26. sij 2011.

Urbanluk

Autor: Dino Sharan

Pa dobro, gde si ti je stih dobro poznatog akutnog vojvođanskog depresivca koji se savršeno može postaviti i meni.
Da, dugo me nije bilo. Da, znam da ste me poželjeli. Da, i radio stanica mi se preselila na novu lokaciju, a ja kao čovjek na istu nisam ušao. Šta ću, obaveze. Male, srednje, malo veće. Obaveze. I nove poslovne prilike, neke sam zgrabio pa se natežem, a neke sam pustio samo tako lako, kao od šale, kao da mi svaki dan padne sto maraka sa neba. Jednostavno, ne treba se jeftino ni prodavati.
O temi sa kojom želim započeti demaBLOGiju 2011. godine ste se najvjerovatnije susreli ne samo na sarajevskim ulicama, već i u kafanama, pubovima, galerijama, šoping centrima, na svakom mjestu masovnih okupljanja.
Papanluk je mrtav, živio urbanluk.
Možda sam malo pompozno ubio papke u gornjoj rečenici, ali nisam baš i nešto puno skrenuo sa pravog puta jer odista, sada sa iskrenošću mogu reći, nedostaje mi dobri, stari papanluk. Papak k'o papak, kad znaš da je papak i jednostavno biraš da li se kačiš sa njim na bilo koji način ili ga jednostavno izbjegavaš.
Urbanluk je novi unaprijeđeni užas, pomodarstvo bez striktno utvrđenih pravila, ali sa definitivno jakom osnovom i zajedničkim karakteristikama unutar i na svakoj individui koja je dio urbanluka.
Ako su me ikada ikoje dvije riječi izbacivale iz takta i mrzio sam kad ih moram upotrijebiti, to su riječi alternativno i urbano. Ne znam zašto, možda su to sasvim normalne dvije riječi, ali kad vidim šta danas oslikavaju, jednostavno mi dođe muka.
Urbani i alternativni kao što već rekoh ne poštuju striktno ucrtana pravila, ali se može pronaći zajednička nit vodilja unutar svakog pojedinca koji se vodi tom politikom. Urbanluk se najlakše može opisati kao balkansko - bosansko - sarajevska verzija hipster subkulture koja se pojavila u Sjedinjenim Američkim Državama još četrdesetih godina prošlog vijeka, a zaživila na interesovanju i podržavanju svega nekomercijalnog devedesetih i dvijehiljaditih godina.
I šta zapravo sarajevski hipsteri rade, čime se bave, kako ih prepoznati? Pošto sam dugo vremena radio na opservaciji tog veoma raširenog urbano-alternativnog poriva koji se rađa u ljudima mojih godina, pet godina više, pet godina manje, došao sam do zaključka da sarajevski urbanluk veoma lako možemo prepoznati po nekim ili svim od sljedećih tačaka.
- Urbanluk shvata poentu konzumiranja marihuane u svrhu produbljenja svijesti. Kada pripadnik urbanluka završi sa procesom konzumiranja marihuane, obično se priča o temama koje su apsolutno besmislene ala razgovor o dugorogim jelenima. Cilj razgovora je natjerati sve prisutne mozgove na apsolutno nerazumijevanje teme kako bi se pripadnik urbanluka koji je pod utjecajem lakih droga osjetio ili neshvaćenim ili mentalnom izdignutim iznad tupe mase. Pripadnici urbanluka konzumiraju marihuanu, ali sebe ne nazivaju narkomanima niti je zeljasta materija narkotik. Ne, to je naprosto način sticanja transcedentalnog iskustva.
- Pripadnik urbanluka je obavezno po izjašnjavanju apolitičan, a po pripadnosti pripadnik nevladinog sektora. Većina urbanih i alternativnih smatra da je moguće biti apolitičan i imati viziju političkog uređenja kakvo jeste i kakvo bi trebalo biti. Zato oni žele da diraju govna, a da im ne zasmrdi, te je nevladin sektor jedan od načina ''borbe za prava''. A i čvaknuti šta preko donacija i gruntova na lažirane projekte nije loše, a?
- Muzički, pripadnik urbanluka preferira domaću rock scenu sa naglaskom na Skroz, Letu Štuke, Validnu Legitimaciju i Sikter pokušavajući svakom stihu Adnana i Dine Šarana koliko god stih bio ili ne bio priprost i direktan dati neki viši smisao i pozadinsku istinu. Pripadnici alternativno-urbanog miljea vole i indie rock, trip-hop, a nije im mrzak ni dubstep kojeg su zaista zavoljeli u zadnje dvije godine njegove masovne ekspanzije. Također, ovi ljudi ne propuštaju priliku spomenuti kako su u mladosti i oni slušali metal i hardcore, ali da danas stvari vide drugačije i da nije sve samo drlja. Ovim riječima. I da, i dalje se masturbira na Ramba Amadeusa iako ovaj od 2002. godine i "Bolje jedno vruće pivo nego četiri 'ladna" live albuma iz Skopja nije izdao ništa što trunku jednu valja (ako uzmemo u obzir da je na jedan način Rambo inovator punk i hip-hop zvuka na ovim prostorima). 
- Što se tiče izbora alkohola, pripadnici urbanluka najčešće cuclaju pive, ali je za njih veoma važno napomenuti sljedeće: 99% njih se smatraju i istinski vjeruju da su sjajni poznavatelji rakija, te njihovo konzumiranje tradicionalnog bosanskog pića nije samo cuganje, već i takmičenje u nadmudrivanju gdje su najčešći argumenti način pravljenja rakije, vrsta voća (gdje se ispuca više argumenata nego što je u glavama diplomiranih sa voćarsko-vinogradarskog smjera na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu) i temperature, kad ponestane argumenata ili se pripadnik urbanluka iznenadi kvalitetnom tvornički napravljenom rakijom, slijedi rečenica koja završava svaku moguću diskusiju:Dobra, al' ništa k'o domaće.
- Urbano-alternativni likovi su modno osviješteni na dva načina: ili prate modu i daju joj svako značenje i neznačenje koje treba i ne treba imati uz obaveznu rečenicu sve je moda, od muzike do odjeće, ili su krajnje operisani od najnovijih modnih dostignuća, te modu kroje sami surfajući danima kroz police njima dragih second-hand radnji gdje se također sretnu sa onima što im je moda sve, pa se razglabanje nastavlja u nedogled.
- Pripadnici urbano-alternativnog miljea se veoma često i kreativno izražavaju i to najčešće kroz formu haiku poezije koju znaju tu i tamo posvetiti svojim idolima iz djetinjstva, pa tako nije rijetkost da imamo priliku pročitati remek-djela sa nazivima alaManifest KurosawiOda Andriću i Mom Proleterijatu. Također, kretivnost na djelu se pokazuje i fuzijama muzičkih žanrova, pa nas ova klasa uvjerava da je Jazz - Sevdah poslan sa neba i da je Jazz Fest i dalje stvarno festival jazz muzike.
- Ako se ne okupljaju u kafani oko šanka, pripadnici urbanluka se mogu vidjeti u galerijama, pozorištima (nema MESS-a bez urbanih), književnim večerima i javnim tribinama od opšteg dobra. Na većini ovih dešavanja, urbana populacija je ili već ispušila joint ili će ga ispušiti, a da se jedna ovakva manifestacija dešava u trenutku dok vi ovo čitate, u istom tom trenutku bi se na njoj odvijala dubokoumna diskusija o šljivi, kruški i medovači.
- Urbano-alternativni pišu blogove, twitteraju i tumblr-aju, ali bi samo voljeli da budu zabavni i nadasve edukativni kao ja... :D
***
Puno je toga. Ova lista se nikada do kraja ne bi mogla popuniti. Urbanima su papci - papci (a ne vide da gledaju u malo manje kultivisanu verziju njih samih), a ljudi poput mene - kontraši i bombaši. Mogu živjeti sa tim - oni su meni samo jedna od tema za tekst i kako novinar u magazinu o poljoprivredi piše o gnojivu, tako sam i ja pronašao svoju temu.
Do sljedećeg puta, jedna kao napisana za kraj...


(preuzeto sa RadioSarajevo.ba Blog Dino Sharan)

20. sij 2011.

Diego Stocco - Bassoforte

Diego Stocco - Experibass

The Brandt Brauer Frick Ensemble

Nick Cave


Iz Zemlje Lala i Kanala: Burza ne, Burza.ba

Sve nešto pitam: kako bi se stranac, telefonom, sporazumio s prosječnim Novljaninom? Čuveno je naše znanje stranih jezika: ne govorimo li svi, i to tečno, i srpski, i hrvatski, i bosanski ... Mislim da bi doista bilo u stilu one prekodrinske: “Govori, bre, srpski, da te ceo svet razume!“
Iz Zemlje Lala i Kanala: Burza ne, Burza.ba
Piše: Goran SARIĆ, goransaric.net
Prije nego što smo, prije desetak godina, krenuli na odmor u Herceg-Novi, po običaju sam malo „prošvrljao“ internetom. Nisam  od onih koji se tek tako otisnu u nepoznato, posebno na odmor. Za tako nešto novčanik mi je „pretanak“. Preko „mreže“ počesto zna  biti znatno jeftinije, a to, bogami, nije nevažno. Uostalom, ne živim li u zemlji škrtaca? Nije li se moj prvi učitelj holandskog zaprepastio – skoro uvrijedio! – kad mu rekoh da su kod nas sinonim za tu boljku Škoti, a ne Nizozemci? “Kako, pobogu“, zinuo siroti učo k’o peš, “kad cijela Evropa zna da je to jedna od naših najslavnijih slabosti?!“
  
Elem, škrtost-neškrtost, tog proljeća mi se internetska potraga nije baš posrećila. Jer, službena web stranica Novog u izgradnji. U junu mjesecu! Turistička ponuda krajnje nejasna. Lista privatnog smještaja, duga k’o talijanski rezanci, no na njoj tek adrese, i telefoni. E-maila – ni od korova! 
Zovi, samo zovi ...

Sve nešto pitam: kako bi se stranac, telefonom, sporazumio s prosječnim Novljaninom? Čuveno je naše znanje stranih jezika: ne govorimo li svi, i to tečno, i srpski, i hrvatski, i bosanski ... Mislim da bi doista bilo u stilu one prekodrinske: “Govori, bre, srpski, da te ceo svet razume!“
  
Šalu na stranu, nije mi namjera da zezam dojučerašnje zemljake. Uostalom, zar nismo bili u Novom? I bilo nam lijepo. Još negdje čuvam adresu i telefon naše tadašnje vrijedne domaćice.

Nego, početkom siječnja u Utrechtu, jednom od najljepših nizozemskih gradova, održana nadaleko poznata turistička burza. Na njoj turistički poslenici iz cijelog svijeta predstavljaju svoje zemlje i programe, mogućnosti i planove, ugovaraju aranžmane ... I eto, baš nova Crna Gora – ranije poznata po manjkavoj usluzi i prilično lošim putovima - odlučila da, na velika vrata, uđe na svjetsku turističku pozornicu. Evo oglasa:
Nacionalna turistička organizacija Crne Gore će po prvi put u skladu sa Programom informativno-promotivnih djelatnosti za 2011. godinu učestvovati sa turističkom privredom Crne Gore na sajmu "Vakantibeurs" u Utrehtu od 11. do 16. januara 2011 godine. 
Tema ovogodišnjeg sajma je "Nezaboravne destinacije". Prošle godine sajam je posjetilo preko 120.000 klijenata, a slična posjećenost se očekuje i ove godine.

Ovaj sajam svakako pruža mogućnost da kvalitetno predstavite svoji ponudu u ovom dijelu Europe kao i da ostvarite dobre kontakte.

Ukoliko ste zainteresirani za nastup na sajmu:  kontaktirajte: ljiljana.cukic@montenegro.travel ili 020235155


Da, dragi moji: 
ljiljana.cukic@montenegro.travel. 
Pa tek onda: ili 
020235155.
To se zove napredak!
  
A naši?
  
Koji naši, moliću lijepo?
Bosanci? Hercegovci?
  
E, dragi moji, njih vam u Utrechtu gotovo da nije ni bilo. To jest, možda i jeste NEGDJE U UTRECHTU, pa možda i NA BURZI, ali na štandovima, u svojstvu izlagača - ne.
  
Naš su obraz spasili predstavnici “Eko Plive“ (Jajce) i “Herzegovina lodges“ (Boračko jezero). Drugih
 turizmologaiz (virtualne?) zemlje Bosna.ba nije bilo. Skupo im, kažu.
  
A samo u mome Konjicu, na Neretvi, raftera k’o pljeve. Da su se skupili, i dali skupa koju pinjku – lova mala, a (moguća) korist velika!

No, druge ex-Yu zemlje nisu tako razmišljale. One o turizmu misle na drugi način. Tako je štand Hrvatske bio jedan od najvećih na burzi, Slovenija, kao 
zemlja u fokusu, imala poseban tretman, Srbija također imala veoma dobar štand, kao i Makedonija, Crna Gora...

Ali, da se vratimo onom našem paru entuzijasta. Platili ljudi, i dali se na posao. Rezultat nije izostao. Citiram:
  
„Kad već neće političari , mi smo se sjajno družili i dogovorili dosta regionalnih tura, tako da su nam skoro svi turist-biroi iz bivše Juge bili u posjeti, razmijenili smo vizitke i dogovarali suradnju. Podijelili na stotine foldera, ispričali stotine priča, preko laptopa pokazali ljudima ljepote: Konjica, Mostara, Jajca, Šipova, Sarajeva, Boračkog jezera, Plive, Neretve. .. Šlag na ovo je napravio Aco Spirov sa makedonskog štanda. Doveo nam folklorni ansambl iz Slovenije, pa smo s njima otišli na makedonski štand i svi, onako u horu, otpjevali ’Biljana platno beleše’.“

Ova zadnja rečenica se, slučajno ili ne, sjajno nadovezuje na pjesmu Abdulaha Sidrana iz prošle kolumne. Čim se sastanu 2-3 jugovića, a Bosanca posebno, evo ti odmah cijele kajdanke – od Vardara pa do Triglava.
  
Prosto mi žao što, tih dana, nisam bio u Utrechtu. Da i ja, sa svojih sedamdesetak kila i nešto decibela, pojačam skromnu BeHa reprezentaciju.

Pa makar, od tuge, i kriješteći.

19. sij 2011.

FGR

Nekom fuga, nekom centrifuga
E-pošta
Muharem Bazdulj   

U vrijeme dok su Goran Bregović i njegovo Bijelo dugme bili SFRJ varijanta Beatlesa, pa onda, dakle, u lenonovskoj parafrazi (cum grano salis) i bili poznatiji od Tita, grupa Psihomodo pop bila je, isprva, osuđena na zabran dječijih televizijskih programa. Sjećam se dječije emisije koja se emitovala na televiziji nedjeljom ujutro u kojoj je glavni lik bio Vitez Jura (ili to ipak bješe poštar Duje što voli vas i štuje), a u kojoj je Psihomodo pop izvodio štrebersko-rokerski šlager pamtljivog refrena: Ja imam pet iz fizike i pet iz matematike/ pet iz kemije i pet iz biologije...
Koju godinu kasnije, Psihomodo pop će svojih pet minuta slave zavrijediti time što su se pojavili na MTV-ju. Nije tad bilo ovih i onih muzičkih televizija, ovih i onih adrija i ostalih hitorama; postojao je jedan i jedini MTV, a na njemu se pojavio Psihomodo pop s pjesmom I'm in Love with Gobac, engleskom verzijom pjesme Ja volim samo sebe. U originalu, pjesma je počinjala ovako: Tamne mrlje prošlosti/ na tvojoj bijeloj košulji/ veš-mašina budućnosti, nikad neće oprati...
Eh, prođe od tad i četvrt vijeka. Davor Gobac, frontman Psihomodo popa, je u posljednje vrijeme sarajevski dragi gost. Ne samo da redovito obitava u Sarajevu kao član žirija reality show programa jedne lokalne televizije, nego se sarajevska FGR (fina gradska raja), baš onako provincijski, nekritički klanja pred njim, priređujući čak i gromoglasno reklamiranu izložbu Gobčevih mazarija, jer se sredovječni pjevač u slobodno vrijeme amaterski bavi i slikarstvom.
Goranu Bregoviću, u isto vrijeme, Sarajevo šalje Gobčevu poruku: Tamne mrlje prošlosti/ na tvojoj bijeloj košulji/ veš-mašina budućnosti, nikad neće oprati...
Vijest koja je prije desetak dana odjeknula cijelom regijom glasila je: Goran Bregović se vraća u Sarajevo! Ispostavilo se da je Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, ugostio Bregovića u svom kabinetu, da je ovaj tom prilikom izjavio da ga privlači ideja povratka u Sarajevo, odnosno ponovnog stalnog nastanjivanja u svom rodnom gradu. Nije Bregović definitivno i nedvosmisleno rekao da će se vratiti, ali je dao nagovijestiti da mu ne bi bilo mrsko da u Sarajevo boravi duže i češće, a gradonačelnik Behmen je tim povodom izjavio kako “Sarajevo mora postati centrifugalna sila, a ne, kao dosad, centripetalna“.
Nadigla se, naravno, nakon toga kuka i motika sarajevskih publicista i komentatora. Svi su odjednom osjetili potrebu da se tim povodom oglase. Konsenzus je dosegao zadivljujuće proporcije. Svi se slažu da Bregović ima pravo da se vrati u Sarajevo. (Kakva velikodušnost!) Ali isto tako, svi manje-više imaju potrebu i da pomalo zvocaju, što oko Bregovićevog lika i djela, što oko citirane Behmenove izjave.
Problem s Bregovićem je u tome što on, eto, nije Johann Sebastian Bach! On, nesretnik, piše muziku za Severinu i Orkestar za svadbe i sahrane, a ne piše fuge ko ozbiljan kompozitor. Zašto ga onda uopšte tretirati kao umjetnika, pitaju se vajni sarajevski opinion makeri. Isti ti zahtjevni ljepodusi ismijavaju i citiranu Behmenovu izjavu o Sarajevu koje bi trebalo (ponovo) početi privlačiti ljude, nakon što ih je godinama odbijalo.
Paradigmatičan primjer plitkoumnog rezonovanja na ovu temu nudi do prije nekoliko godina ugledna i relevantna medijska adresa: uvodnik magazina Dani. Uvodničar pokušava polemisati s gradonačelnikom pa veli: “Sarajevo je i prije i u ratu i poslije njega iz različitih razloga privlačilo i odbijalo različite ljude. Sjetimo se da su u Sarajevu iza rata živjeli i Vidosav Stevanović i Novak Kilibarda. Prvi koji je pobjegao od Miloševićevog režima u Pariz, a zatim se jedno vrijeme nastanio u Sarajevu, a drugi strastveni sljedbenik tog režima, kvazipokajnik, prema kojem je mainstream sarajevske intelektualne javnosti bio naklonjen jednako, ako ne i više nego onom prvom, što je, naravno, greška, ali ilustrativno kao demant Behmenove izjave o dosadašnjem Sarajevu kao centripetalnoj sili.“
Stevanović na stranu, ali Kilibarda je u Sarajevo došao kao diplomata Republike Crne Gore. Po toj logici, svaki glavni grad bilo koje zemlje, grad u kojem postoje ambasade, konzulati, trgovačke i druge misije – djeluje centrifugalno. Kabul i Bagdad, recimo, su centrifugalni i poželjna mjesta za život jer u njima službuju (i žive) ambiciozni američki diplomati.
Susan Sontag, koja je Sarajevo nekritički i skoro slijepo voljela, piše u jednom svom eseju kako ste prije rata, ma koliko voljeli Sarajevo, “ako ste bili ambiciozni, morali otići iz njega da biste ostvarili veliku karijeru, kao što ljudi iz San Francisca na kraju odlaze u Los Angeles i New York“. Prije rata je postojala Jugoslavija kao zajednička država. Kad Susan Sontag pominje Los Angeles i New York kao gradove u koje će poći ambiciozni stanovnik San Francisca, ona pominje najveći kalifornijski i najprivlačniji američki grad. Sarajevo je danas najveći grad države u kojoj se nalazi. U takvom kontekstu ono ne bi smjelo djelovati centripetalno, ali svejedno, već godinama djeluje upravo tako.
Goran Bregović je čovjek koji je veliku karijeru već napravio i kojem je, što se karijere tiče, danas svejedno gdje živi. U nekom simboličkom smislu, više bi njegov povratak u Sarajevo značio imidžu Sarajeva, nego što bi to u karijernom smislu značilo Bregoviću. Alija Behmen to očito zna. Oni koji se izruguju Bregovićevom bijelom odijelu, odijelu na kojem traže “tamne mrlje prošlosti“ samo da bi pravednički utvrdili da ih ništa “nikad neće oprati“, ne znaju ništa osim da uživaju u svom samoproglašenom statusu moralnih vertikala. Oni su, čini im se, ti koji na “veš-mašini budućnosti“ uključuju centrifugu, štreberski se smješkajući sretni jer poput Gobca “vole samo sebe“ i jer znaju da im je ljubav uzvraćena.
Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 18.01.2011.

Leonard Cohen - Everybody knows (live in London, 2008)

Amsterdam

Frank Zappa - You Are What You Is (subtítulos en español)