Charles Simic: SVIJETLA STRANA BALKANA

Piše: Charles Simic za New York Review of Books
Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba

1.
Ovog proljeća otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promivišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od strane srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina.
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.

Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđa vjekova s javnim zgradama koje se vide svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim  drugim evropskim gradovima.

Zaprepašćuje činjenica da je doslovno svaka građevina u Sarajevu pretrpila izvjestan stepen oštećenja za vrijeme opsade, a 35.000 zgrada potpuno je uništeno, uključujući i najčuveniju – Nacionalnu biblioteku, sa hiljadama nenadoknadivih starih knjiga i rukopisa. Veliki dio onoga što je uništeno ponovno je izgrađeno, pa mi  se učinilo da grad cvjeta; za moje posjete vrijeme je bilo toplo i sunčano; gledao sam sve te ljude kako šetaju ulicama ili sjede po kafanama prijateljski ćaskajući, i sve to što se ovdje događalo prije petnaest godina učinilo mi se sasvim nezamislivo.

Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u kasino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su  pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske,  Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje a željeli biste da jeste.

Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.

Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je  to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, i nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad pogrešno pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.

Morao sam se naviknuti i na jezik koji ne govorim često. Iako sam Beograd napustio prije pedeset osam godina, kad mi je bilo petnaest, iako sam se vraćao tamo tek nekoliko puta u kratke posjete, zadržao sam njegov specifični akcenat. Kad sam stekao samopouzdanje i počeo slobodno govoriti, lokalni stanovnici mogli su pogoditi odakle potičem, mada moje oblačenje i ponašanje nisu bili u skladu s jezikom koji govorim pa su me morali o tome pitati. U intervjuima su me takođe pitali o djetinjstvu u Beogradu, o životu u Americi, o  poeziji, ali nisu postavljali otvorena politička pitanja, kao što se dogodilo u Srbiji sedam dana kasnije. (Mladićevo hapšenje desilo se nekoliko dana nakon što sam otišao.)

To me iznenadilo, ali i donijelo olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u BiH dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečem drugom.

Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakvih loših predosjećaja da će ovi postati čudovišta u kakva su se pretvorili. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata.  Tim ljudima, s tri različite vjere, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih  – i zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni  nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.

Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija  Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.

Čitali smo poeziju u jednom pozorištu na hrvatskoj strani grada. Sala je bila puna mladih ljudi, neki od njih htjeli su nakon završene večeri pričati o poeziji, ali su nas požurili da odemo na večeru u franjevački samostan, čija biblioteka potiče još iz petnaestog vijeka. S nama je bio i sjajni muzičar Slovenac, koji je svirao za vrijeme naših nastupa i nije se razdvajao od gitare; on i još dvoje su za vrijeme večere zapjevali bosanske pjesme, nastavili su pjevati do duboko u noć u hotelu, proširivši repertoar na srbijanske, mađarske i ruske pjesme. Uprkos svoj zloj krvi i međusobnoj sumnji, različite etničke grupe u tom dijelu svijeta vole muziku onih drugih. 

Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.

2.
Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.

Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje  NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, kako je tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro njegove su kafane već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.

Srpska pravoslavna crkva izgleda ima gomile para s kojim gradi nove crkve, od priloga za koje vele da stižu od domaćih ih ruskih oligarha. Crkve su često ogromne i slabo posjećene, jer Srbi, uprkos tome šta vam mogu reći ako ih isprovocirate, nisu baš religiozni. Idu po krštenjima, vjenčanjima, sahranama, ali nedjeljom nisu u crkvi. Što se tiče Bosne, tamo saudijski novac podiže džamije, čak i luksuzni hotel gdje ne poslužuju alkohol; ovakvi napori da se poveća religioznost među narodom a da se ne posvećuje pažnja lokalnim običajima najvjerovatnije će propasti.

Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska  politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.

Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok jedne ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin, čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod  surovih  ubojica.
To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli majka novinarima svaki put neka majka kad kakav ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ove vrste pameti jeste nesposobnost da vidiš sam sebe očima onih ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga. Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.

Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.

Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austro-ugarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji  i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenih koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema.  Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su oni bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji  su iščezli iz  Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.

Prolazeći kraj kuće gdje sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš  jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili iz njegove vile 1945. godine. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za  to skriveno mjesto i posjećuju igračke s vremena na vrijeme, malo podrže pljesnjivu krpenu lutku u svojim rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju. Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.

©The New York Review of Books
18. avgust- 28. septembar 2011. godine

Dušan Charles Simic je američko-srbijanski pjesnik i književnik. Rođen je 1938 u Beogradu, a trenutno živi u New Hempshireu, gdje predaje na univerzitetu. U maju ove godine Charles Simic je dobio nagradu Bosanski stećak i tim je povodom napisao ovaj tekst o posjeti Sarajevu i Beogradu. 

(Preuzeto sa portala Radiosarajevo )

BARJAK NOVE SVESTI

Izgubljene generacije očeva i sinova

Piše: Siniša Boljanović

Veličina slova:  

Photo: Stock

Ekhart Tol tvrdi da su strah i želja za moći psihološke motivacione sile koje ne samo da stoje iza ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i ideologija, nego su i uzrok neprestanih konflikata u ličnim odnosima. Kroz njih se pogrešno tumači svaka situacija, što rezultira pogrešnim delanjem, koje je iskreirano tako da onoga koji dela oslobodi straha i zadovolji njegovu potrebu da poseduje više. Imajući sve to na umu, naša stvarnost će biti drugačija, a to znači i lepša i bolja, onda kada se odreknemo sopstvenog nasleđa, što je preduslov da u sebi otkrijemo novu zemlju, odnosno novu svest

Istorija komunizma, koja je u osnovi bila inspiraisana plemenitim idejama, jasno pokazuje šta se desi kada ljudi pokušaju da promene spoljašnju stvarnost – stvore novu zemlju, ali bez ikakve prethodne promene u njihovoj unutrašnjoj stvarnosti, njihovom stanju svesti(Ekhart Tol, “Nova zemlja”)
Predlažem da odmah razbijemo scensku iluziju. Pripadam generaciji za koju su njeni očevi znali da je izgubljena, ali i sinovima koji za generaciju svojih očeva mogu da kažu to isto. Jedan sam od onih koji sebe ne moraju da obmanjuju da je baš po njima Kurt Vonegat naslovio svoju poslednju knjigu. Ja sam doslovno “čovek bez zemlje”, a da pri tom nisam ni starac od 80 leta ni stanovnik teritorije na kojoj se nije ratovalo više od 200 godina. Kako samo gordo zvuči ta brojka iz perspektive nekoga kome je otac rođen neposredno posle rata,  i nekoga ko je uz rat odrastao i njegove strahote delimično, ali rano osetio.
Država u kojoj sam rođen odavno ne postoji, teritorija na kojoj trenutno živim nije država jer upravo nema definisanu teritoriju. Jedan sam od „izgubljenih” naslednika “izgubljenih” očeva koji su izgubili i više nemaju zemlju, i jedan od mnogih koji su, inspirisani plemenitom idejom, u međuvremenu postali očevi. Međutim, kada se sve to ima na umu, neće biti mali broj onih koji će postaviti sledeća pitanja: u kakvoj će zemlji i u kakvoj stvarnosti živeti naslednici izgubljenih očeva, i da li je ideja koja ih je donela na svet uopšte onakva kakvom su je smatrali njihovi preci? Off the top of my head, živeće u onakvoj zemlji kakvu za sebe u datom momentu budu poželeli i izgradili. Ono što je postalo, i ono što će postati, nije postalo i neće postati ex nihilo. Drugim rečima, odgovornost za ono što je bilo i za ono što će biti je ovde i sada, dakle, u nama.

Misaoni, emocionalni ili neki drugi oblici iz prošlosti postaju isti takvi oblici sadašnjosti i biće oblici budućnosti zato što ih kao takve nasleđujemo, zato što se sa njima identifikujemo i nepromenjene ih predajemo. Ekhart Tol kaže: “Ego nije ništa drugo do sledeće: identifikovanje s oblikom, pre svega s misaonim oblikom. Ako se zlo može predstaviti, a može, ali samo relativno, ne apsolutno, to je istovremeno i njegova definicija.“ Prema njegovom mišljenju, promena se postiže promenom stanja svesti, a promena stanja svesti je moguća samo ako je inicirana iznutra, iz sebe same. Ali, kada svest postaje svesna neophodnosti sopstvene promene? Onda kada se izdigne iznad misli, iznad čulnih opažaja, iznad ega, drugim rečima, iznad predstave o sebi koja je nastala u procesu identifikovanja sa već pomenutim oblicima. Stvarnost će, dakle, biti drugačija, lepša i bolja, tek onda kada se svest izdigne iznad prošlosti, kada se suoči sa svim njenim nasleđenim oblicima.
U kontekstu istorije prostora nekadašnje Jugoslavije, stvarnost će biti i lepša i bolja tek onda kada se kolektivna svest, kao skup pojedinačnih svesti, u velikoj meri  izdigne iznad postojećih matrica nacionalne, verske i na drugim osnovama utemeljene mržnje, kada u sebi savlada strah od različitosti i potrebu za dominacijom i moći. Ekhart Tol tvrdi da su strah i želja za moći psihološke motivacione sile koje ne samo da stoje iza ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i ideologija, nego su i uzrok neprestanih konflikata u ličnim odnosima. Oni prouzrokuju poremećaj u opažanju drugih ljudi i sebe. Kroz njih se pogrešno tumači svaka situacija, što rezultira pogrešnim delanjem, koje je iskreirano tako da onoga koji dela oslobodi straha i zadovolji njegovu potrebu da poseduje više. Imajući sve to na umu, naša stvarnost će biti drugačija, a to znači i lepša i bolja, onda kada se odreknemo sopstvenog nasleđa, što je preduslov da u sebi otkrijemo novu zemlju, odnosno novu svest.
Pre nekoliko dana, dva mlada umetnika iz Hrvatske i Srbije, Anja Blažević i Stefan Gužvica, koji učestvuju na multietničkoj likovnoj koloniji u Gvozdu, u Hrvatskoj, kreirali su mešovitu srpsko-hrvatsku zastavu, a motiv za svoje delo obrazložili su sledećim rečima: "Pun nam je kofer nacionalističkih, srpsko-hrvatskih i četničko-ustaških prepucavanja. Smeta nam stalno pozivanje na prošlost, pri čemu niko ne misli na budućnost. To nas u dobroj meri frustrira pa smo odlučili barem malo, simbolično, dati svoj doprinos razvitku prijateljskih odnosa dve zemlje. (...) Zastavu smo kreirali kako bismo pozvali na ljubav i toleranciju dva naroda. Svesni smo da će zastava izazvati reakcije i polemike, no u demokratskim društvima to je i te kako poželjno.”

Photo: Stock

I zaista, odricanje destruktivne prošlosti, izdizanje svesti nad još uvek musavim sečivima četničkih noževa i ustaških kama davno osveštanih i tamjanom i krvlju, guranje prsta direktno u još uvek mutne beonjače i srpskog i hrvatskog nacionalizma, drugim rečima, to javno razobličavanje postojećih granica kolektivne svesti i otkrivanje „nove zemlje“, izazvalo je burne reakcije na internet forumima u obe zemlje. Sudeći prema tim komentarima, većina pripadnika „izgubljene generacije“ ne mora da brine za svoje naslednike, jer je još uvek pretežan broj onih koji se dave u gustom talogu međuetničke mržnje, još uvek je mnogo više onih koji su pod dejstvom onih psihološki motivacionih sila koje stoje iza ratova, leševa, zgarišta. Još uvek je mnogo više onih koji ne vide da su promene koje su nastale, u stvari, došle spolja, pre kao posledica sticaja okolnosti na globalnom nivou, nego kao stvarna unutrašnja promena, ili potreba za promenom.
Da je drugačije, i u Hrvatskoj i u Srbiji mnogo više bi se poštovala ljudska prava, mnogo manje bi bilo homofoba, ubica i kriminalaca, politikanata, diletanata i ignoranata.  Da je drugačije, bilo bi mnogo više Anja i Stefana, mnogo više slobode, umetnosti, radosti i ljubavi među ljudima. Ipak, zastava prijateljstva koju su ovi mladi ljudi kreirali, za autora ovih redova predstavlja pobednički barjak nove svesti.

(preuzeto sa portala "e-novine" 26.08.2011.)

INTERVJU: AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ

"Vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. 

INTERVJU/AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Rijasetov Izvještaj o islamofobiji je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ

Ponedjeljak | 29.08.2011.

Akademik Esad Duraković je za Oslobođenje dao intervju u kojem govori o Izvještaju o islamofobiji, politizaciji vjere, položaju Bošnjaka u BiH, Libiji i Gadafiju... Intervju prenosimo u cijelosti

Povod za ovaj naš razgovor je Ramazanski bajram: pretpostavljam da želite podijeliti radost ovog praznika sa muslimanima u zemlji i dijaspori. Zamolit ću Vas da, uz malo podsjećanje na značaj Bajrama, odate i Vaše želje za ovaj praznik.

Bajram je jedna veličanstvena sinteza, ukoliko čovjek ima punu svijest o njemu. On je, prije svega, praznik vjernika, postača, ali on ima naročit značaj i u domenu tradicije, jer ga doživljavaju kao praznik i mnogi ljudi koji nisu postači, ili - kako se to kaže - koji nisu „praktični vjernici". No, govoreći o Bajramu kao sintezi iskustava, pa i podvīgā, valja podvući sljedeće. Bajram je u prvome redu krunisanje postačeva naprezanja u kultiviranju duha i discipliniranju tijela, „dovršavanje" naročitog duhovnog uzleta; on je istovremeno i radosno vraćanje tjelesnim nasladama prema kojima se mjesec dana kultivirala čežnja, pa se i na taj način pokazuje jedinstvo tjelesnog i duhovnog koje islam inače afirmira, a posebno ramazanom uspostavlja balans među njima. Uz taj čisto vjerski aspekt, u bajramska plimna osjećanja uključuje se svijetli dio djetinjstva u kojem smo bajrame doživljavali posebno snažno, djetinjom usrdnošću i nedužnošću. Bajram je i porodični praznik, a porodica nam je najveće blago; on je i vrlo važan dio tradicije... Dakle, taj praznik je naročita koncentracija pozitivnih iskustava u domenu individualnog, porodičnog, tradicijskog.

Izazov na suradnju

Što se tiče dobrih želja povodom Bajrama, one su najprije usmjerene porodici, koja čovjeku tako pouzdano grije srce, a zatim i široj zajednici. Ovaj praznik je prilika da poželimo, čak i da se zavjetujemo - snagom i čistotom prazničnoga srca - da pripadnici svih vjera ispravno shvate svoju vjeru i da postupaju u skladu s tim, a to znači - kako već nalažu vjere - da razlike u vjeropripadnostima prihvatimo kao Božiju milost i izazov na saradnju te uzajamno upoznavanje, a ne kao izvor sukoba: to je skrnavljenje, to je izdaja vjere.

Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.

I ovaj je ramazan obilježen znakovitim političkim porukama Bošnjacima: namjerno Vas, zbog praznika, neću pitati ni za Izvještaj o islamofobiji ni za pozivanje na panbošnjačko buđenje, no zanima me kako vidite kuda ide naša zemlja i, ako hoćete, kuda idu Bošnjaci?

Ne možete a da me ne pitate o tako važnoj stvari na koju ću se svakako osvrnuti, u najkraćem, jer ona zaslužuje poseban razgovor. Uostalom, kako ponuditi odgovor na pitanje KUDA IDU BOŠNJACI bez osvrtanja na taj vrlo aktualni Izvještaj. Bošnjaci se katkad vrte u magli, ali mislim da se, sve u svemu, ipak kreću u pravome smjeru, iako često nisu dovoljno odlučni, nisu dovoljno glasni u artikuliranju svojih ciljeva. Mislim da još uče kako se pravi država. Ja vjerujem, zapravo, da je glavnina Bošnjaka ostala zdrave pameti uprkos kataklizmičkim iskustvima, da su ispravno orijentirani, a to znači da većina njih, i nakon svega, ostaje uz ideal kulturalne i nacionalne pluralnosti, jer je to u njihovoj tradiciji, u njihovome biću. Većina Bošnjaka ima punu svijest o tome da su ovdje opstali tolerancijom i mudrošću, a ne silom i isključivošću. Oni i dalje treba da imaju stalno u svijesti da je bosanstvo za njih sudbinska vrijednost, moraju to afirmirati, znati da je opstanak države BiH apsolutni uslov opstanka i Bošnjaka i muslimana ovdje. Poziv na stvaranje bošnjačke nacionalne države ili entiteta je politički potpuno nezreo i neodgovoran, suicidan, na granici je maloumnosti, jer tako nešto nema nikakvih šansi za opstanak. Zahtjevi za separiranjem Bošnjaka zapravo su u funkciji Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH. Iako nisam historičar niti politolog, vjerujem da je Jugoslavija bila optimalan okvir za sigurnost i prosperitet Bošnjaka, a pošto se ona raspala, sada je BiH nužni okvir njihova opstanka. To je donji prag, ili „rezervni položaj“. Bošnjaci se moraju mudro i ustrajno boriti za državu BiH kao državu svih njenih naroda i vjera, sa istinskom ravnopravnošću u njoj, pa ne bi smjeli ni za živu glavu stvarati institucije koje podrivaju autoritet ili čak opstanak državnih institucija. To je velika greška.

Politizacija vjere 
U tom kontekstu nastupa i Rijasetov Izvještaj o islamofobiji: on je nemjerljivo štetan za interese države, Bošnjaka, pa i same IZ. O elementima islamofobije općenito (kao i drugih fobija) moguće je govoriti, ali forma ovog Izvještaja me je šokirala: navođenje ličnih imena, institucija, kao i činjenica da je Izvještaj promovirao vojni muftija, itd. S druge strane, javno kritiziranje nekih čelnika IZ-a, ukoliko je u granicama pristojnosti, ne može se poistovjetiti
sa islamofobijom jer se time povlači znak jednakosti - uvijek i bez ostatka - između islama i tih javnih ličnosti. Svjedoci smo, nažalost, upornosti da se politika sakralizira i da se vjera optimalno politizira, a to je u našim uslovima potpuno pogrešno, štetno. Dobro je da su na Izvještaj reagirale institucije, sa
bošnjačkim predstavnicima.

Hrvatska je na pragu Evropske unije, Srbija se, kao, nešto dvoumi, ali svi izvještaji iz Bruxellesa upozoravaju da je BiH na dnu ljestvice u regionu po koracima u euroatlantskim integracijama: kako vidite budućnost BiH i šta mislite koliko su ovdašnji političari u pravu kada tvrde da razlozi za kašnjenja nisu do nas, već do Evrope?

Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor. Oni su i danas naklonjeni, gotovo su servilni upravo prema onima u BiH koji s najviših političkih pozicija zagovaraju rušenje države, a onda ti Evropljani pričaju kako je sve do nas. Nigdje u svijetu i u zdravoj pameti, osim u BiH, nije moguće da neki visoko pozicionirani političar čak javno, s ponosom, djeluje protiv vlasti te države a da pri tome ostaje na toj poziciji s visokom plaćom i privilegija ma. To je naprosto monstruozno, a takvima se Evropa smješka, dolazi im na noge. Ne može biti sve do nas kad smo već njihov i konstrukt i protektorat! To je van pameti!

Frapantno je koliko je Evropa licemjerna prema BiH, i stoga su sumnjive krajnje namjere Evrope prema njoj. Protiv zdravog razuma je to što uporno ponavljaju predstavnici Evropske unije kako se oni neće miješati, kako su odluke na nama, na našim političarima, do nas je i sl., a pritome svi znamo da su oni konstruirali ovu zemlju tako da se uopće ne možemo dogovoriti, i uporno neće da otklone mehanizme koji onemogućavaju naš dogovor.

Nedavno ste, na stranicama Oslobođenja, reagirali povodom odnosa člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića spram palestinskog pitanja, a inače ste dobar poznavalac prilika u arapskom svijetu: kako ih vidite danas?

U odnosu prema palestinskom problemu - rekao sam tada - ne ogleda se samo politički već i etički stav: Palestina je otvorena rana na savjesti modernoga svijeta. Radmanović je istupio krajnje cinično, dajući „podršku za mir“ Palestincima koji se duže od 60 godina zlopate u džinovskom logoru. Palestina je žarište. Ono što se danas zbiva u arapskom svijetu imat će utjecaja i na sudbinu Palestine. Arapski svijet je zahvatio ogroman plimni val, ravan cunamiju. On je još u silovitom naletu. Sudbinske promjene u arapskom svijetu, kojima smo svjedoci, posljedica su više faktora, među kojima je važan faktor općeg prosvjećivanja i osvješćivanja putem interneta i drugih mas-medija.

Sistem opruge

Svijet se globalizira na mnoštvo načina i različitim sredstvima. No, ja sam uvjeren da toj silovitoj pobuni miliona ljudi, čak jednog iznimno važnog dijela planete, značajno doprinosi upravo surova i nepopustljiva cionistička politika na Bliskom istoku, kao jedna vrsta snažno provocirajućeg motiva koji u arapskom narodu razvija osjećaj potrebe za homogenizacijom pred permanentnim ponižavanjem kome je predugo izložen vascijeli arapski svijet. Također, očigledno i ubrzano jačanje islamofobije na Zapadu i zapadnjački vojni intervencionizam u islamskom svijetu jesu faktori koji doprinose snazi arapske pobune kao osvješćivanja. To je sistem opruge: možete je sabijati do određene granice, ali će ona u kritičnom trenutku silovito reagirati. Najzad, u nas se vrlo malo zna o izuzetnom faktoru šiizma u tome dijelu svijeta. Najčešće se šiizam grubo i neuko svodi u granice Irana, ali je on zapravo vrlo djelatan u mnogim arapskim zemljama – u zemljama Zaljeva, u Iraku, on faktički vlada Libanom, nije nevažan čak ni u (selefijskoj) Saudijskoj Arabiji, u Siriji je na vlasti četrdesetak godina manjina alevita koji su „blizanac“ šiizma. A šiizam je islam koji, u biti, ima vrlo snažne političke naboje i pretenzije, od postanka do danas; on je znatno više homogeniziran od sunitskog islama i odlučniji je u dosezanju svojih ciljeva, tako da treba kraj nje ozbiljno računati na taj faktor u zbivanjima na Bliskom istoku. No, arapsko-islamskom svijetu predstoji i druga faza promjena, važnija od ovih političkih...

Na kakve promjene mislite?
Političke promjene – koje se nipošto neće završiti promjenama u Libiji – utjecat će dugoročno, jer tako najzad mora biti, na dubinske, na tektonske promjene u islamskom društvu općenito, a tek te promjene omogućit će stvarni prosperitet svijeta o kome je riječ, proizvest će renesansu koju arapski svijet još nije doživio, već se samo zavarava da je imao renesansu koju vezu je orijentalistički – gle čuda! – za imperijalni osvajački pohod Napoleona u Egipat 1798. godine.

Naime, u islamskom svijetu je najveći dio uleme (ima izuzetaka, ali ja mislim na onu masovnu ulemu koja je institucionalno pozicionirana i „uvezana“) glavni je generator konzervacije, zaostalosti, neefikasnosti svake vrste. Ta ulema zatočila je islamski svijet u prošlost koju su oni učinili posvećenom; autoritete iz drevne prošlosti postavili su u suvremenosti kao apsolutne, nedodirljive. To je zastrašujuća konzervacija i  sujećenje na pretka, što je suprotnoislamu, jer islam je u su šti ni vrlo dinamička religija u smislu stalne otvorenosti za kontekstualizaciju i reinterpretaciju (osim u dogmatskim pitanjima, naravno). Primjera radi, još se u dijelu islamskog svijeta vode rasprave o tome - što je aktualno za ovaj naš prigodni razgovor - da li zuriti golim okom u nebo tražeći mladi mjesec kako bi se utvrdio početak ramazana, odnosno Bajram, ili koristiti pouzdanu astronomiju. Vidjeli ste kako je i dio naše „uleme“ kidisao kada sam pisao o tome prije nekoliko godina. Taj moj tekst, koji se pojavio u Oslobođenju, objavljen je ovog ramazana, na engleskom jeziku, i u Pakistanu (The News, 5. 8. 2011, Islamabad), gdje se vodila žestoka rasprava o datumu početka ramazana. Na vodim samo jedan primjer za to kako je dio uleme zatvorenog uma, a to je totalni paradoks: sam pojam ULEMA (učenjaci) nespojiv je za zatvorenošću uma. Dakle, utjecajna ulema u islamskom svijetu jeosujetila dinamičnost islama i bit će potreban ogroman i dugotrajan napor da se to stanje promijeni; to će ići teže i sporije nego svrgavanje pojedinih režima.

Hoće li arapsko proljeće biti okončano u Libiji? Nije mali broj analitičara – i na Zapadu i na Istoku – ukazao na potpuni disparitet u odnosu spram Libije i Sirije npr; no, mene zanima šta mislite hoće li drugačiji vjetrovi za pahnuti Saudijsku Arabiju?

Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.

Naravno da arapsko proljeće neće se okončati u Libiji. Sirija je izuzetno važna i ona je neuporedivo složenija od Libije multinacionalno, religijski, geostrateški, a u njoj se vodi duga i dramatična bitka protiv režima. Kao što rekoh, Sirija je zbog mnoštva razloga složenija zemlja nego Libija, ona se direktno tiče i Turske, a nije bogata naftom. To su razlozi za drukčiji pristup Zapada...

Nadam se dobrim vijestima 

Sa zebnjom i svakodnevno pratim šta se tamo zbiva, nadajući se dobrim vijestima. Ne treba sumnjati da će poraz Gadafija (kao i onog egipatskog Čovjeka-U-Kavezu) dati snažan podstrek sirijskim borcima za dostojanstvo. Različit odnos Zapada prema Siriji i Libiji proizlazi, kao i uvijek, iz interesa i pohlepe: Libija je prebogata naftom, a Sirija nije, i ponajveći izvor sirijskih državnih prihoda zapravo je turizam. Što se tiče Saudijske Arabije, ona jest najutvrđeniji bastion, ali je teško povjerovati da i nju neće zahvatiti oluja. Ljudi će neopozivo uvidjeti da je autokratija nepodnošljivo nasilje. Ta vrsta režima – kada ima bogatstvo – sklona je radikalnom preuređivanja sistema vrijednosti u skladu s vlastitim osjećanjem goleme moći, što se može vidjeti u vrlo raznovrsnim manifestacijama rasipništva, ili u neočekivanim izrazima oholosti. Među brojnim primjerima dovoljno je pogledati tu arhitektonsko-faraonsku osionost koja uši i samu Kabu!

Vratimo se u naše krajeve: Kako žive danas muslimani na ovim prostorima? Šta mogu vjerske institucije učiniti da muslimanima bude bolje?
Među religijama u BiH još ima eksponiranih i mimikriranih elemenata netrpeljivosti, čak agresivnosti, ali je očito da muslimani u Federaciji danas imaju sve uslove da žive kao muslimani - u punoj slobodi ispovijedanja i manifestiranja svoje vjere. No, i njima treba, kao i drugima, mnogo više materijalnih dobara, privrednog prosperiteta. Što se tiče njihovih vjerskih institucija, one će učiniti najbolje ako se brinu o vjerskom životu, o suprotstavljenim vehabijskim i tradicionalnim sunitskim interpretacijama, naprimjer, ili o vjerskom životu i biću ovdašnjih muslimana općenito, a da brigu o njihovim političkim i nacionalnim interesima prepuste drugim institucijama.

(preuzeto iz Oslobodjenja 29.08.2011.)

ISTINA I POMIRENJE

Lazar Stojanović, čovjek prije svega

MLADIĆ JE KRIV ZA SMRT 40. 000 BOŠNJAKA

Srbijanski reditelj, novinski urednik, publicista LAZAR STOJANOVIĆ, danas stanovnik New Yorka, portparol je KOALICIJE ZA REKOM; Stojanović za naš list govori o Srbiji nakon izručenja Ratka Mladića, uticaju velikosrpske elite na procese suočavanja sa prošlošću i pomirenja, kao i o ciljevima REKOM-a

Lazar Stojanović
FOTO: Mario Iličić

Lazar Stojanović, filmski reditelj, publicista, svojevremeno i urednik najznačajnijih opozicionih listova u Srbiji, najpoznatiji  po tome što je nepravedno robijao zbog filmaPlastični Isus, portparol je Koalicije za REKOM. Stojanović, koji inače živi u New Yorku, posljednje dvije godine u Beogradu se angažovao na osnivanju Regionalne komisije koja bi trebala da istraži činjenice o svim žrtvama u ratovima ne teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine.

ZA NAŠU DUŠU JE DOBRO DA BUDEMO KRIVI
Gospodine Stojanoviću, da li je suočavanje sa prošlošću, za koju se REKOM zalaže, nakon hapšenja Mladića postalo realnije?

To je ključni uslov, jer niko ne može biti miran dok on ne bude iza brave. Što se tiče suočavanja s prošlošću, samo on može da odgovori na pitanja o njegovim vezama sa Srbijom. ObjašnjenjaRatka Mladića vezana za njegove vojne akcije mogla bi da pritisnu na objavljivanje nekih dokumenta koji sadrže - sve. Recimo, topnički dnevnici, u kojima precizno stoji koji vojnik u koje vreme i u kojem pravcu je ispalio granate. To što se on u Srbiji više ne pominje deo je smišljene politike. Nama niko javno nije saopštio zašto on svih ovih godina nije bio isporučen, ali to nije tako komplikovano da se pretpostavi. Naime, problem je u tome što je rat u Bosni i Hercegovini vođen u vrlo tesnoj saradnji sa Slobodanom Miloševićem i Vojskom Jugoslavije. To se dugo skrivalo samo zbog toga da Beograd ne bi morao da plaća ratne odštete i da ne bi Srbija u međunarodnim okvirima dobila imidž države agresora.

A Karadžić i Mladić su upravo takvi svjedoci?

Radovan Karadžić manje i zbog toga ga je bilo lakše izručiti. Sada vlada veliki strah, o kojem je prof. Radoslav Stojanović govorio:«Nama bi sada moglo da se desi da Mladić u svojoj odbrani tvrdi da je Srbija bila umešana u taj rat, a to bi za Srbiju bilo veoma nepovoljno.» Pri tom prof. Stojanović ne priznaje da smo mi bili umešani, iako to svi znaju. Pošto je to bosanska priča, reč je prvenstveno o zapisnicima Vrhovnog saveta odbrane, koji su pod pritiskom, tokom suđenja Miloševiću, dostavljeni Haškom tribunalu. Dokumenti su otišli u Tribunal, ali pod obavezom da se ne objavljuju i ostanu državna tajna. Pozivajući se na taj propis Haški tribunal nije hteo da ih dostavi Međunarodnom sudu pravde u vreme kada je BiH  vodila proces protiv Srbije. Ti dokumenti su bili ključni zbog toga što dokazuju crno na belo da su ljudi sedeli u Beogradu i dogovarali se šta treba učiniti i šta kome treba dostaviti da bi se ostvario neki vojni cilj. Kada pogledate Srebrenicu, mi znamo da su iz Srbije išli autobusi koji su vozili te jadne ljude koji su posle streljani i znamo da  Mladić nije imao odgovarajuću vojnu inžinjeriju i da ju je dobio iz Srbije. Između ostalog buldoždere koji su kopali rake u koje su posle sahranjivani Bošnjaci iz Srebrenice. Mi takođe znamo da se Milošević politički nije slagao sa tom akcijom u Srebrenici, to je za njega bilo politički kontraproduktivno, ali ako se već dogodila, onda je prikrio i uzeo je kao svoju stvar. E sad, to bi bilo dovoljno ili bi verovatno doprinelo u velikoj meri da tužba BiH protiv Srbije opstane.

To je u Beogradu bilo teško objasniti?

Da. Nas nekoliko, među njima i moj prijatelj Srđa Popović, govorili smo da je za Srbiju dobro da izgubi takav proces. Onda su ljudi govorili - kako može da bude dobro kada ja moram da platim odštetu. Onda smo ih mi ubeđivali da je Srbija jedna siromašna zemlja, da je to simboličko pitanje i da će odštetu verovatno platiti Evropa ili će biti nekakve nagodbe, ali da ćemo prvo biti krivi, a za našu dušu je dobro da budemo krivi. Međutim, nije vredelo.

DOBRICA ĆOSIĆ JE STVORIO RADOVANA KARADŽIĆA
Velikosrpska intelektualna elita i dalje aktivno radi na poništavanju Mladićevih zločina, tu prije svega mislim na Dobricu Ćosića, Kostu Čavoškog, intelektualce okupljene oko Vojislava Koštunice. Veliki medijski prostor zauzima Mladićev biograf Ljiljana Bulatović, koja i dalje traži da se grobovi  žrtava genocida izmjeste iz srpske Srebrenice u Federaciju BiH jer zauzimaju plodnu zemlju...

Dobrica Ćosić je još naveo da je u Srebrenici pogubljeno 493 Srebreničana, da je to podatak koji je njemu saopšten iz američke obaveštajne službe i da je apsolutno pouzdan. To je, naravno, potpuno nemoguće. Ljiljana Bulatović, opet, oslanja se na jednu namernu pogrešnu interpretaciju izjave patologa Zorana Stankovića, koji je u mom filmu o Ratku Mladiću kazao da je prisustvovao iskopavanju 1.800 ljudi iz Srebrenice. On nikada nije rekao da je to konačan broj žrtava, nego da je to broj leševa čijoj je ekshumaciji prisustvovao i rekao je, što je jako važno, da su mnogi od njih bili vezani i streljani s leđa. To su za jednog sudskog veštaka nesumnjivi znaci da ti ljudi nisu stradali u borbi. Onda su oni uzeli tu brojku i rekli ako je Stanković izneo taj broj, onda ne može nikako biti 7-8 hiljada ubijenih. Što je jedna besmislica. Ljiljana Bulatović i dalje brani svoju gebelsovsku ulogu u Miloševićevoj propagandi.

A Kosta Čavoški?

On je potpuno druga priča. Kosta Čavoški je jedan od naših najboljih stručnjaka za ustavno pravo, odličan asistent na Pravnom fakultetu, čovjek koji je 1976. sa fakulteta oteran iz političkih razloga. On je bio građanski demokrata, disident i protivnik komunističkog režima. Ta grupa ljudi sa Pravnog fakulteta, među kojima je bioNebojša Popov, objavila je prvu disidentsku knjigu koja je imala veliki uticaj u bivšoj Jugoslaviji, o tome kako je likvidiran partijski pluralizam u posleratnoj Jugoslaviji. To je bila hrabra, važna i za mlađe ljude instruktivna knjiga sa pozicija koje su apsolutno građansko-demokratske. Ništa tada Kosti nije značilo što je Srbin. Onda se zbližio sa Dobricom Ćosićem i sa krugovima oko SANU-a i postao  tvrdi nacionalist. Društvo u kojem su Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Smilja Avramov, Ljiljana Bulatović i Kosta Čavoški sada nema nekog naročitog uticaja. Oni za taj desničarski Beograd imaju značaj, u smislu, evo mi imamo obrazovane ljude, nisu to samo zavedene budale.

Istu stvar kao sa Čavoškim, uradio je Dobrica Ćosić sa Radovanom Karadžićem?

Naravno, jer Karadžić nije bio ama baš nikakav nacionalista. Podsmevao se tome, govorio da je Crnogorac, a ne Srbin i bio policijski doušnik još 1968. godine. Njemu i Momčilu Krajišniku nije suđeno iz političkih razloga, već zbog zloupotreba u privredi. Nakon toga Karadžić odlazi u Beograd i priča kako ga politički gone. Prihvata ga Dobrica Ćosić i oni njega dogovorno naprave prvo predsednikom SDS-a, a potom predsednikom države. Dobrica Ćosić i Karadžić su svakodnevno bili  na vezi oko srpskog pokreta u Bosni, takozvanog Oslobođenja,i oko rata u BiH. Milošević se držao više po strani, Karadžića nije naročito cenio i viđao ga je možda jednom mesečno, a sa Dobricom se čuo svakog dana. Tako da je pravi rodonačelnik podsticanja i izazivanja rata zapravo «otac nacije» - Dobrica Ćosić. Bilo je zanimljivo kada je objavljena optužnica protiv Karadžića. Onda se ta grupa intelektualaca skupila i napravila peticiju protiv optužnice, jer je ona za njih predstavljala uvredu za srpski narod. Nju Dobrica nije potpisao bojeći se da i njega ne zakači Haški tribunal, jer je bio predsjednik SRJ u vreme kada se desila otmica u Štrpcima, za čije rasvetljavanje on nije uradio apsolutno ništa. Posle je digao glavu i sad je ovo što je.

MLADIĆ JE BOLJE PROŠAO OD OSAME BIN LADENA
Vrlo su zanimljive okolnosti pod kojima je Mladić uhapšen?

Njega su dok se sklanjao i bežao štitili telohranitelji. Kada su ga uhapsili, nije bilo ni jednog. Našli su rođaka kojeg su dva sata nakon privođenja pustili, što pokazuje da njega nisu smatrali odgovornim za skrivanje Mladića. To znači da su se dogovorili da Mladić tu dođe i preda se. Mnogo se manipulisalo sa njegovim rđavim zdravljem pa je to trebalo da izazove neko sažaljenje kod građanstva. Mladić je, zbog dva moždana udara, izgledao prilično loše kada su ga uhapsili, međutim  kvalifikacije koje su dali lekari u Haagu meni se čine mnogo uverljivijim. On je bio je zapuštenog zdravstvenog stanja. Mislim da bi i to mogao biti jedan od Mladićevih razloga zbog kojih se predao. Moj lični utisak jeste da je on prošao mnogo bolje od Osame Bin Ladena. Naročito ako uporedimo broj žrtava njih dvojice. Mladić nije odgovoran samo za genocid u Srebrenici, on je i u istočnoj Bosni imao etničkih čišćenja i verovatno je odgovoran za 40 hiljada života, a ne samo sedam hiljada iz Srebrenice, ali to će valjda REKOM da utvrdi jednog dana. Hoću da kažem da je Bin Laden ubio mnogo manje ljudi pa su ga likvidirali, a Mladić je otišao u jedan prilično udoban zatvor. On će tamo imati odličnu lekarsku negu, ako ne i bolju nego što bi imao na VMA u Beogradu. Imaće odličnu hranu, verovatno bolju nego što bi mu žena kuhala i tamo je u društvo sapatnika koji se međusobno druže. Tamo se igra šah, a Mladić voli da igra šah, gledaće TV, tako da će mu biti prilično prijatno.

Vi smatrate da su za dokazivanje istine veoma važni transkripti sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije. Međutim, može se uočiti da ni na jednom sastanku VSO-a nije bilo riječi o vojnim akcijama na prostoru BiH i Hrvatske, ili su ti dijelovi još nedostupni javnosti?

Verovatno je o tome bilo govora, ali su ti delovi izbačeni. Međutim jako je važno da se dokaže koja je to bila logistička podrška iz Beograda. Bilo je po principu - pošto ste vi Mladiću general koji radi samostalno, mi vam nećemo savetovati neke posebne akcije, niti ćemo ih odobravati ili naređivati, ali ćemo vam pomoći da ih uspešno izvedete. Osnovno u ratu su municija, hrana i vojska. Beograd je Mladiću u tome svesrdno pomagao. Slao mu je, recimo, inženjersku jedinicu JNA, municiju, rakete, hranu... Koliko će se čega poslati, odluku je donosio VSO. Osim tog vojno-političkog dela, na nižem nivou postoji jedan vrlo važan izvor dokumenata. To su topnički dnevnici. Sve profesionalne vojske kad miniraju neki teren ili gađaju artiljerijom, prave dokument o tome koji oficir je to izveo, kada, sa koliko sredstava i prema čijoj komandi. To je za Mladićevo suđenje osobito važno, jer jedna od tačaka njegove optužnice je napad na civilno stanovništvo Sarajeva. Genocid u Srebrenici je stvar koju ne treba mnogo dokazivati, postoji materijalna evidencija za to, međutim dokazati da je opsada Sarajeva bila napad na civilno stanovništvo biće malo teže. Ukoliko je to nehotičan napad i kolateralna šteta, onda ne može da bude krivično delo. No, ako su ciljevi objekti u kojima žive civili, onda je to svakako krivično delo. Koji su tačno objekti ciljani stoji u topničkim dnevnicima, kojih ima izuzetno mnogo. Sve se nalazi u nekoj arhivi, što bi i REKOM trebao da dobije. Inače, pošto sam obilazio neke položaje, ja mogu da posvedočim da je to urađeno planski, ali ne mogu da posvedočim na način koji je relevantan za sud, jer oni nisu pucali u momentu kada sam ja bio tu. Nudili su nam da opalimo koju granatu, što sam ja naravno sa gnušanjem odbio. 

REKOM računa na saradnju pravosuđa i policije, u smislu da vam pomognu svojim povjerljivim podacima. Da li je to realno očekivati s obzirom da je nedavno tokom suđenja Jovici Stanišići i Franku Simatoviću, BIA, bivša Služba državne bezbjednosti tražila od Haškog tribunala da se određeni dijelovi dokaznog materijala ove službe izbrišu jer navodno nisu relevantni?

To je isti princip kao i sa ovim dnevnicima. Pošto postoji takvo pravilo kod suda, ako država proceni da je za nju bezbednosno rizično da se u javnosti pojavi neki dokument, onda sud povlači taj dokument iz dokaznog materijala. Istina je da je BIA dosta toga uništila. Međutim, sami inspektori i razni funkcioneri SDB-a sačuvali su dosta toga u svojim privatnim arhivama. Inače, dve godine je Rade Bulatović, načelnik BIA-e, bio na slobodi dok je Koštunica bio na vlasti i uglavnom mu je posao bio da uništava dokumente. Jedini način da Tribunal sačuva kredibilitet jeste da poštuje ovo pravilo. 

 FALSIFIKAT HISTORIJE
Postoji prijedlog da sjedište Komisije REKOM bude u Sarajevu i da BiH kao prostor sa najviše žrtava bude  simbolički predvodnik tog procesa. Međutim, čini se da ste najviše kritika dobili baš iz BiH?

REKOM nema instrument za bilo kakva pravosudna ovlaštenja. Mi smo imali dugačke rasprave o tome da kažemo da će komisija istraživati dela genocida, napada na civile i slično. Ona nema ovlašćenja da daje bilo kakvu legalnu kvalifikaciju. Ona utvrđuje da je neko nekoga ovde ubio, na taj i taj način, pod tim okolnostima i nastoji da vidi šta je politički, vojni, pa i ekonomski, medijski kontekst te priče. Potom se te činjenice dostavljaju nadležnim sudovima ukoliko oni smatraju da je su relevantne za procesuiranje. Komisija je dužna da sve presude međunarodnih i lokalnih sudova uzme u obzir, a ukoliko utvrdi da se činjenice ne slažu sa onim kako je utvrdio neki sud, onda predlaže obnovu procesa. Tako stvari stoje kada je riječ o pravosuđu. Druga stvar je pitanje istine i pomirenja. Kad imate jednu državu, nastojite da izvršite pomirenje jedne populacije. To je lakše uraditi nego pomiriti dve odvojene države. U tom slučaju ne možete da proglasite jednu verziju istorije kao tačnu. Ciljevi REKOM-a su da on omogući ili barem olakša moralnu i materijalnu restituciju žrtve, zatim da utvrdi razne oblike šire političke i moralne odgovornosti koju pravosuđe ne tretira. Takođe, da utvrdi koncept kolektivne odgovornosti, ali pre svega nacionalne ili verske, što u pravu ne postoji. Mi ovde govorimo o milionima ljudi koji su pojedinačno politički odgovorni što su to uradili. U instaliranju Slobodana Miloševića i njegovom dovođenju na vlast SANU je bila vrlo instrumentalna, a pored nje još Srpska pravoslavna crkva, vojska, tajna policija i masovno građanstvo u najzostalijim delovima Srbije,  kojima je puno značio čovek koji im je obećavao da će oni biti mnogo važni i život im biti bolji. Milošević je koristio Musolinijev obrazac, populistički fašizam. Funkcionisao je po principu - mi se zovemo socijalisti, mi radimo pravu stvar, sve u interesu našeg naroda, za uvećanje teritorija, ako treba, falsifikujemo i istoriju.

Šta Haški tribunal nije uzeo u obzir?

Tu prvo imate umešanost države Srbije i niz akata Mladićeve vojske i paravojske prema zarobljenicima, a to je prevara, podvala, organizovano ubistvo. Tribunal uzima u obzir da je Mladić sumarno likvidirao civile, ali za Haag nije bitno u kojoj meri su nemoralna njegova sredstva koja je koristio. To što, recimo, on daje dečaku čokoladu, pomiluje ga po glavi i dete posle ubije. To je strašno. U Srebrenici Mladić nije imao inžinjeriju, dobio ju je iz Srbije, međutim dokumente koji to dokazuju nije dobio Međunarodni sud u Haagu prilikom procesa BiH protiv Srbije. Ono što se vidi na snimcima televizije i iskazima žena koje su prevožene, jeste da su ti autobusi stigli iz Srbije. Može da se kaže da autobus nije vojna operacija, ali važno je da se vidi ko je naredio jednom predzeću  iz Čačka da odvoji te autobuse i da ih pošalje preko granice, kao podršku jednoj vojnoj operaciji. To je svakako morao učiniti neko iz Srbije.

Vlada RS-a svake godine izdvaja po 400 hiljada KM koje potroši za negiranje genocida u Srebrenici. Mislite li da će  sudstvo i policija RS-a sarađivati sa Koalicijom za REKOM?

Privreda RS-a, bez obzira što se o tome ne piše mnogo, u vrlo velikoj meri je naslonjena na Hrvatsku. Politika Republike Srpske, bez obzira što ta podrška nije toliko jaka koliko Milorad Dodik hoće da je predstavi, oslanja se na državu Srbiju. Ukoliko se Dodik bori da pojača elemente državnosti i nezavisnosti, REKOM sigurno nije taj put. Međutim, ukoliko bi REKOM bio prihvaćen od svih država u regionu, osim u RS-u, ako bi u Federaciji BiH bio dobro primljen, onda RS nema nekog velikog izbora. Videli smo kako je prošla priča o referendumu u RS-u. Mi smo se u Beogradu tome smejali i znali smo da ne može da prođe, jer će da ga smene. Govorili smo - ajd baš da vidimo kako će da ga naprave. Ohrabrujuće je što mi u ovom trenutku imamo više potpisa u RS-u nego u Federaciji BiH.

Filmski uspjeh

MOJ FILM O «ŠKORPIONIMA» MNOGIMA U BEOGRADU PREDSTAVLJA KOST U GRLU

Vi u svojim filmovima Srpska epika i Škorpioni spomenar dokazujete kako su svi zločinci bili u državnim formacijama. Kako je u Srbiji primljen Vaš film o Škorpionima?

Moji raniji filmovi su primljeni slabije, jer su prikazivani dok je Milošević bio na vlasti. Međutim, Škorpioni su u Beogradu bili moj najveći uspeh zato što su emitovani na dan izricanja presude pripadnicima ove jedinice. Prema merenju gledanosti imao je 380 hiljada gledalaca samo u Beogradu. Posle je odlično prošao u svetu, ali ljudi su imali kost u grlu od toga. Malo lošije od toga, ali i ipak dobro, prošli su filmovi o Karadžiću i Mladiću. Film o Karadžiću su na B92 glatko emitovali, dok je film o Mladiću bio na čekanju. Kada sam za BBC napravio Srpsku epiku, ona u Srbiji uopšte nije mogla da se pokaže, a upravo sa njom sam imao najveću gledanost u svetu. Scena sa Limonovim koju sam snimio kada on iz nekog grmlja puca na Sarajevo, videlo je u svetu oko 300 miliona ljudi. Prikazana je Japanu, Kini, SAD... Kada stavim sve na gomilu što sam uradio, dakle desetak filmova koje sam napravio, desetak tekstova koje sam napisao, dve knjige, sve skupa mogu da sakupim nekoliko stotina hiljada gledalaca, a jedna scena sa Limonovim napravi rekord gledanosti.

(preuzeto iz Slobodne Bosne br. 766)