Autor: Pavle Pavlović
U životu sam bio na raznim pistama, ali samo jednu jedinu sanjam gotovo svako veče, evo, već 18 godina. Budim se lica okupanog u znoju, s lupanjem srca i, onda, sa sretnim uzdahom zaključim da je to samo još jedna noćna mora…
Bio je januar 1993. godine. Dan 23. Dobio sam tada novčanicu od hiljadu dinara na kojoj stoji: Dragom Paji od Uče iz Butmira. Držim je u ruci 23. januara 2011. u nekom morskom gradiću danas kišovite i vjetrovite Holandije. Film počinje da se vrti sam od sebe.
Krajem 1992. dođe mi prijatelj i kolega Mensur Osmović, tada glavni i odgovorni urednik “AS-a”, sa idejom da izađemo iz opkoljenog nam rodnog grada i pokušamo ponovo sa nekada najtiražnijim jugoslovenskim nedjeljnikom. U početku sam se nećkao, ali kako je vrijeme prolazilo srce je sve više vuklo ka Dragani i Bobi, koji su me već nestrpljivo čekali u Makarskoj.
Imao sam tada, čini mi se, jedini na širem području Marijin Dvora, telefon u kući.
Dobio sam ga po odluci Skupštine grada kao komandant Estradne čete Armije BiH. Smijao bih se na glas kada bi me neko oslovio s – gospodine komandante. Jer sve sam mogao biti osim onog koji zna komandovati. Disciplina je za mene bila mislena imenica od koje bi me hvatao strah.
Dakle, tim telefonom sam uspijevao da se probijem iz sarajevske blokade preko raznih spajanja i prespajanja. Imao sam jednog dobrog čovjeka u pogonu “Sarajevskog kiseljaka” u istoimenom gradiću, koji mi je bio ključan u tim telefonskim zapetljanijama. Uz njegovu pomoć uvijek bih dobivao Makarsku.
Veza ratna, ali mogao si čuti glas dragih osoba i lagati im kako danas ne puca opasno, da nije hladno, da ima vode, hljeba, a ponekada i mesa.
Poslije bi me bilo stid od tih lijepih izmišljotina o sarajevskom životu u novembru ili decembru 1992. Ma, bolje i laž nego istina koja na daljinu dobiva jos više na težini i zbija kao snajper u Sarajevu… Razgovor smo uvijek završavali s onim – čuvaj se i vidimo se.
U januaru 1993. odlučim idem van. Dobijemo Menso i ja sve moguće dozvole, izvadimo nove bosanske pasoše (tada sam ih prvi put vidio) i dogovorimo se kada ce nas “neki” odvesti do Dobrinje i Aerodroma na Butmiru.
Dobra komšinica Raza Turabija majstorski mi složi ono malo garderobe što mi je ostalo i koju nisam podijelio prijateljima što su mi stizale kao izbjeglice iz raznih dijelova grada. Ponio sam svoj veliki “samsonite“ kofer s kojim sam samo 18 mjeseci pred rat iz Australije i Novog Zelanda sletio na butmirsku pistu.
Srećom bila je to noć bez zvijezda. Mrklim mrakom, velikom brzinom uz škripu guma, probijali smo se samo šoferu znanim stazama ka središtu Dobrinje.
- Sada se dobro sagnite – viče čovjek za volanom.
– Ovdje pucaju!
Nije ni završio, a oko nas kao roj bijesnih osa fijuču meci. Nekoliko se zabilo u debeli oklopni lim i okvir jednog od kofera. Minut, dva kao vječnost. Uspjeli smo, jurimo dalje. Konačno Dobrinja i straže oko nje. Ponovo papiri, propusnice i, obavezno, pasoši. Kao da smo na graničnom prelazu neke države. I drhtim kao nekada kada sam pokušavao dvoje, troje farmerki švercati iz Trsta.
Dodjeljuju nam dva mladića, gotovo dječaka. Imaju 15 i 16 godina. Na aerodromu su, kažu, svako veče i po nekoliko puta “putuju”. Gledaju čudno moj “samsonite”.
- Idemo – komanduju.
Menso i ja za njima poslušno kroz neke dugačke, blatnjave rovove. Vidim iznad nas porušene, popaljene kuće nekada blistavog Aerodromskog naselja. Slušao sam o stradanjima ovdje, ali kada to i vidiš ovako s metar, dva, i to u noći, u kojoj je sve sablasno, onda sve djeluje kao najgori horror.
Stigli smo do guste žičane ograde Butmirskog aerodroma. U daljini farovi raznih vozila što sumanuto jure po beskrajno mračnoj perspektivi. Čujem pucnje, rafale, uzvike ljudi. Strašno da strašnije ne može biti.
Srce hoće da mi iskoči, noge mi sve teže, a kofer – on je postao najteži olovni uteg, moj “Titanik” koji će me odvesti u crnu rupu bez dna.
- Evo ovdje ćemo – šapću vodiči.
Šćućurili smo se u jednom jarku i čekamo da brundanje teškog motora oklopnog vozila UNPROFOR-a nestane u daljini.
- Hajde sada – brzo !
Potrčasmo koliko smo mogli brže. Klinci odletiše, a Menso i ja kao ubogi starci kaskamo za njima. Nakon stotinu metara, sto se meni učinilo kao stotinu kilometara pucnji i prodorno :
- Halt! Stoj!
Šta je sad?! Dok smo se snašli već smo ležali na zemlji s automatskim puškama uperenim u naše slijepočnice.
Iznad mene je dahtao vojnik crne puti sa užarenim očima.
Dok je pritiskao cijev na moju glavu, drugi su otvarali našu prtljagu. Uredno složeni sadržaj mog kofera sada je bio razbacan po blatu.
Zanosio sam se da ću kao gospodin izaći iz Sarajeva, a sada ovdje ležim kao zadnji bijednik kojem život ovisi o debljini živaca čovjeka što me strijelja pogledom.
Ležali smo u blatu oko pola sata, dok nije stiglo jedno od vozila što krstare pistom.
Francuski vojnici UNPROFOR-a doveli su nas natrag i izbacili u blatnjave kanale Dobrinje. Ponovo blindirani auto i trka prema Mojmilu. Čini mi se da nismo ni stigli u Sarajevo, a raja su mi već na ulici dobacivala:
- Šta je, Francuzi malo marisali?
Ovog puta sam ja preuzeo organizaciju. Slijedeće ”putovanje” bilo je zakazano za 23. januar.
Opet sumanuta vožnja prema Dobrinji. Uz mene nije više “samsonite”. Nisam ni ja baš toliko blesav. Zamijenio sam ga kod jednog komšije za obični planinarski ruksak. Dok se približavamo “graničnom prelazu” razmišljam o riječima majke da se pripazim i da mi se ne dogodi ono sto je ona sanjala nakon mog prvog pokušaja. Kaže, vidjela je lijepo kako mi neko prilazi s leđa i zabija – nož… Uh, stresoh se.
Dobivamo nove vodiče. Čini mi se iskusnije momke. I trebaće nam. Jer je bilo kao pod reflektorima. Mjesečina obasjala pistu i ponovo čujemo motore, pucnjave, jauke.
Ne vode nas prema starom mjestu, prema gustoj žici, nego ravno prema zgradama Aerodroma. Vidim već čuveni hangar za “Energoinvestove” avione s kojima sam prije rata često letio. Ništa mi nije jasno. Krećemo sa kao po pozornici, imam osjećaj da je u nas upereno na stotine snajpera, očiju, koji samo čekaju komandu. Teško koračam u debeloj šoferskoj bundi što su mi je dali pred put da se ne smrznem.
- Idemo preko ograde – mladići preskočiše kao od šale dva metra visoku prepreku. Menso i ja smo se dobro namučili.
Onda trk prema obližnjoj stražarskoj kućici. Oni se uguraše unutra, a ja, kao najveći, ostadoh s leđima vani. Zlokobna tišina, zadihani čekamo dalje upute. Počinjem da drhtim cijelim tijelom. Osjećam da mi se neko približava i da će svakog časa da mi zabije nož u leđa. Već sam osjetio i ubod kad me prenu.
- Sad brzo preko prve piste.
Momci lete, mi nekako za njima. Dođe i glavna pista. U daljini pucnjava, uzvici. Oko nas tišina i ogroman prostor na mjesečini. Dohvatili smo i pomoćnu pistu.
Hrabre nas još malo. Nama duša na nosu, ni u mirna vremena nismo mogli ovako brzo, a kamoli sada gladni, uplašeni, sa sve težim ruksacima.
- Još dvadeset metara, evo kanala, skačite, i evo slobode.
Skočih u rupčagu. Umjesto blata, stotine uboda ogromnog smotka bodljikave žice. Hiljadu puta sam čuo ono – zapleo se kao pile u kučinu. Samo ovog puta ja sam bio pile zapleteno u središte dva i po metra visokog kotura žice.
E, jebo moju slobodu! Izvlačili su me gotovo sat vremena. Lice, ruke, noge, bunda – sve je to bilo u mreži dubokih ogrebotina, kao da su po meni vježbali ćoravi bacači noževa.
Kada sam se konačno iskoprcao doveli su me do nekih stražara i ponovo papiri, pasoši i uzvik – Evo nam Paje, zovi Uču!
Uh, šta je sad. Stiže olupina od golfa dvojke.
- Paja i raja upadajte, Učo vas čeka. Stigosmo u komandu čete na Butmiru. Dočeka nas prijatni čovjek, četrdesetih godina i ugodnim glasom – E, neka ste stigli, vala vas dugo čekamo.
Dok kontam šta nam se to sprema, uvede nas u prostoriju gdje je sjedilo desetak ljudi. Pred njima flaše piva, vina, boca ‘štoka’. I raj za naše oči – tanjuri sa suhim mesom, sudžukom, teletinom. Mislim, sanjam. Doleti i momak s harmonikom.
- Paja, hajmo sada pjesma…
- Ma, stanite ljudi, nisam ja pjevač…
- Ma, jesi, jesi, gledali smo mi tebe kako si pjevao u svojim emisijama…
I tako jedan štok, jedno pivo, jedna čaša vina, pa meso od kojeg stomak podivlja i pjesma je tekla do jutra. Za rastanak Učo mi je poklonio ovih 1.000 dinara. Čini mi se da sam poslije čuo da se te novčanice nikada nisu ni pojavile u Sarajevu. Uču poslije nikada nisam vidio, ni nakon 18 godina ne znam kako se zvao taj čovjek što nam je priredio najljepšu gozbu u mom životu.
Srećom, krajičkom oka uspio sam ugledati da ima plavu kacigu.
(Preuzeto sa portala DEPO)
Nema komentara:
Objavi komentar