intervju Nenad Pejić: MOJA NAJVEĆA PROFESIONALNA ZABLUDA BILA JE ŠTO SAM VJEROVAO DA NOVINARI MOGU SPRIJEČITI RAT!

Nenad Pejić, predratni glavni urednik TV Sarajeva, koji je već godinama jedan od čelnih ljudi na Radiju Slobodna Evropa, u razgovoru za naš list vođenom prošle sedmice u Pragu, prisjeća se susreta sa najvažnijim bh. političarima, govori o standardima koji su postojali na medijskoj sceni u BiH prije rata, pritiscima na novinare, te o novim tv projektima u regiji

Nenad Pejić
Samo je nekoliko novinara uspjelo da nakon odlaska iz BiH ratnih devedesetih nastavi uspješnu novinarsku karijeru u inozemstvu. Jedan od njih je Nenad Pejić, posljednji glavni urednik bivše TV Sarajevo, koji od septembra 1993. godine radi na Radiju Slobodna Evropa, koji u ovom trenutku broji pet stotina zaposlenih i ima 19 redakcija čiji se programi emitiraju na 26 jezika. Pejić je osnivač redakcije na južnoslavenskim jezicima (koja je uključivala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku), te regionalnog programa koji na ovom prostoru uživa visok ugled i ima visok nivo slušanosti. Nakon što je osam godina bio na čelu ove redakcije, 2002. godine postao je prvi neamerikanac koji je imenovan za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa. „Radim u firmi u kojoj se samo profesija cijeni“, govori u razgovoru za naš list, prošle sedmice u svom uredu u Pragu. Njemu i njegovim kolegama, kaže, posebno je godilo saopštenje BBC-a izdato otprilike prije mjesec dana u kojim su objasnili svoje povlačenje sa Balkana i time što se ne mogu takmičiti sa Slobodnom Evropom. Iako sa više nego prepolovljenim budžetom i ranijom najavom o ukidanju redakcije na južnoslavenskim jezicima koja se nije obistinila, Slobodna Evropa opstaje praktično kao „jedini zapadni radio na Balkanu“ koji, u međuvremenu, svoj program plasira i na internetu.

KREATIVNA ENERGIJA TV SARAJEVA

Bili ste posljednji predratni glavni urednik TV Sarajeva. Kako biste danas opisali kuću u kojoj ste radili do početka rata u BiH?

Nekoliko godina uoči rata, grupa rukovodilaca među kojima ja tada nisam bio, krenula u jedan projekat da napravi televiziju od TV Sarajevo, i između ostalog, postavljen je cilj da se jednom sedmično emituje najskuplja i najkompliciranija forma na ovom mediju - TV drama. Kada sam došao na TV Sarajevo 1989. godine, već je bio dostignut cilj o emitiranju jedne TV drame mjesečno. Pogledajte, molim vas situaciju danas - ko proizvodi TV dramu bar jednom u nekoliko mjeseci?! Pred rat, TV Sarajevo je imalo više međunarodnih nagrada nego sve druge TV stanice zajedno, Radio Sarajevo je imalo više međunarodnih nagrada nego sve druge radio stanice u nekadašnjoj Jugoslaviji zajedno. To su podaci koji govore o jednom ogromnom stvaralačkom potencijalu u ovoj medijskoj kući.

Šta se u to vrijeme događalo sa informativnim programom?

Što se tiče onog najvidljivijeg informativnog plana u vrijema kada je već Beograd krenuo u najgoru moguću propagandu, a Zagreb krenuo donekle sličnim putem, mi smo se našli u dilemi - da li da zatvorimo TV tržište za gledaoce u BiH kao što su to uradili Beograd i Zagreb jer Slobodan Milošević je već napravio uredničke čistke, sa programa su skinute emisije iz drugih tv kuća, zatvorio je medijiski prostor i sa te TV stanice počeo je isijavati otrov prema ljudima. Bili smo protiv tog koncepta, uostalom, u BiH takav je koncept bilo nemoguće i provesti, i uradili smo upravo suprotno. Na drugom kanalu TV Sarajeva ostavili smo tv emisije Zagreba i Beograda i odlučili da uvedemo Yutel. Direktor Besim Cerić i ja smo donijeli odluku da gledateljima ponudimo još jednu informaciju, da kreiramo jednu atmosferu takmičenja i mislim da smo u tome uspjeli – ponuditi kvalitetne informacije iz različitih izvora, nadajući se da će oni vidjeti koliko ko laže. Greška je, nažalost, bila u tome što smo s tim krenuli prekasno, ljudi su već bili podijeljeni. Ali, ne postoji primjer u bivšoj Jugoslaviji da su glavni i odgovorni urednici glavnih medija izašli javno i kazali: „Narode, ovi vas vode u rat“, to smo uradili Kemal Kurspahić, Milenko Voćkić, Goran Milić i ja. Prema meni, sa profesionalne tačke gledišta bio je to jedan dobar potez, pa i hrabar potez, ali naravno, kao što znate, nažalost, nismo uspjeli. U BiH nije bilo političke snage koja će iza toga stati. Podsjetio bih Vas na dramatična događanja ispred Skuštine BiH. Hajde da kažemo to je bio jedan od mojih neprofesionalnih poteza. Prvih dana aprila, grupa od 40-ak mladih ljudi krenula je na demonstracije iz Nedžarića prema Skupštini, a Besim Cerić i ja smo odlučili da pratimo te studente uživo, a praćenje uživo, pogotovo u tako uzavrelim situacijama, motivira ljude da se pridruže tom protestu. Mi smo to svjesno uradili, moj prijatelj i kolega Besim i ja donijeli smo tu odluku, u režiji su puštali pjesmu Sarajevo, ljubavi moja, a broj demonstranata preko noći je rastao do sto tisuća. Ne znam da li je istina, ali sam tada čuo da su tog dana nacionalne stranke SDA, HDZ, SDS, zajednički zaustavile oko 50-ak tisuća ljudi koji su krenuli prema Sarajevu iz raznih krajeva BiH kako bi se pridružili protestima.

RAT UŽIVO NA TVSA

Tadašnji stranački lideri pozvani su na TV Sarajevo. Šta se tamo zapravo događalo?

Mi smo prije nego što su ispaljeni prvi snajperski hici odlučili pozvati stranačke lidere u TV Sarajevo, ali zapravo nismo znali u ime koga i ko smo mi da ih pozovemo. Onda smo se dosjetili da to uradimo u ime gledatelja, svi su došli, čak i general Milutin Kukanjac, koji uopće nije bio pozvan, ali su svi došli sa dva naoružana čuvara. Ja i Besim smo se bojali da uoči ili tokom emisije ne dođe do nekog incidenta kojeg će se nekad kasnije neko sjetiti i reći da je rat počeo na televiziji. Kazao sam, gospodo, u studio se ne može sa naoružanim čuvarima, a prvi mi je Karadžić odmah odgovorio da bez njih neće ući. U ime HDZ-a došao je Miljenko Brkić, a stvar je „izvukao“ Kukanjac sa prijedlogom da na svakog gosta uđe po jedan umjesto dva tjelohranitelja, bez automatskih puški, „samo“ sa pištoljima u futrolama. Donio sam odluku za koju ni dan danas ne znam da li je bila ispravna - bojao sam se otvoriti ekran za javnost te da će neko od gostiju izreći nešto što će biti povod za rat. Profesionalno gledano, emisija je morala ići uživo, ali ja sam donio drugačiju odluku - najavio emisiju, objasnio da ćemo je emitirati čim se razgovor završi, ali da neće ići uživo. Zaprijetio sam zaposlenima da će biti otpušteni ako bude emitiran bar jedan kadar, a moje su prijetnje danas, naravno, smiješne. Ipak, za mene je to bio najduži i najteži sat u mom životu. Uoči pojavljivanja na ekranu, Miljenko Brkić, koji je zastupao HDZ, predložio je da niko gostiju ne učestvuje u emisiji nakon što potvrdim javno da su postigli dogovor. Kasnije su mi kazali da je, u to vrijeme, ovo bilo najveće poniženje za stranačke lidere. Mir je trajao narednih nekoliko sati, a nakon toga je sve buknulo. Čitav događaj je pratio i mali incident - Kukanjac je, naime, tražio od Izetbegovića da spriječi nešto, mislim da se radilo o zaokruživanju Sarajeva.
Izetbegović je rezignirano odgovorio: „Što me pitate kad ste vi to već uradili?“, Kukanjac je nastavio: „Ja ću ovo shvatiti kao Vašu saglasnost“. Naravno da to nije bila nikakva saglasnost i naravno da su oni uradili već što su htjeli, ali, svejedno, Izetbegović je trebao kazati „nema govora.“

Koliki su u to vrijeme bili politički pritisci na medije?

Meni je osobno bilo teže prije nego tokom rata, izvinjavam se unaprijed onima kojima je bilo drugačije, ali u ratu je sve jasno - imate idiote koji pucaju, žrtvu koja se brani. U miru je to izgledalo drugačije - odete kod lidera HDZ-a kao glavni urednik javnog servisa i on meni kaže „ljuti smo jer na TV nema Hrvata“, kažem, tačno je, nema ih, a on odgovori „dati ću vam sto Hrvata, a Vi izaberite deset“. Onda morate objašnjavati da vas zanimaju novinari koji su Hrvati i da vam za posao nije dovoljno da neko ime samo odgovarajuće ime i prezime. Kazao sam tada, ako se na spisku nađe jedno ime, a obojica smo znali o kome je riječ, ja ga neću uzeti. Ili vam, recimo, dođe grupa ljekara iz Bugojna, čeka satima da ih primite jer je očajna što nema Hrvata na TV , a kad im kažete, pa evo ja sam glavni urednik a Hrvat sam, oni vam odgovore, nama takvi Hrvati ne trebaju.
Bilo je i drugih primjera, pomenuću jedan, tadašnji ministar informiranja Velibor Ostojić sazove rukovodstvo i obećava „kule i gradove,“ trinaestu plaću pod uvjetom da Pejić podnese ostavku.

NEČASNA ULOGA NOVINARA

Koliko su nacionalne podjele uticale na novinare?

Na TV Sarajevu je bilo izuzetno dobro informiranih novinara koji su znali više od mene kao glavnog urednika. Mene nikada niti jedan stranački lider nije nazvao da kaže „priprema se to i to“. Ali, politika je, naravno, itekako utjecala na novinare. Jednom mi je došao novinar Bošnjak, poznata TV faca, žaleći se na to kako je njegov kolega Srbin prethodnu noć bio neprofesionalan i tražeći da ga „skinem“ sa programa.
Mogu navesti i druge primjere, recimo, kolegica srpske nacionalnosti, tada poznati urednik, došla je kod mene i predložila mi goste za svoju emisiju 6 tjedana unaprijed, pazite, govorimo o predratnoj situaciji kad je sve uzavrelo oko nas i kad je sve nepredvidivo. Znao sam da ona ima jako dobre veze sa SDS-om, a ona je predložila goste među kojima nije bio niti jedan Srbin, sedmi tjedan je održana vanredna sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj je, hvala Bogu, Bogić Bogićević kazao „NE“. Ona je, dakle, šest i po tjedana unaprijed znala šta će se dešavati, a potom je kao gosta predložila Milorada Ekmečića.

Mislite na Dubravku Kenić?

Ne želim govoriti o imenima. Dakle, bilo je novinara za koje se znalo da su otvoreno stali na jednu stranu, a mi smo bili javna, a ne privatna televizija, a po zakonu smo odgovarali Parlamentu BiH koji je znamo već kakav bio.

Prije nekoliko dana čitao sam prekrasnu knjigu Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića u kojoj negdje na početku stoji da je TV Sarajevo bila srpska televizija. Mene uopće nikad niko nije ni pitao ko sam i šta sam ja, nego onako lupe mi neku etiketu i onda to prolazi. Složio bih se sa Lovrenovićem koji u istoj knjizi negdje kaže da Sarajevo ne zna šta da radi sa svojim oreolom žrtve, a ja generalno mislim da Bosna ne zna šta da radi sa svojim kvalitetnim ljudima. Pa, eto uzmite Kusturicu, koji je sjajan reditelj, ali po mom sudu, pravi politički diletant kojeg je to odvelo u nacionalizam. Ali, ne možemo ignorirati njegove kvalitete, ni jedna Njemačka ne može sebi priuštiti da se odriče takvih ljudi. Ja sam se osobno ponudio Fakultetu političkih nauka u Sarajevu da održim besplatno predavanje o tome kako se pokrivaju izbori itd., ali nije bilo interesa za to. Ja sam kao neko iz BiH napisao ta pravila za 26 redakcija ovdje na Slobodnoj Evropi, pretpostavlja se onda da imam neke kvalitete, ali koga je to briga? Čitao sam prije nekoliko godina o tome da je održan okrugli stol o javnim medijima, mislim da je bio organiziran od strane OHR-a. Moram priznati da sam se užasnuo nad činjenicom da se pozvani predavači iz Zagreba i Beograda, ali niko iz BiH gdje postoje ljudi koji to znaju puno bolje od njih. A da ne govorim o Besimu Ceriću, koji je sada u Francuskoj, ili Radi Budaliću, koji je penzionisan i niko se nije sjetio da ga pozove.

MUDAR POTEZ AL-JAZEERE

Pojedini novinari su tokom rata otvoreno huškali na rat i jako zloupotrebljavali svoju profesiju, a prošle godine je u Srbiji najavljeno da bi neki od njih mogli biti sudski procesuirani. Šta mislite o tome?

Ja nemam nikakve dileme oko toga da su poslije političara i vojske treći na listi najgorih upravo novinari. Količina laži koju su pojedini novinari izrekli je nevjerovatna, da ne govorim o falsificiranju slika pa nadalje. Nemam dileme oko toga da bi se neki do nas morali naći u Haagu ali, nažalost, to se nije dogodilo. Iako su huškali na rat i radili stvari koje su ispod svake ljudske i profesionalne razine. Prije neki dan, na nekom od portala sam pročitao da je neka od anketa u Zapadnoj Hercegovini, pravljena povodom problema sa konstituiranjem vlasti u Federaciji BiH, pokazala kako 54% ispitanih smatra da će ponovo biti rata. Ja to zaista ne mislim, ne vjerujem da se rat može ponoviti, uostalom, sada nema ni čime da se ratuje, ali, i pored toga, mislim da ima novinara koji i dalje dobrim dijelom nastavljaju to „kovanje“ rata...

Najesen će iz Sarajeva otpočeti emitiranje programa balkanske Al-Jazeere. Šta mislite o ovom novom medijskom projektu?

Vjerujem da je Al-Jeezera odlukom da dođe na Balkan povukla jako mudar potez. Izgleda mi da je to dio njihove strategije, te da nije slučajno da je njihov prvi regionalni program krenuo u Turskoj, a drugi na Balkanu. Kada to gledamo geografski, onda je očito da ona pravi prodor prema Evropi. Mislim da im je regionalni koncept jako dobar, ne zato što smo ga mi počeli prije dvadeset godina, nego što je on, po momo sudu, jedini održiv, te da je to, da tako kažem, obraćanje normalnim ljudima jako dobra strategija. Mislim također da je i jeftino u ovom trenutku otpočeti posao u BiH koja će, kako god, jednog dana biti članica EU. Sa uredničke tačke gledišta, izabrali su jako dobro ekipu, ljude koje u ovom poslu zbilja treba poštovati. E, sada pitanje je šta će se nakon početka emitiranja dalje dešavati. Svi koji slušaju Al-Jeezeru na engleskom i arapskom znaju da su to dvije potpuno odvojene stvari. Engleska je ta za koju se kaže da je vrlo profesionalna, dok je arapska dobila i druge konotacije. Ali, ona jeste napravila veliki prodor i „otvorila“ Bliski istok. Imao sam priliku da sa njihovim profesionalcima razgovaram prije nekoliko godina, na jednom skupu gdje je pored visokopozicioniranih ljudi iz zapadnih medija, Evrope bilo i nekoliko kolega sa Al-Jeezere i Al-Arabie. Sastanak se održavao u vrijeme obilježavanja godišnjice oslobađanja logora u Auschwitzu i ja sam, priznajući njihove kvalitete i slušajući o principima na kojim počivaju ove tv kuće i visokim profesionalnim standardima, znatiželjno upitao kako pokrivaju ovaj događaj. Dogovor koji sam dobio je bio: „Mi, znate ne emitiramo ništa što ide u korist Izraela“. Upitao sam da li to znači da ste 95% profesionalni, a pet niste, i dobio odgovor: „Ne znam da li se to može tako reći, ali prihvatam to što govorite“. Eto, to je jedino bilo moje malo razočarenje. Jer, ako se tako nešto primijeni u BiH, da ima jedan mali postotak koji vas čini neprofesionalnim, onda to nije dobro, jer je taj mali postotak u brojčanom smislu uvijek najvažniji. Prerano je prognozirati u kojem će pravcu ići stvari. Ja sam upravo pred ovaj razgovor dobio informaciju da bi na Balkan mogla doći još jedna tv stanica, CNN Adriatic, ali to još nije zvanično potvrđeno...


O ALIJI IZETBEGOVIĆU

Sjećam ga se kad je prvi put došao u moj ured prije rata kako bi se raspitao o izbornim pravilima na TV. Nakon što sam mu ih izložio, u društvu sa novinarkom Dubravkom Kenić, Izetbegović mi je kazao: “Gospodine Pejiću, šokiran sam, mislio sam da ste vi komunista“, aludirajući na ravnopravan tretman koji je dobio na TV. Odgovorio sam mu: „Gospodine Izetbegoviću, ja sam novinar“. U to vrijeme imali smo dosta kontakta sa potpredsjednikom Vlade Rusmirom Mahmutćehajićem koji je, nakon što se uvjerio da smo dobro funkcionirali kao tim, nama davao podršku, ali ne, ono, znate, po muslimanskoj liniji. Najgrublje pokušaje da nas razbije ispoljavao je Velibor Ostojić, on je bio vrlo drzak i neugodan. Što se tiče Izetbegovića pomenuo bih da je posljednji intervju koji je dao bio za Slobodnu Evropu prije desetak godina i naš projekat „Svjedoci raspada“, unutar kojeg smo razgovarali s velikim brojem ljudi sa prostora nekadašnje Jugoslavije.U to vrijeme Izetbegović je bio već jako umoran, teško je disao, nekoliko puta smo prekidali intervju. Ipak, nije se unaprijed pripremao, nije tražio nikakva pitanja. Mislim da je Izetbegović bio u pravu kada mi je tada kazao: „Moj izbor nije bilo ili rat ili mir nego rat između Hrvatske i Srbije na teritoriji BiH, ili rat za BiH“. Pitao sam ga tada i za katastrofalan podatak prema kojem je Armija BiH početkom rata imala 20-ak posto vojnika koji nisu bili Bošnjaci-muslimani, a kraj rata je dočekala da ovaj procenat padne na 2 posto. Kazao mi je da to smatra svojom velikom greškom. Pitao sam ga također zašto se novac iz arapskih zemalja ne usmjeri ka gradnji škola i fabrika, ali mi je kazao da novac iz tog dijela svijeta dolazi samo za izgradnju džamija.

O RADOVANU KARADŽIĆU

Znao je jako dobro šta hoće, iza sebe je imao jaku ekipu u Beogradu i znao je izvanredno predstaviti to što su mu oni govorili da radi. Imao je liderske osobine, iako su one bile izražene u vrlo negativnom svjetlu, na suprotnoj strani od normalnog i ljudskog. Sjećam se jednog njegovog telefonskog poziva, zvao me je kući jer sam sa programa „skinuo“ jednu emisiju. Kazao je „Gospodine Pejiću, mislio sam da ste Vi za Jugoslaviju“, na što sam mu odgovorio: “Ja možda jesam, ali Vi sigurno niste“. Evo jednog primjera koliko je on bio vješt manipulator: Tokom gostovanja na TV upitali smo ga po kojoj su to logici Srbi u BiH ugroženi, a on je odgovorio da ima jedna porodica u Zenici, u toj i toj ulici, koja je dan ranije izbačena iz tog stana na ulicu od strane komšije Muslimana. Poslali smo ekipu u Zenicu, našli ulicu, glavu porodice o kojoj je govorio, svi podaci su bili tačni, sve osim da su izbačeni na ulicu. Ali, on je to kazao javno i Bog zna koliko je ljudi u to povjerovalo, Karadžić je jednostavno znao podizati tenzije.

O STJEPANU KLJUIĆU

Osobno mi je jako drag jer mislim da je izuzetno pozitivan bh. političar. Hrabro i čestito se držao tokom rata, bio je čovjek bh. orijentacije koju ja jako poštujem. Međutim, zbog njegove jedne rečenice nismo se čuli dvadeset godina. Izjavio je, mislim za Večernji list, da je Nenad Pejić agent britanske obavještajne agencije MI6, njegov otac vojno lice, a majka Srpkinja. Prvo, moj otac je bio vojno lice, penzionisan još 1972., može biti da znam i zašto, ali o tome nisam nikada govorio, a majka mi je bila Crnogorka, a da radim za MI6 su notorne gluposti. Čovjek koji nosi leptir mašnu, koji je građanske provenijencije, ne bi sebi trebao dozvoliti takve gafove.

preuzeto iz magazina Slobodna Bosna br. 751