NEZABORAVNE FILMSKE MELODIJE

NAJVEĆI BALKANSKI MAJSTORI FILMSKE MUZIKE

autor: Maja Radević

• 
  

  Kompozitori filmske muzike nerijetko ostaju u sjenci režisera, ali postoje i mnogi filmovi i scene koje najviše pamtimo upravo po muzičkim temama i songovima; „SB“ donosi izbor najpoznatijih melodija iz filmova i serija sa prostora bivše Jugoslavije, uz podsjećanje na njihove autore i izvođače 
  
  

  Muzičke teme i songovi Vojislava Vokija Kostića, Zorana Simjanovića Simketa, Gorana Bregovića, Saše Lošića obilježili su kinematografiju ovih prostora 
  Dobrog filma nema bez dobre muzike, reći će mnogi ljubitelji sedme umjetnosti. Film i muzika nekako su prirodno povezani jedno sa drugim - prve filmske projekcije na velikom platnu, a u pitanju su bili nijemi filmovi, praćene su klavirskim izvedbama kako bi se na taj način nadomjestio nedostatak tona, a sa pojavom zvučnog filma mogućnosti su postale neograničene. Vjerovatno je najtačnija ona definicija da muzika u filmu predstavlja – emociju. Ona potencira radnju i dodatno naglašava tužne, smiješne ili napete situacije, ponekad u tolikoj mjeri da neke filmove i scene najviše pamtimo upravo po muzičkim temama i songovima. 
  Ono što na globalnom planu za filmsku muziku predstavlja, recimo, veliki italijanski mag Ennio Morricone, na ex-jugoslovenskim prostorima su kompozitori poput pokojnog Vojislava Vokija Kostića,Zorana Simjanovića Simketa, Gorana Bregovića ili, u novije vrijeme, Saše Lošića. Mi vam donosimo izbor nekih od najpopularnijih muzičkih ostvarenja iz filmova i TV serija, uz napomenu da svako ima svoje favorite, pa je tako i ovaj odabir subjektivan i samim tim, vjerovatno, nepotpun...
• 
  
• Voljelo se dvoje mladih...
  „KUDUZ“, 1989; režija: Ademir Kenović; muzika: Goran Bregović
• Neke su narodne pjesme, u ovom slučaju sevdalinke, popularizirane u „širokim narodnim masama“, posebno među mlađim generacijama publike, upravo zahvaljujući filmu. Na početku filma Kuduz, Abdulah Sidran uvodi nas u priču o Bećiru Kuduzu, čovjeku kojeg „niko nije poznavao“, ali je sasvim sigurno postojao na ovom svijetu, jer:„More l' se, bolan, vidjet' ono čega nema...“. Slijedi uvodna špica i glas Davorina Popovića, koji u Bregovićevom aranžmanu pjevaŽute dunje, pjesmu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih: Voljelo se dvoje mladih, šest mjeseci i godinu, kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu, aman, aman, dušmani im ne dadoše...  
  Čovjek po imenu Junuz Kečo, stvarni Kuduz iz Kenovićevog filma, poginuo je u ljeto '93. nadomak svoje porušene kuće u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom (u filmu ju je glumila djevojčica Ivana Legin, op. a.). Ubio ih je oboje, kažu, snajperista HVO-a. A pjesmu Žute dunje pjevali su mnogi, od velikana sevdalinke Himze Polovine, pa do prvaka Opere Ivice Šarića. Ali je baš ova, u interpretaciji Pjevača Indexa, ostala jedan od najljepših filmsko-muzičkih zapisa ikada.
• Voleo bih, majko mila, da sve ovo samo snevam... 
  „KO TO TAMO PEVA“, 1980; režija: Slobodan Šijan; muzika: Vojislav Voki Kostić
• Ne tako davno, u intervjuu za naš magazin, dramski pisac i scenarista Dušan Kovačević imao je nezahvalan zadatak: da iskreno kaže koji mu je od tri legendarna filma rađena po njegovim scenarijima - Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug iBalkanski špijun - srcu i duši najdraži. Bez previše razmišljanja odgovorio je: Ko to tamo peva, i to upravo zbog nezaboravnih muzičkih songova, koji su ovaj film učinili apsolutnim i cjelovitim remek-djelom. 
  Postoji li uopšte, unazad tri decenije, iko na ovim prostorima a da bar jednom u životu nije zapjevao: „Neeeeesrećnik sam, od maaalenaaaaaaaa....“. Dvojica Roma, jedan sa harmonikom, a drugi uz malo poznati tradicionalni instrument po imenu drombulje, u proljeće 1941. u pratnji grupe živopisnih likova iz autobusa firmeKrstić svojim pjesmama navještaju tragične događaje koji će uslijediti u Jugoslaviji... Autor songova za Ko to tamo peva je beogradski kompozitor Vojislav Voki Kostić. Na komemoraciji Kostiću, koji je preminuo prošle godine, reditelj Slobodan Šijanrekao je i ovo: „Kompozitori filmske i pozorišne muzike često ostaju u senci režisera. Voki je izašao iz te senke i stvorio delo u slavu kompozitora. Bravo majstore, verujem da te na onom svetu čeka večita gozba.“   
• 
  
• Onda gledaj lafčino...
  „VALTER BRANI SARAJEVO“, 1972; režija: Hajrudin Šiba Krvavac; muzika: Bojan Adamič
• Po mnogima - muzička tema bez konkurencije! Muzika iz Valteraostala je do danas personifikacija hrabrosti, ponosa i prkosa građana Sarajeva, a Batu Živojinovića još uvijek slave u dalekoj Kini kao narodnog heroja. 
  Poznatu muzičku temu stvorio je slovenački kompozitor, dirigent i aranžer Bojan Adamič, koji je napisao više od 200 kompozicija za filmove, a u biografiji mu je zabilježeno i da je svirao u orkestruRonny na Broadwayu. Po završetku Drugog svjetskog rata u Ljubljani je oformio Plesni orkestar RTV Ljubljana, kojim je dirigovao od 1945. do 1982. godine. Adamič je umro 3. novembra 1995. u Ljubljani. Njegova muzika iz Valtera živjeće još dugo. 
  
  Igrajmo taj tango smrti... 
  „BALKAN EXPRESS“, 1983; režija: Branko Baletić; muzika: Zoran Simjanović
• Grupa šarmantnih prevaranata i muljatora, predvođena Draganom Nikolićem (Popaj) i Borom Todorovićem (Pik), koji uz to znaju i svirati - dobitna kombinacija za film Branka Baletića, Balkan Express. Ako svemu tome dodate i pjevačicu Lili, koju je igralaTanja Bošković, jedna od seks-ikona jugoslovenskog filma, ne možete promašiti. 
  „Nemoj da brigaš, život se stara, dok bude ljudi, biće i para“, pjevala je senzualna Lili svojim dubokim, promuklim glasom, i zauvijek „omađijala“ generacije poklonika sedme umjetnosti. U filmu se pojavljuje i legendarni Toma Zdravković, kojeg grupa njemačkih vojnika batinama natjeraju da otpjeva Lili Marlen. Kada Zdravković krvavog lica pjeva omiljenu nacističku „himnu“, postane sasvim jasno da sila Boga ne moli. Kompozitor Zoran Simjanović ispričao je nedavno u jednoj TV emisiji da je u originalnom scenariju Balkan Expressa bilo zamišljeno da songovi budu samo usputna stvar: „Kao ide scena, i 'onda oni tamo nešto sviraju'. Rekao sam autorima filma: Ako će oni 'tamo nešto da sviraju', onda je bolje da ne sviraju nikako.“ Simjanovićev argument je, na svu sreću, bio prihvaćen!
• 
  
• Sa o Roma babo babo...
  „DOM ZA VJEŠANJE“, 1988; režija: Emir Kusturica; muzika: Goran Bregović
• Kada pomislite na Dom za vješanje, prvo se sjetite Perhana. A kada mislite na Perhana, mislite i na njegovu nevjestu, lijepu Azru, i nezaboravnu scenu romske proslave Đurđevdana na rijeci. I ponovo jedna narodna pjesma koja je stekla globalnu popularnost zahvaljujući aranžmanu Gorana Bregovića: Ederlezi, tradicionalna romska pjesma koja slavi Đurđevdan, pojavila se i na albumu Bijelog dugmeta, Ćiribiribela, iste godine kada je izašao film Dom za vješanje. Samo je na tom albumu „prevedena“ na srpskohrvatski. Tačnije, riječi su potpuno drugačije nego u izvornoj verziji. Zanimljivo je da je pjesma Ederlezi i dio soundtracka filma Borat popularnog (i kontroverznog) britanskog komičara Sache Barona Cohena. Cohen je kao autora kompozicije uredno potpisao Bregovića. No, to nije učinio iskoristivši u istom filmu pjesmu Čaje šukarije Esme Redžepove, koja ga je zbog tog propusta i tužila – i dobila odštetu od 26 hiljada eura.    
  
  Trese, lupa, udara
  „KAKO JE PROPAO ROKENROL“, filmski omnibus, 1989.
• Gledaj me dobro i slušaj me sad, uzećemo ovo i spustit' se u grad, dok idemo dole tiho i polako, podiže nas gore, razbiće nas lako... – pjevao je Branko Đurić Đuro 1989. u filmskom omnibusu Kako je propao rokenrol, na radost hiljada mladih poklonika žestokog, izvornog jugoslovenskog rocka. Trojica autora – Zoran Pezo,Vladimir Slavica i Goran Gajić – režirali su tri zasebne filmske priče po scenarijima Branka Vukojevića, Aleksandra Barišića i Biljane Pajkić. A na soundtracku se udružili „trojica veličanstvenih“: Vlada Divljan iz Idola, Srđan Gile Gojković iz Električnog orgazma i Dušan Kojić Koja iz Discipline kičme. 
  Doživljaji Zelenog zuba, Hajde hajde devojko, Crveno je boja ljubavi, samo su neke od pjesama koje su obilježile ovaj omnibus – i dokazale da rock 'n' roll, ipak, nije mrtav. 
• 
  
• Prle, Tihi i Shaft
  „OTPISANI“ („POVRATAK OTPISANIH“), 1974; režija: Aleksandar Đorđević; muzika: Milivoje Mića Marković
• Dvojica najvećih ilegalaca u povijesti jugoslovenske kinematografije, Prle (Dragan Nikolić) i Tihi (Vojislav Voja Brajović) neustrašivo su se u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata borili protiv okupatora, a njihove avanture pratila je možda i najpopularnija muzička tema sa ovih prostora. Istu je komponovao Milivoje Mića Marković. Muzika iz Otpisanih postala je antologijska jednako kao i serija. Istina, bilo je nekih primjedbi da je Marković inspiraciju pronašao u muzici iz poznatog američkog filma o detektivu Shaftu, koju je napisao Isaac Hayes i za to, između ostalog, dobio Oscara. Ali, to su samo sitne duše. Kakva su vremena, sada bi ga optužili i da je, ne daj Bože, plagijator! Inače, muzičku temu iz Otpisanih danas izvodi i Orkestar Bobana Markovića - i zvuče odlično.   
• Ne, neću plakati, srce mi je puno radosti...
  „SIVI DOM“, 1985; režija: Darko Bajić; muzika: Vojkan Borisavljević, Darko Ješić
• Sa surovim životom maloljetnih delikvenata u popravnom domu suosjećali su svi jugoslovenski tinejdžeri, sa njima se identifikovali i željeli da budu buntovnici poput Šilje (Žarko Laušević). Ovi današnji (tinejdžeri) bi vjerovatno rekli kako to nije baš cool, a psiholozi bi upozoravali putem specijalnih emisija da grupa kriminalaca, pa čak i ako su maloljetni, ne može i ne treba biti uzor našem podmlatku. Kako god, u jednoj epizodi serije mladi štićenici popravnog doma otpjevali su: Sve što želim u ovom trenutku, idi, idi iz života moga, srce mi je izgorelo moje, a duša je ostala bez tvoga... 
  Ovu, najpoznatiju, pjesmu iz serije komponovao je Darko Ješić. Sve što želim postala je svojevrsna omladinska himna na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, koja se i dan-danas pjeva na ekskurzijama i dernecima...  
• 
  
• Ja hoću život, bolji život...
  „BOLJI ŽIVOT“, 1987. - 1991; režija: Mihailo Vukobratović, Andrija Đukić, Aleksandar Đorđević; muzika: Vojislav Kostić
• Televizijska serija koja je u bivšoj Jugoslaviji bilježila ogromnu gledanost, svojevrsna sapunica na balkanski način. Pratili smo iz večeri u večer pred malim ekranima život porodice Popadić - ocaDragiše, čovjeka iz radničke klase, supruge mu Emilije, otmjene profesorice, i njihovo troje djece: Saše, Violete i Bobe. U seriji se sve prelamalo preko leđa jadnog Dragiše (Marko Nikolić), a izvan serije, zahvaljujući ulozi Bobe sa kojom je debitovao, fascinacija tinejdžerki postao Dragan Bjelogrlić. 
  Muzičku temu komponovao je Vojislav Kostić, a otpjevao Dado Topić.   
• 
  
• Gledam, jer želim sve da pamtim...
  „VRUĆ VETAR“, 1980; režija: Aleksandar Đorđević; muzika: Vojkan Borisavljević, Vojislav Kostić
• Mini serija u produkciji RTV Beograd o životu brijača Borivoja Šurdilovića Šurde (Ljubiša Samardžić) imala je također veliku gledanost, ali ono što je vjerovatno prva asocijacija većini ljudi kada se spomene Vruć vetar je pjesma - A sad adio. 
  Jednom odleteće ptice, ulice naše ostaće bez sunca, čovek ispratiće ženu, dugo na vetru još stajaće sam... - pjevao je Oliver Dragojević, dok je Ljubiša Samardžić u kafani plesao sirtaki i lomio čaše, zajedno sa milionima Jugoslovena ispred malih ekrana. Muziku za pjesmu A sad adio napisao je Vojkan Borisavljević, a zasluge za jedan od najljepših tekstova iz TV serijala ima Filip Beli. 
• 
  
• Veliki Arsen za velikog Krležu
  „GLEMBAJEVI“, 1988; režija: Antun Vrdoljak; muzika: Arsen Dedić
• Film Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine, na osnovu kojeg je nastala i TV serija, odlično je prihvaćen među gledaocima, a Vrdoljak je približio dramski ciklus Miroslava Krleže široj publici na način na koji je to rijetko kome prije njega uspjelo. Glembajevi su ovjenčani i nizom nagrada, među ostalim i Zlatnim arenama u Puli za glavnu mušku ulogu Mustafi Nadareviću, te za epizodnu žensku ulogu pokojnoj Eni Begović. Interesantno je da je Begovićeva odbila da primi nagradu, jer je smatrala da je njen lik barunice Castelli glavna, a ne sporedna uloga. No, vratimo se muzici: za Glembajeve je muziku komponovao jedan od naših najvećih kantautora Arsen Dedić, koji je napisao više od stotinu kompozicija za igrane, dokumentarne i animirane filmove i TV serije. Među njima su i U registraturi, Prosjaci i sinovi, Tajna starog tavana... Njegovu muziku u svojim filmovima koristili su i slavni Fritz Lang, Jean Cocteau, Howard Huges, Ingmar Bergman, Michelangelo Antonioni, Federico Fellini, Orson Welles… Prošle godine, upravo na Pulskom festivalu, Dedić je publici priredio pravu koncertnu poslasticu izvodeći filmsku muziku iz svog bogatog opusa.
• 
  
• To je bilo davno pa se niko ne seća, rode nestale jednog proleća... 
  „VRATIĆE SE RODE“, 2007. – 2008; režija: Goran Gajić; muzika: Saša Lošić, Momčilo Bajagić, Rambo Amadeus, Magnifico
• Konačno jedna „postjugoslovenska“ produkcija, koja je svakako zaslužila da se nađe u ovom izboru, što zbog same serije, što zbog odličnog soundtracka, za koji su zaslužni Loša, Bajaga, Rambo iMagnifico. Priča o beogradskim sitnim kriminalcima, koji se neočekivano nađu u malom mjestu Baranda u Banatu sa namjerom da ostvare „poslovni poduhvat“, zahvaljujući izvrsno napisanom scenariju i sjajnoj glumačkoj podjeli osvojila je „na prvu“ gledaoce širom bivše zajedničke države. Najpoznatija pjesma iz Roda je A ti se nećeš vratiti, i počinje ovako: Od Banata prema Sremu nisko oblaci, noć se spustila, pa se ne vidi, samo moje misli po ravnici putuju, ja ih pošaljem al' se vraćaju, a ti, ti se nećeš vratiti... Muziku je napisao Loša, a tekst Bajaga. A istu pjesmu otpjevao i veliki Zvonko Bogdan, pa se sad na internet-forumima lome koplja: pjeva li bolje Zvonko, ili Bajaga i Loša u duetu? Kako god, pjesma je vrhunska!

Muzika u poslijeratnim bh. filmovima

LOŠA, HALID, «DUBIOZA», EMINA ZEČAJ...

Od uspavanke koju je na kraju Ničije zemlje Danisa Tanovićaotpjevala Alma Bandić, pa do žestokog zvuka Dubioza kolektiva i njihove pjesme Blam u filmu Na putu Jasmile Žbanić – nezahvalno je govoriti o „najboljim“ temama i pjesmama iz bh. filmova u proteklih petnaest godina, ali neke su se, ipak, izdvojile po svojoj popularnosti. Takav je slučaj, recimo, sa narodnjacima Iznad Tešnja iMalo je, malo dana, iz filmova Gori vatra i Kod amidže Idriza rediteljaPjera Žalice. Obje pjesme napisao je Saša Lošić, prvu sjajno otpjevala Jasna Žalica, a drugu Halid Bešlić i glumci iz filma. 



Svakako treba spomenuti i dugometražni prvijenac Dine MustafićaRemake i odličan soundtrack koji je radio Adi Lukovac, a u čijem je fokusu gotovo hipnotički vokal Emine Zečaj.  
„Nevjerovatna postavka zvukova u nevjerovatnom muzičkom broju kojeg se ne bi postidio nijedan svjetski priznati muzičar. Ako bi ocjenama stepenovali ovaj soundtrack, krajnji rezultat bi bio pet minus. Pet zbog kvaliteta, a minus zbog prekratkog trajanja CD-a. Da je još tri, četiri ovakve kompozicije uvrstio na album, Adiju Lukovcu ne bi ravnog bilo“, zapisao je muzički kritičar Željko Milović.
Nažalost, prerana smrt prekinula je karijeru Adija Lukovca koji bi, da je još sa nama, sasvim sigurno postao i jedan od najboljih autora filmske muzike na ovim prostorima.

(preuzeto iz Slobodne Bosne br. 740)