Glumac iz filma "Ko to tamo peva": Autobus kao sudbina
Autor: Boris Vuković
Sa samo jedanaest godina stao je rame uz rame sa glumačkim legendama Nedom Arnerić, Pavlom Vuisićem, Batom Stojković, Taškom Načićem, Draganom Nikolićem, Aleksandrom Berčekom i Slavkom Štimcem. Devedesetih godina bio je di-džej, zatim policajac, a od 2002. vozi autobus gradskog saobraćaja u Beogradu na liniji 17. Nenad Kostić (41), mali muzičar iz filma “Ko to tamo peva”, kaže da i danas, 30 godina kasnije, na poslu sreće iste situacije nalik onima iz kultnog filma.
Danas vozi na liniji 17 GSP “Beograd”
Nenad Kostić je 1980. godine išao u peti razred osnovne škole u Vrčinu, kad je od njegovog strica Miodraga, koji je svirao harmoniku, stigao poziv da ide sa njim da snima film u Delibatsku peščaru. Stric mu je objasnio da želi da učini njegovom prijatelju iz vojske Slobodanu Šijanu da snimi diplomski rad i da će učestvovati svi poznati glumci. Jedanaestogodišnji Nenad je pristao da ode na probu filma “Ko to tamo peva”.
- Prošli smo probu i onda je trebalo da potpisujemo ugovore. Dobio sam oko 1,5 miliona dinara, a recimo da je novi “fića” koštao četiri. Bilo je to dosta para za to vreme. Probali smo pesmu i nije izgledalo loše. E, onda smo krenuli na snimanje, a prema scenariju, trebalo je da budem ćelav. Kad su pokušali da me šišaju, počeo sam da plačem, nisam dao, rekao sam ako će da me šišaju, neka traže drugog. Neda Arnerić i Dragan Nikolić nisu dali da odem jer sam im se dopao - priseća se Nenad početka snimanja filma.
Nezaboravni duet i pesma “Zaaaaa Beograd...”
Problem je bio to što Nenad nikako nije uspeo da nauči da svira drombulje, instrument koji mu je kompozicija prepisala. Međutim, Šijan je napravio ustupak, pa je to snimljeno preko plejbeka. Anegdota na snimanju sa doajenima glume bilo je pregršt.
- Bata Stojković je trebalo da me ošamari u onoj sceni gde nas uhvate kao lopove. Šijan je insistirao na krupnom kadru i Bata je stvarno morao da me udari. Međutim, on me je toliko odalamio da je meni zazvonilo u ušima i suze su same krenule. Pobegao sam iz autobusa koliko me noge nose i sakrio se u Pančevu. Filmska ekipa me ceo dan tražila, a kad su me našli, Bata mi je doneo najveću bombonjeru koja je bila da se kupi i uz obećanje da me više tako neće udariti i nastavili smo snimanje. Sećam se i njihovih noćnih pijanki u kojima su prednjačili Pavle Vuisić i Štimac. Nakon jednog od noćnih skupova, dadoše mi zadatak da skupim sve staklene flaše, da se popnem na autobus i da ih bacam. Tad sam tek video da su doneli lovačke puške “bokerice” i da su hteli da vežbaju gađanje. Berček me vodio na sladoled, Dragan Nikolić se stalno šalio, a sa dvometrašima, odnosno decom od dede koji buši gume stalno sam igrao šah - priča u dahu Nenad.
Film je snimljen za samo 26 dana. Nenad nakon završene srednje saobraćajne škole počinje da radi kao di-džej po beogradskim diskotekama.
- Nakon što sam odslužio vojsku u Ljubljani, počeo sam da puštam muziku sa ploča i to sam radio punih šest godina. Onda se desilo ratno stanje, bio sam mobilisan na ratištu u Vukovaru. Po povratku prijavio sam se na posao u policiji i radio sam u patroli u stanici u Rakovici punih četiri godine. Onda su hteli da me pošalju na Kosovo i odlučio sam da napustim policiju. Otvorio sam igraonicu sa fliperima, stonim fudbalom, igricama i od toga sam zarađivao toliko da prehranim porodicu. U jesen 2002. vidim konkurs za vozača u GSP “Beograd”, dobijem posao i od tada vozim autobus na liniji 17. Izgleda da mi je autobus sudbina - uz smeh priča Nenad i seda u autobus, smena počinje.
Dok turira na početnoj stanici “sedamnaesticu”, priprema retrovizore za polazak, priča kako mu se “Ko to tamo peva” dešava svaki dan.
- Desi se da moram naglo da zakočim, pa putnici pričaju kao po scenariju iz filma. Čujem stalno “vozi Miško”, ili “kako voziš, nije krompir”, ali se samo nasmejem i nastavim. Nije ni čudo što je film tako uspeo, toliko raznih ljudi na malom prostoru, to je život - odmahuje Nenad i sa početne stanice kreće u novi krug “sedamnaestice”.
Ćerka plače kad me biju
- Kad god se film prikazuje na televiziji, obavezno ga pogledam. Taj film može da se gleda svaki dan i opet je zanimljiv. Moja petogodišnja ćerka zna da ja glumim, pa plače u sceni kad me biju. Drago mi je da sam učestvovao u tom filmu, to će ostati nakon mene - kaže Nenad Kostić.
(preuzeto sa Portala Blic)
14. velj 2011.
7. velj 2011.
ČUVARI ZDRAVE HRANE
PROTIV KRIVOTVORITELJA HRANE
Autor: Adisa Bašić
Kako prozrijeti reklamne laži
Nevladina organizacija FOODWATCH iz Njemačke trn je oku moćne prehrambene industrije u Evropi; oni raskrinkavaju prevare kojima samo svakodnevno izloženi u reklamama, upozoravaju ljude da ne nasjedaju na dobra pakovanja, provjeravaju šta kažu reklame a šta etikete na proizvodima; aktivisti «Foodwatcha» razbjesnili su najveće prehrambene koncerne kao što su «Nestle», «Kraft» i «Danone»
«Klasični prehrambeni proizvodi, kao što su puter, margarin, kafa ili brašno, odavno više nisu stvari na kojima se može povećati zarada. Za rast prodaje se brine bespoštedni reklamni rat, profit se ostvaruje samo ako se izmisli nešto novo. Timovi marketinških stučnjaka rade na tome da otkriju moguća polja rasta, da nađu još neki potrošački nerv koji nije previše zasićen i koji će kod potrošača stvoriti impuls za kupovanjem» kaže dr. Thilo Bode (bivši šef Greenpeacea za Njemačku), osnivač i guru organizacije Foodwatch. U toj borbi za zaradu prehrambeni koncerni ne biraju sredstva: obećavajući zdravu i kvalitetnu hranu oni nam prodaju dobro upakovano smeće. Aktivisti organizacije Foodwatch bore se protiv obmanjivanja potrošača tako što (za razliku od prosječnog kupca) vrlo pažljivo analiziraju i najsitnija slova na pakovanju, i upoređuju šta nam to reklame obećavaju a šta na kraju završi na našim tanjirima. Rezultati njihovih istraživanja u najmanju ruku su šokantni.
INOVACIJE KOJE NIKOME NE TREBAJU
U supermarketu, smatraju u Foodwatchu, postaje lakše kupovati izmišljene produkte kao što su sir sa ukusom paradajza sušenog na suncu, margarin protiv infarkta, jogurt koji pospješuje crijevnu floru i slične izmišljotine nego najnormalnije prozvode kakve su ljudi koristili u prirodnom obliku hiljadama godina: naime, mlijeko, jogurt, puter... U potrazi za profitabilnim nišama proizvođači hrane nude obmanu a potrošači je po skupe pare kupuju. Da bi se ovome stalo u kraj iz Foodwatcha preporučuju na šta treba obratiti pažnju i kako se manipulacijama suprotstaviti. Njihov osnovni savjet potrošačima je da imamo na umu kako i najveći, najarogantniji prehrambeni koncern može završiti na koljenima ako uradimo najjednostavniju stvar: prestanemo kupovati njihovo preskupo smeće. U nekoliko primjera aktivisti Foodwatcha ilustruju kako te prevare izgledaju u praksi. Naprimjer, ugledna austrijska firma za proizvodnju sokova Pfanner & Co. na tržište je bila lansirala wellness sok sa natpisom „žuti čaj i fizalis“ a na pakovanju su bile istaknute velike slike ove dvije egzotične biljke. Pakovanje obećava zdrav napitak, ali stvarnost je drugačija: samo 15 posto napitka je zaista od žutog čaja, ostatak je obični biljni čaj, a spomenutog fizalisa nema ni u tragovima, u napitku se nalazi samo aroma ove biljke. Pri tome se u dva litra čaja nalazi 47 kocki šećera, što ga ne čini ni zdravim ni blagotvornim. Kada su se kupci žalili, odgovorni iz Pfannera su objasnili kako oni nisu krivi za obmanjivanje javnosti jer na proizvodu (veoma sitnim slovima i na poleđini) piše tačan sastav. Slično je i sa Gerolsteiner „zdravim napitkom od bijelog čaja sa antioksidantima“ koji zapravo ima samo 0,02 procenta ekstrakta bijelog čaja ali zato ima i 4,4 posto šećera, koliko naprimjer ima i Sprite. Takva situacija je i sa voćnim jogurtima: velike slike svježih voćki na pakovanju nemaju skoro nikakve veze sa sadržajem: prosječni voćni jogurt je zapravo jogurt sa dosta šećera, u koji je dodata aroma i veoma mali procenat (obično 1.9 posto!) pravog voća. Jedna od raširenih prevara u prehrambenoj industriji je i ponuditi manju količinu proizvoda za istu cijenu. Da dizanjem cijene ne bi uznemirili kupce, proizvođači često ostave i isto pakovanje i istu cijenu, a smanje gramažu. Tako je, naprimjer, Maggi jednu svoju kokošiju supu smanjio sa četiri na tri tanjira u pakovanju i tako povećao cijenu za čak 33 posto. I fabrika čokolade Mars je svoj slatkiš Milky Way sa 26 smanjila na 21,9 grama i tako poskupila za skoro 20 posto. Naročit oprez, smatra predsjednik Foodwatcha Thilo Bode, treba imati prema polugotovoj hrani: ako kupite smrznutu picu, malo je vjerovatno da ćete znati šta je zapravo unutra: pravi sir ili i kod nas sve prisutnija zamjena za sir, zatim pravi komadići mesa ili tek otpaci skuhani i ujedinjeni želatinom. „Poboljšana receptura“ je još jedan veoma uspješan marketinški trik. Kupac naravno očekuje da poboljšana receptura znači bolji kvalitet proizvoda, a u praksi je često obratno. Poznati koncern Unilever je tako u svom povrtnom sosu marke Bretolli u poboljšanu verziju dodao limunsku kiselinu, arome nepoznatog porijekla, pojačivače okusa, a smanjio je udio povrća! Često se dešava i da privlačne ilustracije na kojima su bosiljak, maslinovo ulje, parmezan, pinjoli i slični kvalitetni sastojci naprosto budu čista fikcija: u gotovim sosovima za tjesteninu maslinovo ulje se obično u najvećem procentu zamijeni jeftinijim suncokretovim, umjesto pinjola stavljaju se jeftiniji indijski orasi, a procenat parmezana nekad je manji i od jedan posto (što znači doslovno jednu praškicu sira na cijelu teglu).
PROBIOTIČKI JOGURTI SU NAJVEĆA UBLEHA
Uspješnim reklamama proizvođači hrane uspjeli su uvjeriti ljude da im njihovi proizvodi neće samo utoliti glad, već će im uz užitak omogućiti i poboljšanje zdravlja, i liječenje raznih zdravstvenih tegoba (holesterola, visokog pritiska ili usporene probave). Svakodnevno nas se upozorava da ne unosimo dovoljno vitamina te da nam trebaju razni preparati za jačanje i poboljšanje organizma, a zapravo je vjerovatnije, smatra Thilo Bode, da smo hipervitaminizirani jer se vitamini sad dodaju u razne vrste hrane da bi ona kao zdravija bila potrošačima privlačnija. Pri tome se često radi o junk foodu koji je samo nakrcan hemijskim sastojcima da se opravda etiketa zdravog. Takozvana funkcionalna hrana koju nam danas prozvođači nude obećava nam rješavanje medicinskih problema koje ne bismo trebali tražiti u supermarketu nego kod ljekara i u apoteci. „Nikome ne treba funkcionalna hrana da bi se zdravo hranio. Vitamini, enzimi i ostale hranjive tvari koje našem tijelu trebaju mogu se sasvim lako dobiti uravnoteženom i raznovrsnom ishranom“, kaže u svojoj knjizi Krivotvoritelji hrane njemački aktivista za zdravu ishranu Bode. Na meti Foodwatcha našao se i Actimel, prozvod francuskog prehrambenog koncerna Danone. Kao primjer posebno bezočne kampanje i proizvoda koji je šarena laža, Foodwatch navodi ovaj jogurt koji navodno „pomaže u aktiviranju odbrambene snage organizma“. Pametnim marketingom Danone je stvorio čudo, jogurt koji im godišnje u svijetu donosi skoro milijardu eura! Pri tome nude i povrat novca nezadovoljnim kupcima, ali iz Foodwatcha se pitaju: „Ko može reći nakon sedam dana da li mu je odbrambena snaga povećana ili nije? Kako se to uopšte mjeri? To neodređeno obećanje zapravo ne govori čak ni to da će ljudi koji koriste ovaj jogurt biti pošteđeni barem najobičnije gripe. Naučni dokazi na koje se Danone poziva u najmanju ruku su upitni. Jedna studija na bečkom univerziteu je čak pokazala da nema skoro nikakve razlike da li ljudi koriste ovaj ili neki drugi obični jogurt. Tačno je da je Actimel blagotvoran za tijelo, ali on je koristan jednako koliko i obični jogurt, kefir ili kiseli kupus naprimjer. Ako Actimel samo pomaže (na neki neodređen način) zašto bi ga neko plaćao višestruko skuplje nego obični jogurt?“. Francuski koncern je već, prema pisanju Foodwatcha,bio prisiljen promijeniti svoje reklame u Velikoj Britaniji i Americi. Britansko udruženje potrošača se pobunilo zbog tvrdnji da ovaj jogurt kod djece „otežava život bakterijama“ i potpomaže „prirodni odbrambeni mehanizam“, o čemu nisu postojali valjani naučni dokazi pa se ova tv reklama za Actimel prestala emitovati. U Americi je grupa potrošača tužila Danone jer su se osjećali prevarenim zbog neispunjenih obećanja da Activia i Actimel reguliraju probavu i jačaju imunitet. Spor je riješen vansudskom nagodbom u iznosu od 35 miliona dolara u korist potrošača, što je najveći iznos koji je u prehrambenoj industriji ikada plaćen zbog obmanjujuće reklame. Razmetanje tradicijom (uglavnom fabrikovanom) još je jedan od velikih trikova marketinških stručnjaka. Ako je neki mesni proizvod naprimjer proizveden u nekoj regiji čuvenoj po tom proizvodu, ne znači da je životinja čije je meso korišteno uopšte uzgojena u tom kraju.
„ZDRAVA I LAGANA UŽINA“ PUNA ŠEĆERA I MASTI
Sve nabrojane obmane, iako iritantne, nisu štetne za zdravlje koliko primjer koji slijedi. Na jednom polju prehrambeni koncerni pokazuju svu svoju nemilosrdnost. Proizvodi namijenjeni djeci često se reklamiraju sloganima „da brže porasteš“, „zdrava užina“, „puno mlijeka i kalcija“ a zapravo se radi o kalorijskim bombama koje dovode do toga da djeca naprosto unose previše šećera i masti, te da uprkos kretanju ili sportu postaju pretila. Čak i u siromašnim zemljama poput Brazila broj predebele djece je sve veći, a Svjetska zdravstvena organizacije je još 2004. godine proglasila epidemiju pretilosti. Najvećim licemjerjem Thilo Bode u knjizi Krivotvoritelji hrane proglašava to što firme kao što su Nestle ili Ferrero finansiraju dječija sportska natjecanja i sponzoriraju kampanje o važnosti fizičke aktivnosti. „To je isto kao kad bi pivara bila sponzor klinike za odvikavanje od alkoholizma“, ironičan je Bode. Evo i nekoliko Foodwatch primjera šta se zaista nalazi u „zdravim“ užinama za djecu. Napitak Monte Drink od Zotta reklamira se kao zdrav proizvod za školu i za dokolicu, međuobrok sa vrijednim grožđanim šećerom. Spomenuti mliječni napitak ima 12,7 procenata šećera, u jednoj flašici je više od osam kocki šećera. Ovaj napitak slađi je od Cole. Firma Ferrero ipak je najveći majstor u tome da slatkiš masan i zašećeren kao kriška najkaloričnije torte izreklamira kao lagan i ukusan obrok za djecu. Kinder čokoladica, koja se reklamira kao ekstra porcija mlijeka i izvor kalcija, zapravo je samo dobro upakovana masna slastica. Da bi dijete zadovoljilo dnevnu potrebu za kalcijem, trebalo bi pojesti trinaest ovakvih čokoladica, pri čemu bi pojelo pola pakovanja putera i četrdeset i osam kocki šećera!? Da ironija bude kompletna, velike prehrambene firme pri tome se često izdaju za dobročinitelje zainteresovane za spašavanje svijeta. Jedini interes koji pri tome imaju je naravno profit, iako će potrošače ubijediti da im je njihovo zdravlje i blagostanje na prvom mjestu. Ljudi okupljeni oko organizacija kao što je Foodwatch među rijetkima su koji se pokušavaju oduprijeti hipnotizirajućoj moći kvalitetno snimljenih, ali duboko neiskrenih i opasnih reklama.
Tri savjeta za pametnu prehranu
NE KUPUJTE BESMISLENE IZMIŠLJENE PROIZVODE
Američki publicista i borac za zdravu prehranu Michael Pollan u tri jednostavna savjeta sažeo je svoju prehrambenu filozofiju.
1. «Ne trebamo jesti ono što naša baka nije poznavala kao hranu.»
2. «Plodove je najbolje jesti onakve kakve nalazimo u prirodi.» Poboljšani i pojačani ukus uvijek znači dodatak šećera i hemijskih sastojaka.
3. «Ne treba kupovati ništa što ima više od pet sastojaka, niti treba kupovati hranu u čijem sastavu su stvari kojih nema u prosječnoj kuhinji.» Dakle, mini-apoteke i obilje hemijskih sastojaka u hrani signal su da taj prozvod treba izbjegavati.
Predstavnik Foodwatcha za „SB“
NA TRŽIŠTU HRANE ISKREN PRODAVAC, NAŽALOST, ISPADA BUDALA
Martin Rücker, predstavnik Foodwatcha, za naš list je objasnio kako izgleda boriti se protiv moćnih i bogatih koncerna, te objasnio zašto su reklame pune obmana toliko uspješne.
U Bosni i Hercegovini sistem zaštite potrošača još uvijek nije dovoljno razvijen. Šta biste Vi preporučili našim građanima, kako da se zaštite od sve agresivnijih marketinških strategija prehrambenih koncerna? Nužno je da se potrošači udružuju, ali i da postaju politički aktivni! Nezavisne potrošačke organizacije moraju kritikovati i opominjati i političare i privrednike, moraju zastupati prava potrošača, i to se mora raditi u svim zemljama, pod hitno.
Kako to da kampanje koje Vi i Vaše kolege raskrinkavate kao pune laži i manipulacija, svakodnevno bivaju tako efikasne? Jako je profitabilno lagati u reklamama, to se itekako isplati, zato se u to i ulaže veliki trud. Ako neku šećernu bombu prodajete kao fitness proizvod, ona će se bolje prodavati i među kupcima koji vode računa o zdravlju i žele kvalitetnije proizvode. A kad konkurencija shvati taj trik, onda i drugi proizvođači počnu raditi to isto, da bi dobili novu priliku za prevlast na tržištu. Nažalost, na tržištu hrane važi izreka da je iskren prodavac budala.
Šta su najveći uspjesi Vaše organizacije u osam godina postojanja? Uspjeli smo naprimjer da se izborimo za to da se u Evropskoj uniji uvede strožija granica o prisustvu urana u pitkoj vodi, izborili smo se za to da proizvodi u kojima nema genetski manipuliranih sirovina dobiju posebnu oznaku. Ali naš najveći uspjeh je to što smo učinili da sigurnost, proizvodnja i reklamiranje hrane postanu svakodnevna tema javnih političkih rasprava. To je osnova za promjene.
Da li se teško suprotstavljati jakom prehrambenom lobiju? Prehrambena industrija je jedna od najačih industrijskih grana, u Njemačkoj ona ulaže u reklame više nego i jedna druga grana privrede, čak više nego autoindustrija! Naravno da uz to ide i veoma moćan lobi. Ali potrošači se sami moraju organizovati da bi se nečem suprotstavili. Mi iz Foodwatcha smo tek na početku posla!
Kako se finansirate? Foodwatch je nezavisna organizacija, ne uzimamo novac ni od države ni od prehrambene industrije. Naš rad prije svega omogućavaju donacije i članarine koje plaćaju naši članovi, njih oko sedamnaest hiljada.
(preuzeto iz Slobodne Bosne br.742)
Autor: Adisa Bašić
Kako prozrijeti reklamne laži
Nevladina organizacija FOODWATCH iz Njemačke trn je oku moćne prehrambene industrije u Evropi; oni raskrinkavaju prevare kojima samo svakodnevno izloženi u reklamama, upozoravaju ljude da ne nasjedaju na dobra pakovanja, provjeravaju šta kažu reklame a šta etikete na proizvodima; aktivisti «Foodwatcha» razbjesnili su najveće prehrambene koncerne kao što su «Nestle», «Kraft» i «Danone»
«Klasični prehrambeni proizvodi, kao što su puter, margarin, kafa ili brašno, odavno više nisu stvari na kojima se može povećati zarada. Za rast prodaje se brine bespoštedni reklamni rat, profit se ostvaruje samo ako se izmisli nešto novo. Timovi marketinških stučnjaka rade na tome da otkriju moguća polja rasta, da nađu još neki potrošački nerv koji nije previše zasićen i koji će kod potrošača stvoriti impuls za kupovanjem» kaže dr. Thilo Bode (bivši šef Greenpeacea za Njemačku), osnivač i guru organizacije Foodwatch. U toj borbi za zaradu prehrambeni koncerni ne biraju sredstva: obećavajući zdravu i kvalitetnu hranu oni nam prodaju dobro upakovano smeće. Aktivisti organizacije Foodwatch bore se protiv obmanjivanja potrošača tako što (za razliku od prosječnog kupca) vrlo pažljivo analiziraju i najsitnija slova na pakovanju, i upoređuju šta nam to reklame obećavaju a šta na kraju završi na našim tanjirima. Rezultati njihovih istraživanja u najmanju ruku su šokantni.
INOVACIJE KOJE NIKOME NE TREBAJU
U supermarketu, smatraju u Foodwatchu, postaje lakše kupovati izmišljene produkte kao što su sir sa ukusom paradajza sušenog na suncu, margarin protiv infarkta, jogurt koji pospješuje crijevnu floru i slične izmišljotine nego najnormalnije prozvode kakve su ljudi koristili u prirodnom obliku hiljadama godina: naime, mlijeko, jogurt, puter... U potrazi za profitabilnim nišama proizvođači hrane nude obmanu a potrošači je po skupe pare kupuju. Da bi se ovome stalo u kraj iz Foodwatcha preporučuju na šta treba obratiti pažnju i kako se manipulacijama suprotstaviti. Njihov osnovni savjet potrošačima je da imamo na umu kako i najveći, najarogantniji prehrambeni koncern može završiti na koljenima ako uradimo najjednostavniju stvar: prestanemo kupovati njihovo preskupo smeće. U nekoliko primjera aktivisti Foodwatcha ilustruju kako te prevare izgledaju u praksi. Naprimjer, ugledna austrijska firma za proizvodnju sokova Pfanner & Co. na tržište je bila lansirala wellness sok sa natpisom „žuti čaj i fizalis“ a na pakovanju su bile istaknute velike slike ove dvije egzotične biljke. Pakovanje obećava zdrav napitak, ali stvarnost je drugačija: samo 15 posto napitka je zaista od žutog čaja, ostatak je obični biljni čaj, a spomenutog fizalisa nema ni u tragovima, u napitku se nalazi samo aroma ove biljke. Pri tome se u dva litra čaja nalazi 47 kocki šećera, što ga ne čini ni zdravim ni blagotvornim. Kada su se kupci žalili, odgovorni iz Pfannera su objasnili kako oni nisu krivi za obmanjivanje javnosti jer na proizvodu (veoma sitnim slovima i na poleđini) piše tačan sastav. Slično je i sa Gerolsteiner „zdravim napitkom od bijelog čaja sa antioksidantima“ koji zapravo ima samo 0,02 procenta ekstrakta bijelog čaja ali zato ima i 4,4 posto šećera, koliko naprimjer ima i Sprite. Takva situacija je i sa voćnim jogurtima: velike slike svježih voćki na pakovanju nemaju skoro nikakve veze sa sadržajem: prosječni voćni jogurt je zapravo jogurt sa dosta šećera, u koji je dodata aroma i veoma mali procenat (obično 1.9 posto!) pravog voća. Jedna od raširenih prevara u prehrambenoj industriji je i ponuditi manju količinu proizvoda za istu cijenu. Da dizanjem cijene ne bi uznemirili kupce, proizvođači često ostave i isto pakovanje i istu cijenu, a smanje gramažu. Tako je, naprimjer, Maggi jednu svoju kokošiju supu smanjio sa četiri na tri tanjira u pakovanju i tako povećao cijenu za čak 33 posto. I fabrika čokolade Mars je svoj slatkiš Milky Way sa 26 smanjila na 21,9 grama i tako poskupila za skoro 20 posto. Naročit oprez, smatra predsjednik Foodwatcha Thilo Bode, treba imati prema polugotovoj hrani: ako kupite smrznutu picu, malo je vjerovatno da ćete znati šta je zapravo unutra: pravi sir ili i kod nas sve prisutnija zamjena za sir, zatim pravi komadići mesa ili tek otpaci skuhani i ujedinjeni želatinom. „Poboljšana receptura“ je još jedan veoma uspješan marketinški trik. Kupac naravno očekuje da poboljšana receptura znači bolji kvalitet proizvoda, a u praksi je često obratno. Poznati koncern Unilever je tako u svom povrtnom sosu marke Bretolli u poboljšanu verziju dodao limunsku kiselinu, arome nepoznatog porijekla, pojačivače okusa, a smanjio je udio povrća! Često se dešava i da privlačne ilustracije na kojima su bosiljak, maslinovo ulje, parmezan, pinjoli i slični kvalitetni sastojci naprosto budu čista fikcija: u gotovim sosovima za tjesteninu maslinovo ulje se obično u najvećem procentu zamijeni jeftinijim suncokretovim, umjesto pinjola stavljaju se jeftiniji indijski orasi, a procenat parmezana nekad je manji i od jedan posto (što znači doslovno jednu praškicu sira na cijelu teglu).
PROBIOTIČKI JOGURTI SU NAJVEĆA UBLEHA
Uspješnim reklamama proizvođači hrane uspjeli su uvjeriti ljude da im njihovi proizvodi neće samo utoliti glad, već će im uz užitak omogućiti i poboljšanje zdravlja, i liječenje raznih zdravstvenih tegoba (holesterola, visokog pritiska ili usporene probave). Svakodnevno nas se upozorava da ne unosimo dovoljno vitamina te da nam trebaju razni preparati za jačanje i poboljšanje organizma, a zapravo je vjerovatnije, smatra Thilo Bode, da smo hipervitaminizirani jer se vitamini sad dodaju u razne vrste hrane da bi ona kao zdravija bila potrošačima privlačnija. Pri tome se često radi o junk foodu koji je samo nakrcan hemijskim sastojcima da se opravda etiketa zdravog. Takozvana funkcionalna hrana koju nam danas prozvođači nude obećava nam rješavanje medicinskih problema koje ne bismo trebali tražiti u supermarketu nego kod ljekara i u apoteci. „Nikome ne treba funkcionalna hrana da bi se zdravo hranio. Vitamini, enzimi i ostale hranjive tvari koje našem tijelu trebaju mogu se sasvim lako dobiti uravnoteženom i raznovrsnom ishranom“, kaže u svojoj knjizi Krivotvoritelji hrane njemački aktivista za zdravu ishranu Bode. Na meti Foodwatcha našao se i Actimel, prozvod francuskog prehrambenog koncerna Danone. Kao primjer posebno bezočne kampanje i proizvoda koji je šarena laža, Foodwatch navodi ovaj jogurt koji navodno „pomaže u aktiviranju odbrambene snage organizma“. Pametnim marketingom Danone je stvorio čudo, jogurt koji im godišnje u svijetu donosi skoro milijardu eura! Pri tome nude i povrat novca nezadovoljnim kupcima, ali iz Foodwatcha se pitaju: „Ko može reći nakon sedam dana da li mu je odbrambena snaga povećana ili nije? Kako se to uopšte mjeri? To neodređeno obećanje zapravo ne govori čak ni to da će ljudi koji koriste ovaj jogurt biti pošteđeni barem najobičnije gripe. Naučni dokazi na koje se Danone poziva u najmanju ruku su upitni. Jedna studija na bečkom univerziteu je čak pokazala da nema skoro nikakve razlike da li ljudi koriste ovaj ili neki drugi obični jogurt. Tačno je da je Actimel blagotvoran za tijelo, ali on je koristan jednako koliko i obični jogurt, kefir ili kiseli kupus naprimjer. Ako Actimel samo pomaže (na neki neodređen način) zašto bi ga neko plaćao višestruko skuplje nego obični jogurt?“. Francuski koncern je već, prema pisanju Foodwatcha,bio prisiljen promijeniti svoje reklame u Velikoj Britaniji i Americi. Britansko udruženje potrošača se pobunilo zbog tvrdnji da ovaj jogurt kod djece „otežava život bakterijama“ i potpomaže „prirodni odbrambeni mehanizam“, o čemu nisu postojali valjani naučni dokazi pa se ova tv reklama za Actimel prestala emitovati. U Americi je grupa potrošača tužila Danone jer su se osjećali prevarenim zbog neispunjenih obećanja da Activia i Actimel reguliraju probavu i jačaju imunitet. Spor je riješen vansudskom nagodbom u iznosu od 35 miliona dolara u korist potrošača, što je najveći iznos koji je u prehrambenoj industriji ikada plaćen zbog obmanjujuće reklame. Razmetanje tradicijom (uglavnom fabrikovanom) još je jedan od velikih trikova marketinških stručnjaka. Ako je neki mesni proizvod naprimjer proizveden u nekoj regiji čuvenoj po tom proizvodu, ne znači da je životinja čije je meso korišteno uopšte uzgojena u tom kraju.
„ZDRAVA I LAGANA UŽINA“ PUNA ŠEĆERA I MASTI
Sve nabrojane obmane, iako iritantne, nisu štetne za zdravlje koliko primjer koji slijedi. Na jednom polju prehrambeni koncerni pokazuju svu svoju nemilosrdnost. Proizvodi namijenjeni djeci često se reklamiraju sloganima „da brže porasteš“, „zdrava užina“, „puno mlijeka i kalcija“ a zapravo se radi o kalorijskim bombama koje dovode do toga da djeca naprosto unose previše šećera i masti, te da uprkos kretanju ili sportu postaju pretila. Čak i u siromašnim zemljama poput Brazila broj predebele djece je sve veći, a Svjetska zdravstvena organizacije je još 2004. godine proglasila epidemiju pretilosti. Najvećim licemjerjem Thilo Bode u knjizi Krivotvoritelji hrane proglašava to što firme kao što su Nestle ili Ferrero finansiraju dječija sportska natjecanja i sponzoriraju kampanje o važnosti fizičke aktivnosti. „To je isto kao kad bi pivara bila sponzor klinike za odvikavanje od alkoholizma“, ironičan je Bode. Evo i nekoliko Foodwatch primjera šta se zaista nalazi u „zdravim“ užinama za djecu. Napitak Monte Drink od Zotta reklamira se kao zdrav proizvod za školu i za dokolicu, međuobrok sa vrijednim grožđanim šećerom. Spomenuti mliječni napitak ima 12,7 procenata šećera, u jednoj flašici je više od osam kocki šećera. Ovaj napitak slađi je od Cole. Firma Ferrero ipak je najveći majstor u tome da slatkiš masan i zašećeren kao kriška najkaloričnije torte izreklamira kao lagan i ukusan obrok za djecu. Kinder čokoladica, koja se reklamira kao ekstra porcija mlijeka i izvor kalcija, zapravo je samo dobro upakovana masna slastica. Da bi dijete zadovoljilo dnevnu potrebu za kalcijem, trebalo bi pojesti trinaest ovakvih čokoladica, pri čemu bi pojelo pola pakovanja putera i četrdeset i osam kocki šećera!? Da ironija bude kompletna, velike prehrambene firme pri tome se često izdaju za dobročinitelje zainteresovane za spašavanje svijeta. Jedini interes koji pri tome imaju je naravno profit, iako će potrošače ubijediti da im je njihovo zdravlje i blagostanje na prvom mjestu. Ljudi okupljeni oko organizacija kao što je Foodwatch među rijetkima su koji se pokušavaju oduprijeti hipnotizirajućoj moći kvalitetno snimljenih, ali duboko neiskrenih i opasnih reklama.
Tri savjeta za pametnu prehranu
NE KUPUJTE BESMISLENE IZMIŠLJENE PROIZVODE
Američki publicista i borac za zdravu prehranu Michael Pollan u tri jednostavna savjeta sažeo je svoju prehrambenu filozofiju.
1. «Ne trebamo jesti ono što naša baka nije poznavala kao hranu.»
2. «Plodove je najbolje jesti onakve kakve nalazimo u prirodi.» Poboljšani i pojačani ukus uvijek znači dodatak šećera i hemijskih sastojaka.
3. «Ne treba kupovati ništa što ima više od pet sastojaka, niti treba kupovati hranu u čijem sastavu su stvari kojih nema u prosječnoj kuhinji.» Dakle, mini-apoteke i obilje hemijskih sastojaka u hrani signal su da taj prozvod treba izbjegavati.
Predstavnik Foodwatcha za „SB“
NA TRŽIŠTU HRANE ISKREN PRODAVAC, NAŽALOST, ISPADA BUDALA
Martin Rücker, predstavnik Foodwatcha, za naš list je objasnio kako izgleda boriti se protiv moćnih i bogatih koncerna, te objasnio zašto su reklame pune obmana toliko uspješne.
U Bosni i Hercegovini sistem zaštite potrošača još uvijek nije dovoljno razvijen. Šta biste Vi preporučili našim građanima, kako da se zaštite od sve agresivnijih marketinških strategija prehrambenih koncerna? Nužno je da se potrošači udružuju, ali i da postaju politički aktivni! Nezavisne potrošačke organizacije moraju kritikovati i opominjati i političare i privrednike, moraju zastupati prava potrošača, i to se mora raditi u svim zemljama, pod hitno.
Kako to da kampanje koje Vi i Vaše kolege raskrinkavate kao pune laži i manipulacija, svakodnevno bivaju tako efikasne? Jako je profitabilno lagati u reklamama, to se itekako isplati, zato se u to i ulaže veliki trud. Ako neku šećernu bombu prodajete kao fitness proizvod, ona će se bolje prodavati i među kupcima koji vode računa o zdravlju i žele kvalitetnije proizvode. A kad konkurencija shvati taj trik, onda i drugi proizvođači počnu raditi to isto, da bi dobili novu priliku za prevlast na tržištu. Nažalost, na tržištu hrane važi izreka da je iskren prodavac budala.
Šta su najveći uspjesi Vaše organizacije u osam godina postojanja? Uspjeli smo naprimjer da se izborimo za to da se u Evropskoj uniji uvede strožija granica o prisustvu urana u pitkoj vodi, izborili smo se za to da proizvodi u kojima nema genetski manipuliranih sirovina dobiju posebnu oznaku. Ali naš najveći uspjeh je to što smo učinili da sigurnost, proizvodnja i reklamiranje hrane postanu svakodnevna tema javnih političkih rasprava. To je osnova za promjene.
Da li se teško suprotstavljati jakom prehrambenom lobiju? Prehrambena industrija je jedna od najačih industrijskih grana, u Njemačkoj ona ulaže u reklame više nego i jedna druga grana privrede, čak više nego autoindustrija! Naravno da uz to ide i veoma moćan lobi. Ali potrošači se sami moraju organizovati da bi se nečem suprotstavili. Mi iz Foodwatcha smo tek na početku posla!
Kako se finansirate? Foodwatch je nezavisna organizacija, ne uzimamo novac ni od države ni od prehrambene industrije. Naš rad prije svega omogućavaju donacije i članarine koje plaćaju naši članovi, njih oko sedamnaest hiljada.
(preuzeto iz Slobodne Bosne br.742)
4. velj 2011.
LUPANJE GLAVOM O TV EKRAN
'Šta je pripadnik naroda, a šta predstavnik? Jesam li samo Srbin, bosanski Srbin ili srpski Srbin? U trećoj izbornoj jedinici k'o Hrvat dobijem hrvatski glasački listić i nema više Komšića? Mi Bošnjaci imamo pravo da budemo Bosanci, pustite više te narode, al' nije problem, imamo dobre Srbe i Hrvate, k'o hljeb, u odličnom stanju... Jel' se kaže srpski ili srbijanski?...'
Piše: BOJAN BAJIĆ
Skoro deset puta pokušavam da napišem redovnu sedmičnu kolumnu za BLIN magazin, sve dođem do pola, pa bacim. Evo sedmica gotovo prošla, a ja nisam uspio ništa napisati. Prvo mi se nešto bilo skupilo u grudima kad sam pretprošle sedmice objavio tekst o Srđanu Aleksiću, čak sam razmišljao da prestanem pisati. Kontam, džaba je, sve je džaba. Možeš samo lupati glavom od zid. Mada to na kraju krajeva nije tako ni loše, ako poredimo sa sudbinom Srđana Aleksića. Ako misliš ostati principijelan i nikome ne podilaziti, onda će ti se broj prijatelja koji će htjeti s tobom otići na kafu svesti na dva, tri, do četiri, ali ne i više.
U zadnja tri mjeseca nisam gledao televiziju, izuzev filmova, dnevnik skoro nikako. Debatu oko formiranja post izborne koalicije sam pratio minimalno, i to isključivo na portalima, sa vrlo selektivnim pristupom šta ću pročitati. Za ta tri mjeseca sam upoznao divan svijet, prvo unutrašnji, a onda i spoljašnji, koji nije inficiran, razoren, uznemiren i dezavuisan dnevno političkim trovanjima sa televizijskih ekrana.
Upoznao sam toliko divnih ljudi koji ne gledaju dnevnike, koji ne prate iz dana u dan političke izjave, ali nisu ljudi bez vizije i civilizacijskih vrijednosnih stremljenja, a koje sam i sam nekad nazivao apatičnim građanima. O, kako je to divan svijet. Za razliku od manijaka inficiranih ovom našom bolesnom politikom, koji nervozno iz dana u dan komentarišu šta je rekao Zlatko, a šta odgovorio Dodik, šta kaze Čović, Suljo Tihić, Božo Ljubić, postoji taj drugi svijet koji je nekako oduvijek znao da je to sve sranje, i da slušanje toga destruira svaku mogućnost da mozak, svijest i razum budu normalni i kreativni. Pitam se kako sam tek sada to shvatio. Kad kažem 'kreativni' mislim na evropski pojam kreativnosti, a ne na našu bolesno-manijakalnu kreativnost u smišljanju gluposti.
Imao sam još hiljadu ideja i tema o kojima bih pisao, a da se puno ne uključujem u analizu nebuloznih priča i neproduktivnih taktika oko formiranja vlasti.
IGRE BEZ GRANICA
'Gdje sam ja 'zaostalio' u svemu tome, ako sam na svijet došao kao rezultat multietničkog seksa? Jesmo li prosti zbir tri skupa, ili smo zbir elemenata izvučen iz skupova i sasut u jedan vešni lonac? Jel' moguća ljubav u porodici bez ljubavi prema Republici Srpskoj? Teško nam je prihvatiti RS, al' šta je tu je. Prihvatamo BiH, samo ako vi kažete da prihvatate RS. A genocid? A gdje su Srbi iz Sarajeva? Pa eno ih na Palama i Sokocu, isti procenat k'o prije rata...'
Onda mi se pokvari kompjuter. Dva dana bio pokvaren. Zovu me taj dan iz Rudog, kažu: 'Obavezno večeras gledaj sve dnevnike, biće izvještaj sa lokalne Skupštine'. Gađali se odbornici jajima, slali dojave o bombama u sali, okuplja se narod da protestvuje, prodaju se odbornici i po potrebi prelijeću iz pozicionog u opozicioni tabor, i obrnuto. Načelnik uništava život u Rudom, sve čega se dohvati pretvara u pepeo.
Em ne radi kompjuter, em vuče srce da vidim šta se to dešava u rodnom 'mistu', pa reko' nema druge nego sjedaj pred televizor. Rastjeram djecu od crtanih filmova, i krenem šaltati BHT, RTRS, BN, FTV, pa sutradan emisije, od 'Crte' do 'Crno na bijelo'. Čekajući Rudo, sagledah i sve ostale vijesti, pa se nađoh ponovo uvučen u vrzino kolo jalovih i neproduktivnih političkih prepucavanja. Tako dva dana zauzeh daljinski upravljač, a djeca načisto popizdila bez crtanih filmova. Onda se potrefi emisija 'Amplituda' na ATV, gosti: Puhovski, Kukić, Kazaz i Bižić, pa još nekoliko emisija sagledah pored te.
Dva dana se svi vrte oko definicije termina i pojmova, koji se različito tumače. Vjerovatno to traje još od izbora, nego srećom nisam gledao.
„Šta je pripadnik naroda, a šta predstavnik? Jesam li samo Srbin, bosanski Srbin ili srpski Srbin? U trećoj izbornoj jedinici k'o Hrvat dobijem hrvatski glasački listić i nema više Komšića? Mi Bošnjaci imamo pravo da budemo Bosanci, pustite više te narode, al' nije problem, imamo dobre Srbe i Hrvate, k'o hljeb, u odličnom stanju. A možda sam samo bosanski pravoslavac, ako ne daju biti i Srbin! A šta ako nisam pravoslavac, nego agnostik? Jel' se kaže srpski ili srbijanski? Gdje sam ja 'zaostalio' u svemu tome, ako sam na svijet došao kao rezultat multietničkog seksa? Jesmo li prosti zbir tri skupa, ili smo zbir elemenata izvučen iz skupova i sasut u jedan vešni lonac? Jel' moguća ljubav u porodici bez ljubavi prema Republici Srpskoj? Teško nam je prihvatiti RS, al' šta je tu je. Prihvatamo BiH, samo ako vi kažete da prihvatate RS. A genocid? A gdje su Srbi iz Sarajeva? Pa eno ih na Palama i Sokocu, isti procenat k'o prije rata.
Šta se vi bunite kad se Hrvati ne bune za Posavinu? Prvo treći entitet, pa ćemo se onda s entitetom buniti za Posavinu. Pa kažem ja da Josipović glumi Tuđmana, što bi se ovi Širokobriježani drugačije ponašali. Nemojte vi bogati, lako je preglasavati. Da vas je deset na prema jedan, a ne četiri, neće Hrvat mira vidjeti dok rajski treći entitet ne napravi. Biće raj k'o u Republici Srpskoj. Nema raja bez Bosne.
Evo nam stiže i prvi mart, Dan nezavisnosti, pa da to fino proslavimo. Kome stiže, nama bogami ne stiže! Eno vam Hrvata pa slavite. Oni sad s Dodikom vežu zastave, možda povuku glasove s referenduma. More bit bidne i to. Neka Mile gluposti, eto ti se borci digli, pusti se ti Hrvata. Ma kakvi borci, nisu oni zaslužni za Republiku Srpsku, nego Alija. Mi Aliji trebamo zahvaliti za potpis u Dejtonu. More sikter Vlahu, ne skrnavi. More Turci ne gaz'te oranje. I Ratko nas je nazvao Turcima u Srebrenici. A vi k'o niste nigdje ništa napravili? Nismo mi, al' da nije bilo Radovana, ne bi se mi mogli grupisati i jedinoj vjeri islamu privoliti. I pored Radovana, osta puno Bošnjaka u komunizmu. Ne skrećite s teme. Mi smo uvijek na temi, nego eno Hrvata. Gdje? Ma nigdje, šala...“
Slušajući dva dana ovakvu 'argumentaciju' na televiziji, zapadoh u teško stanje uznemirenosti. Shvatih da oni koji ovo slušaju svako veče od izbora do danas, da su sigurno u nekoj vrsti komatoznog stanja. Takvi komatozni ne mogu više ni sebe shvatiti, a da ne govorim o društvu, državi ili Evropskoj uniji. Implicira da će se stanje zakovanosti nastaviti u nedogled. Situacija izgleda kao da se nalazimo u istorijskoj međufazi, u kojoj sve tavori između dva velika događaja.
Jedan veliki događaj je iza nas: rat. Drugi veliki događaj je ispred nas. Šta bi to moglo biti? Politička evolucija se neće desiti, jer imamo antievropske i zaostale političke vođe, te komatozne glasače ispred televizijskih ekrana. Prvi scenario je da ovako tavorimo još 15 godina, dok nas nešto ne strefi spolja, sve zgazi pred sobom i poremeti sve odnose u BiH. Do tad, ko star ko mlad, ko živ ko mrtav. Drugi scenario je da pročepi klasna demokratska 'revolucija' iznutra, da mase zatraže manje kamatne stope na stambene kredite, ukidanje poreza na mlijeko, knjige i lijekove, da traže fabrike i nova radna mjesta, povećanje materinskog i dječijeg dodatka, stipendije za studente i pomoć osobama sa posebnim potrebama i invalidima. Da potrpaju pun avion korupcionaša i kriminalaca iz vlasti i protjeraju izvan BiH, a najbolje u Egipat. I još svašta drugo. A pošto mase nisu apstraktno građanske i anacionalne, one treba da se obrate i narodima u BiH:
'O Bošnjaci, jebala vas Bosna. O Srbi, jebala vas Republika Srpska. O Hrvati, jebo vas treći entitet'.
Eto, sve ovo napisah nakon gledanja televizijskih dnevnika i političkih emisija u trajanju od dva dana. Obećavam da neću više gledati. Ni pod kakvim okolnostima i ni pod kakvim izgovorima. Neka njih nek' gledaju, ionako su već komirani. A za ovakve mi riječi neće ni zamjeriti, jer internet ne koriste, pa ovo neće ni vidjeti.
A šlagvort ovoj priči je situacija iz Egipta. Izašao srednjovječan muškarac na prozor i vidio na trgu da se skupilo sto hiljada mladih ljudi i traže da Mubarak i ekipa odu iz zemlje i napuste vlast. Pita on ženu šta se ovo dešava. Kaže žena nemam pojma, sad sam gledala dnevnik, nema ništa novo u zemlji. Niti je bilo kakve najave da će biti demonstracije. Kaže srednjovječan muškarac da je ovo čudna i nevjerovatna situacija.
Nit' je čudna, nit' je nevjerovatna, to su samo tviter i fejsbuk. I mladi ljudi naravno. Ali ne mlade komatozne ljige, nego mladi lavovi, to se podrazumjeva.
Još ovo da ne zaboravim reći. Treba ukinuti borački dodatak svim zdravim i sposobnim borcima VRS, ARBiH i HVO-a, kao i nadoknade za ratna odlikovanja. Prvo, kako ste glasali na prvim izborima, tako ste i ratovali, ko vam je kriv. Drugo, džaba ste ratovali, niste ništa postigli. Treće, ako se nastavi preživljavanje kroz dodatak, društvo će se degenerisati. Četvrto, kako vam je rat još uvijek u glavi, tako ćete i pocrkati od gladi. Peto, nema peto, ne može se vječno ovako provlačiti, svemu postoji kraj.
(preuzeto sa portala BLIN MAGAZIN)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)