INTERVJU/AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Rijasetov Izvještaj o islamofobiji je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ
Ponedjeljak | 29.08.2011.
Akademik Esad Duraković je za Oslobođenje dao intervju u kojem govori o Izvještaju o islamofobiji, politizaciji vjere, položaju Bošnjaka u BiH, Libiji i Gadafiju... Intervju prenosimo u cijelosti
Povod za ovaj naš razgovor je Ramazanski bajram: pretpostavljam da želite podijeliti radost ovog praznika sa muslimanima u zemlji i dijaspori. Zamolit ću Vas da, uz malo podsjećanje na značaj Bajrama, odate i Vaše želje za ovaj praznik.
Bajram je jedna veličanstvena sinteza, ukoliko čovjek ima punu svijest o njemu. On je, prije svega, praznik vjernika, postača, ali on ima naročit značaj i u domenu tradicije, jer ga doživljavaju kao praznik i mnogi ljudi koji nisu postači, ili - kako se to kaže - koji nisu „praktični vjernici". No, govoreći o Bajramu kao sintezi iskustava, pa i podvīgā, valja podvući sljedeće. Bajram je u prvome redu krunisanje postačeva naprezanja u kultiviranju duha i discipliniranju tijela, „dovršavanje" naročitog duhovnog uzleta; on je istovremeno i radosno vraćanje tjelesnim nasladama prema kojima se mjesec dana kultivirala čežnja, pa se i na taj način pokazuje jedinstvo tjelesnog i duhovnog koje islam inače afirmira, a posebno ramazanom uspostavlja balans među njima. Uz taj čisto vjerski aspekt, u bajramska plimna osjećanja uključuje se svijetli dio djetinjstva u kojem smo bajrame doživljavali posebno snažno, djetinjom usrdnošću i nedužnošću. Bajram je i porodični praznik, a porodica nam je najveće blago; on je i vrlo važan dio tradicije... Dakle, taj praznik je naročita koncentracija pozitivnih iskustava u domenu individualnog, porodičnog, tradicijskog.
Izazov na suradnju
Što se tiče dobrih želja povodom Bajrama, one su najprije usmjerene porodici, koja čovjeku tako pouzdano grije srce, a zatim i široj zajednici. Ovaj praznik je prilika da poželimo, čak i da se zavjetujemo - snagom i čistotom prazničnoga srca - da pripadnici svih vjera ispravno shvate svoju vjeru i da postupaju u skladu s tim, a to znači - kako već nalažu vjere - da razlike u vjeropripadnostima prihvatimo kao Božiju milost i izazov na saradnju te uzajamno upoznavanje, a ne kao izvor sukoba: to je skrnavljenje, to je izdaja vjere.
Bajram je jedna veličanstvena sinteza, ukoliko čovjek ima punu svijest o njemu. On je, prije svega, praznik vjernika, postača, ali on ima naročit značaj i u domenu tradicije, jer ga doživljavaju kao praznik i mnogi ljudi koji nisu postači, ili - kako se to kaže - koji nisu „praktični vjernici". No, govoreći o Bajramu kao sintezi iskustava, pa i podvīgā, valja podvući sljedeće. Bajram je u prvome redu krunisanje postačeva naprezanja u kultiviranju duha i discipliniranju tijela, „dovršavanje" naročitog duhovnog uzleta; on je istovremeno i radosno vraćanje tjelesnim nasladama prema kojima se mjesec dana kultivirala čežnja, pa se i na taj način pokazuje jedinstvo tjelesnog i duhovnog koje islam inače afirmira, a posebno ramazanom uspostavlja balans među njima. Uz taj čisto vjerski aspekt, u bajramska plimna osjećanja uključuje se svijetli dio djetinjstva u kojem smo bajrame doživljavali posebno snažno, djetinjom usrdnošću i nedužnošću. Bajram je i porodični praznik, a porodica nam je najveće blago; on je i vrlo važan dio tradicije... Dakle, taj praznik je naročita koncentracija pozitivnih iskustava u domenu individualnog, porodičnog, tradicijskog.
Izazov na suradnju
Što se tiče dobrih želja povodom Bajrama, one su najprije usmjerene porodici, koja čovjeku tako pouzdano grije srce, a zatim i široj zajednici. Ovaj praznik je prilika da poželimo, čak i da se zavjetujemo - snagom i čistotom prazničnoga srca - da pripadnici svih vjera ispravno shvate svoju vjeru i da postupaju u skladu s tim, a to znači - kako već nalažu vjere - da razlike u vjeropripadnostima prihvatimo kao Božiju milost i izazov na saradnju te uzajamno upoznavanje, a ne kao izvor sukoba: to je skrnavljenje, to je izdaja vjere.
Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška. |
I ovaj je ramazan obilježen znakovitim političkim porukama Bošnjacima: namjerno Vas, zbog praznika, neću pitati ni za Izvještaj o islamofobiji ni za pozivanje na panbošnjačko buđenje, no zanima me kako vidite kuda ide naša zemlja i, ako hoćete, kuda idu Bošnjaci?
Ne možete a da me ne pitate o tako važnoj stvari na koju ću se svakako osvrnuti, u najkraćem, jer ona zaslužuje poseban razgovor. Uostalom, kako ponuditi odgovor na pitanje KUDA IDU BOŠNJACI bez osvrtanja na taj vrlo aktualni Izvještaj. Bošnjaci se katkad vrte u magli, ali mislim da se, sve u svemu, ipak kreću u pravome smjeru, iako često nisu dovoljno odlučni, nisu dovoljno glasni u artikuliranju svojih ciljeva. Mislim da još uče kako se pravi država. Ja vjerujem, zapravo, da je glavnina Bošnjaka ostala zdrave pameti uprkos kataklizmičkim iskustvima, da su ispravno orijentirani, a to znači da većina njih, i nakon svega, ostaje uz ideal kulturalne i nacionalne pluralnosti, jer je to u njihovoj tradiciji, u njihovome biću. Većina Bošnjaka ima punu svijest o tome da su ovdje opstali tolerancijom i mudrošću, a ne silom i isključivošću. Oni i dalje treba da imaju stalno u svijesti da je bosanstvo za njih sudbinska vrijednost, moraju to afirmirati, znati da je opstanak države BiH apsolutni uslov opstanka i Bošnjaka i muslimana ovdje. Poziv na stvaranje bošnjačke nacionalne države ili entiteta je politički potpuno nezreo i neodgovoran, suicidan, na granici je maloumnosti, jer tako nešto nema nikakvih šansi za opstanak. Zahtjevi za separiranjem Bošnjaka zapravo su u funkciji Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH. Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.
Politizacija vjere
U tom kontekstu nastupa i Rijasetov Izvještaj o islamofobiji: on je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ. O elementima islamofobije općenito (kao i drugih fobija) moguće je govoriti, ali forma ovog Izvještaja me je šokirala: navođenje ličnih imena, institucija, kao i činjenica da je Izvještaj promovirao vojni muftija, itd. S druge strane, javno kritiziranje nekih čelnika IZ-a, ukoliko je u granicama pristojnosti, ne može se poistovjetiti
sa islamofobijom jer se time povlači znak jednakosti - uvijek i bez ostatka - između islama i tih javnih ličnosti. Svjedoci smo, nažalost, upornosti da se politika sakralizira i da se vjera optimalno politizira, a to je u našim uslovima potpuno pogrešno, štetno. Dobro je da su na Izvještaj reagirale institucije, sa
bošnjačkim predstavnicima.
Hrvatska je na pragu Evropske unije, Srbija se, kao, nešto dvoumi, ali svi izvještaji iz Bruxellesa upozoravaju da je BiH na dnu ljestvice u regionu po koracima u euroatlantskim integracijama: kako vidite budućnost BiH i šta mislite koliko su ovdašnji političari u pravu kada tvrde da razlozi za kašnjenja nisu do nas, već do Evrope?
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. Oni su i danas naklonjeni, gotovo su servilni upravo prema onima u BiH koji s najviših političkih pozicija zagovaraju rušenje države, a onda ti Evropljani pričaju kako je sve do nas. Nigdje u svijetu i u zdravoj pameti, osim u BiH, nije moguće da neki visoko pozicionirani političar čak javno, s ponosom, djeluje protiv vlasti te države a da pri tome ostaje na toj poziciji s visokom plaćom i privilegija ma. To je naprosto monstruozno, a takvima se Evropa smješka, dolazi im na noge. Ne može biti sve do nas kad smo već njihov i konstrukt i protektorat! To je van pameti!
Ne možete a da me ne pitate o tako važnoj stvari na koju ću se svakako osvrnuti, u najkraćem, jer ona zaslužuje poseban razgovor. Uostalom, kako ponuditi odgovor na pitanje KUDA IDU BOŠNJACI bez osvrtanja na taj vrlo aktualni Izvještaj. Bošnjaci se katkad vrte u magli, ali mislim da se, sve u svemu, ipak kreću u pravome smjeru, iako često nisu dovoljno odlučni, nisu dovoljno glasni u artikuliranju svojih ciljeva. Mislim da još uče kako se pravi država. Ja vjerujem, zapravo, da je glavnina Bošnjaka ostala zdrave pameti uprkos kataklizmičkim iskustvima, da su ispravno orijentirani, a to znači da većina njih, i nakon svega, ostaje uz ideal kulturalne i nacionalne pluralnosti, jer je to u njihovoj tradiciji, u njihovome biću. Većina Bošnjaka ima punu svijest o tome da su ovdje opstali tolerancijom i mudrošću, a ne silom i isključivošću. Oni i dalje treba da imaju stalno u svijesti da je bosanstvo za njih sudbinska vrijednost, moraju to afirmirati, znati da je opstanak države BiH apsolutni uslov opstanka i Bošnjaka i muslimana ovdje. Poziv na stvaranje bošnjačke nacionalne države ili entiteta je politički potpuno nezreo i neodgovoran, suicidan, na granici je maloumnosti, jer tako nešto nema nikakvih šansi za opstanak. Zahtjevi za separiranjem Bošnjaka zapravo su u funkciji Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH. Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.
Politizacija vjere
U tom kontekstu nastupa i Rijasetov Izvještaj o islamofobiji: on je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ. O elementima islamofobije općenito (kao i drugih fobija) moguće je govoriti, ali forma ovog Izvještaja me je šokirala: navođenje ličnih imena, institucija, kao i činjenica da je Izvještaj promovirao vojni muftija, itd. S druge strane, javno kritiziranje nekih čelnika IZ-a, ukoliko je u granicama pristojnosti, ne može se poistovjetiti
sa islamofobijom jer se time povlači znak jednakosti - uvijek i bez ostatka - između islama i tih javnih ličnosti. Svjedoci smo, nažalost, upornosti da se politika sakralizira i da se vjera optimalno politizira, a to je u našim uslovima potpuno pogrešno, štetno. Dobro je da su na Izvještaj reagirale institucije, sa
bošnjačkim predstavnicima.
Hrvatska je na pragu Evropske unije, Srbija se, kao, nešto dvoumi, ali svi izvještaji iz Bruxellesa upozoravaju da je BiH na dnu ljestvice u regionu po koracima u euroatlantskim integracijama: kako vidite budućnost BiH i šta mislite koliko su ovdašnji političari u pravu kada tvrde da razlozi za kašnjenja nisu do nas, već do Evrope?
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. Oni su i danas naklonjeni, gotovo su servilni upravo prema onima u BiH koji s najviših političkih pozicija zagovaraju rušenje države, a onda ti Evropljani pričaju kako je sve do nas. Nigdje u svijetu i u zdravoj pameti, osim u BiH, nije moguće da neki visoko pozicionirani političar čak javno, s ponosom, djeluje protiv vlasti te države a da pri tome ostaje na toj poziciji s visokom plaćom i privilegija ma. To je naprosto monstruozno, a takvima se Evropa smješka, dolazi im na noge. Ne može biti sve do nas kad smo već njihov i konstrukt i protektorat! To je van pameti!
Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. |
Nedavno ste, na stranicama Oslobođenja, reagirali povodom odnosa člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića spram palestinskog pitanja, a inače ste dobar poznavalac prilika u arapskom svijetu: kako ih vidite danas?
U odnosu prema palestinskom problemu - rekao sam tada - ne ogleda se samo politički već i etički stav: Palestina je otvorena rana na savjesti modernoga svijeta. Radmanović je istupio krajnje cinično, dajući „podršku za mir“ Palestincima koji se duže od 60 godina zlopate u džinovskom logoru. Palestina je žarište. Ono što se danas zbiva u arapskom svijetu imat će utjecaja i na sudbinu Palestine. Arapski svijet je zahvatio ogroman plimni val, ravan cunamiju. On je još u silovitom naletu. Sudbinske promjene u arapskom svijetu, kojima smo svjedoci, posljedica su više faktora, među kojima je važan faktor općeg prosvjećivanja i osvješćivanja putem interneta i drugih mas-medija.
Sistem opruge
Svijet se globalizira na mnoštvo načina i različitim sredstvima. No, ja sam uvjeren da toj silovitoj pobuni miliona ljudi, čak jednog iznimno važnog dijela planete, značajno doprinosi upravo surova i nepopustljiva cionistička politika na Bliskom istoku, kao jedna vrsta snažno provocirajućeg motiva koji u arapskom narodu razvija osjećaj potrebe za homogenizacijom pred permanentnim ponižavanjem kome je predugo izložen vascijeli arapski svijet. Također, očigledno i ubrzano jačanje islamofobije na Zapadu i zapadnjački vojni intervencionizam u islamskom svijetu jesu faktori koji doprinose snazi arapske pobune kao osvješćivanja. To je sistem opruge: možete je sabijati do određene granice, ali će ona u kritičnom trenutku silovito reagirati. Najzad, u nas se vrlo malo zna o izuzetnom faktoru šiizma u tome dijelu svijeta. Najčešće se šiizam grubo i neuko svodi u granice Irana, ali je on zapravo vrlo djelatan u mnogim arapskim zemljama – u zemljama Zaljeva, u Iraku, on faktički vlada Libanom, nije nevažan čak ni u (selefijskoj) Saudijskoj Arabiji, u Siriji je na vlasti četrdesetak godina manjina alevita koji su „blizanac“ šiizma. A šiizam je islam koji, u biti, ima vrlo snažne političke naboje i pretenzije, od postanka do danas; on je znatno više homogeniziran od sunitskog islama i odlučniji je u dosezanju svojih ciljeva, tako da treba kraj nje ozbiljno računati na taj faktor u zbivanjima na Bliskom istoku. No, arapsko-islamskom svijetu predstoji i druga faza promjena, važnija od ovih političkih...
Na kakve promjene mislite?
Političke promjene – koje se nipošto neće završiti promjenama u Libiji – utjecat će dugoročno, jer tako najzad mora biti, na dubinske, na tektonske promjene u islamskom društvu općenito, a tek te promjene omogućit će stvarni prosperitet svijeta o kome je riječ, proizvest će renesansu koju arapski svijet još nije doživio, već se samo zavarava da je imao renesansu koju vezu je orijentalistički – gle čuda! – za imperijalni osvajački pohod Napoleona u Egipat 1798. godine.
Naime, u islamskom svijetu je najveći dio uleme (ima izuzetaka, ali ja mislim na onu masovnu ulemu koja je institucionalno pozicionirana i „uvezana“) glavni je generator konzervacije, zaostalosti, neefikasnosti svake vrste. Ta ulema zatočila je islamski svijet u prošlost koju su oni učinili posvećenom; autoritete iz drevne prošlosti postavili su u suvremenosti kao apsolutne, nedodirljive. To je zastrašujuća konzervacija i sujećenje na pretka, što je suprotnoislamu, jer islam je u su šti ni vrlo dinamička religija u smislu stalne otvorenosti za kontekstualizaciju i reinterpretaciju (osim u dogmatskim pitanjima, naravno). Primjera radi, još se u dijelu islamskog svijeta vode rasprave o tome - što je aktualno za ovaj naš prigodni razgovor - da li zuriti golim okom u nebo tražeći mladi mjesec kako bi se utvrdio početak ramazana, odnosno Bajram, ili koristiti pouzdanu astronomiju. Vidjeli ste kako je i dio naše „uleme“ kidisao kada sam pisao o tome prije nekoliko godina. Taj moj tekst, koji se pojavio u Oslobođenju, objavljen je ovog ramazana, na engleskom jeziku, i u Pakistanu (The News, 5. 8. 2011, Islamabad), gdje se vodila žestoka rasprava o datumu početka ramazana. Na vodim samo jedan primjer za to kako je dio uleme zatvorenog uma, a to je totalni paradoks: sam pojam ULEMA (učenjaci) nespojiv je za zatvorenošću uma. Dakle, utjecajna ulema u islamskom svijetu jeosujetila dinamičnost islama i bit će potreban ogroman i dugotrajan napor da se to stanje promijeni; to će ići teže i sporije nego svrgavanje pojedinih režima.
Hoće li arapsko proljeće biti okončano u Libiji? Nije mali broj analitičara – i na Zapadu i na Istoku – ukazao na potpuni disparitet u odnosu spram Libije i Sirije npr; no, mene zanima šta mislite hoće li drugačiji vjetrovi za pahnuti Saudijsku Arabiju?
U odnosu prema palestinskom problemu - rekao sam tada - ne ogleda se samo politički već i etički stav: Palestina je otvorena rana na savjesti modernoga svijeta. Radmanović je istupio krajnje cinično, dajući „podršku za mir“ Palestincima koji se duže od 60 godina zlopate u džinovskom logoru. Palestina je žarište. Ono što se danas zbiva u arapskom svijetu imat će utjecaja i na sudbinu Palestine. Arapski svijet je zahvatio ogroman plimni val, ravan cunamiju. On je još u silovitom naletu. Sudbinske promjene u arapskom svijetu, kojima smo svjedoci, posljedica su više faktora, među kojima je važan faktor općeg prosvjećivanja i osvješćivanja putem interneta i drugih mas-medija.
Sistem opruge
Svijet se globalizira na mnoštvo načina i različitim sredstvima. No, ja sam uvjeren da toj silovitoj pobuni miliona ljudi, čak jednog iznimno važnog dijela planete, značajno doprinosi upravo surova i nepopustljiva cionistička politika na Bliskom istoku, kao jedna vrsta snažno provocirajućeg motiva koji u arapskom narodu razvija osjećaj potrebe za homogenizacijom pred permanentnim ponižavanjem kome je predugo izložen vascijeli arapski svijet. Također, očigledno i ubrzano jačanje islamofobije na Zapadu i zapadnjački vojni intervencionizam u islamskom svijetu jesu faktori koji doprinose snazi arapske pobune kao osvješćivanja. To je sistem opruge: možete je sabijati do određene granice, ali će ona u kritičnom trenutku silovito reagirati. Najzad, u nas se vrlo malo zna o izuzetnom faktoru šiizma u tome dijelu svijeta. Najčešće se šiizam grubo i neuko svodi u granice Irana, ali je on zapravo vrlo djelatan u mnogim arapskim zemljama – u zemljama Zaljeva, u Iraku, on faktički vlada Libanom, nije nevažan čak ni u (selefijskoj) Saudijskoj Arabiji, u Siriji je na vlasti četrdesetak godina manjina alevita koji su „blizanac“ šiizma. A šiizam je islam koji, u biti, ima vrlo snažne političke naboje i pretenzije, od postanka do danas; on je znatno više homogeniziran od sunitskog islama i odlučniji je u dosezanju svojih ciljeva, tako da treba kraj nje ozbiljno računati na taj faktor u zbivanjima na Bliskom istoku. No, arapsko-islamskom svijetu predstoji i druga faza promjena, važnija od ovih političkih...
Na kakve promjene mislite?
Političke promjene – koje se nipošto neće završiti promjenama u Libiji – utjecat će dugoročno, jer tako najzad mora biti, na dubinske, na tektonske promjene u islamskom društvu općenito, a tek te promjene omogućit će stvarni prosperitet svijeta o kome je riječ, proizvest će renesansu koju arapski svijet još nije doživio, već se samo zavarava da je imao renesansu koju vezu je orijentalistički – gle čuda! – za imperijalni osvajački pohod Napoleona u Egipat 1798. godine.
Naime, u islamskom svijetu je najveći dio uleme (ima izuzetaka, ali ja mislim na onu masovnu ulemu koja je institucionalno pozicionirana i „uvezana“) glavni je generator konzervacije, zaostalosti, neefikasnosti svake vrste. Ta ulema zatočila je islamski svijet u prošlost koju su oni učinili posvećenom; autoritete iz drevne prošlosti postavili su u suvremenosti kao apsolutne, nedodirljive. To je zastrašujuća konzervacija i sujećenje na pretka, što je suprotnoislamu, jer islam je u su šti ni vrlo dinamička religija u smislu stalne otvorenosti za kontekstualizaciju i reinterpretaciju (osim u dogmatskim pitanjima, naravno). Primjera radi, još se u dijelu islamskog svijeta vode rasprave o tome - što je aktualno za ovaj naš prigodni razgovor - da li zuriti golim okom u nebo tražeći mladi mjesec kako bi se utvrdio početak ramazana, odnosno Bajram, ili koristiti pouzdanu astronomiju. Vidjeli ste kako je i dio naše „uleme“ kidisao kada sam pisao o tome prije nekoliko godina. Taj moj tekst, koji se pojavio u Oslobođenju, objavljen je ovog ramazana, na engleskom jeziku, i u Pakistanu (The News, 5. 8. 2011, Islamabad), gdje se vodila žestoka rasprava o datumu početka ramazana. Na vodim samo jedan primjer za to kako je dio uleme zatvorenog uma, a to je totalni paradoks: sam pojam ULEMA (učenjaci) nespojiv je za zatvorenošću uma. Dakle, utjecajna ulema u islamskom svijetu jeosujetila dinamičnost islama i bit će potreban ogroman i dugotrajan napor da se to stanje promijeni; to će ići teže i sporije nego svrgavanje pojedinih režima.
Hoće li arapsko proljeće biti okončano u Libiji? Nije mali broj analitičara – i na Zapadu i na Istoku – ukazao na potpuni disparitet u odnosu spram Libije i Sirije npr; no, mene zanima šta mislite hoće li drugačiji vjetrovi za pahnuti Saudijsku Arabiju?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama. |
Naravno da arapsko proljeće neće se okončati u Libiji. Sirija je izuzetno važna i ona je neuporedivo složenija od Libije multinacionalno, religijski, geostrateški, a u njoj se vodi duga i dramatična bitka protiv režima. Kao što rekoh, Sirija je zbog mnoštva razloga složenija zemlja nego Libija, ona se direktno tiče i Turske, a nije bogata naftom. To su razlozi za drukčiji pristup Zapada...
Nadam se dobrim vijestima
Sa zebnjom i svakodnevno pratim šta se tamo zbiva, nadajući se dobrim vijestima. Ne treba sumnjati da će poraz Gadafija (kao i onog egipatskog Čovjeka-U-Kavezu) dati snažan podstrek sirijskim borcima za dostojanstvo. Različit odnos Zapada prema Siriji i Libiji proizlazi, kao i uvijek, iz interesa i pohlepe: Libija je prebogata naftom, a Sirija nije, i ponajveći izvor sirijskih državnih prihoda zapravo je turizam. Što se tiče Saudijske Arabije, ona jest najutvrđeniji bastion, ali je teško povjerovati da i nju neće zahvatiti oluja. Ljudi će neopozivo uvidjeti da je autokratija nepodnošljivo nasilje. Ta vrsta režima – kada ima bogatstvo – sklona je radikalnom preuređivanja sistema vrijednosti u skladu s vlastitim osjećanjem goleme moći, što se može vidjeti u vrlo raznovrsnim manifestacijama rasipništva, ili u neočekivanim izrazima oholosti. Među brojnim primjerima dovoljno je pogledati tu arhitektonsko-faraonsku osionost koja uši i samu Kabu!
Vratimo se u naše krajeve: Kako žive danas muslimani na ovim prostorima? Šta mogu vjerske institucije učiniti da muslimanima bude bolje?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.
Nadam se dobrim vijestima
Sa zebnjom i svakodnevno pratim šta se tamo zbiva, nadajući se dobrim vijestima. Ne treba sumnjati da će poraz Gadafija (kao i onog egipatskog Čovjeka-U-Kavezu) dati snažan podstrek sirijskim borcima za dostojanstvo. Različit odnos Zapada prema Siriji i Libiji proizlazi, kao i uvijek, iz interesa i pohlepe: Libija je prebogata naftom, a Sirija nije, i ponajveći izvor sirijskih državnih prihoda zapravo je turizam. Što se tiče Saudijske Arabije, ona jest najutvrđeniji bastion, ali je teško povjerovati da i nju neće zahvatiti oluja. Ljudi će neopozivo uvidjeti da je autokratija nepodnošljivo nasilje. Ta vrsta režima – kada ima bogatstvo – sklona je radikalnom preuređivanja sistema vrijednosti u skladu s vlastitim osjećanjem goleme moći, što se može vidjeti u vrlo raznovrsnim manifestacijama rasipništva, ili u neočekivanim izrazima oholosti. Među brojnim primjerima dovoljno je pogledati tu arhitektonsko-faraonsku osionost koja uši i samu Kabu!
Vratimo se u naše krajeve: Kako žive danas muslimani na ovim prostorima? Šta mogu vjerske institucije učiniti da muslimanima bude bolje?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.
(preuzeto iz Oslobodjenja 29.08.2011.)
Nema komentara:
Objavi komentar