Skoro šesnaest godina nakon genocida u Srebrenici Hariz Halilović je vijest o hapšenju Ratka Mladića primio na drugoj strani svijeta, u Australiji. “U udarnim vijestima spominjao se moj grad, a na ekranu su se smjenjivali snimci iz 1995, gdje arogantni i zajapureni general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdaje naređenja svojim vojnicima da nastave ’pravo na Potočare’ u bazu UN-a, a zatim nakratko zastaje da kaže u kameru kako ’poklanja Srebrenicu srpskom narodu’, i da slijediti ’osveta Turcima’. Kako sam se osjećao kada sam po hiljaditi put vidio te iste slike i čuo da je glavni krivac za zločine u Srebrenici konačno iza rešetaka? Teško je reći ili opisati kako sam se osjećao, ali znam da nisam skakao od sreće niti se radovao”
Možda je jedini način da saznaš ko si da se prisjetiš ko si bio, da u sjećanju otputuješ u svoju intimnu prošlost, na mjesto koje si napustio nekad davno, a za koje znaš da mu zauvijek pripadaš – iako se tamo nikada nećeš vratiti, znajući da toga mjesta, i ljudi koji su ga činili, više nema.
Ova refleksivna rečenica s početka teksta nastala je 2007. u “književnom kampu” koji je vodio historičar Ron Adams. On mi je zadao da u jednoj rečenici izložim svoje viđenje veze između mjesta, sjećanja i identiteta, što je tema mog dugogodišnjeg naučnog rada i ličnog zanimanja. Od tada sam se često vraćao ovoj rečenici, pokušavajući se vratiti u “mjesto koje sam napustio nekad davno”, što se pokazalo mnogo težim od ponovnog iščitavanja mojih ranije zapisanih misli. Pod drugačijim okolnostima, i u nekoj drugoj prošlosti, možda bih davno “zaboravio” mjesto gdje sam se stjecajem okolnosti rodio, i odakle sam – od svoje četrnaeste godine, kada sam prvi put otišao iz rodnog zavičaja – krenuo na put, odlazeći doslovno preko svijeta, usput se vezujući za razna druga mjesta. Međutim, nijedno od tih novih mjesta nije moglo zasjeniti značaj “Silvertowna”, kako bi se riječ Srebrenica mogla prevesti na engleski, ili “Argentarije”, kako se ovo drevno mjesto zvalo u vrijeme Rimljana. Na prvoj strani mog australskog pasoša, S-R-E-B-R-E-N-I-C-A izgleda kao moje ime, i poput mog imena, putuje sa mnom gdje god da krenem.
Zaštićena UN zona Od jula 1995, moje rodno mjesto postalo je još važnije kao odrednica identiteta – više ožiljak nego odrednica – s kojom se identificiram, i po kojoj me prepoznaju. Kad neko čuje odakle sam, znam koja pitanja obično slijede: kako si preživio, koliko si članova porodice izgubio? Iako nisam bio tamo tokom rata 1992-1995, događaji u Srebrenici ostavili su na mene dubok i neizbrisiv trag, a još teže su pogođeni moji rođaci i prijatelji koji su ostali u “zaštićenoj zoni UN-a”. Više od stotinu njih tamo je ostalo zauvijek, pobijeni 1995. u srebreničkom genocidu, njihove kosti pomiješane u masovnim grobnicama širom zelene doline duž Drine.
Moje rodno mjesto postalo je sinonim za smrt i prvi čin genocida na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, gdje je preko 8.000 muškaraca i dječaka – a ja sam mogao biti bilo ko od njih – opkoljeno i sistematski postrijeljano na gubilištima, poligonima i u skladištima, unaprijed pripremljenim za tu svrhu. Sve je bilo pripremljeno unaprijed: svi ljudski i materijalni resursi neophodni za izvođenje jednog tako velikog pokolja. U taj detaljni plan ušlo je i 8.000 poveza za oči, isto toliko komada žice za vezivanje ruku žrtvama, stotine hiljada metaka, oko stotinu autobusa, desetine buldožera, nekoliko praznih stadiona, i oko 2.000 odmornih i voljnih dželata.
Trebalo je pet dana da se pobije 8.372 ljudi; dželati su morali da rade danonoćno da bi obavili “posao”. Bilo je to fizički naporno za one koji su oduzimali život tolikom broju ljudi, prsti su ih boljeli od pritiskanja okidača na svojim vrelim kalašnjikovima. Dražen Erdemović, jedan od onih koji su “radili” prekovremeno tokom tih pet julskih dana, učestvovao je u ubijanju 20 punih autobusa ljudi iz Srebrenice. Kasnije je svjedočio pred Haškim tribunalom: “Nisam više mogao da pucam, kažiprst mi je utrnuo od tolikog ubijanja. Ubijao sam ih satima.”
Žrtve su bili bošnjački muškarci i dječaci, civili iz Srebrenice i okolnih gradića i sela istočne Bosne, duž granice sa Srbijom. Među njima je često bilo tri generacije iste porodice; stotine očeva, sinova, braće i rođaka držali su se za ruke, tješeći jedni druge onako kako su jedino mogli u tim posljednjim trenucima. Da bi ubistva tolikih nedužnih ljudi učinili mentalno “prihvatljivijim”, dželati su ih nazivali “Turcima”. Međutim, ljudi postrojeni ispred streljačkih vodova govorili su istim jezikom i živjeli sličnim životima kao i oni koji su u njih nišanili. Među onima koji su tada odbrojavali posljednje sekunde svoga života pod plavim julskim nebom bilo je i onih iz “mješovitih brakova”, uključujući i znatan broj “miješanih” sa Srbima. Neki od tih “mješovitih” bili su i moji rođaci. Sve ubojice su bile iz redova Vojske Republike Srpske i specijalnih jedinica policije Republike Srbije. Komandovao im je, i direktno nadgledao masakre, general Ratko Mladić.
Na drugoj strani svijeta Skoro šesnaest godina kasnije, u večernjim satima 26. maja 2011, na drugoj strani svijeta, u Australiji, primio sam vijest da je srpski general Ratko Mladić uhapšen u Srbiji, gdje se uspješno “skrivao” svih ovih godina. U udarnim vijestima spominjao se moj grad, a na ekranu su se smjenjivali snimci iz 1995, gdje arogantni i zajapureni general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdaje naređenja svojim vojnicima da nastave “pravo na Potočare” u bazu UN-a, a zatim nakratko zastaje da kaže u kameru kako “poklanja Srebrenicu srpskom narodu”, i da slijedi “osveta Turcima”.
Kako sam se osjećao kada sam po hiljaditi put vidio te iste slike i čuo da je glavni krivac za zločine u Srebrenici konačno iza rešetaka? Teško je reći ili opisati kako sam se osjećao, ali znam da nisam skakao od sreće niti se radovao. To ime, i to lice, i te slike, i te zloglasne riječi koje je Mladić izgovorio prije 16 godina, predugo su povezane s tragedijom moje porodice da bi ikada mogle biti povezane s nečim radosnim – čak ni u kontekstu hapšenja tvorca ove planirane tragedije. Ali znam da sam osjetio bijes i tugu – kao i sada, dok pokušavam pretočiti ova osjećanja u riječi – znajući da ništa ne može ispraviti štetu koju su Mladićevi dželati učinili u Bosni.
Od Mladićevog hapšenja, čini se da se većina vijesti svodi na nivo spektakla, i da su fokusirane više na samog uhapšenog nego na njegova nedjela – ili, što nije manje važno, na kontekst u kojem je Mladić djelovao. Udarne vijesti tog dana je u Beogradu priopćio srpski predsjednik Boris Tadić, koji je potvrdio hapšenje haškog bjegunca Mladića, i mrtav ozbiljan izjavio: “Okončali smo jedan težak period naše skorašnje istorije, skinuli ljagu sa Srbije, svih građana Srbije i svih pripadnika srpskog naroda gde god da taj naš srpski narod živi“. Jeste, ali malo morgen, predsjedniče!
U izjavi predsjednika Tadića nije bilo ni riječi o tome da je Mladić bio srpski general – a ne neki ubačeni “strani element“, koji je, zahvaljući profesionalnosti policije i pravosuđa Srbije neočekivano otkriven u zemlji koja, kao, nije imala nikakve veze s njegovim zločinima. Usprkos Tadićevom distanciranju, koliko god da se u ovoj priči radi o ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću, ništa manje nije značajna priča o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Sistematski plan Kao i u slučaju Radovana Karadžića, još jednog istaknutog haškog optuženika, uhapšenog u julu 2008. u Beogradu, šesnaestogodišnje “skrivanje” Ratka Mladića bilo je moguće jedino uz aktivnu podršku državnog aparata Srbije. Srpske vlasti su znale svaki detalj Mladićevog kretanja prije, tokom i nakon jula 1995, budući da je Srbija ne samo “stvorila”, unapređivala i štitila Mladića, već ga je i unajmila da za nju obavi jedan žešće važan posao. Stoga je bilo sasvim logično da poslije hapšenja jedan od prvih zahtjeva Ratka Mladića vladi Srbije bude to da mu ona isplati vojnu penziju, zamrznutu prije nekoliko godina, zahtjev koji je promptno ispunjen. Kao vojno lice na platnom spisku Srbije – kao i svi drugi srpski oficiri u ratovima u Bosni i Hrvatskoj – Mladić je imao pravo tražiti svoj krvavo zarađeni novac. On je ispunio svoj dio ugovora i obavio zadatak koji mu je povjeren: “etničkim čišćenjem” i genocidom stvorio je “Republiku Srpsku”, ekskluzivni “Lebensraum” za Srbe u BiH, produženu ruku Srbije zapadno od Drine.
Iako je predano provodio plan Srbije za uništenjem BiH, ne bi trebalo zaboraviti da general Ratko Mladić nikada nije vodio neki svoj privatni rat, niti naređivao ubijanje samo zato što je uživao u fizičkim i psihosocijalnim efektima koje je njegovo oružje izazivalo kod žrtava. Istina, on s punim pravom može da tvrdi da je patentirao psihološku ratnu strategiju “razvlačenja pameti”, koju je “izumio” i isprobao u BiH. Redovno je i lično insistirao da se ovakva taktika sprovodi kad se gađaju civili u bosanskim gradovima i selima. Ali tokom čitavog rata u BiH, general Mladić je bio zvanični komandant oružanih formacija pod nazivom Vojska Republike Srpske – opremljenih, plaćenih, obučavanih i kontroliranih od strane države Srbije. Budući da ga je na taj položaj 1992. postavila vlada Srbije, njegovi poslodavci mogli su da ga se riješe kad god su htjeli. Međutim, kao što je detaljno dokumentirano, Mladić je “dobro obavljao posao” za svoje srbijanske poslodavce, spremne da plate koliko god je potrebno za ostvarenje sna o velikoj Srbiji.
Treba se, međutim, prisjetiti i toga da Srbija nije vodila agresorski rat protiv BiH samo preko posrednika poput Mladića, Karadžića, Arkana, Šešelja i drugih vojnih i paravojnih komandanata i njihovih zloglasnih jedinica. Pored logističke, političke i vojne podrške, veliki dio agresije protiv BiH provođen je direktno s teritorije Srbije. Naime, tokom čitavog rata, haubice, raketni bacači i druga oruđa i oružja za ubijanje, postavljena u Srbiji duž Drine, pržile su zemlju i živo meso na bosanskoj strani. Na bosanskoj strani, na lijevoj obali Drine, nekoliko stotina metara od Srbije, u selu Klotjevac stajale su kuće mojih roditelja i moje šire familije. U ljeto 1992, artiljerija s Tare, u susjednoj Srbiji, sravnila je cijelo selo sa zemljom. Više od tri decenije rada i ljubavi mojih roditelja, uloženih u gradnju, proširenje i održavanje kuće, nestalo je u plamenu za samo nekoliko sati.
Cijena koju je platila moja devetogodišnja rodica, Alma, bila je mnogo viša. Ista granata koja je uništila kuću moga amidže, teško je ranila Almu i njenog mlađeg brata. Srećom, Almin život je spašen, ali ne i jedna od njenih nogu. Druga rodica, dvanaestogodišnja Sabera, raznijeta je u komade i umrla na rukama mojih roditelja. U to su vrijeme Drinom već plovila tijela žrtava pobijenih u Višegradu i mjestima uzvodno od Klotjevca. Ovi i mnogi slični zločini protiv nedužnih civila počinjeni su u direktnoj agresiji Srbije na Bosnu, tri godine prije genocida u Srebrenici 1995. Srebrenica dakle nije bila neki izuzetak ili nekontrolirani incident u ratu u BiH, već dio obrasca i sistematskog plana, koji je Mladić marljivo provodio, kako bi stvorio Republiku Srpsku.
Nekakav sukob kultura Naravno, ratni pohod Srbije na BiH imao je široku podršku u Srbiji i Crnoj Gori (i šire, npr., u Rusiji i Grčkoj) i dobijao je zvanične – i redovne – blagoslove svećenstva Srpske pravoslavne crkve. Uprkos teškoj umiješanosti SPC-a u pružanju “duhovnog vođstva” i moralnih opravdanja za Mladićeve zločine, rat u BiH ne može se svesti samo na vjerski, građanski ili etnički sukob, ili nekakav “sukob kultura”, kao što se to često čini. To jeste bio sukob različitih pogleda na svijet i različitih vrijednosnih sistema: isključivog srpskog klerofašizma i inkluzivnog bosanskog multikulturalizma. Vojska kojom je general Mladić komandovao nije ubijala samo bosanske muslimane (Bošnjake) i bosanske Hrvate – glavne mete srpske kampanje etničkog čišćenja. Ista vojska je također ubila i mnoge bosanske Srbe, “Jugoslovene”, “Bosance” i ostale koji nisu odgovarali opisu “čistog” Srbina, kako su ga definirali Dobrica Ćosić i ostali oci nacije, ili koji su odbili da se priključe onome što je od početka bila očigledna kampanja genocida.
Uz nekoliko istaknutih izuzetaka, veliki dio ovog “šireg konteksta” i “prirode” rata u kojem je Mladić igrao ključnu ulogu, nije spomenut u brojnim izvještajima nakon njegovog hapšenja. Poslije udarnih vijesti o hapšenju, mediji su ovu priču naglo pretvorili u senzacionalizam, poput popularnih “reality shows”, s izvještajima o banalnim detaljima, poput onih da je Mladić tražio jagode, da je “zbijao šale” na račun jednog od sudija, ili da mu se sviđa jedna srpska turbo-folk pjevačica... Mladić je uz to predstavljen i kao tragična ličnost, otac i djed. Medijski komentatori su zatim počeli da spekuliraju o njegovom fizičkom i mentalnom zdravlju i tome da li je sposoban za suđenje...
Vraćajući se na rečenicu s početka teksta, nemam nikakvih iluzija da će Mladićevo hapšenje i suđenje pred haškim sudom nekako preokrenuti historiju i vratiti izgubljene ljude i mjesta koja je Mladić uništio. Znam da će moje rodno mjesto zauvijek biti umrljano Mladićevim imenom i genocidom koji je tamo počinio, umjesto, kao nekad, da bude poznato po svojim prirodnim ljepotama, bogatom kulturnom nasljeđu i ljudima koji su tamo živjeli. Poput hiljada drugih preživjelih, i ja ću morati živjeti s ovom činjenicom i čuvati, kako god umijem i znam, sjećanje na Srebrenicu i Podrinje prije Mladića.
Poput vizionarskog antirasističkog sna Martina Luthera Kinga, i ja imam “neetnički” san da se jednog dana u BiH ratni zločinci neće slaviti kao heroji, i da se o ljudima neće suditi po njihovim imenima, vjerskim praznicima, pismu na kojem čitaju i pišu, imenu kojim zazivaju istoga Boga (ili ga ne zazivaju nikako).... Moj san je da će jednoga dana sinovi i kćeri bivših zločinaca i sinovi i kćeri njihovih žrtava naći snage i volje da sjednu zajedno za stol pomirenja i izgrade bolju budućnost za njihovu djecu u ujedinjenoj Bosni i Hercegovini. Uprkos kolektivnim noćnim morama u proteklih dvadeset godina, to je san u koji vrijedi vjerovati.
Dr. Hariz Halilović,
redovni predavač na Monash University, Melbourne
(preuzeto iz magazina BH DANI Broj 731 - 17.06.2011)
Nema komentara:
Objavi komentar