezana sa potrebom za samoćom) nego čak i fizička potreba – knjige me umiruju, pošto sam sklon psiho-fizičkoj nervozi. Kad sam bio klinac, moja mama bi uvijek ponijela knjigu ili časopis (Politikin zabavnik) kad bismo išli u goste. Bez knjige, ja bih se verao po namještaju, nagovarao finu djecu na dvoboj jastucima ili nešto slično. Sa knjigom sam bio anđeo, bez knjige sotona. Elem, meni je pisanje uvijek nekako bilo dio istog kontinuiteta sa čitanjem. Pisao sam od malih nogu, koještarije, početke priča i romana i bilo mi je jasno da ću uvijek pisati. To ne znači da sam maštao o tome da budem profesionalni pisac. Nije mi to nešto izgledalo privlačno, niti su pisci u socijalističkoj Jugoslaviji imali onu neoromantičarsku auru kakvu imaju u mladalačkoj mašti: pisci su bili kulturni radnici, a ja nipošto nisam htio da budem radnik, kulturni ili nekulturni. U gimnaziji sam maštao o filmskoj režiji, ali u ta doba nije bilo Akademije u Sarajevu. A onda sam, naravno, htio da budem u rock ‘n’ roll bendu. Profesionalno pisanje je postalo opcija tek nakon što sam naglo napustio elektrotehniku, nakon godinu dana studiranja i nekoliko položenih teških ispita i prebacio se na opštu književnost. Stari me je pitao kako zarađivati koricu hljeba i ja sam rekao pisanjem, mada nisam imao pojma može li se to i kako. Meni je pisanje vokacija, u duhovnom smislu, a profesionalni sam pisac tek slučajno.

B. K.: Da li si ikada pisao pjesme, poeziju?

A. H.: Jesam, naravno. Ta opsjednutost jezikom, taj pritisak riječi koje zuje u glavi nalazili su izlaz u poeziji. Bio je period, nakon vojske, neke tri godine, kad sam svakodnevno pisao poeziju i u te tri godine sam napisao oko hiljadu pjesama. Sad mi je jasno da je to bio način da ukrotim jezik koji mi je bjesnio u glavi. Pjesme su uglavnom bile besmislene i bezvrijedne, ali je to bila neophodna faza.

B. K.: Da li je za tvoje književne početke osim „poezije i proze“ jednako važan i rock ‘n’ roll ili sve ono što se u to vrijeme uopšteno nazivalo „alternativnom kulturom“?

A. H.: Rock ‘n’ roll je za mene bio najvažniji kulturni medij. Pored moje majke, koja je nepatvoreni, pošteni komunista, žena koja je vjerovala i još uvijek vjeruje u pravdu i jednakost, najvažniji politički uticaj su bili The Clash i The Jam i mnogi drugi, (uglavnom ljevičarski bendovi iz punk i new wave generacije, uključujući i jugoslovenske bendove kao što su Idoli, Haustor i Buldožer. Ne znam kako se to može izmjeriti, ali lako je moguće da je album The Clasha London Calling najutjecajnije umjetničko djelo u mom životu. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih, kad sam ja bio u svojim formativnim godinama, neka su vrsta rock ‘n’ roll renesanse – teško je zamisliti bolji period u popularnoj muzici, sa više boljih, važnih, revolucionarnih bendova. Taj se period poklopio ne samo sa mojim pubertetom, što je biološki revolucionaran period ljudskog života, nego i sa tranzicijom od tvrdog titoizma ka liberalnijem socijalizmu, možda čak i istinskoj demokratiji. Ta tranzicija nikad nije dovršena pošto su je sabotirali nacionalisti. Elem, zbog svega toga, ja sam mislio da je svijet zreo za promjenu, imao sam potrebu za radikalnom promjenom i sve se to skupilo i čulo u muzici tih godina. To je bilo prvi i moguće zadnji put u historiji Južnih Slavena da je urbana kultura ne samo progovorila nego bila i pokretač promjena. Moja ideologija, možda čak i estetika, ima korijene u muzici tih godina, mada se, vjerujem, dosta proširila. Na kraju krajeva, moj prvi objavljeni novinski članak bio je posvećen Nicku Caveu, a neki od gorespomenutih poetskih pokušaja bili su upotrijebljeni kao tekstovi za pjesme benda čiji sam član bio krajem osamdesetih.

B. K.: Bend je nosio ime po nekom od likova iz Gospodara prstenova? Šta si ti radio u toj grupi? Da li je zaista istina da si bubnjaru jednom morao objasniti šta znače tekstovi koje ste pjevali?

A. H.: Grupa se zvala Strajder. Trajalo je to jedno godinu dana, sve dok se nisam zaljubio. Ja sam bio pjevač i jedan, slabiji, od dvojice gitarista. Donio bih pjesmu od tri akorda, sa tekstom (koji je bio jedan od mnogobrojnih uzaludnih pjesničkih pokušaja) i onda bismo od toga pravili ozbiljnije, duže pjesme. To se u neko doba otelo kontroli pa su pjesme trajale po dvanaest minuta i imale četiri stava, kao gudački kvartet. Bubnjar je bio izvjesni Dule, dosta dobar, ali je volio popiti. Jednom je pojeo trinaest sarmi, veličine prosječne šake, koje je moja mati napravila i ostavila da se hranimo dok vježbamo. Poslije je povraćao sat vremena – dobio trovanje sarmom. Na našem prvom koncertu u Steleksu, napio se k’o kugla i pobrkao red pjesama, pa je nekoliko pjesama bilo potpuno rasulo – nismo imali monitore, pa ostatak benda uopšte nije znao šta on svira, te smo mi svirali jednu stvar, a on potpuno drugu. Divno je to što niko u publici, takodjer, nije ništa primijetio. Elem, Dule bubnjar je jednom obznanio da on neće da svira te stvari pošto mu tekstovi uopšte nisu bili jasni, te sam ja morao sjesti sa njim da razbistrim tu svoju estetiku. Nisam ni ja, međutim, znao o čemu se radi u tim pjesmama – to je sve onako spontano i suludo izlazilo iz mene – te sam mu onda briljantno izanalizirao te pjesme, a da on nije primijetio da je sve to šuplja priča. Toliko sam ubjedljiv bio da je i on onda počeo pisati poeziju i tekstove za pjesme, koje su bile gore čak i od mojih.




B. K.: Koje su knjige, ploče bile značajne ili poticajne za tebe u to vrijeme? Koja vrsta književnosti, koja muzika, naslovi?

A. H.: Pa kao što rekoh, što se tiče ploča, London Calling – The Clash. Od naših, Idoli – Paket aranžman, Šarlo akrobata, Električni orgazam. Najdraža i vjerovatno najbolja ploča sa naših prostora iz tog doba je Haustorov Treći svijet. Što se tiče knjiga, Lovac u žitu mi je u gimnaziji bio biblija, isto tako Raymond Chandler; čitao sam i Bukowskog – koji može jedino biti zanimljiv adolescentima. Ali ja sam stalno čitao, znao sam po čitavu noć čitati a onda spavati u školi, a često sam čitao i u školi. Jednom su me izbacili sa časa jer sam se kliberio čitajući Hellerovu Kvaku 22. Knjige koje su mi tad bile važne uklapale su se u izvjesne fantazije koje sam o sebi imao. Na mene su možda više uticale knjige u koje se nisam mogao projicirati, koje nisu bile o meni kako sam se tad zamišljao. Još sam u osnovnoj školi čitao Kafku, kojeg nisam potpuno razumio, ali koji me je zbog toga stalno nukao na razmišljanje. Poslije, kad sam krenuo na fakultet, otvorili su se novi prostori: grčke tragedije, Dante, Gogolj, Tolstoj itd. Neke od tih stvari mi je predavao Marko Vešović, koji je knjigama pristupao sa nepatvorenom, zaraznom strašću – zbog njega sam zavolio Tolstoja, recimo.
Film je meni, također, bio jako važan, ne samo zato što sam odrastao pored Kina Arene i gledao svakojake filmove od malih nogu nego i zato što sam imao i tu neostvarenu filmadžijsku ambiciju. Hitchcock je uvijek bio jedan od najvećih, zbog čega sam volio i drugorazredne derivate kao sto je Brian De Palma. Nakon Festa u Beogradu, u Sarajevu je bila sedmica filmova sa Festa (u Kinu Dubrovnik) i ja sam luftao iz škole (koja je isto bila blizu Kinoteke) da stojim u redu i kupim karte za Apokalipsu danas i Limeni doboš.
Meni je tad (kao i sad) sve to bilo uvezano: film, muzika, književnost, vizualna umjetnost… sve je to ista stvar, sve je povezano. Počeo sam čitati Kafku, zato što je neka Bowieva ploča ili pjesma bila negdje opisana kao kafkijanska, te sam ja htio da vidim šta to znači. A Güntera Grassa sam čitao zbog filma Limeni doboš.
Ono čega se ja sa najvećom toplinom sjećam iz svog života u Sarajevu je to stalno traganje, ta nezajažljiva kulturna radoznalost. Mene je sve tada zanimalo, neprestano. I svi moji drugovi su bili takvi – bila je među nama duboka solidarnost zasnovana na toj radoznalosti. To je jedina stvar za kojom sam istinski nostalgičan, ti ljudi, od kojih ti mnoge znaš, koje sve zanima i koji se onda nađu i to neko ljudsko znanje ih veže. To je nešto potpuno suprotno od interneta, nešto neprirodno u kapitalizmu.

B. K.: No, vratimo se književnosti. Koja ti je literatura „bliskija“ – Srednja Evropa, Latinoamerikanci, Rusi, anglosaksonci… Ili tu nema ni razlike ni podjele?

A. H.: Jednom me je neko pitao koji su mi omiljeni pisci i ja sam nabrojao: Danilo Kiš, Bruno Schulz, Franz Kafka, Isaac Babel, Vladimir Nabokov… i dok sam nabrajao postalo mi je jasno da je ono što ih veže situacija identitetske nestabilnosti i izmještenosti. Ako toj listi priključim Sebalda i Michaela Ondaatjea, onda ta zajednička karakteristika postaje još jasnija. U toj se tradiciji ja prepoznajem, a ta tradicija nije geografski određena, čak i ako je dosta pisaca sa tog spiska iz srednje ili istočne Evrope, nego je više definisana historijskim iskustvom koje je te pisce dovelo u poziciju da stalno promišljaju svoju identitetsku situaciju. To je nekako dovelo do posebnog jezičkog senzibiliteta, možda zato što im je jezik bio slobodna teritorija, zona ličnog suvereniteta.
Ono u čemu se ne prepoznajem je bilo koji oblik nacionalne književnosti, od ovih naših kriptofašističkih i neofašističkih i totalno fašističkih do onih naizgled bezazlenijih zapadnih. Gnušam se pisaca koji na sebe uzimaju da predstavljaju naciju ili civilizaciju, pisaca koji bi da dijagnosticiraju ili predstave probleme nekog apstraktnog kolektiva.

B. K.: Malo je poznato da je tvoj prvi veći književni rad (Život i djelo Alfonsa Kaudersa) prvi put objavljen zapravo pročitan uživo na radiju (Omladinski program Radio Sarajeva) i uzrokovao popriličan broj telefonskih poziva što oduševljenih što ustreptalih slušalaca koji taj lik nisu mogli pronaći u svojim enciklopedijama. Da li ti je ovaj skoro pa wellsovski poduhvat u bilo čemu pomogao?

A. H.: Pa pomogao mi je da shvatim neke stvari. Prvo, naučio sam da je razlika između stvarnosti i fantazije, između historije i fikcije često samo stvar stava i pristupa naratora, kao i da mediji imaju inherentni stvarnosni autoritet – mediji ne izvještavaju o stvarnosti nego je grade, što im omogućava, kao što znamo, da lažu bez ikakvih ograničenja. Kad sam radio tog Alfonsa Kaudersa na radiju, prvo sam čitao dijelove te priče u komadima od tri minuta a onda sam snimio kompletnu priču, nekih dvadeset pet minuta, sa zvučnim efektima i to smo pustili u emisiji Zoke Stevanovića i Nevena Anđelića. Onda smo otvorili telefonske linije za slušaoce i ja sam se pravio da sam historičar koji je samo otkrio lik i djelo Alfonsa Kaudersa. Od njih dvojice sam tražio da se ne smiju u programu, šta god da kažem. Većina slušalaca koji su se javili povjerovali su da je Kauders bio historijska ličnost. Ono što je tu bilo najstrašnije i najuzbudljivije je da sam ja povjerovao u postojanje Alfonsa Kaudersa, jer sam se u jednom trenutku uplašio da bi se mogao javiti neko ko o Kaudersu zna više od mene. Naučio sam tako da je priča dobra kad povjerujem u likove koje sam svjesno i dugo izmišljao.

B. K.: Alfons Kauders je ipak lik koji je postojao, čak je i ličnost iz neke od enciklopedija (profesor, šumarski stručnjak, suradnik JAZU). Interesuje me upravo na ovom slučaju kako izgleda tvoj književni proces pretvaranja fakata u fikciju i obratno?

A. H.: Ta priča o Kaudersu je započela tako što sam, učeći za ispit iz Bibliografije (što mi je predavao Vojislav Maksimović, koji je bio grozan profesor, ali vrhunski četnik i zločinac) naišao na šumarsku bibliografiju koju je Alfons Kauders objavio 1948. Tad me je to zaintrigiralo: Kauders je tu bibliografiju skupljao tokom rata, dok su Jevreje iz njegove zgrade (zamišljao sam) odvodili u Jasenovac, a onda je objavio dok su Staljinove trupe bile na granici, a iz njegove zgrade su na Goli otok odvodili prvoborce koji su sad živjeli u jevrejskim stanovima. Elem, zamislio sam i lik kojeg historija kao takva ne tangira u ime neke pseudoobjektivnosti, racionalnosti i nauke. Sad bih drugačije zamislio profesora Kaudersa, vjerovatno kao nekoga ko pokušava da održi nekakvo lično dostojanstvo u svojoj struci, da podijeli svoje znanje sa drugim ljudima, pošto im nema šta drugo ponuditi. Sad bih mu pristupio sa više razumijevanja.
Ne znam, međutim, koliko je pisanje Kaudersa reprezentativno za moj metod. Ne znam, zapravo, da li imam ikakav metod. Nedavno sam završio knjigu koja se bavi historijskim događajem iz 1908. Nakon što sam završio istraživanje, pustio sam da prođe neko vrijeme kako bih zaboravio činjenice, kako bi se definisao kostur priče i ukazao talog zamislivog ljudskog iskustva. Tako da sam taj događaj na izvjestan način iz temelja promijenio.
Moj metod je da se prepustim vlastitim instinktima i onda da vidim gdje će me odvesti. To nije dobar pristup ako ti je cilj građenje karijere.

B. K.: Gledano hronološki, od te prve priče do prve knjige prošla je skoro decenija. U njoj se smjestio cijeli jedan rat, tvoj odlazak na tri mjeseca u Ameriku koji se pretvorio u trajno stanje, emigracija, usvajanje engleskog kao književnog jezika. To su činjenice koje manje-više poznaje većina tvojih čitalaca. Kako je istovremeno nastajala ta knjiga (Question of Bruno/Pitanja Bruna) započeta u miru i okončana u potpuno drugačijem ambijentu, koji nijedna mašta uključujući i književnu teško da bi dozvala?

A. H.: Iako je tačno da je Kauders napisan u miru, rasulo je već bilo počelo: kraj osamdesetih je bio početni period historijske katastrofe,. Jedino što sam ja tada mislio da bi se iz tog pepela titovske Jugoslavije moglo ukazati neko drugačije, bolje uređenje. Bio je to period od nekih pet-šest godina između komunizma i fašizma kad sam vjerovao, kao i mnogi moji prijatelji, da postoji treći, možda čak i četvrti put. Naravno, taj treći put je potučen do koljena. Tako da u toj knjizi postoje tragovi nade zajedno sa osjećajem potpunog, apsolutnog, krvavog poraza. Te priče iz Bruna dokumentuju na izvjestan način tu transformaciju na potezu od katastrofične euforije (Kauders je primjer toga) do suočavanja sa činjenicom da historija nikad ne primjećuje vlastite žrtve, da je književnost de facto beznačajna, osim možda kao etički iskaz.
B. K.: Jozef Skvorecky upisao je engleski jezik jer se nakon gledanja Čarobnjaka iz Oza zaljubio u Judy Garland da joj je poželio napisati pismo i izjaviti ljubav. Ali tada nije znao jezik. Tvoji su razlozi za prelazak na engleski bili suroviji? Ili jednostavno pragmatika ogromnog tržišta?

A. H.: Razlozi promjene jezika su bili metafizički, ako hoćeš. Shvatio sam u jednom trenutku da sam izgubio vezu sa jezikom koji sam do tada zvao maternjim, koji je do tada bio srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Iskustvo mijenja jezik, te sam ja bio odsječen od iskustva ljudi u Sarajevu, što je bio moj primarni, ponekad ekskluzivni jezički kontekst. A da ne govorim o tome da su taj – zvanični – jezik u jednom trenutku pričali i na njemu pisali maksimovići i bećkovići i karadžići i ini. S druge strane, shvatio sam da ću u Americi živjeti dugo, vjerovatno do kraja života i da jezik tog iskustva mora biti engleski, inače ću do kraja života živjeti u nostalgičnom vakuumu. Tržište nije imalo nikakve veze sa tim, pošto sam ja pisao – i još uvijek pišem – iz unutrašnje potrebe, književnost je moja vokacija. Na kraju krajeva, nisam ni znao kako to tržište funkcioniše, niti sam mislio da će od svega toga biti nekog hajra. A onda sam na bosanskom počeo pisati kolumne za Dane i tako obnovio vezu sa maternjim jezikom, pa sam sad potpuno dvojezičan.

B. K.: Prijatelj koji te čita u originalu kaže da koristiš vrlo lijep jezik i povremeno u idiomatskom smislu čak i neobičan engleski. Kakav je tvoj odnos prema jeziku na kojem pišeš a koji ti nije maternji?

A. H.: Isti kao i prema maternjem. Jezik na kome pišem – zapravo, jezici, pošto pišem i na bosanskom – mora biti usađen u mojoj podsvijesti. Maternji se tu usadio u mom djetinjstvu, a engleski se usadio nekim čudom. Bilo kako bilo, moja je podsvijest dvojezična. Sjećam se da sam početkom devedesetih, u fazi kad nisam ništa pisao ni na jednom jeziku, ali sam čitao kao pomamljen, sanjao na engleskom i da sam u tom snu bio svjestan da moji snovi ne bi trebalo da budu na engleskom. Još čudnije, uhvatio sam se kako se sjećam na engleskom: prisjećao bih se razgovora sa svojim sarajevskim prijateljima i te razgovore smo obavljali na engleskom. Sad mislim da su to bili simptomi usađivanja engleskog jezika u moju podsvijest.

B. K.: Postoje li neki primjeri u tvom engleskom kojima možeš objasniti u čemu je taj jezik „širi“, „slobodniji“ od jezika na kojem si pisao. Kada ti je „lakše“ pisati, a kada si možda „sputan“?

A. H.: Prednost engleskog nije veličina tržišta, nego veličina jezika. Na engleskom se knjige uredno objavljuju od trinaestog stoljeća, a priča ga u ovom trenutku više od milijarde ljudi. Samo postojanje Shakespeareovih sabranih djela je nešto što čini engleski jezik velikim.
U Čovjeku niotkuda, u dijelu koji se zove Otadžbina, dosta sam, recimo, citirao Shakespearea, ali bez navodnika. U prijevodima na našim jezicima (a vjerovatno i svim drugim) ti Shakespeareovi stihovi, rečenice su jedva prepoznatljive, ne samo zato što ih mnogi prevodioci nisu prepoznali (hrvatski prevodilac ih je dosta spazio i upotrijebio stihove iz hrvatskog prijevoda) nego i zato što je Shakespeare na marginama svih tih nacionalnih književnosti. Shakespeare mi je, pored toga, mnogo zanimljiviji i draži kao izvor jezika na koje pišem nego Njegoš ili, jebi ga, Marin Držić ili Evlija Čelebija ili bilo ko od onih pripadnika naših naroda i narodnosti koji su imitirali i uvodili i prevodili forme koje su već bile dobro odomaćene u drugim jezicima.
Postoji izvjesna muzika engleskog jezika, koja je drugačija od muzike našeg jezika, sa tonalitetima i harmonijama koje su mnogo šire i komplikovanije, zato što jezik ima više dijalekata, stilove, idiome, zato što ima više pisaca sa različitim osjećajima za tu muziku. Tu muziku ja slušam kod Shakespearea i kod Yeatsa i kod Heaneya i bezbroj drugih, i onda se upirem da nađem svoje tonalitete i harmonije. Meni najdraži stih u engleskom jeziku je iz Hamleta: „When sorrows come, they come not single spies,/ but in batallions.“: “Kad tuge dolaze, ne dolaze same kao uhode,/ nego u bataljonima.” Pamtim mnogo više stihova i poezije na engleskom nego na našem i kad mi treba da okrijepim dušu ja čitam poeziju na engleskom.

B. K.: Da li je tvoj izbor jezika na određen način želja da se prevaziđe objektivna činjenica „malog jezika“ iz kojeg dolaziš?

A. H.: Naš jezik nije mali zato što nema puno riječi. Ono što imamo sasvim je dovoljno da se na njemu kaže sve što se može reći na bilo kojem drugom jeziku. Problem je što su kulture male, a male su zato što su organizovane oko nacije i nacionalnog identiteta. Malo se prijevoda objavljuje, stalno je prisutan ksenofobični osjećaj kulturne ugroženosti itd. Nacionalne kulture su uvijek provincijalne, a naročito su to ove nakaradne tranzicijske tvorevine, gdje se čini da je nepismenost ne samo uobičajena nego neophodna za funkcionisanje tih sakatih država. Jedna od prednosti engleskog jezika je da je transnacionalan. Savremena američka književnost je uspjela da apsorbuje velik broj pisaca čiji maternji jezik nije nužno engleski, pisaca od kojih se ne očekuje da izražavaju nekakve nacionalne suštine. U američkoj književnosti, naravno, ima sukoba i napada i zabuna, ali niko se ne čudi što redovno objavljujem u New Yorkeru, niti mi na bilo koji način to pravo osporava.

B. K.: Tvoj prelazak na engleski za neke je značio i „neizbježno poređenje“ sa Nabokovom i Conradom koji su, također, kasnije izabrali engleski kao književni. Kako se doživljavaš u ovoj odori?

A. H.: Conrad me nešto ne impresionira svojim jezikom – on je dosta drven i malo nagluh. Ali niko, osim Shakespearea, nije čuo muziku engleskog jezika kao Nabokov. Kako god da su laskava ta poređenja, međutim, krajnje su nerealna. Kad, kao Nabokov, napišem četrdesetak knjiga na dva jezika, među kojima ima nekoliko remek- djela i puno odličnih knjiga, tek onda ćemo biti uporedivi.

B. K.: Mónika Szeles i kao afirmisana igračica nije se mogla oteti navici da i za vrijeme teniskih mečeva ide sama po loptice. Pretpostavljam, navika na naše uslove gdje se uvijek od ljudi traži da rade gotovo sve u poslu. Da li se možeš prepoznati u ovom opisu?

A. H.: Moj posao je jednostavan: ja razmišljam, onda sjednem i napišem. To ne može niko drugi. I to radim u izvjesnom smislu upravo zato što se u to niko ne može upetljati – postoji inherentna suverenost, divna iluzija slobode, ili barem autonomije, u činu pisanja. Imaju, međutim, aspekti moje profesionalne karijere, za koje je neophodna, recimo, moja agentica. Ona devera sa izdavačima i ugovorima, ona ide na prijeme i večere u New Yorku ili Frankfurtu, kako ja ne bih morao.

B. K.: Po čemu je prostor iz kojeg si došao uopšte poznat u tvom novom svijetu? Da li ti je neko od tvoje književne „porodice“ bio od pomoći?

A. H.: Poznat je, nažalost, po ratu, po raspadu Jugoslavije. Balkanization je riječ koja je ušla u engleski jezik i označava rasulo, raspad neke cjeline na slabe jedinice.
A što se tiče književne porodice, meni je Danilo Kiš tata. Ne radi se samo o formalnom ili intelektualnom utjecaju. Uz pomoć Kiša sam uspio sebi formulisati načine na koje se književnost može etički angažovati.

B. K.: Koji su to načini?

A. H.: Kiš je znao kako da se suoči sa historijom i etički uposli književnost a da se to ne pretvori u predavanje ili moraliziranje. Znao je kako da usvoji nadnacionalne književne tradicije. Njegovi Saveti mladom piscu su u osnovi moj etički manifest. Njegova priča Enciklopedija mrtvih je etički savršena priča. Od Kiša sam naučio da se književnost, barem u zadnjih par stoljeća, zasniva na suverenosti pojedinca. Kišovska književnost proizilazi iz aksioma da je svaki život jedinstven i neponovljiv. Tu su suverenost pojedinca narušavali ili uništavali totalitarni ili genocidni režimi. Tu suverenost narušava svaki oblik rasizma. Etički angažman književnosti se sastoji od odbrane ili uspostavljanja tog suvereniteta u jeziku.

B. K.: „Ljudi koji su ‘nestali’ čine srž moje književnosti i osnovni su fenomen 20. vijeka“, kazao je svojevremeno Kiš. Šta je tvoja opsesivna tema? Da li bi mogao sada precizirati, šta je srž tvoje književnosti?

A. H.: Do sada je to bila transkulturna izmještenost.

B. K.: Historija (Povijest, Istorija) je jedan od ključnih stubova za tvoju književnost. Rekao bih da imaš veoma otvoren, nešablonski, gotovo prijateljski odnos prema njoj. Kako je doživljavaš, kao prostor manipulacije, težnje za istinom, pravo jačeg, prostor slobode?

A. H.: Ako je historija totalitet ljudskog iskustva, onda je književnost priča o tom iskustvu. Postoji historija – Historija – u kojoj figurišu veliki događaji, velike ličnosti, veliki brojevi. U takvoj Historiji ja kao pojedinac ne postojim. Mi (ti i ja i ljudi koje znamo) kao moralno i intelektualno definisane individue nemamo ama baš nikakvog značaja, osim možda kao neke od mnogih žrtava. Ali historija koja mene zanima – i ta historija je nemoguća bez književnosti – historija je pojedinca, čija se važnost, štaviše, neophodnost uspostavlja ili potvrđuje u ličnom sjećanju, jeziku, pričanju priča.

B. K.: Da li je onda po tebi književnost jedan od oblika bitke pojedinca sa historijom, koja mu svakako neće biti sklona?

A. H.: Nema tu bitke. Možda borba, i to neravnopravna borba čiji je najbolji mogući ishod preživljavanje, nikako pobjeda.

B. K.: John Irving, američki književnik jednom je rekao kako jedna stvar jednako uznemirava pisce fictiona jednako kao i historičare: „kako je svijet jadan i siromašan u svojoj sposobnosti da korisno apsorbira nedavnu prošlost“. Kako ti se ovo čini gledajući naš udio u svjetskoj historiji s kraja 20. stoljeća?

A. H.: Pa ne znam ko smo mi. Nas nema. Ja ne osjećam da pripadam bilo kakvoj zajednici koja se ne može definisati spiskom pojedinačnih imena. Ja se smatram Bosancem samo zato što se veliki broj ljudi koje volim i cijenim smatra Bosancima, zato što me je odrastanje u Sarajevu i Bosni definisalo. Ali budući da ne pripadam ni jednom od konstitutivnih naroda, niti bih, da živim u Bosni, imao prava jednaka pripadnicima konstitutivnih naroda, Bosna mi je geografsko-emotivna lokacija. Kao nakaradna država koja uključuje nepatvorenu zločinačku tvorevinu kao što je Republika Srpska, kao cinična, kriminogena, troglavo nacionalistička struktura koja omogućava vlastima da otvoreno pljačkaju vlastite narode, Bosna mi je strana koliko i Saudijska Arabija. A ja sam ti i Amerikanac, pošto me je američko iskustvo, također, značajno definisalo. Ni Amerika, međutim, nije ništa bolja – svakodnevno me je sramota što sam dio ove i ovakve Amerike.
Što se tiče našeg udjela, neko će nekako nekada shvatiti da su mnogi globalni historijski trendovi počeli sa ratom u Bosni ili da su tako postali vidljivi. Uzmimo, recimo, Bosnu kao političku tvorevinu kojoj je razbijena infrastruktura, kao državu koja ne samo da ne funkcioniše nego se radi o tome da niko ko u njoj učestvuje ne želi da profunkcioniše, jer u trenutku kad se uspostavi nekakav red i zakon, kad se razbije kriminalno-politička elita, kad se tržište nekako reguliše, kad bogataši počnu plaćati poreze, bezočna eksploatacija stanovništva će morati prestati, morat će se graditi infrastruktura. Bosansko uređenje omogućava permanentnu pljačku, te je kao takvo, recimo, model za Irak. Irak će biti ovakav kakav je sada barem nekoliko generacija, kao što će to biti i Bosna, a i mnoge druge tranzicijske zemlje. Rat je tu bio samo povoljna okolnost, slučajan način da se razbije državna infrastruktura. Moderni kapitalizam se hrani slabim državama i razbijenim infrastrukturama. Bosna je idealan pacijent novog svjetskog poretka, sjajan primjer slabe, kriminalno regulisane države koja je tako idealno tržište za epidemiju novog kapitala.

B. K.: Ne samo u prvoj knjizi nego uopšte često koristiš dva motiva koja se gotovo kao nit provlače kroz tvoju literaturu. Špijuni i pčelari, špijunaža i pčelarstvo. To ima neku dublju pozadinu?

A. H.: Špijunaža me je uvijek zanimala. Špijunske priče su zanimljive; špijuni imaju komplikovane identitete, likovi su u izmišljenim pričama o vlastitom životu. U špijunskoj terminologiji, „legenda” je izmišljeni prethodni život špijuna, što mi je bilo i jeste fascinantno, zato mi moj prethodni život često izgleda kao da sam ga izmaštao. Osim toga, špijuni su nekako stvarniji nego drugi, tzv. obični ljudi, nego svijet koji sebe stalno ubjeđuje u mogućnost života bez laži. To je meni jako zanimljivo, ta situacija u kojoj se trudiš da radiš „normalne” stvari kako niko u tebi ne bi prepoznao ono što stvarno jesi.
A što se tiče pčelarstva, to je jedan od mitova u mojoj porodici. Pčelarstvo za mene ima sentimentalnu vrijednost, ali isto tako zaostavština je iz svijeta u kojem je takva vrsta rada imala vrijednost.
B. K.: Humor u tvojim knjigama liči mi na kombinaciju ovdašnje i engleske duhovitosti. Kao da imaš ugrađen padobran pa su sarajevske „surovosti“ nekako ublažene. Kao da želiš sačuvati prisebnost iako očekuješ provalu smijeha na drugoj strani. Da li to radiš sa namjerom ili jednostavno je tako?

A. H.: Pa ne znam da li tu ima imalo engleskog humora. Ne znam zapravo šta je engleski humor – Shakespeareov humor je mnogo drugačiji od Monty Pythona. Ja svoj humor vidim kao izvjesni istočnoevropski, možda slavenski, čehovljevski senzibilitet. To je najbolje opisao Nabokov, koji je za Čehova rekao da je on pisao tužne knjige za ljude koji imaju smisla za humor – da se ta tuga nije mogla osjetiti bez smisla za humor. Sarajevski humor je, mislim, jedinstven, dosta ukorijenjen u jeziku, mada je često i okrutan – često se zasniva na uvredama i poniženjima i provokacijama. Uzgred, Čehov je isto moj etički idol: njemu je ljudskost stanje konstantne ali oprostive nesavršenosti.

B. K.: Jedan od tvojih junaka odgovarajući na pitanje koje je nacionalnosti, kaže: „Ja sam kompliciran“. U jednom svom drugom tekstu govoreći o Danilu Kišu na čuveno ovdašnje pitanje „Čiji je on?“ ti kažeš, „Moj“. Spominješ i svoje ukrajinsko porijeklo. U Sarajevu si svojevremeno imao novinsku kolumnu Sarajevo Republika. Kako stoje stvari sa tvojim identitetima?

A. H.: Moji identiteti su mnogobrojni i raznovrsni. Svaka redukcija identiteta na nacionalni ili rasni ili seksualni je nasilje nad pojedincem. Svako ljudsko biće se sastoji od identitetskih slojeva i to je ono što ih konstituiše kao pojedince, ta neponovljiva kombinacija slojeva. Ideološke formacije – države, nacije, klase – zasnivaju svoj legitimitet na silom zarađenom pravu da identifikuju pojedince i svaki otpor tom procesu ih ovlašćuje da te u tu formaciju uključe kao nelegitimnog ili nezakonitog. Otud je multiplicitet identiteta ne samo etička nego i politička pozicija – ja hoću da imam pravo da odredim ko sam i šta sam.

B. K.: Kažu da su svojedobno pitali Einsteina da li ima neki blok u kojem zapisuje misli i on je rekao da nema nikakvu bilježnicu i da ništa ne zapisuje jer „misli su tako rijetke“. Kako pišeš? Direktno u računar ili tome prethodi neki duži proces?

A. H.: Glavni dio stvaranja priče se odvija u mojoj glavi. Neke priče sam napisao sedam ili osam godina nakon što mi se ukazala prvobitna ideja. Mislim da je Kiš rekao da počinje da piše tek kad prevaziđe svoju odvratnost prema književnosti. Ja počinjem da pišem tek kad više ne mogu da ne pišem, kad prevaziđem sve otpore prema pisanju, uključujući i odvratnost prema književnosti. Onda pišem perom i pišem brzo i ne čitam to što pišem dok ne dođem do nekog kraja. Nakon toga ukucavam u računar to što sam napisao, pri čemu nekad odbacujem desetine stranica, a nekad dodajem stvari koje mi nisu pale na pamet do tog trenutka. I svaki put kad pišem dođem do tačke kad osjećam da je ta priča/knjiga grozna, da nemam pojma šta radim i tom trenutku znam da ću dovršiti to što radim i da ću napisati nešto što je drugačije od onoga što sam prije pisao. U čitavom procesu pisanja – koji proizvodi izvjestan trans, osjećaj intenzivnog prisustva u svijetu – najugodnija je faza kad režem i izbacujem stvari nakon što mi se učinilo da je priča/knjiga završena.

B. K.:Da li imaš neke posebne uslove za pisanje? Mir, prostor, ljudi, atmosfera?

A. H.: Glasna muzika i izvjesna količina kafe su jedini uslovi. Može u kafani, u kući punoj ljudi, a može i u šest ujutro, kad se ni miš ne čuje. Mora biti grad, ne za pisanje nego za poslije. Kad sam u najvećem transu, pišem četiri-pet sati dnevno. Ali me nakon toga spuca adrenalin i ne mogu s mirom sjediti, i onda mi trebaju ljudske mase i kafane i urbani intenzitet. Jednom sam išao u neku spisateljsku koloniju u državi New York: mir, ptice, košute. Ispod prozora je bilo jedno jabukovo drvo i tišina je bila takva da bi se čulo kad otpadne jabuka. Tu ti umalo nisam poludio. Nakon što bih pisao tri-četiri sata, uhvatila bi me takva adrenalinska nervoza da sam sâm tjerao nekog brazilskog pisca da sa mnom igra stoni tenis svaki dan po dva-tri sata, kako bih se oslobodio tog suludog napona. Ali onda me on, mučenik, počeo izbjegavati. Elem, sve što sam tad napisao, sve sam bacio, to ništa nije valjalo.

B. K.: Sjećam se jednog jutra prije par godina u Sarajevu. Sjedili smo u kafani (staro društvo iz Omladinskog) i sve vrijeme te mamili da izađeš i pridružiš nam se ali nisi se dao jer si morao napisati određen broj stranica. To je neko pravilo?

A. H.: Sjećam se i ja toga. Nije bilo u pitanju broj stranica nego scena ili situacija koju sam morao dovršiti. Kad uđem u to ne mogu prestati pisati dok iz toga ne izađem. Ne mogu prestati pisati dijalog u pola rečenice, mora se završiti razgovor, recimo. Graham Green je imao pravilo: šesto riječi – dvije kartice – svaki dan. Ja nekad ne pišem mjesecima i uopšte me to ne sikira, pošto je za pisanje vrlo važno nekada ne pisati. Ali kad nešto počnem, moram to završiti.

B. K.: Ko je prvi čitalac tvojih knjiga?

A. H.: Ja. Ali ja-čitalac, a ne ja-pisac.

B. K.: Kako mijenjaš te identitete jer, pretpostavljam, nema prekidača da bi jednim klikom stvaraoca u istoj stvari pretvorio u čitaoca, posmatrača?

A. H.: Nisu to različiti identiteti, koliko su to različite tačke gledišta. U izvjesnom smislu, kao pisac pišem knjige koje bih volio da čitam kao čitalac. Na kraju krajeva, ja sam čitalac već nekih četrdesetak godina i pročitao sam stotine, možda i hiljade knjiga, a napisao samo tri-četiri. Moje čitalačko iskustvo je daleko veće i važnije i nije mi teško da zamislim kako bi mi ono što sam napisao izgledalo da sam na to nabasao kao čitalac. Povrh toga, jako volim da se susrećem i razgovaram sa čitaocima svojih knjiga – što nije problem jer ih i nema previše – jer onda mogu da vidim kako im moja pisanija izgledaju. I skoro nikad nema neke radikalne razlike između toga kako ja vidim svoje tekstove i kako to vidi neki anonimni čitalac.

B. K.: Tvoja druga američka knjiga (Nowhere Man / Čovjek bez prošlosti, Čovjek niotkud) uglavnom govori o junaku koji zatvara tvoju prethodnu knjigu, o Jozefu Proneku. Slično kao i ti, on stiže u Ameriku krajem januara 1992. Kako je ovdje raspoređen udio biografije i fikcije?

A. H.: Biografija je potpuno nevažna kao takva. Moja mašta je takva da ja najviše volim da ukrašavam ono što se već desilo – meni ili nekome drugome. A kad počnem da ukrašavam, ne prestajem dok ne povjerujem u taj lik ili te likove, dok se pisanjem ne uvjerim da je ta serija događaja stvarna, da se taj svijet neće srušiti kad ja iz njega izađem. Ja se zaista ne prepoznajem u Proneku. Štaviše – i to je možda opasno – neka sjećanja koja su bila početak izvjesnih dijelova u knjizi potpuno su prebrisana kao moja lična sjećanja onim što sam napisao – ona sad pripadaju Proneku a ne meni. Ne sjećam se više šta je bilo, samo znam šta sam napisao.

B. K.: U ovoj knjizi postoji i lik nacionaliste i emigranta, Srbende, „kurvinog sina koji ne plaća dječiji dodatak“ a koji nosi ime Branka Brđanina, još jednog od likova iz naših života koji pod istim imenom i prezimenom živi ovdje. Radio je u Omladinskom programu krajem osamdesetih kada si i ti počinjao svoju radijsku karijeru. Kada se koristiš ovom direktnom „tehnikom“ šta, zapravo, želiš postići?

A. H.: To mi pomaže da uspostavim emotivni odnos prema liku, ali i to se onda promijeni. Taj lik u knjizi pukne u svom srboljubnom ludilu. Taj stvarni Brđanin nije puko, nažalost, nego je direktor pozorišta ili neke pseudokulturne institucije u Republici šumskoj.
B. K.: Da li pratiš šta kritika piše o tebi. Jednom je Andrić rekao kako nikada nije pročitao ništa od kritičara što bi mu pomoglo. Vani, pored impozantne zbirke tvojih intervjua, stoje i pristojne kritičarske reference. Ovdje, posebno u Sarajevu, gotovo da (osim hvalospjeva za uspjeh “našeg čovjeka” u svijetu) nema ništa u toj koloni. Da li ti to smeta ili si ravnodušan?

A. H.: Pratim šta se piše. S jedne strane, teško mi je da odolim sujetnim nagonima, ali sa druge strane, kritičari su samo profesionalni čitaoci, a meni je važno da znam šta čitaoci misle, šta vide, šta ih zbunjuje a šta ih ushićuje. Odsustvo ozbiljne kritike u Sarajevu mi smeta, ali ne zato što se malo piše o meni, nego zato što je to simptom slabosti bosanske književnosti, koja se, zapravo, dešava u vrlo uskom krugu ljudi, pa se onda kritika svodi ili na jaransku podršku ili na zlobne, lične napade. Književnost zamišljam kao javni prostor u koji pisci, čitaoci, kritičari stupaju da razgovaraju o stvarima koje nisu definisane ili dotaknute u drugim oblastima umjetnosti ili javnim diskursima. Odsustvo ozbiljne kritike je, zapravo, samo simptom potpunog etičkog i intelektualnog kolapsa javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

B. K.: Imaš jako izražen interes za politiku i njom se baviš posebno u svojim tekstovima za novine. Američka politika, Bush, to su ti nekako omiljene teme. Nije li to gubljenje vremena za književnost?

A. H.: Jeste za književnost, naravno da jeste. Ali ja nisam samo književnik, ja sam i građanin, čovjek koji se svakodnevno suočava, recimo, sa posljedicama moralne i političke katastrofe koju predstavlja Bushov režim. Na kraju krajeva, moje izmiještanje u Ameriku je direktna posljedica političke katastrofe u bivšoj Jugoslaviji i Bosni. Tekstove za novine pišem i zato što mi je onda lakše da iz književnosti eliminišem svoj bijes. Postoji, dakle, podjela rada između različitih oblika pisanja.

B. K.: Koja je ključna zabluda tvoje generacije? Moja je, recimo, vjerovala da socijalizam ili uopšte društveni sistem „ima svoje ljudsko lice“?

A. H.: Puno je zabluda, nekih me nije sramota. Ključna zabluda je, mislim, da smo vjerovali da postoji veza između kulturnog znanja i moralnog i etičkog angažmana – da neko ko sluša The Clash ili čita Shakespearea ne može biti četnik ili ratni zločinac. Mada ta zabluda nije isključivo vezana za moju generaciju. Znaš ono što pola raseljenog (a i neraseljenog) Sarajeva voli da misli: rat su započeli i vodili papci, svijet koji nije slušao dovoljno rock ‘n’ rolla i čitao dovoljno knjiga. Nije me sramota što sam nekad mislio da te čitanje knjiga moralno unapređuje. Ali bi me bilo sramota da to sada mislim, ili da mislim da su rat započeli papci.

B. K.: U jednom intervjuu Doctorow (Edgar Lawrence, Ragtime“) on konstatuje da je u Americi sve napravljeno da pisca odvuče od njegovog rada – ujutro talk show, tokom dana predavačke turneje i onda seminari kreativnog pisanja na univerzitetu. Kako se ti snalaziš ako je ova slika tačna?

A. H.: To je cijena profesionalne situacije, nekad toga može biti previše, ali s druge strane, obišao sam svijet kao profesionalni pisac, upoznao se sa mnogim zanimljivim ljudima (uključujući i Doctorowa, koji je divan čovjek), povezao se sa raseljenim Bosancima. Volim, kao što rekoh, da pričam sa ljudima, pa mi nije mrsko da se nađem u situaciji gdje možemo razgovarati. Volim i da predajem studentima – mada u ovom trenutku biram kad i šta predajem, pošto je i to situacija dijaloga. Ne funkcionišem dobro u izolaciji – ni kao pisac ni kao čovjek. Možda sam u tom smislu kao Mónika Szeles – pišem u svakoj situaciji i kad se namjerim da napišem ono što moram da napišem teško mi šta može odvući pažnju. Nijednu od ovih knjiga koje sam napisao nisam napisao u idealnim uslovima – pisao sam kroz rat i depresiju i razvod, kroz raznovrsne šugave poslove, u kafanama, na aerodromima, u hotelima, sve uz pomoć kafe i glasne muzike.
B. K.: Ako sam dobro razumio u međuvremenu si završio čak dvije knjige? Jedna se dešava na prostoru Ukrajine, Moldavije, a druga u Chicagu početkom 20. vijeka. Da li je ovo tačno, odnosno, na čemu radiš sada?

A. H.: To je ista knjiga – The Lazarus Project iliti Projekat Lazarus. Tu se prepliću Chicago i istočna Evropa, ali sve je vezano za incident iz 1908. kada je šef čikaške policije iz nepoznatih razloga na svom kućnom pragu ubio mladog imigranta, Lazarusa Averbuha, koji je preživio pogrom u Kišinjevu i našao se u Chicagu. Druga knjiga je knjiga priča koje sam pisao dok sam radio na Lazarusu, pa se onda toga nakupilo. A onda sam sabrao i raznorazne eseje, novinske tekstove i predavanja napisana na engleskom, pa ima i tu jedna knjiga. Tako da ću u sljedećih nekoliko godina izdati tri knjige.

B. K.: Za kraj, nešto slično kao u onom poznatom radijskom serijalu BBC-a gdje se od gosta zahtjeva da navede izbor muzike koju bi ponio na pusti otok. Dakle, šta od muzike, šta od knjiga bi spakovao kada bi te život nanio na mjesto gdje bi bio fizički usamljen? Mada, ja mislim da bi bolje pitanje bilo: koje bi ljude poželio da povedeš na takav otok?

A. H.: Poveo bih, naravno, ženu i kćerku, i roditelje i svoju sestru i njenu porodicu i dosta raje iz Sarajeva i još nekih američkih prijatelja – dovoljno da se može organizovati turnir u fudbalu. Vrlo brzo bi to ostrvo bilo prenaseljeno. Ali za trenutke samoće i mira ponio bih Bacha, ako ne mogu sabrana djela, onda Pasiju Svetog Mateja. I Mozarta, barem nekoliko klavirskih koncerata (21., 23. i 25.). Isto Duke Ellington i Charles Mingus i Miles Davis su neophodni za život, a bogami i Ella Fitzgerald. The Beatles, također – The White Album, Abbey Road, Revolver. Što se tiče knjiga, Čehovljeve priče su obavezne. Shakespeare, također. Dosta poezije, ali po nekoliko pjesama od svakog pjesnika – Dickinson, Yeats, Wordsworth, Larkin, Auden, Frost i mnogi drugi bi bili neizbježni. Šta da ti kažem, gužva bi bila.


(Izvor: Sarajevske sveske, dec 2012)

8. pro 2012.


"Moj život sa Bekimom"

 
Deset godina nakon objavljivanja prvog dijela i dvije godine poslije smrti Bekima Fehmiua, iz štampe je, krajem oktobra, izašao i drugi dio Fehmiuovih memoarskih zapisa - Blistavo i strašno. Rukopis jednog od najvećih jugoslovenskih glumaca, uz pomoć prijatelja, za štampu je priredila njegova porodica – sinovi Uliks i Hedon i supruga, beogradska glumica Branka Petrić.
- Rukopis drugog dela Bekimovih sećanja stajao u kompjuteru još od njegovog odlaska, 15. juna 2010. Iako je odavno bila završena, Bekim se dvoumio da li da tu knjigu uopšte objavi. O tome ćete konačnu odluku doneti Uliks, Hedon i ti – rekao je jednom. Bilo je dana kada je na rukopisu radio gotovo fanatično; onda bi naglo odustajao tvrdeći da to nema nikakvog smisla. Sećam se, stalno je nešto popravljao, brisao... A pisanje, govorio je, počinje brisanjem. Pored naših sinova Uliksa i Hedona i mene, taj rukopis su videli i ljudi do čijeg je mišljenja Bekim držao, kaže Branka Petrić.

Ko ga je vidio?

- Filip David, Petrit Imami, Miljenko Jergović... Miljenko mu je, pročitavši knjigu, poslao lepo pismo ubeđujući ga da je objavi; Filip David mu je predložio da dodatno objasni zbog čega je odlučio da ispriča i onaj deo biografije koji se odnosio na neke druge žene... Znate, bili smo u braku, a Bekim je, na neki način, ipak živeo kao slobodan čovek. Bez obzira na to što ga je izuzetno cenio, Bekim nije prihvatio sugestiju Filipa Davida.
„To sam napisao kako bi moja deca mogla da vide koliko sam, u tom smislu, bio grozan“ – šalio se.

A vi, šta vi mislite: da li je Bekim Fehmiu trebalo da prihvati sugestiju Filipa Davida? 

- Razgovarala sa svojim prijateljima, pa i sa sinovima; svi su rekli – ne, neka ostane; to je njegov život, to je neodvojivo. Kako mi je Bekim rukopis povremeno davao na čitanje, razmišljala sam... Setila sam se da je Marlon Brando, pišući autobiografiju, odlučio da iz nje izbaci sve svoje supruge. Taj princip mi se učinio prihvatljivim. „Izbaci me iz svoje knjige!“ – rekla sam. „Jednostavno – eliminiši! Može to i bez mene“. E, onda su svi skočili – ne, ne dolazi u obzir! Na kraju sam odlučila: neka ide! Ionako sam sve saznala kasnije, tek kada je Bekim napisao.

Niste znali?

- Ne. A onda čitam: Ava Gardner! U to vreme je imala pedesetičetiri godine. Bila sam dosta mlađa, pa me nije mnogo pogodilo. Onda Širli Meklejn, pa Brižit Bardo... Posle tog susreta u Parizu, Bekim mi je pričao o Brižit Bardo, opisivao ju je...„Da se ti nisi malo zaljubio?“ – pitala sam ga. To sam rekla više... Onako, u šali... Bekim je snimao po svetu i u Beograd bi se vraćao na po petnaestak dana; mislila sam – zašto da i to malo vremena koje imamo provedemo u prepirkama, u svađi; bio bi besmisleno, je li? A i takav sam tip. Doduše, i Bekim je bio takav tip: ni on mene nije mnogo gnjavio. Jednom me je, sećam se, vrativši se sa nekog dugog snimanja, pitao imam li nešto da mu kažem. „A da li ti meni imaš nešto da kažeš?“ – odgovorila sam pitanjem. „Nemam“ – rekao je kratko.
„E, onda nemam ni ja!“
Tako je na tu temu stavljena tačka. Između Bekima i mene – ma kako to danas zvučalo - uvek je postojalo poverenje, jer, da je bilo nekih emocionalnih izleta, to bi se osetilo; a nije... Odnos između dvoje ljudi koji su tako dugo zajedno, koji su toliko bliski bi morao da bude takav...

Kakav?

- Prijateljski. Zato sam Bekimovu knjigu i doživela na taj način: naprosto, bila sam drug kome je poverio svoju tajnu, svoju avanturu. Pored toga, bilo mi je važno kako će to naša deca doživeti; razumeli su da njihov otac, pišući svoja sećanja, zapravo nikoga nije uvredio, nikoga ponizio, nikome naneo zlo; to nije ispovest čoveka koji želi sebe da predstavi kao nekog mačo tipa, ne... Ostao je džentlmen. Kasnije, kada je knjiga već izašla, u Beogradu je napravljena velika izložba u Bekimovu čast. Skupili smo fotografije među kojima se našla i slika kuće u kojoj je, u Sarajevu, 1936. godine rođen Bekim Fehmiu.
Knjige Bekima Fehmiua "Blistavo i strašno", u izdanju kuće Samizdat B92, možete poručiti i putem sajta,prvi deo ovde, a drugi deo ovde.
Tek u drugom dijelu knjige Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu otkriva zašto je rođen u Sarajevu...

- Bekimov otac je bio učitelj i, sredinom tridesetih godina prošlog veka je, iz politički razloga, morao da napusti Prizren; našli su se u Sarajevu. Zanimljivo, i moji roditelji su se rado sećali Sarajeva: 1932, venčali su se u sarajevskoj crkvi Svetog Vinka.

Petrići su katolici sa Rijeke, vaša majka pravoslavka iz Sandžaka...

- Petrići su iz Hrvatske, sa Sušaka. Deda nije imao neke velike škole; bio je trgovac, vlasnik pilana i šuma u Gorskom kotaru. U njegovom pasošu je pisalo – veleposednik. Bio je veoma lep čovek, visok skoro dva metra. Početkom tridesetih, ušao je u posao probijanja šarganskog tunela – znate tu Šargansku osmicu - i u njega uložio sav svoj imetak. Ostatak je trebalo da uloži jugoslovenska vlada, ali je, uprkos potpisanom ugovoru, ipak na kraju odustala od posla. Deda je zbog toga išao na međunarodni sud u London i dobio spor. „Sa tim papirom možete samo da se obrišete...“ – rekli su mu u Stojadinovićevom kabinetu kada im je pokazao presudu.Deda je ubrzo bankrotirao i umro u pedesetičetvrtoj godini života.

Šta je sa majčinom porodicom?

- Karamatijevići su iz Nove Varoši, Sandžaklije. Deda, prota Jefstatije Karamatijević, bio je solunski borac; prešao je Albaniju, imao Albansku spomenicu; učestvovao je i u prvom i u drugom Balkanskom ratu. U Novoj Varoši je napravio internat Kneginja Zorka u kome su se školovali i živeli dečaci iz okolnih sela. U tom kraju je bio veoma cenjen. Zajedno sa svojim sinovima, deda se 1941. pridružio partizanima. Cela porodica je otišla u partizane. Moji ujaci - Vuk i Pivo Karamatijević, slikar - sve su ih povukli na tu stranu. Dosta njih je izginulo: moja baka, dedina dva brata, tri sestre...

Čije tri sestre?

- Moje mame. Najstarija Zorka je, zajedno sa svojim sinovima i mojom bakom Jefimijom, poginula tokom bombardovanja Podgorice; Nata je poginula na Kamenoj gori, a Kaja na Sutjesci. Bila je ranjena u stomak... Umrla je u mukama, u očevom krilu. Deda nije imao vremena da je sahrani; morao ju je ostaviti. Poljubio je, prekrio, na pokrivač stavio dukat i napisao: putniče, zastani i sahrani mi dete. U ratu je stradala i moja ujna Zora, žena Piva Karamatijevića; zaklana je istog dana kada i majka glumca Miše Janketića...

Taj slučaj je poznat: ubio ih je pljevaljski pop Milorad Vukojičić Maca koga je Srpska pravoslavna crkva 2005. proglasila za „sveštenomučenika“?

- Da li je moguće?! Njega?! Nemojte, molim vas... Pa, taj pop je zaklao desetak partizanskih žena! Miša Janketić mi je pričao kako je 1944, sestra njegove majke videla popa Vukojičića; partizani su ga već bili osudili na smrt. „Zašto, Vučko?!“ – zakukala je. „I opet bih!“ – odgovorio joj je gledajući je s mržnjom.

Kako su se upoznali vaši roditelji?

- Mama je završila Filozofski fakultet u Beogradu, Grupu za ruski i nemački jezik i književnost; tu ju je sreo moj deda koji je trgovao sa poznatom novovaroškom porodicom Šećerbegić; kod njih je moja mama tog dana bila u poseti. Deda joj je odmah rekao kako mu se dopada i kako ima sina koji u Švajcarskoj završava studije ekonomije. Ubrzo su tata i deda – o tome se kasnije pričalo – u Novu Varoš stigli velikim lepim kolima i isprosili moju mamu Radmilu. Sve što je Petrićima moja mama donela u miraz bila je diploma beogradskog Filozofskog fakulteta i pet sandžačkih ćilima. U početku joj, verujem, u novom domu i nije bilo baš lako: valjda ih je podsećala na stranu sa koje je došla poslovna nesreća i bankrot porodice Petrić.

Vaši roditelji su živjeli na Rijeci? 

- Živeli su na Sušaku koji je do 1918. pripadalo austrijskom carstvu. Kada su Istra i Rijeka pripojeni Italiji, Sušak je ostao u Kraljevini Jugoslaviji; od Rijeke ga je razdvajao most koji je srušen 1945. Odmah na početku Drugog svetskog rata, Italijani su mog oca osudili na dvadeset godina robije.

Bio je komunista?

- Nije. Bio je antifašista, levičar, pomagao partizanski pokret u Gorskom kotaru; slao im je i hranu. Nakon presude, odveden je u Italiju, u logor. U Novom Vinodolskom, gde sam rođena, još uvek čuvam tabakeru na kojoj je moj otac izgravirao datume svog premeštanja iz jednog italijanskog logora u drugi; a bilo ih je šest. Nakon pada Italije 1943, otac je oslobođen.

Gdje ste vi proveli rat?

- Mama, sestra i ja smo rat proveli u Novom Vinodolskom, u vikendici koju je, 1917, moj deda poklonio mojoj baki za rođendan. Italijani su tu kuću pretvorili u bolnicu, nas smestili u malu prostoriju za poslugu; ostalih dvadesetak soba su zauzeli ranjenici... Bilo je to čudno vreme: otac u zatvoru, mama, sestra i ja u kući sa okupatorom. A mama tada ima tridesetičetiri godine!

Jeste li imali kontakt sa majčinom porodicom?

- Ne. Do kraja rata nismo znali šta se sa njima događa... Posle oslobođenja, zbog neslaganja sa novim vlastima, cela očeva familija je pobegla u Italiju, u Trst, zbog čega je moj otac, bez obzira na to što je nekoliko godina proveo po italijanskim logorima, često bio pozivan u policiju na saslušanja. Izuzev vile u Novom Vinodolskom, ubrzo mu je bila oduzeta gotovo celokupna imovina. E, onda je moj drugi deda, prota Karamatijević, pozvao sve preživele članove porodice da se okupe; tako smo se 1947. našli u Beogradu. Krenula sam u zemunsku gimnaziju, tamo maturirala...
U koliko ste zapravo država živjeli? 

- Evo, sačekajte... U šest: u Kraljevini Jugoslaviji, na primorju koje je bilo pod fašističkom Italijom, u SFRJ, Saveznoj republici Jugoslaviji, državnoj zajednici Srbija i Crna Gora i, na kraju, u Srbiji. U našoj se kući govorilo četiri dijalekta: ikavica, ijekavica, ekavica i čakavica.

Gdje se najbolje živjelo?

- Kaže se: tamo gde je dobro, tamo je domovina. Svuda sam mogla lepo da živim. Ali, najlepši period – i iz emocionalnih i iz svih drugih razloga – svakako je Titova Jugoslavija. Taj utisak je možda povezan i sa činjenicom da sam u to vreme bila mlada, ko zna... Ali, bilo je lepo: svi smo pevali Hej, Sloveni, svi bili Jugosloveni...

Bekim Fehmiu je bio Jugosloven...

- Jeste, veliki. Naravno, nikada nije zaboravio da je Albanac. Svetski producenti i reditelji su nekoliko puta na Bekima pokušavali da izvrše pritisak da, zbog internacionalne karijere, svoje ime i prezime zameni nekim atraktivnijim. Bekimu na pamet nije palo da tako nešto prihvati. Bio veliki igrač; tim pre što su ulozi u toj igri bili veliki. Bez obzira na to što je i u tom režimu Bekimov otac bio hapšen i zatvaran, u njihovoj se kući nikada o tome nije govorilo; decu su štitili, čuvali ih od bilo kakvih situacija koje bi kasnije mogle da ih usmere na neku pogrešnu, neljudsku stranu, na mržnju. Tako je, tek kao odrastao i formiran čovek, Bekim saznao da je njegov otac i u komunističkom zatvoru bio maltretiran.
U knjizi Blistavo i strašno, Bekim opisuje svoj prvi susret sa Beogradom: u toj epizodi se možda najbolje vidi odnos porodice Fehmiu prema Jugoslaviji. Ili Bekimov opis Prištine, mešovitog pozorišnog ansambla, te atmosfere stvaralačke radosti... Uostalom, Sava Ravasi je Bekima pripremao za prijemni za Akademiju...

Kako ste vi odlučili da upišete glumu?

- Dok smo još živeli na Rijeci – imala sam negde desetak godina – u našu školu je stigla prelepa gospođa Marija Crnobori. U to vreme su umetnici iz velikih gradova dolazili u manja mesta; tako je, iz Zagreba, gospođa Crnobori stigla na Rijeku i u mojoj školi osnovala dramsku sekciju. Sećam se, naučila me je pesmu Mate Balote, Dvi daske, sa kojom sam, 1956. godine, polagala prijemni na beogradskoj glumačkoj akademiji. Iako su gospođu Crnobori ubrzo pozvali da dođe u Beograd, u Jugoslovensko dramsko pozorište, školska dramska sekcija je nastavila sa radom. Kasnije, kada smo prešli u Beograd, kao učenica zemunske gimnazije, priključila sam se sličnoj školi glume koju je vodila naša profesorka psihologije, Buba Adamović. Gospođa Adamović je glumu učila u Lenjingradu, zajedno sa Miroslavom Belovićem...

I Stevom Žigonom?

- Da, i sa Žigonom... To je zaista bilo vreme nesebičnih ljudi. Iako nisam bila preterano vredna – često sam kasnila na probe – profesorka Adamovići me je podsticala da upišem glumu. Kao najbrojniju na beogradskoj Akademiji, našu klasu je vodio profesor Tomislav Tanhofer.

Zašto najbrojniju?

- Bilo nas je čak vadesetidvoje: Danilo Bata Stojković, Katarina Dorić, Marija Milutinović, Nenad Šegvić iz Splita, Zora Hudales, Aleksandar Sibinović, Boda Marković, ja... Krajem pedesetih, Beograd je pred našim očima postajao ozbiljan, kulturan, kosmoplitski grad. Pa, pogledajte samo ko je vodio pozorišta! Ivo Andrić je, recimo, bio predsednik Pozorišnog saveta Jugoslovenskog dramskog; kada sam došla u JDP, upravnik je bio Milan Dedinac...

Rektor i dekan pozorišne akademije - Dušan Matić!

- Eto!... Nije, dakle, čudno to što je, početkom šezdesetih, u Jugoslovensko dramsko pozorište, na jedno od izvođenja Zatočenika iz Altone, stigao i Žan Pol Sartr. Iako je u toj predstavi Bekim imao malu ulogu, Sartr ga je primetio i napisao mu nekoliko reči kao posvetu... Ko sve tih godina nije dolazio u Beograd?! Bili smo jedna od najuglednijih zemalja, osećali se građanima sveta. U Londonu smo, recimo, te 1959, na Festivalu studentskih pozorišta, izveli Ežena Joneska; Bata Stojković i ja smo igrali u Lekciji...

Ko je režirao?

- Vuk Vučo. Igrali smo savremene pisce, Beketa, Joneska, Sartra, Brehta... Bekim je, recimo, za ispit imao Joneskovu dramu Žak ili pokornost; Boda Marković je na scenu JDP-a postavio Krpice, predstavu rađenu na osnovu poezije Mije Pavlovića i Vaska Pope. Tu su bili i Vlada Popović, Slobodan Aligrudić, ja... Za ilustraciju jedne pesme Aleksandra Vuča bio je iscrtan pano i iza njega, prema publici, moja gola noga. Govorim o 1958, 1959... I tada je, molim vas, igran takozvani nacionalni teatar. Pa, u Otkriću – predstavi Mate Miloševića i Predraga Bajčetića rađenoj po romanu Koreni Dobrice Ćosića – u JDP-u je 1960. zapevano Igrale se delije na sred zemlje Srbije! U jednom momentu, na sceni ste imali osamdeset glumaca i statista... Za ulogu u toj predstavi u kojoj je glumio maldića „koji se ne boji ni boga ni noža“, Bekim je dobio nagradu. Iako sam igrala u više njihovih predstava, u to vreme još uvek nisam imala stalni angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu...

Igrali ste i u Ateljeu 212?

- Bojan Stupica, koji je iz nekih razloga bio napustio JDP, ponudio mi je 1959. stalni angažman u Ateljeu 212. Dobila sam ulogu u predstavi Jaje Felisijen Marsoa u kome je glavni lik bio Paja Minčić; Bekim Fehmiu – još uvek smo bili samo kolege – igrao je mog muža. U predstavi sam nosila crni kombinezon; doduše, dug, skoro do pola listova... Najpre sam se pojavila u belom šlafroku, ispod koga sam imala taj crni kombinezon.
„Otkopčaj dva gornja dugmeta, neka se vidi...“ – nagovarao me je Bojan Stupica. „Hajde, malo...“
Na kraju, uprkos stidu, ipak sam skinula šlafrok i postala druga glumica u istoriji jugoslovenskog tetatra koja se na sceni pojavila u kombinezonu; prva je Olivera Marković uMački na usijanom limenom krovu.

Kako je publika reagovala na taj „skandal“?

- Kao prva, „skandal“ je izazvala Olivera Marković; ja sam prošla bez posledica... Sa predstavomJaje smo 1960. gostovali na sarajevskom MESS-u; Paja Minčić je dobio Zlatni venac, što je predstavljalo veliki uspeh Ateljea 212. Zanimljivo, u to vreme Atelje još uvek nije imao svoj stalni ansambl; zato je Bojan Stupica, pokušavajući da od Ateljea napravi ozbiljno pozorište, glumcima ponudio da sa njim potpišu ugovor. Ponudio ga je i meni. Odmah sam dobila tri uloge i možda je jedan od najtežih trenutaka u mom životu bio onaj kada sam - iako sam već bila prihvatila Stupicinu ponudu - dobila vest da sam primljena u JDP. Eh, trebalo je sada otići kod Bojana Stupice i reći mu da ste se predomislili.

Zašto ste se predomislili? 

- Ne možete ni da zamislite kakav je status imalo Jugoslovensko dramsko! Ne verujem da takav status danas ima bilo koje pozorište na prostoru bivše Jugoslavije. Naprosto, JDP je bilo stvar prestiža, san svakog glumca. Moj kolega Zoran Ratković i ja smo, sa naočarima na nosu, skrivajući oči, tako otišli kod Bojana Stupice i saopštili mu da smo odustali od Ateljea.
„E, Branka, Branka“ – vrteo je Stupica glavom. „Ne znaš kakvu si grešku napravila. Srešćemo se nas dvoje...“. Bio je razočaran. Stupica je bio veliki čovek... Glumcima je uvek veoma važno kada osete da ih reditelj voli.

Bojan Stupica vas je volio?

- Mislim da jeste. Stupica je u pozorište unosio radost, tu fantastični atmosferu zbog koje su glumci zaljubljeni u svoj posao. Uvek bi trčao po sceni, pokazivao nam šta da radimo. Sećam se kada je u JDP-u postavljao Brehtovu Prosjačku operu: stajala sam na ulazu u pozorišni kafe, kada mi je prišao odnekud s leđa. „Kakve ti ono beše imaš noge?“ – pitao je ozbiljno. Eh, moje noge! Mislila sam da imam najlepše noge na svetu. Zadigla sam suknju i pokazala mu ih. „Dobila si ulogu!“ – rekao je i projurio. U toj predstavi su igrale Mira Stupica, Olga Spiridonović, Sonja Hlebš, Dubravka Perić... Moja uloga je bila mala. Bekim je, sećam se, igrao Džimija Kengura.
Zbilja, kako ste upoznali Bekima Fehmiua? Na Akademiji?

- Svi studenti Akademiji se poznaju. Bekim je studirao u klasi profesora Mate Miloševića; bio je generacija posle mene. Kada je upisao Akademiju, Bekim je sanjao o tome da ode u Ameriku, u Actors Studio. Kao student, uvek je bio nekako uzdržan, ozbiljan. Ali je znao da bude i opasan kada je ljut. Sećam se, jednom se strašno potukao sa mojim najboljim drugom, Batom Stojkovićem. Igrali su karte i Bata mu je opsovao „šiptarsku majku“. Bekim ga je propisno udesio...

Bekim Fehmiu u knjizi kaže kako ste ga, poslije posjete „udešenom“ Danilu Bati Stojkoviću, pogledali „krvnički“.

- Nikako nisam mogla da ga ubedim da taj izraz izbaci. A jeste, baš tako je napisao... Šta se dogodilo? Čuvši da su se Bekim i Bata potukli, otišla sam da vidim u kakvom je stanju moj najbolji prijatelj. Bata je ležao krvav; preko lica je imao biftek koji je trebalo da izvuče zadobijene modrice i hematome. U momentu nisam razlikovala Batino lice od tog prokletog bifteka. Užasnuta, izletela sam van i nalatela na Bekima. „Nikada neću zaboraviti taj tvoj krvnički pogled“ – govorio mi je Bekim. Eto, a posle je sa Batom postao najbolji prijatelj. Kasnije, kada je izašao iz vojske, Bekim je tog leta, zajedno sa još nekim našim kolegama, došao kod mojih u Novo Vinodolsko; u Beograd smo se vratili kao par. Doduše, i pre toga, dok smo radiliJaje, Bekim me je nekoliko puta pitao hoću li da budem njegova devojka. Nisam htela.

Zašto? 

- Bio je suviše mlad... Bekim se seća kako ga je moj otac jednom pitao o namerama koje ima prema njegovoj ćerki. „Bilo bi možda bolje da svoju ćerku pitajte kakve namere ima sa mnom“ – odgovorio mu je. E, posle je došao taj put u SSSR...Zaista, to je nešto najneverovatnije...

Šta je nevjerovatno? 

- Bili smo na turneji po SSSR-u, cela trupa... Između Bekima i mene se tih meseci zaista nešto lomilo: nismo znali da li da nastavimo ili da se raziđemo. Ni sama nisam bila načisto. Odjednom, Bekim je uleteo u avanturu sa nekom lepom Ruskinjom. Dopratila ga je do stanice, pozdravljali su se onako, baš... Svi su videli. Ceo ansambl je bio ljut na njega. Ostavili su ga samog u kupeu. Sedeo je šćućuren pored prozora i, kao, čitao knjigu. Prva sam prekinula taj besmisleni bojkot. Znala sam: čekao nas je dug put do Beograda - dve noći i dva dana; i, šta sad?! „Zdravstvujtje!“ – rekla sam, provirivši kroz vrata kupea. „Što čitate?“ Na licu mu je zaigrao osmeh. Tako smo se pomirili. Ali, Ljudmiločka mu se ipak svidela, znate... Kasnije smo razgovarali. „Mogao si da nađeš i neku manje lepu“ – govorila sam.

Budući da ste dolazili iz drugačijeg svijeta, drugačijeg mentaliteta, kako ste se snašli u jednoj ipak tradicionalnoj, partijarhalnoj porodici kakva je bila porodica Bekima Fehmiua?

- Čudno, dok sam još bila devojčica, sećam se da mi je mama često pričala o nekom divnom, ponosnom narodu u zemlji orlova; i otac je slično govorio. A kako sam se snašla? Lepo. Verovatno i zbog toga što je moja mama poreklom iz Sandžaka; Nova Varoš je mešavina hrišćanskog i muslimanskog. Pored toga, zahvaljujući dedi, proti Karamatijeviću koji je uvek održavao dobre odnose sa sandžačkim hodžom, odrasla sam u atmosferi u kojoj se poštovala različitost. Kao studentkinja, i moja mama je za beogradske novine pisala o muslimanskim ženama iz Sandžaka; pričala mi je kako su novovarošanke od svojih prijateljica muslimanki učile da izbeljuju lice, da se kaniraju, da mažu nokte... Znate, ako dolazite iz dva geografska miljea, važno je da razike prihvatite kao nešto što će vas oplemeniti. Uvek će mi, recimo, ostati velika žalost to što nisam naučila albanski jezik. Deca jesu...

Gdje su naučila?

- Odlezeći na Kosovo, kod Bekimovih. I sama sam tamo odlazila, ali, za razliku od Uliksa i Hedona koji su dane provodili igrajući se sa decom od kojih su učili jezik, ja sam se družila sa odraslima koji su odlično govorili srpskohrvatski, tako da i nije bilo potrebe... U Bekimovoj porodici, majka Hedija je zauzimala veoma važno mesto. Naprosto, bila je simbol u koji se nije smelo dirati. I to je logično. Rano je ostala bez muža, sama othranila osmoro dece, školovala ih, od njih napravila čestite ljude... Ako pažljivo pročitate knjigu, videćete da je u toj porodici jedino Bekim na neki način prekršio pravila.

Šta, na primjer?

- Iako najmlađi sin, Bekim se, recimo, prvi oženio. Da li su njegovi imali nešto protiv toga što sam bila druge vere, sigurna sam da nisu; tako nešto nikada nisam osetila. E, sad, bilo je tu... Znate, mnogo slobodnije sam vaspitana i nije mi bilo važno da, na primer, kada ustanem, odmah namestim krevet; njegovim sestrama jeste. Pazite, četiri sestre od koji su, u tom momentu, njih tri neudate. Ali, svako ima svoje. Nije se bilo lako prilagoditi, neću da kažem. Verujem da ni Bekimu nije bilo lako; i sam se prilagođavao...

Čemu se prilagođavao?

- Toj mojoj malo opuštenijoj prirodi... Bekim je, recimo, imao i fantastilčnu moć zapažanja. Videli ste da je u knjizi do detalja opisao kako su bile obučene njegove filmske partnerke: Ana Mofo, Širli Meklejn, Ava Gardner, Brižit Bardo, Olivera Katarina, Olivija de Hevilend... Naravno, opisivao je i svoje prijatelje...

Ali i vas! 

- Jeste, da, i mene... Sećam se tog čuvenog prijema u njujorškom hotelu Pjer priređenog povodom filma Avanturist: američkoj publici je trebalo predstaviti filmsku ekipu, među kojima i Bekima Fehmiua. Reč je o samom kraju šezdesetih godina prošlog veka, vremenu hipi-mode. Svi su sebi dali zadatak da na prijem dođu u nekoj specifičnoj garderobi; insistiralo se na bogatstvu nacionalnih kostima. „Mi Jugosloveni možda jesmo siromašni, ali imamo osećaj za lepo“ – govorio je Bekim. Na prijem je došao u za tu priliku specijalno sašivenom odelu: lepa albanska nošnja – beli sako i pantalone obrubljene crnim trakama, košulja od prizrenske svile, dodaci od filigrana. I crne lakovane cipele. Divno je izgledao!

I sami ste, sjeća se Bekim Fehmiu, tako izgledali u svojim crvenim visokim potpeticama...

- Eh, da... Bilo je to u Bogoti - Bolivarov trg - na kome je, za film Avanturisti, snimana vojna parada. Išla sam da se vidim sa Bekimom. Nosila sam lepe italijanske crvene cipele sa visokim potpeticama, sivi džemper i mini suknju. Sa strana su stajali statisti kostimirani u vojnike i čekali da počne snimanje. Kada sam došla do pola puta, prolomio se aplauz. „Ola, linda! Ola, linda!“ – vikali su. „Linda“ je – lepotica... Eto, to je možda bio najveći aplauz koji sam dobila na otvorenoj sceni.
Često ste, tokom karijere, igrali ljepotice?

- Ne baš... U Putujućem pozorištu Šopalović Dejan Mijač mi je, recimo, dao ulogu izmučene žene, iako mi se mnogo više dopala druga, uloga glumice. Bekim se zbog toga ljutio. „Ne misli na lepotu! Pokaži kakva si glumica!“ – rekao mi je. A to nije baš tako lako, znate...

Zbog čega?

- Takvi prelazi za mnoge glumice znaju da budu veoma dramatični. Vaše telo je u drugoj vrsti kondicije i oblika, a igrate nekoga posve drugačijeg... Teško je. Kada dobijete ulogu nekoga ko je stariji, ko je ružan ili zapušten, u jednom momentu i sami počinjete da ličite na lik koji tumačite. Kada sam 1983, u Balkanskom špijunu, igrala ženu Bate Stojkovića, verujte da sam se tako i osećala – ostarelo. I obrnuto: kada glumite lepoticu, hteli – ne hteli, uživljavate se u ulogu; ona vas nosi, pa sebi često izgledate lepše nego što zapravo jeste. Naravno, sve je ovo površna, više ženska priča. Bekim i ja smo često razgovarali o pozorištu, filmu, ulogama koje su nam bile ponuđene, o scenarijima...

Kako ste doživljavali njegov svjetski uspjeh?

- Kao svoj. Bili smo oslobođeni sujete, ljubomore. Radeći svoj posao, Bekim je deci i meni omogućio pristojan život. Uostalom, sa nama je, dvadeset godina, živela i naša Jeja koja je, vremenom, deci postala prava baka; zahvaljujući njoj, Bekim i ja smo bili u stanju da bez brige o tome šta će biti sa decom, odgovorimo svim svojim profesionalnim obavezama. Dok je radio, Bekim je uvek bio apsoplutno posvećen svom poslu; nije dozvoljavao da ga bilo šta ometa. Naprosto, bio je takva vrsta i čoveka i umetnika.

Kakva vrsta?

- Bio je posvećenik, obožavao svoj posao. Kada je krenuo raspad Jugoslavije - koji mu je veoma teško pao - definitivno se povukao. Jedno vreme čak nije hteo da izađe iz kuće. „Hajde, izađi makar na terasu“ – molila sam ga. Kasnije je ipak počeo da izlazi. Kada bih igrala predstavu, sa mnom bi odlazio u Jugoslovensko dramsko pozorište. „Večeras imam izlazak“ – šalio se. Znate, ljudi su se odjednom promenili, promenio se Beograd...

Kako?

- Mržnja je, kažu, virus koji se najbrže širi...

Bekim Fehmiu je opisao kako je preživljavao početak raspada Jugoslavije, hajku na Albance, te razne „odjeke i reagovanja“; a vi, kako ste se vi sa tim borili?

- Bekima je sve to mnogo više pogađalo. Ponekad je govorio kako, srećom, u životu nisam preživela isto što i on, pa sam zbog toga možda smirenija. Ali, branila sam se...

Čime ste se branili?

- Moja mama je uvek tvrdila – ljude bi trebalo voleti. Nije govorila da su dobri, nego da bi ih trebalo voleti... Branila sam se tako što sam i u svojim neprijateljima uspevala nešto da pronađem. Ne mislim da sam ih opravdavala; samo sam ono što se događalo prihvatala na drugačiji način. Naučila sam da uvek u glavi nosim makaze, da sečem sve što je suvišno. Miroslav Belović je govorio kako je mnogo bolje da makaze u rukama držimo mi, a ne publika. A i, znate... Bilo je divnih ljudi. Bekim se seća da je Zoran Radmilović, kada su po Beogradu počeli da razbijaju albanske poslastičarnice i lokale, svake noći išao od jedne do druge radnje pokazujući na taj način solidarnost sa onima koji su bili na meti, koji su bili ugroženi. Onda bi obavezno svratio u kafanu Ateljea 212 i tražio da mu donesu vode. „Šta je, Zorane?“ – pitali su ga. „Najeo si se baklava, pa si žedan?“ „Jesam, majku li vam nacionalističku!“ – odgovarao je Zoran Radmilović. Očajna sam kada vidim da se ista glupost ponavlja. U nešto uložite svoj život, celoga sebe, da bi se onda neko tome rugao, pokušavao da to sruši.

U knjizi Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu spominje pištolj koji je dobio na poklon od nekog svog prijatelja.

- Dobio ga je za rođendan od pobratima, pisca Klerka Hafekera, koji je napisao scenario za filmDezerter; Bekim je u tom filmu igrao kauboja. Dino de Laurentis mu je, sećam se, objasnio da bi svaka filmska zvezda u svojoj karijeri morala barem jednom da odigra ulogu kauboja; tako je Bekim otišao u Španiju. Odatle se vratio sa tim pištoljem, veoma lepo dizajniranim. Ako čovek pažljivo pročita pesmu na kraju Bekimove knjige... Bože, doživela sam šok! Dobro, čitala sam je i pre. Ali, tek kada je otišao, shvatila sam da je zapravo sve naslutio.

„Nebeska plućna krila su usisala moju zvezdu
Otpljunuće je kao ugljenisani metak
Ugarak
Kao otpadak...“.

Svi simboli završetka njegovog života sadržani su u toj pesmi.

Zašto se Bekim Fehmiju odlučio na samoubistvo, šta mislite? 

- Bekim je negde bio fatalista. Ako bi u jednom momentu nešto odlučio, nije bilo toga ko je bio u stanju da na njega utiče da tu odluku preinači.Mislim da je sve dolazilo polako... Bekim je ceo život verovao da je sposoban da vodi svoju sudbinu. Naši sinovi su, poslije njegovog odlaska, rekli da je njihov otac svoj život završio upravo onako kako je hteo, onako kako ga je i živeo: kao samuraj. U toj odluci ima svega, sve se pomešalo... Evo, samo do 1989, gde se završava njegova knjiga... A šta se sva nakon toga dogodilo...

Nije pisao dalje?

- Nije. Raspala se Jugoslavija, završilo se... Posle toga smo preživljavali sve te grozne ratove, bombardovanje, Kosovo...

U nekom intervjuu ste rekli da tog 15. juna 2010. niste otišli kod frizera, možda bi Bekim Fehmui danas sjedio u svojoj fotelji. Zaista to mislite?

- Ne, ne mislim više. Sve sam to kasnije... Možda se ne bi dogodilo 15. juna, ali bi se ipak dogodilo, u to sam sigurna. Nije moglo drugačije... Sećam se da sam, kada sam tog dana odlazila kod frizera, silazeći stepenicama, razmišljala – zašto li me danas, na odlasku, nije zagrlio onako snažno kao što je to obično činio. „Dođi da te zagrlim“ – govorio bi mi kada bih god izašla iz kuće. Onda bi me stegao jako, jako... Ovoga puta nije; zagrlio me je onako, ovlaš. Ali, nije mi palo na pamet... Tog 15. juna je, sećam se, bila nepodnošljiva vrućina. Bekim je, poslednjih desetak dana, iznenada ponovo počeo da puši. Posle toliko godina... I onda, kada sam ušla u kuću... Vidim, nema ga na terasi, ne šeta, nema ga ni u dnevnom boravku... Ušla sam u njegovu radnu sobu: kompjuter, stolica, sto, njegov krevet - sve prekriveno belim čaršavom. „Ma, šta radiš tu?! Vidi što mi je lepa frizura! “ – povikala sam, strgnuvši čaršav. Ležao je. Mirno, lepo lice, u ruci pištolj i ta mala rupica na sleoočnici... Eto, ovolika... Kasnije je došao Hedon. Zajedno sa mrtvozornikom, moj Hedon je svog oca izneo iz kuće.

Pepeo Bekima Fehmiua je prosut po rijeci Bistrici?

- Bekimova želja je bila da se njegov prah prospe po Bistrici. Tako smo uradili. Otišli smo u Prizren, spustili se do Bistrice. Uliks je ušao u tu brzu reku koju je Bekim toliko voleo; govorio je da je lepša od Tibra... Zakoračio je, prosuo pepeo. Bekimova braća su se za to vreme u tišini molila... Bilo je neko praskozorje, kiša tek stala; boje jače nego obično... Potrčala sam, pokušala da dohvatim nešto od tog pepela. Ali, eto... Bistrica je ipak bila brža.

Tamara Nikčević

Izvor: VREME, 28. novembar 2012.