Intervju Dana: Haris Pašović EVROPSKI PAD JE ZACEMENTIRAN SA PADOM SREBRENICE

Na dan izlaska ovog broja Dana u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu bit će premijerno prikazana nova predstava Harisa Pašovića Evropa danas, u koprodukciji njegovog East West Centra, Slovenskog narodnog gledališča Maribor i Evropske kulturne prestolnice Maribor 2012, rađena prema istoimenom eseju Miroslava Krleže u kojem je analizirao Evropu i evropsku ideju, vrhunski inteligentno, raskošno educirano i nadahnjuće zabavno. Ova besprijekorna analiza genijalnog umjetnika nevjerovatno je savremena, kao da je pisana danas. U ovoj predstavi koja pomjera granice predstavljačke umjetnosti, integrirani su drama, muzika, ples, video projekcije i spektakularni lightshow. Financial Times je prije dva mjeseca objavio kritiku pišući u superlativima o predstavi i dao četiri zvjezdice, ocjenu rezerviranu za vrhunska teatarska djela. U intervjuu Danima Pašović govori o motivima i poruci predstave, o tome šta je Evropa danas, o identitetu, multikulturalizmu...


Faruk Borić

“Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali životinjske porive”


DANI: Gospodine Pašoviću, razgovaramo uoči sarajevske premijere vaše nove predstave Evropa danas po tekstu Miroslava Krleže. Šta će gledatelj vidjeti, odnosno kakvu poruku kanite odaslati ovom predstavom?

PAŠOVIĆ: Krleža je napisao da “majmunska ruka drži telefonsku slušalicu”. Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali svoje životinjske porive. U tom prostoru između svijesti i animalnog, dešava se drama savremenog stanovnika Evrope.

Predstava je kompleksno umjetničko djelo, ona ne šalje nikakvu poruku. U dobroj umjetnosti, gledatelj je sam sa sobom, suočen sa misterijom koja se odvija ispred njega. U toj “situaciji, gotovo placentnoj” kako je napisao Federico Fellini, ispred nas promiču slike, čujemo muziku i riječi, vidimo kretanje tijela i dramu svjetla. Shvatamo da smo mali, ali da nismo beznačajni, da naše postojanje ima smisao i da mi sa tim smislom moramo nešto uraditi. Tako nekako.... gledati predstavu je vrlo privatno iskustvo.

DANI: Kako ste uspjeli povezati Mikija Manojlovića, Krležu i Laibach?

PAŠOVIĆ: Sa Mikijem se poznajem dugo, radili smo zajedno i vezuje nas jedno duboko umjetničko i ljudsko iskustvo. Sa Laibachom se ne slažem oko mnogo stvari, ali oni su značajan bend, i njihov album sa obrađenim himnama evropskih zemalja bio je odličan soundtrack za predstavu. Edward Clug je fantastičan plesač i koreograf i izvanredno smo se razumjeli u ovom projektu. Sve zajedno nas je povezao genijalni Krleža i naša želja da radimo zajedno.

DANI: Šta je, po Vašem mišljenju, Evropa danas? Je li to prevashodno Evropska unija kao ekonomsko-politički prostor, geografska mozaična cjelina, jedinstvo vrijednosti od Islanda do Urala i od Finske do Portugala, sve to, nešto četvrto?

PAŠOVIĆ: Evropa je geografija i historija jednog prostora, a EU je jednostavno ekonomska unija koja je vrlo lukavo ukrala za sebe pojam Evrope. Francuska i Njemačka su se odlučile da odrede ko je Evropljanin, a ko nije, ostale zapadnoevropske zemlje su prihvatile taj koncept. Slavenske zemlje su, kao i obično u historiji, potrčale da se izvinjavaju što smo Slaveni i da obećaju da ćemo poslušno izvršavati naloge Bruxellesa. Naravno, izuzetak je Rusija, koja se ponosi svojim slavenstvom, i dovoljno je velika i moćna da bude arogantna i samoživa. Mađarska i Rumunija također su nekritički prihvatile ovaj izbor.

DANI: Na plakatu Vaše predstave poigravate se sa Evropskom unijom kao novim simboličkim konceptom nalik na one totalitarne – komunističke i fašističke. Je li Evropska unija totalitaran skup simbola?

PAŠOVIĆ: Dizajner Enes Husejinćehajić i ja smo se odlučili za redizajn plakata za film S. A. Brand Mann iz 1933. koji je bio prvi igrani film nacističke propagande. Ne zaboravimo, da je to tada bio demokratski izraz jedne njemačke politike u usponu. Zapadnevropske politike su sve do 1939. prihvatale i fašizam španskog diktatora Franca i Hitlerov nacizam. Tada su kolosalno pogriješili i ta greška zapadnoevropske politike odnijela je 60 miliona žrtava i skoro uništila svijet. Ko garantuje da i sada ne griješe? Oni su jednako samouvjereni bili i kada su pogrešno podržavali fašizam i kad su sarađivali sa Miloševićem od 1987. do 1999.

DANI: Vezano za prethodno pitanje, nama se vrlo uvriježeno, širokorasprostranjeno mišljenje nameće o neumitnosti integracija u Evropsku uniju, pa i u Sjevernoatlantski savez. To, čini se, ponajprije iz sigurnosnih razloga. Može li sebi ovo društvo dozvoliti luksuz euroskepticizma?

PAŠOVIĆ: Kritički pogled na EU nije luksuz nego nužda. Možemo li mi sebi priuštiti luksuz bezglavog zalijetanja u članstvo u Uniji koju ne razumijemo, a koja ne razumije ni sama sebe? Nikada još nijedan naš političar i nijedan predstavnik EU nisu objasnili zašto bi mi to trebali postati članicom EU. Šta će nama donijeti članstvo u EU u kojoj su do sada bankrotirale Grčka, Irska i Portugal; na ivici bankrota su Španija i Italija; Finci i Česi sada ne bi glasali za ulazak u članstvo; Mađari su donijeli diktatorske zakone protiv slobode medija, a Slovenci su vrlo nezadovoljni? Na jugu Italije mafije vladaju čitavim gradovima, U Belgiji vlast nije uspostavljena skoro godinu dana nakon izbora. Sigurnost? Francuski predsjednik uzme avione i bez saglasnosti NATO-a napadne Libiju, a Tursku, kao članicu NATO-a ni ne pozovu na konsultacije. Morali bismo, ipak, pokazati malo razuma, makar da postavimo neko pitanje, a da ne idemo niz livadu kao ovce.

DANI: Šefik Tatlić je u posljednjim Danima postavio pitanje/problem: Koji su to evropske vrijednosti, referirajući se na zabranu burki u Francuskoj, zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj – i to izravnom upotrebom demokratije – referendumom, jačanjem ekstremne desnice u Danskoj, Nizozemskoj, Finskoj... Kakav je Vaš stav o tome postoje li europske vrijednosti kao jedinstven kategorijalni aparat u koji se ponajbolje uklapaju naši mali nacionalizmi?

PAŠOVIĆ: Vrijednosti na kojima je izgrađena moderna Evropa su Sloboda, Jednakost, Bratstvo i one su proklamirane u francuskoj buržoaskoj revoluciji 1789. O njima niko više ne govori u Evropi. Fašizam koji jača prije svega u Nizozemskoj, Francuskoj, Finskoj i Švedskoj je samo jasniji izraz histerične islamofobije i tradicionalnog antisemitizma koji postoji svuda u EU. Rasizam nije nikada napustio Evropu. EU je u panici jer ne može da prati Kinu, Indiju, Rusiju i Brazil koji preuzimaju politički i ekonomski primat u svijetu. EU također nema američku praktičnost i sposobnost regeneracije. Sadašnji evropski pad počeo je u Vukovaru, a cementiran je u Srebrenici.

DANI: U vezi sa prethodnim pitanjem: Kako ste Vi doživjeli izjavu Ive Josipovića o, parafraziram, muslimanima iz susjedstva od čijeg ekstremizma postoji bojazan, iako su “dijele iste vrijednosti sa nama”? Čini li Vam se da se tu govori o muslimanima kao o Europi stranom elementu?

PAŠOVIĆ: Ivo Josipović je doktor prava, umjetnik, profesor i političar. Njegova izjava je neprocjenjivo opasna i štetna. To da u BiH ima “puno muslimana” i da “oni dijele iste vrijednosti s nama” je zastrašujuća izjava. Nju je izrekao jedan tako kompleksan i pametan čovjek, koji je uz to i predsjednik države. Ja dugo nisam čuo nešto što me je tako sledilo kao ova Josipovićeva izjava. Ona jeste izraz površnosti prema BiH koja je standard kod hrvatskih liberalnih politika i intelektualaca.

Josipovićevo monumentalno nepoznavanje BiH se još više otkrilo u pokušajima da se opere od te izjave tako što je telefonirao Bakiru Izetbegoviću. Bilo bi primjereno da je odmah posjetio reisa Cerića, jer je govorio nebuloze o vjeri, a ne o naciji. Ovako je istretirao Bošnjake kao religioznu grupu, a Izetbegovića kao plemenskog vođu. Ali Josipović misli tako. On BiH ne shvata. On je propustio da kaže Reuteresu da je Gadafi sarađivao sa Miloševićem u vrijeme genocida nad Bošnjacima. Nije pomenuo da nikada nije bilo bošnjačkog terorizma – ni kada su postojali koncentracioni logori za Bošnjake, ni kada su gradovi bili godinama pod opsadom, ni kada je u Srebernici ubijeno 8.000 ljudi u nekoliko dana, a Evropa sve to gledala u izravnim televizijskim prijenosima. Prof. Josipović je pao na ispitu iz poznavanja svog prvog susjeda i savremene evropske povijesti.

Ja pozivam kolegu Josipovića da dođe u privatnu posjetu u BiH. Upoznat ću ga sa mojim prijateljem Nerminom Tulićem koji, kad su mu amputirane obje noge za vrijeme opsade Sarajeva, nije postao terorista nego direktor kazališta i sa svojom suprugom Majom izrodio troje djece. Otići ćemo do Potočara odakle nije krenuo nijedan teroristički napad, posjetićemo rekonstruirani Stari most u Mostaru sa kojeg momci skaču u Neretvu, ali nisu teroristi samoubice. Poslije možemo uz lozu, meze i Bacha, popričati o tome kako svaki put kad odem u neku evropsku zemlju, već 18 godina, moram dokazivati da nisam terorista iako imam muslimansko ime. Kad kolega Josipović otkrije BiH, vjerujem da će tada korigirati svoja stajališta u novom intervjuu Reutersu, a ne u telefonskim razgovorima sa bošnjačkim politčarima. Do tada, njegove površne izjave će svima nama iz BiH dodatno otežavati život.

DANI: Neki dan sam pročitao izjavu kardinala Vrhbosanskog Vinka Puljića o tome kako međunarodna zajednica, konkretno Bruxelles, više brinu o položaju Roma nego Hrvata u BiH. Meni je ta izjava višestruko problematična. Metodološko je pitanje kojim instrumentima je izmjerena ta briga, i drugo, zar bi po defaultu više trebalo brinuti o položaju jedne nacije, naroda, nego drugog? Kakvo je Vaše mišljenje?

PAŠOVIĆ: Ta je izjava potpuni promašaj jer nipodaštava Rome. Jednako je promašaj to da Puljić kao predstavnik katolika patronizira Hrvate. To čini i Čović i njih dvojica sprečavaju pluralizam, što je u demokratskoj zemlji neprihvatljivo. BiH je jedna od najznačajnijih evropskih katoličkih zemalja budući da milioni katolika svake godine dolaze u Međugorje, svjetsko katoličko svetište. Nikada, nijedan od njih nije imao bilo kakav problem, i to dovoljno govori o poštivanju katoličanstva u BiH. Ali činjenica da Željko Komšić nema ambicija da postane katolički svetac, ne znači da on nije Hrvat. Mene, stvarno vrijeđa to što čak i neki intelektualci smatraju da sam npr. ja, glasao za Komšića da bih zeznuo Hrvate u BiH. Ja sam za Komšića glasao jer se slažem sa njegovom socijaldemokratskom politikom. Ne dozvoljavam da me trpaju u neku imaginarnu konspiraciju od 300.000 “zlih glasača” koji glasajući za Komšića strovaljuju “prave” Hrvate. To je spektakularna glupost.

DANI: Je li multikulturalizam kao koncept, kako tvrde Angela Merkel i David Cameroon, propao? I, šta ako jeste, kako i kamo dalje?

PAŠOVIĆ: Značajno je da su Merkel, Cameroon i Sarkozy sinhronizirano dali izjave u kojima su objavili fetvu da je multikulturalizam propao. Bili bi pošteniji prema svojim glasačima da su rekli da je EU propala. Konačno, ima više indicija za to nego za navodnu propast multkulturalizma. Sve troje su desničarski populisti iz XX stoljeća i ne mogu razumjeti moderne procese globalnog multikulturalizma koji je već standard u virtualnom prostoru. On svakom danom radikalno transformira socijalni život u svakoj zemlji i ostvaruje globalnu razmjenu ideja. Zapravo, to je najveća nada u svijetu u ovom trenutku.

DANI: Siguran sam da ne možete izbjeći da ne pratite politička dešavanja u Bosni i Hercegovini. Glupo pitanje, ali neizbježno: hoće li biti rata u BiH?

PAŠOVIĆ: Nije vjerovatno da će uskoro biti rata u BiH, ali nije ni isključeno.

DANI: Kako cijenite političku strategiju Milorada Dodika koji se u posljednje vrijeme konfrontira ne toliko sa Sarajevom – kojem više uzgredno pali čvoke, koliko sa međunarodnom zajednicom, visokim predstavnikom, Vijećem za implementaciju mira? Imamo li razloga za zabrinutost?

PAŠOVIĆ: Dodik ima definirane političke ciljeve i legitimno je da se za njih bori. EU i SAD nemaju jasan odgovor na njegova pitanja, ali to je problem EU i SAD, a ne Dodikov. To što se nama Dodikova politika ne sviđa, a nemamo konkretnu politiku koju bismo ponudili kao rješenje koje bi prihvatili i većina Srba u BiH, to ponovo nije Dodikov problem nego naš.

DANI: Prije nekoliko godina veliki ste uspjeh ostvarili predstavom Klasni neprijatelj. Režija tog komada, koliko se sjećam, ponukana je zbog silnog nasilja među mladim. Je li društvo čulo i shvatilo Vašu poruku?

PAŠOVIĆ: Mediji, nastavnici, socijalni radnici i političari ne čuju svakodnevne krike ranjenih momaka i djevojaka na ulicama naših gradova, pa nije čudo da ne čuju o čemu govori neka teatarska predstava. Postajemo neosjetljivi, gubimo ljudsko osjećanje. Svakim danom se sve više ponižavamo dok trčimo u šoping centre i sportske kladionice preskačući krv na pločniku. Postajemo Mexico i sliježemo ramenima tvrdeći da je kriminal maloljetnika božije davanje. Dakle, bog je kriv za to što nam se djeca međusobno ubijaju, a ne mi.

DANI: Godinama djelujete u okviru East West Centra. Kada biste davali generalnu ocjenu proteklih godina Vašeg rada, jeste li zadovoljni postignutim? Šta se može još napraviti?

PAŠOVIĆ: Kad smo se odlučili formirati nezavisnu neprofitnu teatarsku kompaniju, “kulturna” čaršija je prognozirala da ćemo opstati dva mjeseca. Mi, evo, radimo kontinuirano šest godina, najuspješniji smo teatar u povijesti BiH i imamo divnu publiku u BiH, a nastupamo i po cijelom svijetu. Nikada nismo zakasnili isplatu plata niti jedan jedini dan, nemamo dugova ni deset KM prema pojedincu ili nekoj firmi, nemamo kredit. Sredstva koja dobijemo iz budžeta Kantona Sarajevo su od 30 do 216 puta manja od onoga što dobiju ostali teatri u Sarajevu. Emir Hadžihafizbegović nas je četiri godine kažnjavao dajući nam minimalna sredstva zato što sam ja kritikovao njegovu štetnu i neprihvatljivu ministarsku praksu. Zbog njega smo morali otpustiti nekoliko ljudi.

U procesu smo izgradnje East West kulturnog centra, prvog objekta za kulturu u BiH koji će biti izgrađen nakon Titovog vremena! Partneri u tom poslu su nam Općina Novo Sarajevo i Grad Geneva. Do 2014. godine BiH će dobiti jedan od najmodernijih kulturnih centara u regionu.

DANI: Gospodine Pašoviću, ima li nam spasa?

PAŠOVIĆ: Rad, rad i samo rad! Nezaposleni ljudi i mladi u našoj zemlji čekaju da rješenje padne s neba. To se neće dogoditi. Maštaju o odlasku u neku drugu zemlju dok ispijaju kafu na proljetnom suncu. Ne odlaze nigdje, ne volontiraju u ovoj zemlji, ne pokreću neki svoj mali posao. Ismar Hadžiabdić se školovao u inozemstvu, sa 23 godine je počeo raditi u East West Centru, danas je, sa 29 godina, jedan od najboljih teatarskih producenata u jugoistočnoj Evropi. Lejla Abazović je došla studirati u Sarajevo iz Sandžaka. Kad je završila fakultet tražila je posao i dobila preko 100 odbijenica. U East Westu se zaposlila kao sekretarica, prihvativši platu srednje stručne spreme. Danas je izvanredna program menadžerica naše kompanije. Bruno Lovrić je iz Mostara otišao sa 19 godina u Ameriku, tamo je magistrirao predstavljačke umjetnosti i vratio se u BiH. Sada, sa 28 godina, brilijantno radi u East West Centru smostalno vodeći važne segmente velikog međunarodnog projekata Evropa danas. Ima nam spasa – treba učiti i raditi. I biti dobro raspoložen!

(Preuzeto sa portala BH Dani broj 724)