Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici
Radmila Karlaš kao novinarka je radila za Glas Amerike, BBC, WDR, Sarajevski svijet, BH Dane i VIN. Međutim, povlači se iz novinarsta u svijet književnosti i objavljuje romane 'Četvorolisna djetelina' i 'Kad utihnu melezi'! Zbog svog pisanja dobijala je i prijeteće, anonimne telefonske pozive. Za Dodika kaže da su ga iznjedrile određene društvene okolnosti koje će ga i pomesti, te da mu se 'živo jebe ko je gladan u njegovom serbskom carstvu'. Tvrdi da se medijska aparatura od rata u Banjaluci nije promijenila, a da je ona posljedica urbicida koji je zadesio grad na Vrbasu.
Razgovarao: Miroslav AJDER
BLIN MAGAZIN: Objavili ste i drugu knjigu, 'Kad utihnu melezi'. Na kakav je prijem naišla kod publike, a i kod kritike? Postoje li neke povratne informacije, za novu knjigu, a i za prvu, Četvorolisna djetelina?
KARLAŠ: Bez obzira na veliki uspjeh 'Četvorolisne djeteline' što podrazumijeva da je knjiga bila hit po čitanosti i prodavanosti u Banjaluci i šire, nisam sigurna koliko ju je ljudi suštastveno shvatilo. Mala grupa književnika-kritičara-umjetnika koje cijenim, od Filipa Davida, preko Lordana Zafranovića, Ismara Mujezinovića, do Nane Bogdanović, kćerke čuvenog Bogdana Bogdanovića, i same poznate profesorke književnosti beogradskog Univerziteta, koji nemaju dlaku na jeziku, ocjenila je knjigu kvalitetnom. Meni nisu neophodne pohvale da bih stvarala, ali mi je drago dobiti ovakvu povratnu informaciju od ovakvih ljudi, jer smatram da idemo istom stranom ulice. Malo nas je nažalost, i utoliko mi je svaki čovjek na mojoj strani ulice dragocjen. Pak, obični ljudi koji su mi se neprestano javljali su vrlo emotivno reagovali na knjigu. Kada kažem emotivno mislim na to da imamo zajedničko i neposredno pamćenje ovog rata. Napisano je nesumnjivo u svakom od tih ljudi pokrenulo neke kovitlace, ali je na kraju štivo, što mi uvijek čini radost kad čujem, na čitaoce djelovalo katarzično. Kako stalno nešto čitam, tačno znam kada me pisac uvede u svoje lavirinte i kada na kraju osjetim da taj autor ili autorka nešto nisu razrješili sami sa sobom. Tako se desi da dočekam kraj knjige sa njihovim čvorovima ili napetostima u želucu. Pisanje je samo po sebi jedan porod i ja ne očekujem da se svi dive tom mom literarnom čedu, ali je činjenica da mnoge poslije puno muka to moje pisanje ipak dovede do nekih pročišćujućih (samo)spoznaja.
'Her President vozi audi od naših para, leta u tim helikopterima i avionima od naših para, pravi tornjeve od naših para, Laktašenku mlađem daje kredite na našu štetu i da ne nabrajam dalje sve njegove gadosti. Ljudi, to su vaše pare preusmjerene u pet odsto džepića. Trajno. Ako ćete i dalje slušati kako vas mrzi neko iz Sarajeva i kako je obračun kod OK korala u toku jer se vaš her President bori za vas, onda ste glupi kao noć. I ne čitajte 'Meleze', jer vam i tako ništa neće ni biti jasno. Jer, Dodiku je savršeno svejedno ko je gladan u njegovom serbskom carstvu'
BLIN MAGAZIN: A reakcije na novi roman 'Kad utihnu melezi'?
KARLAŠ: Što se tiče 'Meleza', mog drugog romana, priča je opet slična. Aleksandra Čvorović je imala interesantan osvrt na knjigu, Ahmed Burić i Gradimir Gojer takođe, kao i Ljiljana Tadić u Brčkom. Gojer ju je na promociji u Sarajevu ocijenio krležijanskom, Jovo Divjak orvelovskom. Nekad je i zabavno slušati impresije o knjizi. Od početka je počela da buči. 'Dušebrižnici' su mi se nakačili tokom predizborne kampanje, pa ste još mogli pomisliti da su 'Melezi' i Radmila Karlaš neki politički kandidati, jer se moje ime i prezime stalno navodilo u tim titlovima u mnogobrojnim predizbornim emisijama. To je nekom očito i bio cilj.
E onda su počela kojekakva zivkanja telefonom, da čovjek ne povjeruje. 'Šta ti pišeš o tom i tom...', promumlao bi neki ruralni glas i slično, toliko 'hrabra' zvanja da su bila anonimna. I što je na koncu najupečatljivije, neprijatelj je počeo da nadire sa svih strana. Osjećala sam se kao partizani na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu. Jedni su govorili da napadam Srbe grozno, drugi su se javljali da je knjiga protiv Muslimana i njihove vjere, treći da je to bruka, zar tako o svetoj majčici crkvi. Što bi rekao jedan antifašista iz Bihaća, mnogi su se prepoznali. Uglavnom, knjiga se dosta čita i prodaje kako ovdje, tako i u Sarajevu, Tuzli, Mostaru. Kako sve radim pješke, nema distributere, ni izdavače za tu vrstu rabote, dobro je. Knjiga nesumnjivo traži predznanje, te oslobođenost od predrasuda, političkih balasta i slično. Ukratko, morate da imate čist, otvoren um i nešto u glavi. Dešava mi se da na nekim promocijama nailazim na one koji brkaju babe i žabe, pa me stavljaju u neke ideološke okvire, a knjiga je zapravo saga o tome kako prava umjetnost ne robuje nikakvog ideologiji. Između ostalog. Takođe, pisana je s pozicije dvorske, pardon, vilajetske lude.
BLIN MAGAZIN: Da li je 'Kad utihnu melezi' svojevrsni nastavak prve knjige, u smislu tematike? U 'Četvorolisnoj djetelini' pišete o teškim temama naše nedavne prošlosti, a i svakodnevice - zločinima u Banjaluci i Prijedoru i okolini i, uopšte, o ratnom periodu sa naglaskom za zlo koje nas je zadesilo.
KARLAŠ: Nije 'Četvorolisna djetelina' knjiga o zlu i utoliko mi je draže što su mi mnogi čitaoci rekli da djeluje katarzično. Ja jesam pisala o zlu, ali i o dobru. O čovjeku sa svim njegovim osobinama, uključujući i zvjerinjak kao dio ljudske prirode. Nit koja se provlači je svakako velika individulanost i odgovornost za ovaj dio naše Planete. Uvijek postoji izbor, prava strana je pustopolje, vrlet, strmine i osamljenost. Ne bih čak rekla ni izbor. Mislim da se čovjek raspozna još u plodovoj vodi hoće li ići tim pustopoljem i za mnoge biti nerazumljiv, polulud, ali svoj, ili će se priključiti stadu sa svim njegovim zakonitostima, gdje podvlačim zagušljivost. A tek mediokritetstvo. Što se tiče zločina, prijedorska opština u ratu jeste užas koji je mene ostavio u šoku i nesretnu. I svaka nevolja mojih sugrađana, Banjalučana bila je i moja, da se razumijemo. Fašizam je trulež koji davi ako ste normalan čovjek. Dakle, ostala sam zabezeknuta količinom zla. I utoliko je dobro koje sam utoliko bolje prepoznavala više značilo. Na zlo treba ukazivati stalno, stalno i stalno. I detektovati ga. Bez obzira da li vas zbog toga zovu, a uglavnom zovu izdajicama. Ništa novo u istoriji čovječanstva.
BLIN MAGAZIN: Iako rizikujete, uslovno rečeno, progon ?
KARLAŠ: Čim hoćete da ukažete na vinovnike, oni pokreću cijelu aparaturu da sve ljude strpaju u isti koš i da se u toj gomili sakriju. Prepoznavanje i eliminisanje zla u smislu sankcionisanja vinovnika i ukazivanje na ono što se desilo bez laži je jedini način da se ovaj prostor dekontaminira. Inače će mnogi ukoliko to ne shvate ostati saučesnici. Ja sam svoj put izabrala. Pričati i pisati. Zločini u Prijedoru i okolini, na Korićanskim stijenama, te izgon nesrpskog stanovništva iz mog grada neće postati blaži, ali će biti opomena da niko ne može reći da nije znao. 'Kad utihnu melezi' nisu nastavak 'Djeteline' izuzev što i ovdje ima Bosne. Očigledno je da mene moja zemlja boli, ali šta da se radi. Ono što povezuje oba romana je istrajavanje na sopstvenom mišljenju, radu na sebi, znanju, jer sve pobrojano oslobađa. Knjiga je ukratko avangardna. I antifašistička. Fašizam je bolest, ja sam za zdravlje.
BLIN MAGAZIN: Da li možete danas u Banjaluci da promovišete Vaš književni rad u medijima? Da li Vas banjalučki mediji, mislim prije svega na najveće i glavne, pozivaju u goste, da li prave priloge, pišu članke i intervjue o Vašem radu, da li uopšte prate Vaš rad?
KARLAŠ: Ne i ovdašnji novinari ne prate šta ja radim. Izuzimam portal 6yku i vas. Uglavnom, ostali dođu na promociju, nešto zabilježe i to je sve. U sadašnjoj medijskoj poslušnosti i posvemašnjoj neprofesionalnosti to je nenormalno- normalno. Da se ne lažemo, od početka rata imali smo jednog i po alternativnog novinara ovdje u Banjaluci. Ja vrlo dobro znam ko je i kako tokom rata i oni isto znaju da ja znam. Neću zaboraviti svoje pamćenje, u to možete biti sigurni. Sva ta aparatura se zapravo ništa nije izmijenila od tih godina. Ima jedna grlata novinarka - spikerka koja samo mijenja nazive političara i revnosno im služi od kada je kročila na TV. Uvijek ima neki gazda, a njena profesionalnost se svodi na poslušnost. Nju sam izdvojila, jer je najgrotesknija, ali sličnih ima mnogo. Nisu se stvorili društveni okviri za profesionalno novinarstvo tako da ono zaista prebiva na nivou sporadičnih slučajeva. Istovremeno, spadam u neki međuprostor, dio izgubljenog grada Banjaluke, kao i izgubljene Bosne i Hercegovine.
BLIN MAGAZIN: Ko su Vaši čitaoci, kome se obraćate?
KARLAŠ: Moji čitaoci i oni koji prate moj rad, između ostalih normalnih ljudi su Banjalučani i Bosanci i Hercegovci, mada ih da budem iskrena ima u cijeloj regiji, oni su dakle rasuti po cijelom svijetu, ali ima i malobrojnih koji su ostali ovdje, uglavnom neprilagođeni. U Banjaluci se desio urbicid, a medijska scena je odraz svega. Vjerujte da bih se zabrinula kada bi ovi sad počeli da me traže. Mi smo ukratko dva antipoda. Njihovom mediokritetstvu su prostor oslobodili prognani i izginuli. Kao i ova provobitna pljačkaška faza akumulacije kapitala. Šakalima treba propaganda, a ne informisanje. Zato oni časkom kupe poslušnike. Ali našim parama, sve su to naše pare. Jadni su i jedni i drugi, ali normalnim ljudima čine nesagledivu štetu.
'Ovdašnji novinari ne prate šta ja radim. Izuzimam portal 6yku i vas. Uglavnom, ostali dođu na promociju, nešto zabilježe i to je sve. U sadašnjoj medijskoj poslušnosti i posvemašnjoj neprofesionalnosti to je nenormalno- normalno. Da se ne lažemo, od početka rata imali smo jednog i po alternativnog novinara ovdje u Banjaluci. Ja vrlo dobro znam ko je i kako tokom rata i oni isto znaju da ja znam. Neću zaboraviti svoje pamćenje, u to možete biti sigurni. Sva ta aparatura se zapravo ništa nije izmijenila od tih godina. Ima jedna grlata novinarka - spikerka koja samo mijenja nazive političara i revnosno im služi od kada je kročila na TV. Uvijek ima neki gazda, a njena profesionalnost se svodi na poslušnost. Nju sam izdvojila, jer je najgrotesknija, ali sličnih ima mnogo'
BLIN MAGAZIN: Jedna ste od rijetkih književnica i, uopšte, osoba iz javnog života u Banjaluci, koja progovara o nacionalizmu i zločinima počinjenim u to ime 'u svom dvorištu'. Imate li problema zbog toga, s obzirom na to da je danas u Banjaluci, i ne samo u Banjaluci, i dalje "na snazi" jak nacionalizam.
KARLAŠ: Ne kažem da je komotno misliti svojom glavom, ali sam se izgleda takva rodila. Hoćete li vi danfati ili nositi govnaste gaće vaš je problem. Meni je ljepše biti u čistim. Otprilike je to to. Svoje vlastito dvorište je normalno čistiti. Naravno da negdje to sve plaćate. Egzistencijalno, a zna se desiti da vam je u pitanju i život. Ovo drugo sam prošla tokom rata, a ovo prvo me prati uporno. To sam pak ja. Nagrada je ipak vrijedna truda. Onaj udisaj iz 'Djeteline' izvan brloga.
BLIN MAGAZIN: Kažete da ste kosmopolita i apatrid. Kako je danas biti kosmopolita i apatrid u Banjaluci, u vrijeme kada na svakom koraku neko od vas traži da se identifikujete i izjasnite "za nekoga", prije svega po nacionalnoj ili vjerskoj ili partijsko-ideološkoj pripadnosti...
KARLAŠ: Nikad nisam pripadala stadima, ni za onog, ni za ovog vakta. Bez obzira što sam sa fakultetskom diplomom sveučilišta u Zagrebu prije rata mogla da biram posao ovdje, nisam. I tad sam bila slobodnjak, bez kancelarije, sigurne plate, a kamoli stana i slično. To nam je izgleda genetski. Otac je završio književnost davnih godina, kada su direktori i silni rukovodioci bili regrutovani sa analfabetskih tečajeva, a cijeli život je radio uglavnom po malim mjestima, selima i slično. Jedno vrijeme sam ga bila željna vidjeti, jer je stalno bio negdje na terenu. Tata je imao svoju viziju i valjda sva ta putovanja s njim, njegovanje različitosti, gomile knjiga koje mi je poklanjao i ushićenje riječima trajno je uticalo na mene. Uvijek mi je govorio da kod ljudi tražim šta me s njima spaja, a ne razdvaja i da nikad, ali nikad ne uopštavam nijedan grad, regiju i slično. Ta otvorenost prema predivnom šarenilu svijeta je njegov nepresušni dar meni. On se nije bojao različitosti za razliku od kukavica. Oni koji mrze različitost bilo u vidu pripadnika druge nacije ili na primjer drugačije seksualne orijentacije su u osnovi slabići, a slabići posežu za silom. Jer, nisu kadri argumentima, znanjem, pameću i sličnim atributima da se dokazuju i zauzmu svoje mjesto u društvu. Oni su bijedni izdanci, ali i opasni kad se omasove i dobiju društvene okvire za svoje djelovanje. Nije jednostavno biti u ovakvoj Banjaluci. Potreban je jak mikro-kosmos. Ja ga imam.
BLIN MAGAZIN: Kako je uopšte došlo do toga da se nađemo tu gdje jesmo, da je nacionalna (ili vjerska ili partijsko-ideološka) pripadnost postala identifikacioni mehanizam, na osnovu kojeg se sve određuje - i obrazovanje, zaposlenje i, na kraju krajeva, kompletan život?
KARLAŠ: Jednim dijelom o tome govore 'Melezi', zašto smo tu gdje jesmo. Tek kada se određene društveno-istorijske okolnosti razmotre i osmotre hladne glave, postaće jasno zašto smo postali robovi mitomanije, epova i sličnih bedastoća. Krleža je bio u pravu kada je govorio da ljudi ovih prostora malo razumiju i sebe i svoju istoriju. Tako se i rat desio jer je bilo zgodno da se svi nagomilani problemi 'rješavaju' tako što će se isforsirati nacionalni. Ideologije su gnusne, sjetite se samo Hitlerovog nacionalsocijalizma koji je prouzrokovao nezapamćen genocid nad Jevrejima. I tako je ta lijepa jugoslovenska raznolikost postala povod da se zavitla oružjem. Melezi govore i o tome kada je bivša Jugoslavija izgubila bitku za svoju egzistenciju i naravno obraća se onima, a njih je stvarno malo, koji ne mekeću na kosovski boj i slične mitomanije, već znaju razaznati šta bi to bila moderna evropska država utemeljena na individualnim slobodama, a ne na principu čopora. Tako dolazimo do toga da se Jugoslavija nije raspala kada ovce misle i da nju nisu razrušili mrski neprijatelji sa Zapada, niti Ustav iz 1974. niti Slovenci što je još najgluplja teorija, već nešto drugo.
BLIN MAGAZIN: Šta je to drugo?
KARLAŠ: Ja se obraćam čitaocima koji znaju da je i prije Osme sjednice i pojave vožda bilo jasno kud plovi ovaj brod i kako se to može kobno odraziti na Bosnu i Hercegovinu. Ovo navodim savršeno svjesna uticaja koji Srbija ima na ovaj blentitet i savršeno svjesna činjenice koliko je Srbija kumovala razbijanju te iste Jugoslavije. Žao mi je građanski i liberalno orijentisanih političkih krugova koji su poraženi u Srbiji, čime je rat bio na izvol’te, a tim i nacionalizam. Nacionalizam je zapravo prljava zavjesa da se prikriju užasne rabote. Nažalost, na tu rudu su legli mnogi. I tako to traje i dalje. Siromaštvo, pljačka, nevjerovatan kriminal, sve se to podvodi pod tobožnju nacionalnu ugroženost i umjesto da se gleda koliko je neko stručan, razmatra se koje je nacionalnosti. To je sve prašina koja se baca u oči ljudima da ne vide da su na dnu, jer su ih upravo njihovi tu sunovratili. I pokrali. Ako su ljudi još kadri da ne uoče tako banalnu prevaru, neka im je nebo u pomoći. I njima i njihovoj gluposti. Samo, ovo sve je vrlo ozbiljna tema, nju su kadri da izučavaju samo malobrojni kojima je stalo do istine, a ne do pragmatičnog uhljebljivanja što je i razlog da su nam univerziteti postali rasadnici neznanja, jeftine politike i šovinizma najblaže rečeno.
BLIN MAGAZIN: Koliko se današnja politička situacija u BiH razlikuje od one koja nas je uvela u rat 1992. godine? I kako gledate na politiku danas u BiH, i sveukupno stanje u državi?
KARLAŠ: Oksonica je tu negdje, hableci i dalje na vlasti. Kradu i zamajavaju. Manipulanti uglavnom. I šire atmosferu tobožnje ugroženosti umjesto recimo toplog obroka. Pitam se zar ljudi nisu već suviše gladni da bi i dalje razmatrali kako onaj u Sarajevu hoće da im ukine njihovu serbsku. S tim da rata ovaj put neće biti, ali će biti dugog umiranja u bijedi. Teško je gledati i uočavati kako i dalje ima mnogo ovaca za šišanje. Apelujem na meleze, avangardu.
BLIN MAGAZIN: Kako biste opisali aktuelnog predsjednika RS, Milorada Dodika?
KARLAŠ: Šta tu ima da se misli, pogledajte stanje na terenu u ovom blentitetu prema kome se on ponaša kao da mu je ćaćevina. Apatija, glad, nezaposlenost, prazna budžetska kasa, preludij za još crnja i gora vremena, svakodnevni suicidi, narkotici koji nam se uvoze kao salata, nigdje privrede, proizvodnje, sve urnisano, pojela maca, namještalo se zdanje nad zdanjima našim parama. Ukratko besprizorje, garnirano sa psihičkim poremećajima her Presidenta tipa nekontrolisanih psovki prema svakom ko se usudi reći 'A'. Dalje u principu i ne stigne. Dodik je jedna velika posljedica, mada on misli da je uzrok što Sunce izlazi. U principu je jedan mali čovjek, koji je umislio da je veliki. Ali i on duboko u sebi sluti da je to umislio, pa što više sumnja, sve se više boji i shodno tome, sve se više dernja, prijeti, bjesni. Negdje mu se otkačio šaraf pa se ponaša kao nije on odgovaran nama šta čini na vlasti, već kao pravi autokrata smatra da su podanicu tu da ili slušaju kako on pjeva ili kako se dernja na njih. Ne zna se šta je gore. Da nismo posredstvom istog i njegove klike ostali bez strateški važnih preduzeća, ende, ljudi treba da shvate da poslije ovih neće ostati ništa i da gladni ljudi ne padaju u nesvijest pred onim tornjom od zgrade Vlade, žalila bih ga. Njega je ovo vrijeme sa svim svojim društvenim uslovljenostima povratilo po svima nama.
'...E onda su počela kojekakva zivkanja telefonom, da čovjek ne povjeruje. 'Šta ti pišeš o tom i tom...', promumlao bi neki ruralni glas i slično, toliko 'hrabra' zvanja da su bila anonimna. I što je na koncu najupečatljivije, neprijatelj je počeo da nadire sa svih strana. Osjećala sam se kao partizani na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu. Jedni su govorili da napadam Srbe grozno, drugi su se javljali da je knjiga protiv Muslimana i njihove vjere, treći da je to bruka, zar tako o svetoj majčici crkvi. Što bi rekao jedan antifašista iz Bihaća, mnogi su se prepoznali'
BLIN MAGAZIN: Nesumnjivo je da se radi o pragmatičnom političaru?
KARLAŠ: Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici, garantujući članstvo i naših prapraunuka u lumpenproletarijatu. A ovdje nema ko ni da ga podsjeti na to. Kada gostuje u nekoj od TV emisija uglavnom ih on i vodi. Stvari stoje ovako, her President vozi audi od naših para, leta u tim helikopterima i avionima od naših para, pravi tornjeve od naših para, Laktašenku mlađem daje kredite na našu štetu i da ne nabrajam dalje sve njegove gadosti. Ljudi, to su vaše pare preusmjerene u pet odsto džepića. Trajno. Ako ćete i dalje slušati kako vas mrzi neko iz Sarajeva i kako je obračun kod OK korala u toku jer se vaš her President bori za vas, onda ste glupi kao noć. I ne čitajte 'Meleze', jer vam i tako ništa neće ni biti jasno. Jer, Dodiku je savršeno svejedno ko je gladan u njegovom serbskom carstvu, ukratko njemu se živo jebe za sve nas. Uvijek će od naših para kupiti poslušnike koji će biti njegovi PR-i, njegovi puleni bilo da je u pitanju sindikalna, penzionerska ili boračka populacija, od tih istih para će te 'istine' plasirati u svoje privatne novine i elektronske medije itd... itd... Ali, i njega su iznjedrile određene društvene okolnosti, pa će ga kad-tad i pomesti. Njemu je vlast nesumnjivo velika kompenzacija. Za šta, nemam pojma, pitajte psihologe.
BLIN MAGAZIN: Već nekoliko godina niste u novinarstvu. Od čega se izdržavate, od čega živite?
KARLAŠ: Može li se danas i ovdje živjeti od pisanja romana koji se bave neugodnim istinama? Ne može. Živim kod roditelja izuzetno skromno. Mnogih stvari sam se morala lišiti i lišavam se i dalje. Jedno vrijeme sam prodavala i ekološke proizvode. Ali, ko zna. Redovno igram Loto (smijeh).
preuzeto sa BLIN MAGAZIN/DEPO PORTAL/a.k. Ponedjeljak | 14.03.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar