SIDRANOVI FRAGMENTI

«Glasna» i uvjerljiva kazivanja

SIDRAN U ITALIJANSKIM MEDIJIMA

Oštro, precizno, slikovito, nadahnuto, potresno, lirski,  mudro je govorio ABDULAH SIDRAN u italijanskim medijima u prethodnih nekoliko dana; naš veliki književnik miljenik je italijanske publike i kritike, pa je logično bilo i njegovo «gostovanje» u listovima Avvenire i Il Sole 24 Ore, kao i u online novinama Osservatorio Balcani e Caucaso, povodom obilježavanja šesnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

Italijanski mediji Avvenire i Il Sole 24 Ore, kao i online novineOsservatorio Balcani e Caucaso zaista su puno pažnje ove godine posvetili Srebrenici i obilježavanju šesnaeste godišnjice genocida u ovom bosanskohercegovačkom gradiću. Italijani, a to neki od nas znaju već godinama, vjeruju Abdulahu Sidranu, njegovim «glasnim» i uvjerljivim interpretacijama, razmišljanjima, kazivanjima... Pa je prošle sedmice italijanskim novinarima upravo Sidran objasnio sve ono što ih je interesovalo, genijalno odgovarao na pitanja na koja su oni dugo čekali odgovore, rješavao njihove dileme, sumnje, pretpostavke... Mada Sidran, onomad, duhovito reče: «Ja, ustvari, za svako rješenje imam problem.»Objavljujemo u ovom broju fragmente, najznačajnije i najintersantnije dijelove iz Sidranovih intervjua italijanskim medijima.

LICEMJERJE, PREVARA, LAŽ
Jedan od tamošnjih novinara na početku razgovora reče: Napisali ste poemu Suze majki Srebrenice u kojoj otvoreno polemizirate sa Evropom koja vam kaže da je u: Bosni i Hercegovini/Prestao rat/I kako više niko/Ne smije/Gledati u prošlost. Zašto ste zakovani za prošlost? Zašto se Srebrenica ne može oprostiti? «Rat je prestao samo u svome najgrubljem obliku, na način oružanog uništavanja ljudi i materijalnih dobara. Jedan komandant bosanske armije nedavno je kazao kako je 'rat prestao samo za one koji su u njemu poginuli'. Ja vas moram podsjetiti da je tzv. Međunarodna zajednica (u budućem tekstu MZ) rat u Bosni zaustavila u jesen 1995., kada je on zapravo tek počinjao», tvrdi Sidran: «Ono što se do tada događalo nije se moglo smatrati ratom. S jedne strane nalazila se moćna - po snazi četvrta evropska oružana sila! - JNA (Jugoslovenska narodna armija) pretvorena u vojsku srpskog naroda i srbijanskog nacifašističkog režima, a sa druge strane goloruki i za rat nepripremljeni bosanski narod. Kad su spontano nastale bosanske odbrambene formacije - nakon dvogodišnjeg ubijanja, masakriranja i raseljavanja ljudi od strane srbočetničkih zlikovaca - narasle i postale nešto nalik regularnoj vojsci, i kad je ta vojska počela oslobađati okupirana i etnički očišćena (genocidirana!) područja i gradove - MZ je intervenirala, agresorsku vojsku spasila od sloma i Dejtonskim sporazumom legalizirala stanje proizvedeno nasiljem i zločinom.»

Naš književnik dalje kaže da «prosječno informirani zapadnoevropski čitalac ne mora znati ono što mi ne možemo ne znati: Dejtonomlegalizirani entitet Republika Srpska - sa 478 masovnih grobnica! - nije sama sebi cilj». «Republika Srpska je i saobraćajno i kulturno i moralno i ekonomski i geografski i na još stotinu načina protuprirodna tvorevina, nonsens i karikatura. Ona ima smisla samo kao faza na putu proširenja Srbije na zapad. Na tome poslu svih ovih petnaest postdejtonskih godina rade i Srbija i njene marionete u Bosni, a u tome im obilato pomaže tzv. europska MZ. Kako? Fingiranom neutralnošću i petnaestogodišnjim papagajskim ponavljanjem da se 'strane moraju dogovoriti'. O čemu se, osim o ponovnom ratu, mogu dogovoriti centrifugalna i centripetalna sila? Nas su za prošlost zakovala nepravična rješenja i licemjerno ponašanje MZ. Ona će, takva kakva je, sutra ili prekosutra prihvatiti tvrdnje iz RS-a da država BiH ne može funkcionirati ni postojati i vjerovati 'dokazima' koje svakodnevno proizvodi jedan, recimo,Dodik. Pokušajmo to kazati slikovito: čovjek izvadi motor iz auta, pokida mu instalacije, čini to svakoga dana i svakoga trena, a onda tvrdi da to auto ne valja, ne funkcioniše, treba ga baciti u otpad. Licemjerje, prevara, laž - i ništa drugo. Zato se još uvijek ne može govoriti ni o praštanju ni o zaboravu», objašnjava Sidran.        

PSIHOMODEL VOJNIKA RATKA MLADIĆA
Naravno, Italijani nisu ni mogli preskočiti hapšenje Ratka Mladića i njegovo izručenje Tribunalu u Haagu, pa tako novinar veli i pita: Prije nekoliko sedmica uhapšen je Ratko Mladić, krvnik Srebrenice. Svaki dokument napisan, filmovan, registriran, dokazuje da je Mladić komandant tokom opsade Srebrenice i masakra. Šta ste mislili povodom ovog hapšenja i o ovom kriminalcu, koji nam se danas predstavlja kao starac u lošem stanju? «No, recimo da je to dobro, OK., sve staje u nekoliko fraza: zakašnjela satisfakcija, pravda je spora ali dostižna, bolje ikad nego nikad, itd. - međutim, ne treba biti mnogo pametan da bi se shvatilo kako se radi o čistoj i ne suviše skrivenoj trgovini. Ponavljam: Beograd ne odustaje od svojih ciljeva. U jednoj beogradskoj novini vijest o Mladićevom hapšenju objavljena je na način koji o tome sve kazuje: Prekomanda - Hag! Prema tome, Mladić nije važan, važan je Projekat i Cilj. Međutim, svakog normalnog čovjeka mora užasavati činjenica da psihomodel vojnika Ratka Mladića nije nikakva iznimka, raritet. Mitomansko suženje svijesti jednako se i na isti način pojavljuje kod nepismenog srpskog seljaka i veleučenog srpskog akademika! To mi nije shvatljivo i taj će fenomen morati istraživati eksperti za socijalnu psihopatologiju», tvrdi Abdulah Sidran.

A novinare s druge strane Jadranskog mora interesuje i Sidranov odgovor na pitanje šta se je trebalo učiniti da bi se spasio narod Srebrenice u julu 1995. i ko je trebao intervenirati:«Naravno, čak i prema vlastitim dokumentima (Rezolucije Vijeća sigurnosti) Međunarodna zajednica je morala reagirati žestokom oružanom akcijom. Ona to nije učinila i zbog toga su i istorijski i u smislu krivičnoga prava odgovorni svi tadašnji faktori u lancu odlučivaja, od onih na terenu do onih u glavnom uredu OUN. Naravno, od takvog procesa nema ništa i zbog toga bi - a ima još mnogo razloga da se to učini - trebalo obnoviti negdašnji Raselov sud. Čovječanstvu je takav sud neophodan, kako bi se moglo suditi idejnim tvorcima genocidnih ratova, ubicama iz kancelarije, kako bi se moglo suditi u odsustvu i post mortem, a sve u cilju istine i pravde, bez kojih nema ni pomirenja ni bolje budućnosti.»   

Srbi predvođeni Mladićem i Karadžićem napravili su pokolj. Ali, što - šta se trebamo upitati o političkim odlukama Alije Izetbegovića koji je postavio razmjenu enklava - Žepe i Srebrenice - sa dijelovima Sarajeva okupiranim od strane Srba. General Halilović oduvijek izjavljuje da se moglo i trebalo intervenirati iz Tuzle. Kako to da se uopšte nije interveniralo u odbranu enklave? Kako to da je bio povučen komandant Naser Orić i njegovi oficiri, godinama odgovorni za odbranu enklave?, upućeni su italijanski novinari. Sidran odgovara: «Na ta će pitanja svoj odgovor morati dati povjesničari. Pozitivnu istorijsku ocjenu sigurno neće dobiti niko ko je i na kakav način kalkulirao s idejom etničkih pomjeranja i uopće nacionalne teritorijalizacije. Postoje indicije da se u takve kombinatorike upuštala i bošnjačka strana. Zbog toga se danas mnogi od čestitih bosanskih boraca i patriota osjećaju mučno. Jedan takav kaže: kao da sam igrao utakmicu, borio se svim snagama i pošteno, a na kraju saznao da je utakmica bila namještena.»   

«NEŠTO BOSNE PREŽIVJELO JE JEDINO U TUZLI»
Niko nije imao političku snagu da zamisli i vidi rješenje problema, a da to ne bude podjela zemlje na monoetničke zone, kažu Italijani. «Ne, ne, radi se o političkoj volji. O interesima. Ono što hoće, velike sile sprovode u djelo. Evo jedne istorijske analogije: u Bosni se, krajem XIX stoljeća (1875-1878), događao jedan srpski ustanak - fingiran kao seljački, a zapravo nacionalni -  veoma sličan ovome iz 1992. godine. Ideje i oružje, komandni kadar i sva logistika - sve je dolazilo iz Srbije. Ustanici su čak stigli proglasiti pripojenje Bosne Srbiji, a njene južne pokrajine Hercegovine Crnoj Gori. Ondašnje svjetske sile, na Berlinskom kongresu juna 1878., daju mandat Austrougarskoj monarhiji da u Bosni 'uvede red'. Ona to obavlja za nepuna tri mjeseca! I mada je donio mnogo ljudskih žrtava i mnogo stradanja - iz istočne Hercegovine prognano je 120.000 muslimana! -  taj srpski ustanak nije ostavio nikakvih pravnih posljedica, a Bosna je narednih decenija doživjela najveći napredak u svojoj sveukupnoj povijesti», govori Sidran.

Pa, gospodine Sidran, recite nam o sadašnjosti i eventualno o budućnosti Vaše države Bosne i Hercegovine, hoće li ova mala zemlja uspjeti biti ujedinjena? «Sve je moguće, za sto i dvjesta godina. Ali mjereno našim životima, životima naše djece i unuka - Bosna više ne postoji. Nešto od Bosne za koju je vrijedilo ginuti preživjelo je malčice - u Tuzli. Neki kažu i da se Sarajevo tamo premjestilo. Država Bosna i Hercegovina ne postoji i funkcioniše jedino i isključivo kao fiskalni terorist i vrelo privilegija hipertrofiranog društvenog staleža političara i njihove glomazne servisne kamarile.» 

I na kraju, italijanske novinare je interesovalo dosta toga o pisanju velikog romana o porodici Sidran iz Sarajeva. Romana koji je u isto vrijeme roman o osnivanju, postojanju i nestanku Jugoslavije. Vaš otac, pripadnik pokreta otpora, učesnik osnivanja Jugoslavije i Titova žrtva na Golom otoku, Vaši stričevi ubijeni tokom otpora, Vi - svjedok opsade Sarajeva i okončanja Jugoslavije... U kojoj ste fazi sa pisanjem ove knjige? Ima li naslov? Je li završena? Je li već predviđeno italijansko izdanje? «Prije nekoliko dana predao sam rukopis jednom zagrebačkom izdavačkom poduzeću (Naklada Ljevak). Ima malčice neobičan naslov: Otkup sirove kože, skinuo sam ga sa ulične table. Na periferiji grada u kojem trenutno živim, Goražde na Drini, postoji takva firma, s velikom bijelom tablom na kojoj baš tako piše: otkup sirove kože. Deset godina sam tuda prolazio dok nisam shvatio da je u te tri riječi stao cio moj život. Trajno, stalno, ponižavajuće otkupljivanje gole, sirove kože, patnja, nesreća i bol... i sve to - tek da bi se sačuvao jadni goli život... Da li je vrijedilo? Ne znam.» 

Dobrica Ćosić u «politici»

SIDRAN: «OTAC NACIJE NE PRIZNAJE ZLOČIN U SREBRENICI I PONAVLJA DA SU MUSLIMANI U SARAJEVU SAMI SEBE GRANATIRALI»

«Samo naivni ljudi o srbijanskoj politici zaključuju na osnovu simboličkih gesta i prigodnih izjava njihovih zvaničnika. Slobodno to bacite u vodu, a pažljivo analizirajte njihove medije. Navodim samo jedan primjer: kao najvažnija državna novina, beogradska Politika je odmah nakon hapšenja bjegunca Ratka Mladića počela u nastavcima (!) objavljivati intervju sa Ocem Nacije, književnikom Dobricom Ćosićem, akademikom i predsjednikom dvočlane Jugoslavije iz 1991./92. godine. Intervju je, tri dana zaredom, počinjao na prvoj a nastavljao se na nekoj od narednih stranica. Bilo je tu svačega, smišljenog da ublaži općenarodni šok zbog hapšenja omiljenog generala koji je svoje junaštvo pokazao likvidacijom osam hiljada nenaoružanih ljudi, djece i staraca. Ali je bilo i tvrdnji koje naprosto užasavaju, jer su besramne. On otvoreno kaže kako Srbi, uz sve teritorijalne gubitke, žrtve i tragedije, mogu biti zadovoljni, jer su prvi put u svojoj istoriji 'dobili srpsku državu zapadno od Drine'. Zatim, brinući o budućnosti toga krvavog teritorijalnog ratnog plijena, 90-godišnji Otac Nacije daje instrukcije i kaže kako u svome političkom i državnom djelovanju Srbi nikako ne smiju dozvoliti 'srebrenizaciju bosanskog rata' i 'markalenizaciju rata za Sarajevo'. Brutalnu oružanu agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu (koja je u to vrijeme već članica OUN) definiše kao 'internacionalni verski rat'. Zar ikome više išta treba objašnjavati?, pita se Sidran. «Ne priznaje se, dakle, zločin u Srebrenici ('srebrenizacija'), ponavlja se, dakle, teza da su muslimani u Sarajevu sami sebe granatirali ('markalenizacija'), a prešućuje se i iz svega apsolutno izuzima uloga države kojoj je stajao na čelu dok je njena armija razarala bosanske gradove i krojila granice buduće 'etnički očišćene' Republike Srpske. Podsjećam da je isti gospodin tvorac zločinačkog eufemizma o 'humanom preseljenju naroda'. Sve u svemu, takva je i to je istinska politika Srbije i o njoj se ne smije imati nikakvih iluzija.»

(preuzeto is Slobodne Bosne  br. 766)

8372

http://vimeo.com/8631824 

OVO JE VRIJEME NACIONALNIH BUBNJARA

INTERVJU: Rajko Grlic

Socijalizam je, uz svu svoju nekada tešku pojavnost i tu nesreću da se uglavnom primio u siromašnim krajevima polugladnih ljudi koji su nekako željeli zamijeniti svoje živote, ipak imao podlogu koju je naslijedio od utopijskog sna da je kultura, to oplemenjivanje ljudskih života, važno. Ovome našem friškom kapitalizmu XIX stoljeća, koji svi mi „na ovim prostorima“ danas živimo, trebaće makar 150 godina da dođe do onoga odakle smo krenuli i tek će treća generacija svakoga od lopova među kojima živimo, postati dobrotvor, otvarati kina, knjižnice, muzeje...

Početkom juna, u beogradskom Domu omladine, održana je retrospektiva filmova jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i hrvatskih režisera, Rajka Grlića. Grlićevi filmovi – citiram američku filmsku kritičarku, Ruth Bradley - uglavnom govore „o ljubavi, seksu, revoluciji, ratu i drugim logičnim stvarima“.

„Moji filmovi“ – kaže za Portal Analitika Rajko Grlić, „naprosto govore o živim ljudima.“

Nekadašnji „šezdesetosmaš“ i reditelj kultnih filmova – Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga, Za sreću je potrebno troje, Karaula - povodom prošlogodišnje premijere svog filma, Neka ostane među nama, rekao je kako se, nakon toliko godina, ipak vratio na mjesto sa koga je počeo da priča svoje filmske priče: „na ulice, u stanove i u krevete Zagreba“.

„Sve što čovjek danas može da mijenja je - partner u krevetu“, objašnjava Rajko Grlić. „To je jedina vrsta pobune koja nam je preostala“.

Otvarajući beogradsku retrospektivu, Grlić je podsjetio da je prošlo tačno trideset godina otkako je prvi put, u ondašnjoj Jugoslaviji, prikazan film Samo jednom se ljubi, sa nezaboravnim Predragom Mikijem Manojlovićem i Vladicom Milosavljević. I čuvenom pjesmom Iva Robića.

Trideset godina!

Starimo!

Razgovor sa Rajkom Grlićem vođen je jednog vrelog junskog jutra u bašti možda ne najljepšeg, ali sigurno najotmenijeg beogradskog hotela, koji se, uprkos godinama i sveopštoj propasti, još uvijek dobro drži. U tom Hotelu Mažestik je, kažu, nekada odsijedao i veliki hrvatski i jugoslovenski pisac, Miroslav Krleža.

„Nažalost, već sam toliko star“ – kaže Rajko Grlić, „pa vam mogu reći kako sam u Mažestik dolazio i u vrijeme kada se ovdje mogao vidjeti Miroslav Krleža“.

ANALITIKA: Upoznali ste Miroslava Krležu?

GRLIĆ: Jesam. Ljuba Tadić, Mladen Budišćak i ja jednom smo sa Krležom razgovarali duže od pet sati. Htjeli smo da od njegove drame, Na rubu pameti, napravimo igrani film. Iako to nije realizirano, susret sa Krležom je bio nezaboravan. Pričao nam je dramu koju nije napisao, a koja se događa na Petrovaradinu, poslednje noći Austrougarske monarhije; i pričao ju je, takorekuć, u omjeru 1:1; zato je toliko trajalo.

„Bože“ – pomislio sam, „da li je moguće da ovaj čovjek bolje priča nego što piše?!“

ANALITIKA: Miroslav Krleža vas je primio u svojoj kući - „Gvozd“ 23?

GRLIĆ: Ne, nismo bili u kući; primio nas je u Leksikografskom zavodu, na Zrinjevcu.

ANALITIKA: Kako je moguće, šta mislite, da je jedan tako grandiozan pisac danas gotovo zaboravljen?

GRLIĆ: Krležu u Hrvatskoj po katkad i spomenu - izdaju mu knjige, razgovore, igraju predstave... Ali, moram reći: ne pretjeruju.

Krleža je bio pisac lijeve provinijencije, a hrvatska vlast je desne; Krleža nije bio nacionalni bubnjar, a, kao što vidite, ovo je vrijeme nacionalnih bubnjara. U toj sveopćoj galami i jednodimenzionalnom zvuku, netko tko je imao tako drugačij, individualni zvuk nije se ni mogao previše čuti. Ali, nemojte brinuti: Krležino vrijeme će se vratiti; njegova esejistika, Dnevnici, drame, balade - to ostaje kao kulturni temelji i euforije koje uglavnom donose površne i glasne stvari, Krležu nikada ne mogu nadglasati...

Fino je da ste ga se sjetili.

ANALITIKA: Jeste, ali - hajdemo malo o vama...

GRLIĆ: Ako baš mora...

ANALITIKA: Prošlo je trideset godina otkako ste napravili Samo jednom se ljubi; kako vam taj film danas izgleda?

GRLIĆ: Iskreno, nisam prisustvovao projekciji; odmah nakon najave i svečanog otvorenja, izašao sam iz sale... Znate, uglavnom izbjegavam da gledam vlastite filmove.

ANALITIKA: Zašto?

GRLIĆ: Pored toga što su kopije vjerojatno očajne, svoje filmove sam izbjegavao gledati i zato što sam se plašio da bi ih u tom slučaju prestao praviti. Ali, to ne dolazi iz straha da bih u njima mogao uočiti greške; naprosto, ne želim se hraniti vlastitom poviješću.

ANALITIKA: I, kada ste poslednji put gledali Samo jednom se ljubi?

GRLIĆ: Prije možda trideset godina, kada sam taj film, zbog koga sam kasnije imao izvjesnih problema, i napravio.

ANALITIKA: Govorite o političkim problemima?

GRLIĆ: Svi vam se danas vole hvaliti kako su imali „političkih problema“. Čudno: u ovih dvadeset godina odnekud je izniklo toliko žrtava komunizma, da mi se pomalo gadi biti u njihovim redovima. Naprosto, bila su takva vremena... Film je, dakle, snimljen i mi smo, znajući da neće biti lako, napravili dvije kopije, od kojih smo jednu poslali kod moje sestre u Pariz.

ANALITIKA: Kako ste znali da neće biti lako?

GRLIĆ: Bilo je jasno dok smo još radili. Znate, oficir Udbe, pa još i slab na buržujke, radi stvari koje ne bi smio... To se u jugoslavenskom filmu nije baš tako često moglo vidjeti; i to su doživjeli kao atak na sebe.

Samo jednom se ljubi je prikazan 1981, godinu dana nakon Titove smrti; svi su bili na oprezu, u panici, znali da se valja nešto krupno... Netko iz Jadran filma je prijavio da je film gotov i tu je prvu projekciju gledalo sedam, osam glavnih policajaca Hrvatske, ondašnjih udbaša, ljudi iz CK zaduženih za kulturu; kad je film završen, presudio je najmlađi od njih, u bijelom odijelu i vrlo elegantan:

„Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ovako nešto ne bismo dobili!“

Nakon takve „smrtne presude“, pozvali su me i predložili da „sporne scene“ naprosto izbacim...

ANALITIKA: Niste prihvatili?

GRLIĆ: Nisam ni mogao; da jesam, možda bi od cijelog filma ostalo nekih pet minuta. Zato su uzeli negativ i rekli kako bi bilo pametno da jedno vrijeme ne napuštam zemlju. Eto, zato sam napravio kopiju i poslao je tajno sestri u Pariz.

Nakon nekoliko tjedana, Samo jednom se ljubi je dospio u Kan, u službeni program festivala, pa ste dobili potpuno apsurdnu situaciju: novine su pisale o velikom uspjehu filma koji praktično ne postoji. Dva mjeseca nakon toga, moja prijateljica, glumica Semka Sokolović, inače član CK, napravila je tajnu projekciju za desetak ljudi iz partijskog vrha. Kada sam, ušavši na kraju filma u salu, vidio kako njihove supruge plaču, znao sam da je film prošao.

E, onda je krenulo cjenkanje sa Ivicom Račanom...

ANALITIKA: Račan je u to vrijeme šef Ideološke komisije CK?

GRLIĆ: Jeste. Iscjenkali smo se da, ako film ide u Kan i bude prikazan pod jugoslavenskom zastavom, onda će, tokom dva tjedna, moći da se prikaže i u Zagrebu. Na kraju, umjesto dva tjedna, film je igran mnogo duže i pred uvijek punom salom.

Kada već govorimo o tom filmu, želim još da dodam da Samo jednom se ljubi nikada nije bio zvanično zabranjen.

ANALITIKA: Koliko znam, u Jugoslaviji je na taj način zabranjen samo Plastični Isus, Lazara Stojanovića.

GRLIĆ: To je točno. Ali, ozbiljne zabrane su uvijek one nezvanične: naprosto, nema vas, ne postojite; možete se buniti koliko hoćete.

Inače, u poslu kojim se bavim, uglavnom imate dvije vrste problema: političke ili novčane i, u tom smislu, između socijalizma i kapitalizma nema neke velike razlike: isti ljudi, isti rezoni... Mentalni sklop je vrlo sličan.

ANALITIKA: Sa čim se lakše nositi: sa političkim ili sa finasijskim problemima?

GRLIĆ: Kada ste u jednom od njih, vjerojatno vam se čini da je najteži. Ali, imate milion načina da se iz toga izvučete. U bivšoj Jugoslaviji smo, na primjer, znali da jedan scenarij damo, a da snimamo po drugom, razvijali sistem kako proći živ kroz sve te brzake, a ipak sačuvati film...

ANALITIKA: Sa Mikijem Manojlovićem ste i kasnije sarađivali?

GRLIĆ: Jesam; igrao je u još tri moja filma: U raljama života, Za sreću je potrebno troje i Neka ostane među nama. Zajedno smo starili, valjda i zbog toga...

Kada sam radio Samo jednom se ljubi, Miki je prvobitno bio predviđen za neku drugu ulogu; ali, mlad i gladan svega, insistirao je da proba glavnu; na kraju ju je i dobio.

Za ovaj poslednji film, Neka ostane među nama, učinio mi se zgodnim jer je već dovoljno star i ofucan da može igrati čovjeka koji se bori sa svojim erosom i svojim godinama. Prije ili kasnije, to je borba svih nas!

ANALITIKA: Jednom ste rekli da je film Samo jednom se ljubi „na neki način“ posvećen vašim roditeljima. Na koji način?

GRLIĆ: Želio sam reći kako je priča o muškarcu i ženi, o ljubavi i postelji, o susretu njihovih koža zapravo jača od svih ideologija, od komunizma, od dogmi, predrasuda, od svake politike; pred tom strašću sve nestaje, sve se briše. Intima je – i to sam rekao – jedina i najvažnija stvarnost koju zapravo imamo. O tome govore moji filmovi, to su „živi ljudi“ o kojima sam vam govorio.

ANALITIKA: Negdje sam pročitala da su vaši roditelji završili na Golom otoku. Zašto?

GRLIĆ: Pred Drugi svjetski rat, moji roditelji su bili lijevo orijentirani mladi intelektualci koji su ušli u Partiju, kasnije se priključili partizanima. Nažalost, većina takvih ljudi, kada je doživjela realizaciju svojih snova, kako bi kazao Krleža sa kojim smo počeli ovaj razgovor, ostala je za njih prikraćena.

Otac – intelektualac i filozof – bio je glavni urednik novina iz koji će kasnije nastati Večernji list. Kako bivši zarobljenici po pravilu nikada o tome nisu govorili, i moj otac je šutio o danima provedenim na Golom otoku. Ali, jednom mi je urednik Glasa Slavonije ispričao kako je moj otac, zajedno sa desetak ondašnjih glavnih urednika, odveden mjesec i pol – dakle, vrlo kratko – na Goli otok, na preodgoj. To je rađeno „preventivno“, kako im slučajno nešto ne bi palo na um. Nakon povratka sa Golog otoka, otac je „dobrovoljno“ odvođen na radne akcije, na kolodvor, gdje je, kao filozof i profesor Zagrebačkog sveučilišta, dva mjeseca utovarao ugljen.

ANALITIKA: Šta se dogodilo sa vašom majkom?

GRLIĆ: Majka je bila partizanka, 1944. sa Visa stigla u Beograd. Do 1950, zajedno sa Milovanom Đilasom, Brankom Ćopićem i Tanjom Dugonjić, radila je u Agit-propu. Onda se konačno vratila u Zagreb.

Majka je poticala iz bogate židovske porodice; moj djed je bio trgovac tepisima. Cijela majčina porodica je završila u logorima. Ustaški ministar, Andrija Artuković, mog je djeda ubio dok je ovaj pokušavao da pobjegne iz Kerestinca, zajedno sa Augustom Cesarcem.

ANALITIKA: I Ognjenom Pricom, Otokarom Keršovanijem, Rihtmanom...

GRLIĆ: Je, je, to je ta grupa. Kada se moja majka 1950. vratila u Zagreb, ustanovila je da su iz njenog obiteljskog doma nestale neke stvari – tepisi, klavir, namještaj... Sve je to, doznala je, završilo u kući ondašnjeg poznatog partizana; majka ga je pronašla, pozvonila i zamolila ga da joj vrati njene stvari.

„Marš van!“ – izbacio ju je.

Onda je majka izgovorila rečenicu koja će je koštati tri i pol godine logora na Golom otoku:

„ Gori ste od ustaša!“

ANALITIKA: Koliko ste imali godina?

GRLIĆ: Tri godine. Prva slika koju pamtim je to majčino hapšenje.

U stan su upala dvojica udbaša u dugim kožnim kaputima, sobu su okrenuli naglavačke, prevrtali, posvuda bacali stvari... Majka je stajala mirno, pokušavajući me nekako zaštititi. Sjećam se da sam se sakrivao iza njenih nogu kada je netko konačno pozvao da me se pridrži i odvoji od nje. Tako je otišla. To pamtim.

ANALITIKA: Ostali ste sa ocem?

GRLIĆ: Ostao sam sa ocem, sestrom i prabakom. Prabaka je bila velika gospođa, bivša banska savjetnica; pradjeda je bio zamjenik hrvatskog bana... Vrlo šarena familija sa nevjerojatnom historijom i, bez obzira na sve, moram reći da sam ipak ispao najmirnije dijete te obitelji.

Moja majka je o svom hapšenju i odlasku na Goli otok prvi put progovorila kada je napunila 75 godina.

ANALITIKA: S obzirom na traumu koju ste preživjeli kao dječak, pomalo je čudno da se tokom svoje karijere nikada niste pozabavili temom Golog otoka; umjetnici se obično na taj način pokušavaju riješiti sopstvenih frustracija.

GRLIĆ: S obzirom na to da sam prilično zdravo odgojen, čini mi se da sam bio lišen te vrste frustracija. Mnogo kasnije sam postao svjestan onoga što se zapravo dogodilo i jednom sam sa svojom majkom pokušao ustanoviti da li je slika koju nosim u glavi točna. Rekla je – „možda jeste“, ali nije sigurna da li se dogodilo baš u tom dijelu stana, „možda je bilo negdje drugdje“.

Što se same teme tiče, nekoliko puta sam sa Dušanom Jovanovićem započinjao rad na scenariju za film o danu kada je Alaksandar Ranković posjetio Goli otok; taj raspjevani logoraški oktet koji je Rankovića dočekao, taj drugi, paralelni život - pa, to je strašno! Pokušali smo, ali nikada nismo došli do nečeg ozbiljnog.

ANALITIKA: Zašto?

GRLIĆ: Nismo uspjeli naći ključ pomoću koga bi tu priču ispričali.

Mnogo kasnije, gotovo dvadeset godina nakon golootočkog stradanja mojih roditelja, kao student praške filmske Akademije, i sam sam imao svojevrstan „bliski susret“ sa Rusima.

ANALITIKA: Govorite o upadu sovjetskih trupa u Čehoslovačku, u avgustu 1968?

GRLIĆ: Da, o tome govorim. Doduše, tog 21. kolovoza 1968, bio sam na Korčuli, na kojoj je održavana Korčulanska ljetnja škola. Sjećam se da me je otac probudio vrlo rano, rekavši da su Rusi ušli u Čehoslovačku. Bio sam student druge ili treće godine Akademije. Svjetski filozofi, koji su i te godine boravili na Korčuli, odmah su napisali peticiju protiv upada trupa Varšavskog pakta u Prag i sjećam se da sam, čekajući da je potpišem, stajao u redu u kome je ispred mene stajao From, a iza - Bloh i Markuze. To je bio trenutak kada sam bio najbliže istoriji svjetske filozofije; čovjek ne može stajati bliže. Nakon nekoliko dana sam stigao u Zagreb, a onda prvim avionom u Prag.

ANALITIKA: Morali ste da budete u Pragu?

GRLIĆ: Morao sam, nisam mogao tako nešto propustiti. Odmah sam ušao u Štrajkački odbor Praškog sveučilišta; pisali smo proteste, letke... Okolo su bili sovjetski tenkovi. To je zaista bila burna jesen, vrlo uzbudljivo: taj zbir nadrealnih, duhovitih, ali i tragičnih elemenata, ta švejkovska verzija u spoju sa trupama Varšavskog pakta...

Tokom tih šest mjeseci praške revolucije, kada sam, onako tipično klinački, vjerovao da je „socijalizam sa ljudskim likom“ ipak moguć, doživio sam istodobno sav svoj politički i revolucionarni i uspon i pad i nikada više nisam mogao povjerovati niti u jednu politiku. I to je dobro.

ANALITIKA: Ne sjećam se tačno u kom romanu, ali znam da Milan Kundera, opisujući te događaje, kaže kako su Čehinje, u kratkim suknjama i sa velikim dekolteima, namjerno šetale ispred sovjetskih vojnika, izazivajući ih; tom „ciljanom erotikom“, češke studentkinje su iskazivale protest protiv onih koji su okupirali njihovu zemlju.

GRLIĆ: O tome je Kundera mogao pisati u romanu Život je drugdje.

ANALITIKA: Kundera vam je bio profesor na Akademiji?

GRLIĆ: Je, je i baš u doba kada se Život je drugdje, preveden na hrvatski, pojavio u zagrebačkim knjižnicama, Kundera je došao kod mene u Zagreb. Knjige su se, tih godine, preko granica prenosile ilegalno kao najvrednija roba, tako da sam, vraćajući se iz Praga, u Zagreb bio tajno prenio jednu Kunderinu dramu, za koju se nije smjelo znati da je njegova. Sjećam se da je moj profesor, došavši sa mnom, bio jako bijesan zbog činjenice da je naslov njegovog romana u Hrvatskoj bio loše preveden.

ANALITIKA: Milite na naslov - Život je negdje drugdje?

GRLIĆ: Da i to je Kunderu jako naljutilo. „Nisam tako napisao“ – bunio se. „Život nije negdje, život je drugdje“.

ANALITIKA: Kolika je zaista bila razlika između zemlje iz koje ste dolazili, tog drugačijeg, liberalnijeg socijalizma, i one u koju ste odlazili na studije, koja je bila iza takozvane gvozdene ili željezna zavjese?

GRLIĆ: To je ogromna razlika. U Jugoslaviji je bilo puno opuštenije, slobodnije... Ako ste znali Istok i ako ste znali Zapad, ovo je zaista bilo nešto između. Taj zbir čudnih stvari koje su se miješale, davale taj neponovljivi duh... Na drugoj strani, Čehoslovačka je bila zemlja rigidnog sovjetskog socijalizma, sovjetska kolonija, Istok, ruski komunizam spojen sa slavensko-germanskim štreberajem... Istovremeno, češki andergraund je bio veoma jak: literatura, kazalište, film, filozofija, sve je to bilo puno jače, puno važnije nego u Jugoslaviji. Naprosto, njihova kultura je bila znatno bogatija od naše, imala kontinuitet, bila na neki način nadomjestak za život, za stegnutost političkog sistema, za rigidnost, za taj mrak...

ANALITIKA: Govorite: vjerovali smo, učestvovali smo... Mislite na Prašku školu jugoslovenskog filma – Goran Marković, Srđan Karanović, Lordan Zafranović, Goran Paskaljević, vi?

GRLIĆ: Ta škola je, imam takav dojam, već svima pomalo izašla na uši...

ANALITIKA: Negdje sam pročitala kako su filmovi reditelja Praške škole postali neka vrsta antipoda dotadašnjem takozvanom crnom talasu u jugoslovenskoj kulturi. Kakav ste zapravo imali odnos prema crnom talasu?

GRLIĆ: Kada je u Jugoslaviji ubijen crni val, pokušalo se sa takozvanim ružičastim, koji bi, za razliku od prethodnog, socijalističku stvarnost, naravno, prikazao u boljem, ljepšem svijetlu. Tako su nastajale razne komedije, mjuzikli... Nakon mraka je trebalo doći opće veselje.

Onda smo, kao klinci od 25, 26 godina, došli iz Praga, počeli radili svoje prve filmove koji su se bavili drugim temama, ljudskim životima; tražili smo odgovore na pitanja gdje se to i zašto sukobljavaju ideje i stvarnost, rušili tabue, borili se sa demonima... Uporedo, išli smo na filmske festivale, u Kan, dobijali neke nagrade... Koliko se sjećam, kod ondašnjih vlasti smo imali dvije „olakotne okolnosti“: naši su filmovi išli vani, tamo dobijali nagrade i bili jako gledani. Ako imate takva dva argumenta, niti jedna se politika ne želi baš puno kačiti sa vama. I, eto, zahvaljujući takvim argumentima sam, kazao sam, spasio film koji ste vi sinoć opet gledali.

ANALITIKA: Vidim da vas je beogradska štampa najavila kao „jednog od najznačajnijih reditelja sa ovih prostora“. Šta to znači?

GRLIĆ: To je nekada bila Jugoslavija. Stvari se mijenjaju, uglavnom na gore. Kao što se mijenjaju i novinske najave. Nekada ste bili „mladi reditelj“, onda je naglo izbačeno to „mladi“, pa ste ostali samo „reditelj“; na kraju, završili ste kao „doajen“. To su tri kategorije koroz koje čovjek, u samo nekoliko godina, numitno prođe.

ANALITIKA: U kom periodu ste se najbolje osjećali?

GRLIĆ: Valjda sada, ne znam... Ali, i tada sam se dobro osjećao i uvijek bio beskrajno srećan što sam dobio priliku raditi filmove, igrati se nečim što volim, što nisam morao razlikovati život od onoga čime se bavim...

Što se naziva i najava tiče – pitali ste me – tu vam, kao, u gotovo svemu, vlada prilična zbrka. Ovo je „prostor“ koji brzo mijenja imena. Moja majka je živjela u istom mjestu, a promijenila je pet država.

ANALITIKA: Niste jugonostalgičar?

GRLIĆ: Kao svaki starac, sentimentalan sam uglavnom prema sebi, prema tom komadu svog života koga sam živio u Jugoslaviji. Mogu da volim neki grad, neke ljude, nikako države, sistemime ili režimime...

Ako izuzmemo rat, promjene nastale tijekom devedesetih doživio sam kao promjenu table. Ljudi su ljudi – isti, kuda god da odete. Mogla se promijeniti željeznica. Vozim se vlakom i jedino što primjećujem je da su vlakovi u ovim našim državama strašniji nego što su bili nekada, u onoj Jugoslaviji. Prije rata bih iz Zagreba u Beograd stigao za tri sata i dvadeset minuta; danas - za sedam i pol sati. To je taj napredak koji nam se dogodio. Osim toga, primijećujem da ove zemlje nemaju nikakvu brigu o kulturi. Socijalizam je, uz svu svoju nekada tešku pojavnost i tu nesreću da se uglavnom primio u siromašnim krajevima polugladnih ljudi koji su nekako željeli zamijeniti svoje živote, ipak imao podlogu koju je naslijedio od utopijskog sna da je kultura, to oplemenjivanje ljudskih života, važno. Ovome našem friškom kapitalizmu XIX stoljeća, koji svi mi „na ovim prostorima“ danas živimo, trebaće makar 150 godina da dođe do onoga odakle smo krenuli i tek će treća generacija svakoga od lopova među kojima živimo, postati dobrotvor, otvarati kina, knjižnice, muzeje...

ANALITIKA: I o tome je pisao pisac koga smo pominjali na početku ovog razgovora.

GRLIĆ: Točno; taj pisac je rekao da su Glembajevi, najčuvenija građanska obitelj ovih krajeva, počeli tako što je njen najstariji predak na varždinskom groblju zaklao čovjeka i ukrao mu kesu zlatnika. U ovom momentu, „na prostoru bivše Jugoslavije“, gledamo tog starog Glembaja koji ubija i krade i tek će treća generacija njegovih potomaka postati „gospoda“, naučiće kako se sjedi za stolom, kako se služi vilicom i nožem... I, nažalost...

ANALITIKA: Teško da ćemo dočekati Leonea Glembaja, to hoćete da kažete?

GRLIĆ: Nećemo ga dočekati, možete mi vjerovati na riječ.

(Tamara NIKČEVIĆ, specijalno za Portal Analitika)

http://www.portalanalitika.me/drutvo/tema/29731-ovo-je-vrijeme-nacionalnih-bubnjara.html

SREBRENICA PUTUJE SA MNOM

Sjećanja na bolju budućnost u sjeni Srebrenice nakon hapšenja Ratka Mladića



Skoro šesnaest godina nakon genocida u Srebrenici Hariz Halilović je vijest o hapšenju Ratka Mladića primio na drugoj strani svijeta, u Australiji. “U udarnim vijestima spominjao se moj grad, a na ekranu su se smjenjivali snimci iz 1995, gdje arogantni i zajapureni general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdaje naređenja svojim vojnicima da nastave ’pravo na Potočare’ u bazu UN-a, a zatim nakratko zastaje da kaže u kameru kako ’poklanja Srebrenicu srpskom narodu’, i da slijediti ’osveta Turcima’. Kako sam se osjećao kada sam po hiljaditi put vidio te iste slike i čuo da je glavni krivac za zločine u Srebrenici konačno iza rešetaka? Teško je reći ili opisati kako sam se osjećao, ali znam da nisam skakao od sreće niti se radovao”


Možda je jedini način da saznaš ko si da se prisjetiš ko si bio, da u sjećanju otputuješ u svoju intimnu prošlost, na mjesto koje si napustio nekad davno, a za koje znaš da mu zauvijek pripadaš – iako se tamo nikada nećeš vratiti, znajući da toga mjesta, i ljudi koji su ga činili, više nema.

Ova refleksivna rečenica s početka teksta nastala je 2007. u “književnom kampu” koji je vodio historičar Ron Adams. On mi je zadao da u jednoj rečenici izložim svoje viđenje veze između mjesta, sjećanja i identiteta, što je tema mog dugogodišnjeg naučnog rada i ličnog zanimanja. Od tada sam se često vraćao ovoj rečenici, pokušavajući se vratiti u “mjesto koje sam napustio nekad davno”, što se pokazalo mnogo težim od ponovnog iščitavanja mojih ranije zapisanih misli. Pod drugačijim okolnostima, i u nekoj drugoj prošlosti, možda bih davno “zaboravio” mjesto gdje sam se stjecajem okolnosti rodio, i odakle sam – od svoje četrnaeste godine, kada sam prvi put otišao iz rodnog zavičaja – krenuo na put, odlazeći doslovno preko svijeta, usput se vezujući za razna druga mjesta. Međutim, nijedno od tih novih mjesta nije moglo zasjeniti značaj “Silvertowna”, kako bi se riječ Srebrenica mogla prevesti na engleski, ili “Argentarije”, kako se ovo drevno mjesto zvalo u vrijeme Rimljana. Na prvoj strani mog australskog pasoša, S-R-E-B-R-E-N-I-C-A izgleda kao moje ime, i poput mog imena, putuje sa mnom gdje god da krenem.

Zaštićena UN zona Od jula 1995, moje rodno mjesto postalo je još važnije kao odrednica identiteta – više ožiljak nego odrednica – s kojom se identificiram, i po kojoj me prepoznaju. Kad neko čuje odakle sam, znam koja pitanja obično slijede: kako si preživio, koliko si članova porodice izgubio? Iako nisam bio tamo tokom rata 1992-1995, događaji u Srebrenici ostavili su na mene dubok i neizbrisiv trag, a još teže su pogođeni moji rođaci i prijatelji koji su ostali u “zaštićenoj zoni UN-a”. Više od stotinu njih tamo je ostalo zauvijek, pobijeni 1995. u srebreničkom genocidu, njihove kosti pomiješane u masovnim grobnicama širom zelene doline duž Drine.

Moje rodno mjesto postalo je sinonim za smrt i prvi čin genocida na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, gdje je preko 8.000 muškaraca i dječaka – a ja sam mogao biti bilo ko od njih – opkoljeno i sistematski postrijeljano na gubilištima, poligonima i u skladištima, unaprijed pripremljenim za tu svrhu. Sve je bilo pripremljeno unaprijed: svi ljudski i materijalni resursi neophodni za izvođenje jednog tako velikog pokolja. U taj detaljni plan ušlo je i 8.000 poveza za oči, isto toliko komada žice za vezivanje ruku žrtvama, stotine hiljada metaka, oko stotinu autobusa, desetine buldožera, nekoliko praznih stadiona, i oko 2.000 odmornih i voljnih dželata.

Trebalo je pet dana da se pobije 8.372 ljudi; dželati su morali da rade danonoćno da bi obavili “posao”. Bilo je to fizički naporno za one koji su oduzimali život tolikom broju ljudi, prsti su ih boljeli od pritiskanja okidača na svojim vrelim kalašnjikovima. Dražen Erdemović, jedan od onih koji su “radili” prekovremeno tokom tih pet julskih dana, učestvovao je u ubijanju 20 punih autobusa ljudi iz Srebrenice. Kasnije je svjedočio pred Haškim tribunalom: “Nisam više mogao da pucam, kažiprst mi je utrnuo od tolikog ubijanja. Ubijao sam ih satima.”

Žrtve su bili bošnjački muškarci i dječaci, civili iz Srebrenice i okolnih gradića i sela istočne Bosne, duž granice sa Srbijom. Među njima je često bilo tri generacije iste porodice; stotine očeva, sinova, braće i rođaka držali su se za ruke, tješeći jedni druge onako kako su jedino mogli u tim posljednjim trenucima. Da bi ubistva tolikih nedužnih ljudi učinili mentalno “prihvatljivijim”, dželati su ih nazivali “Turcima”. Međutim, ljudi postrojeni ispred streljačkih vodova govorili su istim jezikom i živjeli sličnim životima kao i oni koji su u njih nišanili. Među onima koji su tada odbrojavali posljednje sekunde svoga života pod plavim julskim nebom bilo je i onih iz “mješovitih brakova”, uključujući i znatan broj “miješanih” sa Srbima. Neki od tih “mješovitih” bili su i moji rođaci. Sve ubojice su bile iz redova Vojske Republike Srpske i specijalnih jedinica policije Republike Srbije. Komandovao im je, i direktno nadgledao masakre, general Ratko Mladić.

Na drugoj strani svijeta Skoro šesnaest godina kasnije, u večernjim satima 26. maja 2011, na drugoj strani svijeta, u Australiji, primio sam vijest da je srpski general Ratko Mladić uhapšen u Srbiji, gdje se uspješno “skrivao” svih ovih godina. U udarnim vijestima spominjao se moj grad, a na ekranu su se smjenjivali snimci iz 1995, gdje arogantni i zajapureni general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdaje naređenja svojim vojnicima da nastave “pravo na Potočare” u bazu UN-a, a zatim nakratko zastaje da kaže u kameru kako “poklanja Srebrenicu srpskom narodu”, i da slijedi “osveta Turcima”.

Kako sam se osjećao kada sam po hiljaditi put vidio te iste slike i čuo da je glavni krivac za zločine u Srebrenici konačno iza rešetaka? Teško je reći ili opisati kako sam se osjećao, ali znam da nisam skakao od sreće niti se radovao. To ime, i to lice, i te slike, i te zloglasne riječi koje je Mladić izgovorio prije 16 godina, predugo su povezane s tragedijom moje porodice da bi ikada mogle biti povezane s nečim radosnim – čak ni u kontekstu hapšenja tvorca ove planirane tragedije. Ali znam da sam osjetio bijes i tugu – kao i sada, dok pokušavam pretočiti ova osjećanja u riječi – znajući da ništa ne može ispraviti štetu koju su Mladićevi dželati učinili u Bosni.

Od Mladićevog hapšenja, čini se da se većina vijesti svodi na nivo spektakla, i da su fokusirane više na samog uhapšenog nego na njegova nedjela – ili, što nije manje važno, na kontekst u kojem je Mladić djelovao. Udarne vijesti tog dana je u Beogradu priopćio srpski predsjednik Boris Tadić, koji je potvrdio hapšenje haškog bjegunca Mladića, i mrtav ozbiljan izjavio: “Okončali smo jedan težak period naše skorašnje istorije, skinuli ljagu sa Srbije, svih građana Srbije i svih pripadnika srpskog naroda gde god da taj naš srpski narod živi“. Jeste, ali malo morgen, predsjedniče!

U izjavi predsjednika Tadića nije bilo ni riječi o tome da je Mladić bio srpski general – a ne neki ubačeni “strani element“, koji je, zahvaljući profesionalnosti policije i pravosuđa Srbije neočekivano otkriven u zemlji koja, kao, nije imala nikakve veze s njegovim zločinima. Usprkos Tadićevom distanciranju, koliko god da se u ovoj priči radi o ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću, ništa manje nije značajna priča o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.

Sistematski plan Kao i u slučaju Radovana Karadžića, još jednog istaknutog haškog optuženika, uhapšenog u julu 2008. u Beogradu, šesnaestogodišnje “skrivanje” Ratka Mladića bilo je moguće jedino uz aktivnu podršku državnog aparata Srbije. Srpske vlasti su znale svaki detalj Mladićevog kretanja prije, tokom i nakon jula 1995, budući da je Srbija ne samo “stvorila”, unapređivala i štitila Mladića, već ga je i unajmila da za nju obavi jedan žešće važan posao. Stoga je bilo sasvim logično da poslije hapšenja jedan od prvih zahtjeva Ratka Mladića vladi Srbije bude to da mu ona isplati vojnu penziju, zamrznutu prije nekoliko godina, zahtjev koji je promptno ispunjen. Kao vojno lice na platnom spisku Srbije – kao i svi drugi srpski oficiri u ratovima u Bosni i Hrvatskoj – Mladić je imao pravo tražiti svoj krvavo zarađeni novac. On je ispunio svoj dio ugovora i obavio zadatak koji mu je povjeren: “etničkim čišćenjem” i genocidom stvorio je “Republiku Srpsku”, ekskluzivni “Lebensraum” za Srbe u BiH, produženu ruku Srbije zapadno od Drine.

Iako je predano provodio plan Srbije za uništenjem BiH, ne bi trebalo zaboraviti da general Ratko Mladić nikada nije vodio neki svoj privatni rat, niti naređivao ubijanje samo zato što je uživao u fizičkim i psihosocijalnim efektima koje je njegovo oružje izazivalo kod žrtava. Istina, on s punim pravom može da tvrdi da je patentirao psihološku ratnu strategiju “razvlačenja pameti”, koju je “izumio” i isprobao u BiH. Redovno je i lično insistirao da se ovakva taktika sprovodi kad se gađaju civili u bosanskim gradovima i selima. Ali tokom čitavog rata u BiH, general Mladić je bio zvanični komandant oružanih formacija pod nazivom Vojska Republike Srpske – opremljenih, plaćenih, obučavanih i kontroliranih od strane države Srbije. Budući da ga je na taj položaj 1992. postavila vlada Srbije, njegovi poslodavci mogli su da ga se riješe kad god su htjeli. Međutim, kao što je detaljno dokumentirano, Mladić je “dobro obavljao posao” za svoje srbijanske poslodavce, spremne da plate koliko god je potrebno za ostvarenje sna o velikoj Srbiji.

Treba se, međutim, prisjetiti i toga da Srbija nije vodila agresorski rat protiv BiH samo preko posrednika poput Mladića, Karadžića, Arkana, Šešelja i drugih vojnih i paravojnih komandanata i njihovih zloglasnih jedinica. Pored logističke, političke i vojne podrške, veliki dio agresije protiv BiH provođen je direktno s teritorije Srbije. Naime, tokom čitavog rata, haubice, raketni bacači i druga oruđa i oružja za ubijanje, postavljena u Srbiji duž Drine, pržile su zemlju i živo meso na bosanskoj strani. Na bosanskoj strani, na lijevoj obali Drine, nekoliko stotina metara od Srbije, u selu Klotjevac stajale su kuće mojih roditelja i moje šire familije. U ljeto 1992, artiljerija s Tare, u susjednoj Srbiji, sravnila je cijelo selo sa zemljom. Više od tri decenije rada i ljubavi mojih roditelja, uloženih u gradnju, proširenje i održavanje kuće, nestalo je u plamenu za samo nekoliko sati.

Cijena koju je platila moja devetogodišnja rodica, Alma, bila je mnogo viša. Ista granata koja je uništila kuću moga amidže, teško je ranila Almu i njenog mlađeg brata. Srećom, Almin život je spašen, ali ne i jedna od njenih nogu. Druga rodica, dvanaestogodišnja Sabera, raznijeta je u komade i umrla na rukama mojih roditelja. U to su vrijeme Drinom već plovila tijela žrtava pobijenih u Višegradu i mjestima uzvodno od Klotjevca. Ovi i mnogi slični zločini protiv nedužnih civila počinjeni su u direktnoj agresiji Srbije na Bosnu, tri godine prije genocida u Srebrenici 1995. Srebrenica dakle nije bila neki izuzetak ili nekontrolirani incident u ratu u BiH, već dio obrasca i sistematskog plana, koji je Mladić marljivo provodio, kako bi stvorio Republiku Srpsku.

Nekakav sukob kultura Naravno, ratni pohod Srbije na BiH imao je široku podršku u Srbiji i Crnoj Gori (i šire, npr., u Rusiji i Grčkoj) i dobijao je zvanične – i redovne – blagoslove svećenstva Srpske pravoslavne crkve. Uprkos teškoj umiješanosti SPC-a u pružanju “duhovnog vođstva” i moralnih opravdanja za Mladićeve zločine, rat u BiH ne može se svesti samo na vjerski, građanski ili etnički sukob, ili nekakav “sukob kultura”, kao što se to često čini. To jeste bio sukob različitih pogleda na svijet i različitih vrijednosnih sistema: isključivog srpskog klerofašizma i inkluzivnog bosanskog multikulturalizma. Vojska kojom je general Mladić komandovao nije ubijala samo bosanske muslimane (Bošnjake) i bosanske Hrvate – glavne mete srpske kampanje etničkog čišćenja. Ista vojska je također ubila i mnoge bosanske Srbe, “Jugoslovene”, “Bosance” i ostale koji nisu odgovarali opisu “čistog” Srbina, kako su ga definirali Dobrica Ćosić i ostali oci nacije, ili koji su odbili da se priključe onome što je od početka bila očigledna kampanja genocida.

Uz nekoliko istaknutih izuzetaka, veliki dio ovog “šireg konteksta” i “prirode” rata u kojem je Mladić igrao ključnu ulogu, nije spomenut u brojnim izvještajima nakon njegovog hapšenja. Poslije udarnih vijesti o hapšenju, mediji su ovu priču naglo pretvorili u senzacionalizam, poput popularnih “reality shows”, s izvještajima o banalnim detaljima, poput onih da je Mladić tražio jagode, da je “zbijao šale” na račun jednog od sudija, ili da mu se sviđa jedna srpska turbo-folk pjevačica... Mladić je uz to predstavljen i kao tragična ličnost, otac i djed. Medijski komentatori su zatim počeli da spekuliraju o njegovom fizičkom i mentalnom zdravlju i tome da li je sposoban za suđenje...

Vraćajući se na rečenicu s početka teksta, nemam nikakvih iluzija da će Mladićevo hapšenje i suđenje pred haškim sudom nekako preokrenuti historiju i vratiti izgubljene ljude i mjesta koja je Mladić uništio. Znam da će moje rodno mjesto zauvijek biti umrljano Mladićevim imenom i genocidom koji je tamo počinio, umjesto, kao nekad, da bude poznato po svojim prirodnim ljepotama, bogatom kulturnom nasljeđu i ljudima koji su tamo živjeli. Poput hiljada drugih preživjelih, i ja ću morati živjeti s ovom činjenicom i čuvati, kako god umijem i znam, sjećanje na Srebrenicu i Podrinje prije Mladića.

Poput vizionarskog antirasističkog sna Martina Luthera Kinga, i ja imam “neetnički” san da se jednog dana u BiH ratni zločinci neće slaviti kao heroji, i da se o ljudima neće suditi po njihovim imenima, vjerskim praznicima, pismu na kojem čitaju i pišu, imenu kojim zazivaju istoga Boga (ili ga ne zazivaju nikako).... Moj san je da će jednoga dana sinovi i kćeri bivših zločinaca i sinovi i kćeri njihovih žrtava naći snage i volje da sjednu zajedno za stol pomirenja i izgrade bolju budućnost za njihovu djecu u ujedinjenoj Bosni i Hercegovini. Uprkos kolektivnim noćnim morama u proteklih dvadeset godina, to je san u koji vrijedi vjerovati.



Dr. Hariz Halilović,
redovni predavač na Monash University, Melbourne
(preuzeto iz magazina BH DANI Broj 731 - 17.06.2011)

Intervju Dana: Haris Pašović EVROPSKI PAD JE ZACEMENTIRAN SA PADOM SREBRENICE

Na dan izlaska ovog broja Dana u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu bit će premijerno prikazana nova predstava Harisa Pašovića Evropa danas, u koprodukciji njegovog East West Centra, Slovenskog narodnog gledališča Maribor i Evropske kulturne prestolnice Maribor 2012, rađena prema istoimenom eseju Miroslava Krleže u kojem je analizirao Evropu i evropsku ideju, vrhunski inteligentno, raskošno educirano i nadahnjuće zabavno. Ova besprijekorna analiza genijalnog umjetnika nevjerovatno je savremena, kao da je pisana danas. U ovoj predstavi koja pomjera granice predstavljačke umjetnosti, integrirani su drama, muzika, ples, video projekcije i spektakularni lightshow. Financial Times je prije dva mjeseca objavio kritiku pišući u superlativima o predstavi i dao četiri zvjezdice, ocjenu rezerviranu za vrhunska teatarska djela. U intervjuu Danima Pašović govori o motivima i poruci predstave, o tome šta je Evropa danas, o identitetu, multikulturalizmu...


Faruk Borić

“Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali životinjske porive”


DANI: Gospodine Pašoviću, razgovaramo uoči sarajevske premijere vaše nove predstave Evropa danas po tekstu Miroslava Krleže. Šta će gledatelj vidjeti, odnosno kakvu poruku kanite odaslati ovom predstavom?

PAŠOVIĆ: Krleža je napisao da “majmunska ruka drži telefonsku slušalicu”. Napredovali smo tehnološki, ali nismo kultivirali svoje životinjske porive. U tom prostoru između svijesti i animalnog, dešava se drama savremenog stanovnika Evrope.

Predstava je kompleksno umjetničko djelo, ona ne šalje nikakvu poruku. U dobroj umjetnosti, gledatelj je sam sa sobom, suočen sa misterijom koja se odvija ispred njega. U toj “situaciji, gotovo placentnoj” kako je napisao Federico Fellini, ispred nas promiču slike, čujemo muziku i riječi, vidimo kretanje tijela i dramu svjetla. Shvatamo da smo mali, ali da nismo beznačajni, da naše postojanje ima smisao i da mi sa tim smislom moramo nešto uraditi. Tako nekako.... gledati predstavu je vrlo privatno iskustvo.

DANI: Kako ste uspjeli povezati Mikija Manojlovića, Krležu i Laibach?

PAŠOVIĆ: Sa Mikijem se poznajem dugo, radili smo zajedno i vezuje nas jedno duboko umjetničko i ljudsko iskustvo. Sa Laibachom se ne slažem oko mnogo stvari, ali oni su značajan bend, i njihov album sa obrađenim himnama evropskih zemalja bio je odličan soundtrack za predstavu. Edward Clug je fantastičan plesač i koreograf i izvanredno smo se razumjeli u ovom projektu. Sve zajedno nas je povezao genijalni Krleža i naša želja da radimo zajedno.

DANI: Šta je, po Vašem mišljenju, Evropa danas? Je li to prevashodno Evropska unija kao ekonomsko-politički prostor, geografska mozaična cjelina, jedinstvo vrijednosti od Islanda do Urala i od Finske do Portugala, sve to, nešto četvrto?

PAŠOVIĆ: Evropa je geografija i historija jednog prostora, a EU je jednostavno ekonomska unija koja je vrlo lukavo ukrala za sebe pojam Evrope. Francuska i Njemačka su se odlučile da odrede ko je Evropljanin, a ko nije, ostale zapadnoevropske zemlje su prihvatile taj koncept. Slavenske zemlje su, kao i obično u historiji, potrčale da se izvinjavaju što smo Slaveni i da obećaju da ćemo poslušno izvršavati naloge Bruxellesa. Naravno, izuzetak je Rusija, koja se ponosi svojim slavenstvom, i dovoljno je velika i moćna da bude arogantna i samoživa. Mađarska i Rumunija također su nekritički prihvatile ovaj izbor.

DANI: Na plakatu Vaše predstave poigravate se sa Evropskom unijom kao novim simboličkim konceptom nalik na one totalitarne – komunističke i fašističke. Je li Evropska unija totalitaran skup simbola?

PAŠOVIĆ: Dizajner Enes Husejinćehajić i ja smo se odlučili za redizajn plakata za film S. A. Brand Mann iz 1933. koji je bio prvi igrani film nacističke propagande. Ne zaboravimo, da je to tada bio demokratski izraz jedne njemačke politike u usponu. Zapadnevropske politike su sve do 1939. prihvatale i fašizam španskog diktatora Franca i Hitlerov nacizam. Tada su kolosalno pogriješili i ta greška zapadnoevropske politike odnijela je 60 miliona žrtava i skoro uništila svijet. Ko garantuje da i sada ne griješe? Oni su jednako samouvjereni bili i kada su pogrešno podržavali fašizam i kad su sarađivali sa Miloševićem od 1987. do 1999.

DANI: Vezano za prethodno pitanje, nama se vrlo uvriježeno, širokorasprostranjeno mišljenje nameće o neumitnosti integracija u Evropsku uniju, pa i u Sjevernoatlantski savez. To, čini se, ponajprije iz sigurnosnih razloga. Može li sebi ovo društvo dozvoliti luksuz euroskepticizma?

PAŠOVIĆ: Kritički pogled na EU nije luksuz nego nužda. Možemo li mi sebi priuštiti luksuz bezglavog zalijetanja u članstvo u Uniji koju ne razumijemo, a koja ne razumije ni sama sebe? Nikada još nijedan naš političar i nijedan predstavnik EU nisu objasnili zašto bi mi to trebali postati članicom EU. Šta će nama donijeti članstvo u EU u kojoj su do sada bankrotirale Grčka, Irska i Portugal; na ivici bankrota su Španija i Italija; Finci i Česi sada ne bi glasali za ulazak u članstvo; Mađari su donijeli diktatorske zakone protiv slobode medija, a Slovenci su vrlo nezadovoljni? Na jugu Italije mafije vladaju čitavim gradovima, U Belgiji vlast nije uspostavljena skoro godinu dana nakon izbora. Sigurnost? Francuski predsjednik uzme avione i bez saglasnosti NATO-a napadne Libiju, a Tursku, kao članicu NATO-a ni ne pozovu na konsultacije. Morali bismo, ipak, pokazati malo razuma, makar da postavimo neko pitanje, a da ne idemo niz livadu kao ovce.

DANI: Šefik Tatlić je u posljednjim Danima postavio pitanje/problem: Koji su to evropske vrijednosti, referirajući se na zabranu burki u Francuskoj, zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj – i to izravnom upotrebom demokratije – referendumom, jačanjem ekstremne desnice u Danskoj, Nizozemskoj, Finskoj... Kakav je Vaš stav o tome postoje li europske vrijednosti kao jedinstven kategorijalni aparat u koji se ponajbolje uklapaju naši mali nacionalizmi?

PAŠOVIĆ: Vrijednosti na kojima je izgrađena moderna Evropa su Sloboda, Jednakost, Bratstvo i one su proklamirane u francuskoj buržoaskoj revoluciji 1789. O njima niko više ne govori u Evropi. Fašizam koji jača prije svega u Nizozemskoj, Francuskoj, Finskoj i Švedskoj je samo jasniji izraz histerične islamofobije i tradicionalnog antisemitizma koji postoji svuda u EU. Rasizam nije nikada napustio Evropu. EU je u panici jer ne može da prati Kinu, Indiju, Rusiju i Brazil koji preuzimaju politički i ekonomski primat u svijetu. EU također nema američku praktičnost i sposobnost regeneracije. Sadašnji evropski pad počeo je u Vukovaru, a cementiran je u Srebrenici.

DANI: U vezi sa prethodnim pitanjem: Kako ste Vi doživjeli izjavu Ive Josipovića o, parafraziram, muslimanima iz susjedstva od čijeg ekstremizma postoji bojazan, iako su “dijele iste vrijednosti sa nama”? Čini li Vam se da se tu govori o muslimanima kao o Europi stranom elementu?

PAŠOVIĆ: Ivo Josipović je doktor prava, umjetnik, profesor i političar. Njegova izjava je neprocjenjivo opasna i štetna. To da u BiH ima “puno muslimana” i da “oni dijele iste vrijednosti s nama” je zastrašujuća izjava. Nju je izrekao jedan tako kompleksan i pametan čovjek, koji je uz to i predsjednik države. Ja dugo nisam čuo nešto što me je tako sledilo kao ova Josipovićeva izjava. Ona jeste izraz površnosti prema BiH koja je standard kod hrvatskih liberalnih politika i intelektualaca.

Josipovićevo monumentalno nepoznavanje BiH se još više otkrilo u pokušajima da se opere od te izjave tako što je telefonirao Bakiru Izetbegoviću. Bilo bi primjereno da je odmah posjetio reisa Cerića, jer je govorio nebuloze o vjeri, a ne o naciji. Ovako je istretirao Bošnjake kao religioznu grupu, a Izetbegovića kao plemenskog vođu. Ali Josipović misli tako. On BiH ne shvata. On je propustio da kaže Reuteresu da je Gadafi sarađivao sa Miloševićem u vrijeme genocida nad Bošnjacima. Nije pomenuo da nikada nije bilo bošnjačkog terorizma – ni kada su postojali koncentracioni logori za Bošnjake, ni kada su gradovi bili godinama pod opsadom, ni kada je u Srebernici ubijeno 8.000 ljudi u nekoliko dana, a Evropa sve to gledala u izravnim televizijskim prijenosima. Prof. Josipović je pao na ispitu iz poznavanja svog prvog susjeda i savremene evropske povijesti.

Ja pozivam kolegu Josipovića da dođe u privatnu posjetu u BiH. Upoznat ću ga sa mojim prijateljem Nerminom Tulićem koji, kad su mu amputirane obje noge za vrijeme opsade Sarajeva, nije postao terorista nego direktor kazališta i sa svojom suprugom Majom izrodio troje djece. Otići ćemo do Potočara odakle nije krenuo nijedan teroristički napad, posjetićemo rekonstruirani Stari most u Mostaru sa kojeg momci skaču u Neretvu, ali nisu teroristi samoubice. Poslije možemo uz lozu, meze i Bacha, popričati o tome kako svaki put kad odem u neku evropsku zemlju, već 18 godina, moram dokazivati da nisam terorista iako imam muslimansko ime. Kad kolega Josipović otkrije BiH, vjerujem da će tada korigirati svoja stajališta u novom intervjuu Reutersu, a ne u telefonskim razgovorima sa bošnjačkim politčarima. Do tada, njegove površne izjave će svima nama iz BiH dodatno otežavati život.

DANI: Neki dan sam pročitao izjavu kardinala Vrhbosanskog Vinka Puljića o tome kako međunarodna zajednica, konkretno Bruxelles, više brinu o položaju Roma nego Hrvata u BiH. Meni je ta izjava višestruko problematična. Metodološko je pitanje kojim instrumentima je izmjerena ta briga, i drugo, zar bi po defaultu više trebalo brinuti o položaju jedne nacije, naroda, nego drugog? Kakvo je Vaše mišljenje?

PAŠOVIĆ: Ta je izjava potpuni promašaj jer nipodaštava Rome. Jednako je promašaj to da Puljić kao predstavnik katolika patronizira Hrvate. To čini i Čović i njih dvojica sprečavaju pluralizam, što je u demokratskoj zemlji neprihvatljivo. BiH je jedna od najznačajnijih evropskih katoličkih zemalja budući da milioni katolika svake godine dolaze u Međugorje, svjetsko katoličko svetište. Nikada, nijedan od njih nije imao bilo kakav problem, i to dovoljno govori o poštivanju katoličanstva u BiH. Ali činjenica da Željko Komšić nema ambicija da postane katolički svetac, ne znači da on nije Hrvat. Mene, stvarno vrijeđa to što čak i neki intelektualci smatraju da sam npr. ja, glasao za Komšića da bih zeznuo Hrvate u BiH. Ja sam za Komšića glasao jer se slažem sa njegovom socijaldemokratskom politikom. Ne dozvoljavam da me trpaju u neku imaginarnu konspiraciju od 300.000 “zlih glasača” koji glasajući za Komšića strovaljuju “prave” Hrvate. To je spektakularna glupost.

DANI: Je li multikulturalizam kao koncept, kako tvrde Angela Merkel i David Cameroon, propao? I, šta ako jeste, kako i kamo dalje?

PAŠOVIĆ: Značajno je da su Merkel, Cameroon i Sarkozy sinhronizirano dali izjave u kojima su objavili fetvu da je multikulturalizam propao. Bili bi pošteniji prema svojim glasačima da su rekli da je EU propala. Konačno, ima više indicija za to nego za navodnu propast multkulturalizma. Sve troje su desničarski populisti iz XX stoljeća i ne mogu razumjeti moderne procese globalnog multikulturalizma koji je već standard u virtualnom prostoru. On svakom danom radikalno transformira socijalni život u svakoj zemlji i ostvaruje globalnu razmjenu ideja. Zapravo, to je najveća nada u svijetu u ovom trenutku.

DANI: Siguran sam da ne možete izbjeći da ne pratite politička dešavanja u Bosni i Hercegovini. Glupo pitanje, ali neizbježno: hoće li biti rata u BiH?

PAŠOVIĆ: Nije vjerovatno da će uskoro biti rata u BiH, ali nije ni isključeno.

DANI: Kako cijenite političku strategiju Milorada Dodika koji se u posljednje vrijeme konfrontira ne toliko sa Sarajevom – kojem više uzgredno pali čvoke, koliko sa međunarodnom zajednicom, visokim predstavnikom, Vijećem za implementaciju mira? Imamo li razloga za zabrinutost?

PAŠOVIĆ: Dodik ima definirane političke ciljeve i legitimno je da se za njih bori. EU i SAD nemaju jasan odgovor na njegova pitanja, ali to je problem EU i SAD, a ne Dodikov. To što se nama Dodikova politika ne sviđa, a nemamo konkretnu politiku koju bismo ponudili kao rješenje koje bi prihvatili i većina Srba u BiH, to ponovo nije Dodikov problem nego naš.

DANI: Prije nekoliko godina veliki ste uspjeh ostvarili predstavom Klasni neprijatelj. Režija tog komada, koliko se sjećam, ponukana je zbog silnog nasilja među mladim. Je li društvo čulo i shvatilo Vašu poruku?

PAŠOVIĆ: Mediji, nastavnici, socijalni radnici i političari ne čuju svakodnevne krike ranjenih momaka i djevojaka na ulicama naših gradova, pa nije čudo da ne čuju o čemu govori neka teatarska predstava. Postajemo neosjetljivi, gubimo ljudsko osjećanje. Svakim danom se sve više ponižavamo dok trčimo u šoping centre i sportske kladionice preskačući krv na pločniku. Postajemo Mexico i sliježemo ramenima tvrdeći da je kriminal maloljetnika božije davanje. Dakle, bog je kriv za to što nam se djeca međusobno ubijaju, a ne mi.

DANI: Godinama djelujete u okviru East West Centra. Kada biste davali generalnu ocjenu proteklih godina Vašeg rada, jeste li zadovoljni postignutim? Šta se može još napraviti?

PAŠOVIĆ: Kad smo se odlučili formirati nezavisnu neprofitnu teatarsku kompaniju, “kulturna” čaršija je prognozirala da ćemo opstati dva mjeseca. Mi, evo, radimo kontinuirano šest godina, najuspješniji smo teatar u povijesti BiH i imamo divnu publiku u BiH, a nastupamo i po cijelom svijetu. Nikada nismo zakasnili isplatu plata niti jedan jedini dan, nemamo dugova ni deset KM prema pojedincu ili nekoj firmi, nemamo kredit. Sredstva koja dobijemo iz budžeta Kantona Sarajevo su od 30 do 216 puta manja od onoga što dobiju ostali teatri u Sarajevu. Emir Hadžihafizbegović nas je četiri godine kažnjavao dajući nam minimalna sredstva zato što sam ja kritikovao njegovu štetnu i neprihvatljivu ministarsku praksu. Zbog njega smo morali otpustiti nekoliko ljudi.

U procesu smo izgradnje East West kulturnog centra, prvog objekta za kulturu u BiH koji će biti izgrađen nakon Titovog vremena! Partneri u tom poslu su nam Općina Novo Sarajevo i Grad Geneva. Do 2014. godine BiH će dobiti jedan od najmodernijih kulturnih centara u regionu.

DANI: Gospodine Pašoviću, ima li nam spasa?

PAŠOVIĆ: Rad, rad i samo rad! Nezaposleni ljudi i mladi u našoj zemlji čekaju da rješenje padne s neba. To se neće dogoditi. Maštaju o odlasku u neku drugu zemlju dok ispijaju kafu na proljetnom suncu. Ne odlaze nigdje, ne volontiraju u ovoj zemlji, ne pokreću neki svoj mali posao. Ismar Hadžiabdić se školovao u inozemstvu, sa 23 godine je počeo raditi u East West Centru, danas je, sa 29 godina, jedan od najboljih teatarskih producenata u jugoistočnoj Evropi. Lejla Abazović je došla studirati u Sarajevo iz Sandžaka. Kad je završila fakultet tražila je posao i dobila preko 100 odbijenica. U East Westu se zaposlila kao sekretarica, prihvativši platu srednje stručne spreme. Danas je izvanredna program menadžerica naše kompanije. Bruno Lovrić je iz Mostara otišao sa 19 godina u Ameriku, tamo je magistrirao predstavljačke umjetnosti i vratio se u BiH. Sada, sa 28 godina, brilijantno radi u East West Centru smostalno vodeći važne segmente velikog međunarodnog projekata Evropa danas. Ima nam spasa – treba učiti i raditi. I biti dobro raspoložen!

(Preuzeto sa portala BH Dani broj 724)

SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA

Piše: Ivan Lovrenović

Historijski „hod” srpskoga naroda do stanja u kojemu se nalazi danas, nakon povijesnoga sloma i političke fragmentacije jugoslavenske države, presudno je obilježen dvama momentima dugoga trajanja. Prvi je historijska činjenica višestoljetnih sukcesivnih seoba i raspršivanja toga naroda po južnoslavenskom i balkanskome prostoru, koji pak nije „prazan”, nego na kojemu zatječe druge autohtone narode i kulture. Drugi moment jest snažna i trajno živa ideološko-politička motivacija – težnja za integriranjem toga prostora i cjelokupnoga njegovog heterogenoga etničkog, konfesionalno-religijskog, tradicijskog, društvenog, kulturnog sadržaja u srpskom duhovnom, kasnije i u nacionalno-političkom smislu.

Teza Jovana Cvijića

U starijim, predmodernim razdobljima integrativnu ulogu nosila je Srpska pravoslavna crkva, naslonjena na nemanjićke tradicije carstva, a zahvaljujući uklopljenosti u osmanski državno-upravni sistem imala je jurisdikcijski pod sobom cijeli ogromni prostor do najširih zapadnih i sjevernih granica do kojih je u 17. stoljeću sezalo Osmansko Carstvo (Dalmacija, Lika, Slavonija, Ugarska...). Transformaciju integrativnih težnji u modernom dobu, u skladu s njegovim laiciziranim shvaćanjem nacije-države, najbolje je pak izrazio veliki srpski i evropski geograf Jovan Cvijić u raspravi povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine: „Postoji jasno izražena težnja da ceo jugoslovenski kompleks od Trsta do Soluna čini jednu nacionalnu celinu i razvija kulturu na nacionalnoj osnovi. Konfesije se potčinjavaju nacionalnom principu. A glavnu masu toga jugoslovenskoga kompleksa čini srpski narod, koji, osim toga, zauzima i najpovoljnije, ali zato i najteže, geografske položaje, vodi glavnu borbu i podnosi glavne žrtve za tu ideju.” (Jovan Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje, Beograd 1908)
Nekad manje, nekad više, ova tendencija je trajno proizvodila napetosti između srpskih političkih programa s jedne strane, i težnjā ostalih naroda koji dijele isti prostor, s druge. Bosna i Hercegovina u toj dinamici zauzima sasvim posebno mjesto. Po mnogim političkim, sociokulturnim i tradicijskim elementima ta zemlja čak i u vremenima potpunoga gubljenja državno-političkog subjektiviteta (u osmanskome razdoblju, u razdoblju monarhijske Jugoslavije, ili u kratkoj epizodi Nezavisne Države Hrvatske, na primjer) ipak zadržava pečat stanovite samosvojnosti, karakter prepoznatljivoga kulturnoga i socijalno-tradicijskog amalgama, s dva druga naroda, bošnjačko-muslimanskim i hrvatskim, koji jednako potražuju pravo na priznatost; amalgama, dakle, koji traži da bude definiran i tretiran iz sebe, kao zaseban povijesno-politički entitet. Geopolitički, pak, iz perspektive srpske integrativne ideologije Bosna i Hercegovina zauzima takav položaj, da njezina zasebnost, a pogotovo državna emancipacija ili pripajanje nekom drugom državno-političkom sistemu, ne smije biti prihvaćeno nikada i ni po koju cijenu, nego Bosna i Hercegovina mora biti promatrana ekskluzivno, da ostanemo kod Cvijićevih termina: kao „oblast čisto srpske rase”, kao „centralna oblast i jezgro [srpskog] naroda”, kao „ključ srpskoga problema”. Taj način tumačenja, može se reći i intimnoga doživljavanja Bosne i Hercegovine, kojoj relativna prepoznatljivost i zasebnost može biti priznata tek kulturalno i dijalektalno, kao prijelaznoj i u isti mah povezujućoj regiji u zamišljenoj nacionalnoj cjelini srpstva „od Trsta do Soluna” – ostao je do danas trajno živ u srpskoj nacionalnoj imaginaciji. A sam kraj citirane Cvijićeve rasprave zvučao je, zvuči i danas, zlokobno: „Srpski se problem mora rešiti silom.”

Država svih Srba

Jugoslavija je sa stanovišta srpske nacionalne ideologije u svakoj od svojih verzija bila zapravo politička metafora ostvarenosti te težnje za integracijom, za „državom svih Srba” (vulgo: velikom Srbijom). Tako je bilo u monarhiji Karađorđevića (1918-1941), na drugi način i u socijalističkoj Jugoslaviji (1945-1992). To se najbolje vidjelo po silnom otporu i anatemiziranju Ustava iz 1974. godine sa srpske strane, kojim je Tito morao popustiti snažnom pritisku težnji za emancipacijom drugih republika i nacionalnih zajednica. Praktičnu srpsku dominaciju (u pojedinim fazama i potpunu hegemoniju) u objema Jugoslavijama omogućivala je činjenica da su to bile izrazito nedemokratske, ideološke države i društva. U prvoj nametan je ideologijski konstrukt jugoslavenstva (ili „jednoga troimenog naroda”, pri čemu se kao na njegove konstituente računalo samo na Srbe, Hrvate i Slovence), kao nadnacionalnog i državotvornog osjećaja i sadržaja, a temeljen je na politički dizajniranom srpskom narodnom eposu i tradiciji svetosavlja. U drugoj Jugoslaviji tu ulogu je preuzela sasvim drukčija ideologijska armatura, kombinacija klasnog i nacionalnog programa: vlast radničke klase, ateizirano bratstvo i jedinstvo. I u jednoj i u drugoj ideologijski i politički okvir državnih interesa garantiran je prvenstveno represijski – političkim monizmom, vojskom i policijom. Odatle postaje sasvim jasno zašto je Milošević od svih jugoslavenskih vođa krajem osamdesetih godina Dvadesetoga vijeka najupornije zadržavao komunističku retoriku i rituale: samo tako je mogao osiguravati onaj nivo dominacije koji je Srbija još zadržavala. Ali došao je čas kada se vidjelo da se cijelo carstvo od Vladivostoka do Visa nezadrživo ruši, da komunistička ideologija silazi s evropske pozornice. Tada je bilo jasno da, s dolaskom višestranačja i parlamentarne demokracije, nepovratno nestaje ona supstanca kojom je bilo moguće održavati Jugoslaviju kao metaforu velike Srbije. Sada ju je trebalo ostvarivati bukvalno, što prije svega znači: ovladati vojno što većim vitalnim prostorom Jugoslavije do Jadranskoga Mora. A to su dijelovi Hrvatske, Crna Gora i naročito – Bosna i Hercegovina.

Ćirković – Ekmečić, dva pogleda

Što imamo danas, dvadeset godina kasnije? U ljeto 1989. godine Slobodan Milošević, predsjednik još uvijek Socijalističke Republike Srbije u sastavu Jugoslavije, pozvao je svoje sunarodnjake Srbe da budu spremni, jer ni „oružane bitke nisu isključene”. Čini to na Kosovu, s govornice na Gazi Mestanu prilikom mamutske proslave 600-te godišnjice Kosovskoga boja pred milijun prisutnih i pred televizijskim gledateljstvom cijele Jugoslavije. Ultimativni ideološki motiv te uzbune, praktičnog poziva u rat, bio je imperativ ostvarenja države u kojoj će živjeti „svi Srbi”. Dvadeset godina kasnije, na izmaku 2009. godine, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić poziva svoje sunarodnjake Srbe „da budu lojalni građani u svim državama u regionu u kojima žive”, prisežući da Srbija „snažno i iskreno podržava suverenitet i integritet” svih tih država. Milošević izvikuje svoj prijeteći ratni poklič u atmosferi masovnog mitinga na mitskome mjestu, Tadićev poziv se odigrava službouljudno, po pravilima protokola, u predsjedničkoj palači u Beogradu, pred predstavnicima Srba iz dijaspore, pridošlih od Slovenije, Hrvatske i Madžarske, do Makedonije i Albanije, i, naročito indikativno, iz Bosne i Hercegovine.
Ništa tako plastično kao ova dva poziva s najvišega državnog mjesta u Beogradu ne prikazuje što se u vremenskom razmaku od dva desetljeća dogodilo sa Srbima, sa Srbijom i s regijom. Dogodila se, i po svemu sudeći završila, cijela jedna historija! „Svi Srbi nisu ostali u jednoj državi!” – tom rečenicom profesor Sima Ćirković počinje završno poglavlje o raspadu Jugoslavije u svojoj historiji Srba, knjizi raskošna znanja, majstorskoga umijeća sinteze i blistava autorskog stila. I zaključuje: „Na duži rok gledano, Srbija i države u kojima Srbi žive kao manjina streme istom cilju dobrovoljno se podvrgavajući načelima modernog svetskog poretka. Ni granice nisu nepropustljive, niti imaju onaj značaj kao u vreme oko 1900; sve brojnija su sredstva komunikacija koja se na granicama ne zaustavljaju. Razdvojenim delovima srpskog naroda ne predstoje 'borbe za oslobođenje i ujedinjenje', već zadatak da obnove pokidane veze sa susedima, evropskom i svetskom zajednicom, da povrate sposobnost recepcije onoga što se u savremenom svetu stvara za dobro i napredak ljudskog roda.” (Sima Ćirković, Srbi među evropskim narodima, Beograd 2004)
Drugi srpski historičar, Milorad Ekmečić, u svojoj također recentnoj jednotomnoj historiji Srba, stvar vidi sasvim suprotno, u crnim bojama: „U vreme pisanja ove knjige, etničko čišćenje srpskog prostora zapadno od reke Drine iza 1992, predstavlja prevrat istorije, koja iz temelja budućnost Balkanskog poluostrva uvodi u epohu trajne nestabilnosti. Svesno se dugoročno ruši pravo naroda Balkanskog poluostrva da sami od sebe i iznutra svojih državnih organizacija mogu integrisati i stabilizovati ovaj deo Evrope. Tu je zaista udarena konačna granica napora sedam vekova da li će Turci, ili Srbi, biti novi integrativni faktor na ruševinama bezuspešnih vizantijskih pokušaja integrisanja balkanskih Slovena. Zbog prioritetnog američkog nadzora, gotovo je nemoguće, čak u najgrubljim crtama, predviđati budući razvoj. Sjedinjene Države svaki svoj ratni i politički poduhvat predstavljaju kao oslobodilačku akciju protiv diktatura i ugnjetavanja manjina. Budućnost gledamo kroz tamu.” (Milorad Ekmečić, Dugo kretanje između klanja i oranja – Istorija Srba u Novom Veku 1492-1992, Beograd 2008)

Matica i dijaspora

Paradigmatsku i svjetonazorsku razliku između stavova dvojice eminentnih autora (koja je, uostalom, sasvim očigledna već i u naslovima njihovih knjiga) nije teško kvalificirati. Ekmečićev gubitnički pesimizam i strah od budućnosti bit će da je, više nego na znanstvenim analizama, zasnovan na činjenici da je sam autor bio jedan od najvažnijih ideoloških i duhovnih pokretača borbe za „državu svih Srba” 1992-1995. koja je završila povijesnim krahom, nanijevši strašne patnje i krvave žrtve drugima oko sebe, ali i samim Srbima. Ćirković, pak, postupa kao prirodno zainteresiran ali istovremeno i nepristran znanstveni promatrač činjenica i interpretator procesa, neopterećen nanosom nacionalizma i velikodržavlja. Zato ono, što njegovi nalazi znače na intelektualno-znanstvenoj razini, tako dobro korespondira sa značenjem onoga što se može otčitavati iz Tadićevih poruka na političkoj razini: politika ratova za državu svih Srba je okončana, tragedija je bila više sama ta politika nego činjenica što nije uspjela, pred Srbijom su sada posve drugi, evropski zadaci i obećanja. A Srbi u dijaspori? Oni će, poručuje Tadić, u tu istu budućnost samo kao „lojalni građani država u kojima žive”, pri čemu Srbija, naravno, „očekuje da te države poštuju evropske demokratske standarde i prava nacionalnih zajednica u očuvanju identiteta, jezika i kulture”, kako stoji u produžetku njegova poziva na lojalnost.
Očevidno je da je srbijanskome vrhu bilo od krucijalne važnosti da s jednoga ovakvog skupa razašalje nedvosmislenu poruku o definitivnom odricanju Srbije od svih, makar i najskrivenijih, ambicija za bilo kakvim novim prekomponiranjem svojih (eo ipso i tuđih) državnih granica. Žaba koju je zbog toga moralo progutati političko vodstvo Republike Srpske ogromna je. To se najbolje vidi po sadržaju i karakteru onoga što je tamo govorio premijer vlade Milorad Dodik: ništa o nepoželjnosti Bosne i Hercegovine za Srbe u Republici Srpskoj, ni najmanje aluzije na referendume o osamostaljenju, o čemu inače tako rado govori. Razloge za zadovoljstvo onime što su Srbi postigli, on formulirao skromno, politički korektno, u skladu s novom postjugoslavenskom političkom stvarnošću: „Danas s ponosom možemo reći da srpske zajednice u bilo kojoj zemlji u regionu imaju prava i legitimitet da ističu pravo i potrebu rješavanja tih pitanja u institucijama država u kojima se nalaze.” To je još jedan pokazatelj da vrijeme Dodikovoga plašenja „samostalnim putem Republike Srpske” isteklo, te da to plašenje u fiktivnoj snazi i ozbiljnosti održavaju, zapravo, oni politički faktori u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, koji o Dodikovom „otcjepljenju”, katkad se čini, viču više od njega samog.
Sagledano u širokoj historijskoj perspektivi, koju, kako smo vidjeli, obilježava tendencija prostornoga širenja i političke integracije, drastično sužavanje srpskoga nacionalno-državnog prostora i potpuni poraz integracijske koncepcije „od Trsta do Soluna” – kao sumarni rezultat raspada Jugoslavije i svih ratova koje je Milošević inicirao i vodio 1992-1995-1999 – događaj je s velikim historijskim značenjem i formatom. On ujedno označava i početak mogućega triježnjenja od velikoga srpskog mita o „izabranom narodu”. Lucidni istraživač srpske „književne arheologije”, pravi duhovni nasljednik kritičkoga uma Ilariona Ruvarca, danas potpuno prešućeni i zaboravljeni Miodrag Popović, pisao je 1976, istražujući porijeklo vidovdanskoga kulta: „U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike... Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz.” (Miodrag Popović, Vidovdan i časni krst, Beograd 1976)
Međutim, trijumfalizam i likovanje bio bi najpogrešniji način na koji bi pripadnici i dionici južnoslavenske i balkanske povijesti mogli ispratiti srpski mit na historijski počinak. Od analogne hrvatske, od analogne bošnjačke, od analogne albanske (itd, itd...) panetničke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po brojčano-fizičkim mjerama: razlika je u kvantiteti, ne u vrsti. Mnogo mudrije od likovanja, bilo bi držati na umu upozorenje Miodraga Popovića o velikomu porazu, koji čovjekov duh može doživjeti ako nije u stanju da se iščupa iz pseudohistorijskih i pseudomitskih mreža.

Republika Srpska

Nakon definitivnoga svođenja srpskoga elementa u osamostaljenoj Hrvatskoj na politički status nacionalne manjine, nakon državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Kosova, nakon egzodusa iz nekad značajnih centara srpske kulture poput Sarajeva i Mostara, od cijeloga tog velikog historijskog gibanja i snivanja preostala je još samo jedna mala enklava – Republika Srpska u sastavu nezavisne države Bosne i Hercegovine. Ambigvitetnost i unutarnja proturječenost njezinoga političkog statusa takva je, da nužno proizvodi permanentnu krizu; kriza je, zapravo, njezin oblik postojanja. S jedne strane, njezina geneza i njezin ideološki raison d'être takvi su, da Republika Srpska nužno mora težiti da bude prava „druga srpska država na Balkanu”, srpskija i od same Srbije – drukčije gubi smisao postojanja. Istovremeno, to postati ne može, jer je osuđena da bude tek administrativno-teritorijalna jedinica u okviru države Bosne i Hercegovine, i to biva sve izvjesnije kako se prilike u postjugoslavenskom okruženju smiruju, i kako više nema nikakve sumnje da je Srbija sa svojim ratovima definitivno završila, da joj je prostrt crveni tepih k Evropi, da s velikim ambicijama cilja na vodeću ulogu u konsolidaciji postjugoslavenske regije, te da prijatelje na tom poslu stječe na svim stranama, čak i u novoj politici Turske, a uvjet svih uvjeta na tom putu je – apsolutno poštivanje integriteta Bosne i Hercegovine. S druge strane, i sa stanovišta unutarnje političke konsolidacije i harmonizacije Bosne i Hercegovine, kojoj je kriza također postala „druga priroda”, najveća i najozbiljnija prepreka je upravo postojanje takve Republike Srpske. I to ne samo zbog srpske politike isključivoga partikularizma i opstruiranja izgradnje i funkcioniranja centralnih državnih institucija, nego – kao u fizici spojenih posuda – i zbog politike kakva se spram Republike Srpske i spram problema koji njezino postojanje predstavlja za konsolidaciju države, pa i uopće spram srpskoga političkog kompleksa u Bosni i Hercegovini, prakticira iz Sarajeva od dijela bošnjačke političke elite i političara. Ta politika također počiva na premisi isključivosti: Bosna i Hercegovina s Republikom Srpskom je nemoguća, a srpski politički faktor je dobrodošao samo kao element beskonfliktno inkorporiran u politički idiličnu „cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu svih građana i naroda”. Budući da takvo političko mišljenje također nije ništa drugo nego jedna od forma nacionalističkoga fantazma, a da njegovi nosioci nemaju ni mrvu spremnosti ni sposobnosti da to uvide i započnu bosanskohercegovačku stvarnost promišljati bespredrasudno, u svoj njezinoj kompleksnosti i proturječnosti, njihovo mišljenje o problemu Republike Srpske svodi se na zahtjev za njezinim brisanjem. Od takve politike nacionalističku i partikularističku Republiku Srpsku ništa ne učvršćuje bolje, a one zajedno, ruku pod ruku, Bosnu i Hercegovinu cementiraju kao dvogubu strukturu, svojevrstan novi balkanski Cipar, u sebi dušmanski konfrontiranu i nerješivu. Izgovorena ili neizgovorena, u toj politici postoji „ideja” da bi Republika Srpska možda još i bila nekako prihvatljiva i probavljiva, ali tek pod uvjetom da se tamo kao političari i lideri pojave i nametnu neki „drukčiji Srbi”, te da Republika Srpska javno i službeno prihvati da je genocid njezina „genetska šifra”. I jedno i drugo je izraz krajnjega neshvaćanja političke historije – i općenito, i u konkretnim bosanskohercegovačkim koordinatama. Da će ubuduće ikada biti takve srpske politike koja će se „odreći” Republike Srpske i neke forme srpskoga ekskluzivizma u Bosni i Hercegovini, koja će voljno ići ispod stupnja autonomije koji je do sada dosegnula – iluzija je i gubljenje dragocjenoga vremena. A stvar je političke nesposobnosti i nekapacitiranosti, zapravo neke vrste političkog defetizma, misliti da nema nikakva drugog modusa da se u Bosni i Hercegovini odnosi produktivno urede ako je nemoguće da se „ukine” Republika Srpska!
Što sve to znači za Bosnu i Hercegovinu? Ako se nastavi kao do sada, bez minimuma suglasnosti o preobražaju u održivu političku zajednicu, samo to da će ostati cijela, u svojim međunarodno priznatim granicama. A unutar tih granica: galopirajuća implozija – politička, socijalno-ekonomska, kulturna, demografska... S perspektivom da u svakom od tih smislova u doglednoj budućnosti bude potpuno „pojedena” i praktično kolonizirana, i to ne zbog vječnih zlih namjera vječno zlih susjeda, nego – zbog vlastite nemoći, zbog potpunoga pomanjkanja vlastite supstance.

(U slijedećem nastavku: Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija)
Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

preuzeto sa portala Radiosarajevo.ba 02.05.2011