ANDRICA NEMA KO DA CITA

Intervju: Nedžad Ibrahimović, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova, profesor na Univerzitetu u Tuzli



Pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću ovog književnika opet stavlja u vrh medijske pažnje. Nažalost, vrlo malo koristi od toga imaju i čitatelji i izučavatelji njegovog djela, a mnogo više “borci za nacionalnu stvar”. O Andriću u svjetlu te i takve pažnje prema njemu za Dane govori Nedžad Ibrahimović



Nedžad Ibrahimović: “Zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik?”


DANI: Gospodine Ibrahimoviću, ove godine navršava se 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Šta u našem javnom prostoru, po Vama, predstavljaju Ivo Andrić, njegovo djelo i sama nagrada danas, a šta bi ustvari trebali predstavljati?

IBRAHIMOVIĆ: Ivo Andrić je bosanskohercegovački pisac, dobitnik Nobelove nagrade, koji je finansijski dio nagrade poklonio knjižnicama u BiH, poklonio zemlji koja je bila temeljni topos njegova književna djela. Budući da bh. književnost artikuliraju i najmanje tri nacionalne literarne tradicije, te znatan broj “anacionalnih” (ženska, dječija, queer, pop, omladinska, sci-fi, trivijalna, masovna, pučka, itd.), onda je nemoguće Andrićevo književno djelo promatrati izvan takvog općeg kulturno-povijesnog sinkretizma. No, budući da se u zadnjih dvadeset godina vodi žestoka hermeneutička bitka za postsocijalističke napuštene duše, jasno je da se ona vodi i preko književnog djela, kao reprezentativnog znaka kulture i kao sredstva simboličke vladavine. Andrić je tu samo topovsko meso.

RAT ZA ČITANJA
Kompletan je nesporazum u činjenici da današnje “vojske” i njihovi stratezi ne vide notornu činjenicu kako je “napuštenih” sve manje, a “mrtvih duša” sve više. Dok u BiH niko ništa ne čita, vodi se rat za nova čitanja! Pitanje je, logično: šta se onda tako bučno i tako skandalozno daje na čitanje? Pa, čitaju se mitovi i povijesne naracije, sve u svemu, čitaju se svjetovi koji se prave po potrebi kako bi se od podanika (subjekata) sakrila gnjila vrata od utrobe i bio spriječen traumatski susret sa stvarnošću. Budući da nas, kako poučava Lacan, traume čine ljudskim bićima, njihova prepokrivanja etnonacionalnim narativima čine nas ne-bićima, barem ne-bićima realnoga svijeta. Andrića to suštinski ništa ne dira! On je, svakako, u nekom drugom svijetu!

DANI: Zašto takva obilježavanja nisu medijski zanimljiva kad je u pitanju, recimo, Vladimir Prelog?

IBRAHIMOVIĆ: S Andrićem smo u polju humanistike, dok s Prelogom nismo. Humanističke i društvene discipline najizravnije grade našu “svakidašnjicu”, kako kaže M. De Certeau, ili “polje”, po Bourdieau. Ovo “polje” je u nas “minsko polje” i premreženo je vrlo rigidnim ideološkim, etnonacionalnim, estetičkim i svim drugim manipulativnim strukturama; njegove mape se nalaze u rukama naših etno-elita, kod “komandanata” smještenih u obrazovne sustave, unutar opće i popularne kulture, u medijima, odnosno, u vlasti.
Vladimir Prelog se bavio prostornom građom molekula čime se ne zadire u pitanja onoga što sociolog Bourdieau naziva “habitusom” – individualiziranim sustavom definicija kojima određujemo način prihvatanja stvarnosti. A o tome se cijelo vrijeme radi, o bitkama za “stvarnosti”.

DANI: Koliko se pridavanje značaja obljetnici jedne nagrade može čitati u svjetlu priče o infantilnim identitetima, tj. identitetima kojima je potreban veliki autoritet, ovaj put oličen u nagradi, da bi sebi dali na važnosti iako sa samom nagradom nemaju ništa?

IBRAHIMOVIĆ: Ako se obraćate onome ko emanira moć, kao što je nedvojbeno ima simbolička vrijednost Nobela, onda je, metonimijski, i sami dobijate. Na neki ste način namagnetizirani kao Platonovrapsod u kontaktu s epskim pjevačem. Ta vas namagnetiziranost i legitimizira i štiti, bez obzira u kojem ste stupnju potčinjavanja. Recimo da je ovo semiotička i antropološka činjenica.
Kada se radi o obraćanju, zapravo, razmjeni s autoritetom, jasno je da u zatvorenom društvu/društvima kao što je naše, ne postoji vanjska kontrola kredibiliteta pa vam simbolička moć Andrićeva djela postaje zajam koji dobijate bez ikakvog (kulturnog) pokrića! Praktično, šerijatski kredit na koji se ne naplaćuju kamate, a pitanje je hoćete li ga ikada uopće i vratiti? Od tog “kulturnog kapitala” vi ćete sagraditi kuću od (etnonacionalnih) kolačića i ulovit ćete svoje Ivice i Marice, da, ulovit ćete našu djecu. Dok se neki sjete vašega zajma, vi ste već u nacionalnoj akademiji nauka i umjetnosti.

ANDRIĆ KAO OGLEDALO
S druge strane, u evropskim i slavističkim razmjerama je Andrićevo književno djelo vrlo konvertibilna valuta i tada uopće nije svejedno koje vrijednosti u njemu vidimo i prepoznajemo. Ako se preko njega obraćamo sami sebi, tada ta simbolička vrijednost može postati teret koji nas pritišće. I, u strahu kako će nas to zrcalo označiti, hoćemo li se konačno raspasti, dekapitirati, pravimo kardinalne pogreške. A budući da je svaka priča o zrcalu i odrazu priča o identitetu, nije nevažno kakvi nas odrazi dočekuju u Andrićevu zrcalu, sada kada bismo rado iskoračili iz imaginarnoga u zreli, simbolički poredak svijeta koji nas okružuje. Naime, zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik? Posljedice toga će biti povratak u svoj imaginarij, povlačenje u sebe, nesigurnost, držanje na okupu, sklonost podaništvu i vođama, itd. Neko sa ovakvim esencijalističkim imaginarijem, dakle, na brzinu masno profitira! Zato je važan I. Andrić!

DANI: Zbog Muhsina Rizvića ili Esada Durakovića, u srpskom javnom prostoru često se može čuti kako muslimani ne vole Andrića, u bošnjačkom se nerijetko čuje kako je Andrić mrzitelj muslimana zbog toga što ga je Karadžić interpretirao na način kako je odgovaralo njegovoj ideologiji. Koliko ti stavovi uistinu imaju utjecaja na obične ljude, čitatelje, a koliko utjecaja imaju suprotni stavovi, npr. Vaši ili stavovi intelektualaca koji Andrića pozicioniraju suprotno od bilo kakve mržnje?

IBRAHIMOVIĆ: Neizmjernu su i dalekosežnu štetu kulturi i obrazovanju u BiH napravili tzv. institucionalni čitatelji, oni koji čitaju iz pozicije institucije s koje dolaze. Pazite, nikada od akademika Durakovića, profesora Muminovića, nespretnog profesora Maglajlića, ili od bilo kojeg “prvoborca” iz čitave te zone odbrane od Drugoga, niste čuli da to oni, tako, privatno čitaju Andrića. Njihovo se čitanje uvijek zaodijeva odorom institucije koju predstavljaju. Kao “prvoborci” na frontu gradnje bošnjačkog književnog kanona, oni su spremni da, ako treba, i anonimni poginu, samo privatno ne! Anonimni borci još uvijek dobijaju spomenike! Za etnonacionalne himere, oni su spremni i sami postati simbolička himera i tako ući, recimo, u bosanskohercegovačku akademiju znanosti i umjetnosti i tamo sjesti na njenu desnu bošnjačku sećiju.
Strašno je koliko je generacija osnovoškolaca, srednjoškolaca, studenata književnosti, običnih čitalaca, zavedeno u kućicu Ivice i Marice, samo od tog nesretnog skupa 1999. godine koji je o djelu Ive Andrića organizirao Preporod u Tuzli. Akademik Esad Duraković je čak predložio “da se nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature”. Jasno je da je formiranje bošnjačkog nacionalnog književnog kanona bez Andrića bilo samo instrument u važnijoj misiji, u misiji učvršćenja novog nacionalnog homogeniziranja. Budući da su ovakvim represivnim i jednoznačnim poduhvatima elite sklone samo pred velike bitke, jasno je i da ratovi u BiH, za njih, još nisu bili završeni.
I zato, kada se danas u BiH povede razgovor o Andrićevom djelu, onda se tu ne radi tek o konzervativnom, desnom ili inpertinentnom čitanju, radi se zapravo o ne-čitanju. Kod naroda i njegove elite, koji su se udružili da zajedno ništa ne čitaju (PDV na knjigu!) prirodno je da se literatura vidi kao manje-više uspješna etno-, ideo-, teo- i ina propaganda. Ako skrenete pažnju na znanstvene reference na koje se naši institucionalni interpretatori pozivaju, sve će vam biti jasno! Edward Said, fenomenologija i teorija odraza. Pritom, sve pogrešno “pofatano”!

OLAKŠAVAJUĆE OKOLNOSTI
Ne znam hoće li nam od toga biti lakše, ali ni drugi značajni pisci (Selimović, Kulenović, Šop, Lukić...) kod nas još nisu pročitani. Naši studiji kulture i književnosti prosto vape za metodologijama koje bi iz različitih rakursa pristupale svijetu književnog djela, ali prije svih onakvima koje bi samosvjesno, samoodgovorno i konzekventno, sve interpretacije vidjele tek kao sučeljavanje interpretacijskih modela, pri čemu ti modeli nužno dolaze iz spoznaje o relativnosti svake proizvodnje značenja ali, također, i iz spoznaje o apsolutnosti iste prozvodnje u odnosu na ideologije kao sustave predodžbi kojima zamišljamo naš odnos prema stvarnim uvjetima egzistencije.
Prvi korak u tome bi bio, naravno, da krenemo promovirati čitanja, a ne interpretacije; iza čitanja stoje samo dva oka, dok na interpretaciju, preko čitaočeva ramena, viri Argus etnonacionalne zajednice, ako ne on, a ono Foucaultov Panopticon, svevideće i kontrolirajuće oko kolektiva.

DANI: Posebno je zanimljiva Andrićeva nagrada. U njenom statutu stoji: “Nagrađuje se najbolja pripovetka, ciklus, odnosno zbirka pripovedaka napisana i prvi put objavljena na srpskom jeziku između 1. januara i 31. decembra, a koja je svojim naslovom i sadržajem u skladu sa dostojanstvom Andrićevog dela.” Šta bi po Vama bilo dostojanstvo Andrićevog dela?

IBRAHIMOVIĆ: To su i etički i literarno isprazne floskule koje ni sa etikom, niti sa literaturom nemaju nikakve veze. Ovakve besmislice rabite samo kao stilogeno sredstvo u zvaničnim ili čak nezvaničnim aktima onda kada dijelite isti misaoni koncept, ili ideologijski kontekst s vašim čitaocima, pa se onda više elemenata podrazumijeva nego što ih se izrijekom kaže – ideologija tu dopunjava hijatuse. Svaka ovakva floskula služi tek za učvršćivanje semiotičko-ideologijskih veza među “pripadnicima” istog teksta (kulture). “Dostojanstvo Andrićevog djela” je opis-znak de/legitimacije i vrlo čvrsti bedem granice koja se može pomjerati po potrebi. Dakle, nema nikakvog dostojanstva!

DANI: Interesantno je da je ta odredba ubačena u statut nakon što je Jovica Aćin dobio nagradu 2004. godine za knjigu Dnevnik o vagini. Riječ vagina je ta koja je srpskim puristima, a puristi su gotovo nužno nacionalisti, zasmetala. Međutim, neki od poslijeratnih dobitnika te nagrade su Milorad Pavić i Miroslav Toholj. Jesu li oni ili vagina više u skladu s dostojanstvom Andrićevog djela?

IBRAHIMOVIĆ: Mislim da se u prethodnom odgovoru sadrži i odgovor na ovo pitanje! Uz to, mislim, da bi se “Pravilima o dodjeljivanju Andrićeve nagrade” u Srbiji trebali baviti moje kolege iz Srbije. Eto im njihov nacionalizam, iako mi imamo našega za izvoza, ja ne bih htio da budem njegov špediter.

DANI: Druga stvar u vezi s nagradom je ta da se ona dodjeljuje piscima s teritorije Srbije, Crne Gore i RS-a. Kako to da gotovo pola neke države može biti obuhvaćena dodjelom nagrade, a druga polovina ne?

IBRAHIMOVIĆ: Svakome je jasno da se tu radi o prelijevanju nacionalizma, kao važne akcizne robe, preko državnoga plota. Iako je njegovo simboličko tkivo duhovne provenijencije, svaki nacionalizam ima vrlo pragmatične krajnje ciljeve: kokoška ili teritorij, svejedno, samo neka se može rahat sjesti i u stomak staviti!

IMA LI RAZLIKE?
Nešto slično vam je i sa nagradom “Meša Selimović” u Tuzli, gradu koji je postao “centar romana na Balkanu”, kako to na svoj poznato neodmjereni način kaže tuzlanski gradonačelnik. Za osam godina dodjeljivanja, niti jedan roman objavljen u Republici Srpskoj, ili roman pisca iz Republike Srpske, nije bio niti u najširoj konkurenciji, valjda zato što oni nisu na Balkanu?!

DANI: Znači li, sve ovo u vezi s Andrićem što ste rekli, da u našoj realnosti, bez obzira što je dokazivo da on to u suštini nije, Andrić funkcionira kao instrument podjele?

IBRAHIMOVIĆ: Paradoksalno, ali ne! Zar ga u BiH ne čitaju svi na isti način, istim instrumentima, u istom horizontu očekivanja, u istom, ako hoćete, mentalnom sklopu! Šta je tu podjela, ako znamo da su i strukturalno, i po svom simboličkom teretu, i po svojoj realizaciji, naši nacionalizmi “ko jaje jajetu”? U čemu je, molim vas, danas suštinska razlika između osamnaestogodišnjaka Jovana iz BanjE Luke i Ismeta iz Sarajeva, ako su obojica spremni za vlastitu naciju stati u grob, pardon u rov? Oni su po svemu isti, baš kao što u Tanovićevom filmu Ničijazemlja nema nikakve razlike između Muslimana, Čikija i Cere, i Srbina Nine. Isto je to topovsko meso!

DANI: S druge strane, imamo podjelu samog Andrića. Kako komentirate činjenicu da se on na Filozofskom fakultetu u Sarajevu izučava dijelom u sklopu hrvatske, a dijelom u sklopu srpske književnosti?

IBRAHIMOVIĆ: Kad bi u Sarajevu imali i studij bosanskohercegovačke književnosti, umjesto “književnosti naroda BiH” (narodi još uvijek ne pišu, ali vidimo da pretendiraju na to da “čitaju”), svakako bi se Andrića moralo istraživati; kažem svakako, od kulturalnih studija, preko naratoloških istraživanja do ideologijskih analiza! Svega toga u BiH nedostaje! Podjele oko tapije nad vlasništvom, jasno je, samo zamagljuju suštinu: bitno je kako ga se institucionalno čita, a ne gdje ga se čita! A ako ga se već čita, moguće je da “svako iskustvo koje nije radostan ili bolan krik, preuzme institucija”, kaže M. de Certeau. Naše zadovoljstvo traje samo toliko koliko je od čitanja do “preuzimanja”.

DANI: Šta ga, osim eksplicitnog određivanja sebe kao Srbina ili Hrvata, određuje kao srpskog a šta kao hrvatskog književnika?

IBRAHIMOVIĆ: Na ovo pitanje ja ne znam odgovor.

DANI: Kako tumačite izjavu Antona Kasipovića da će Ministarstvo kulture RS-a svima koji nisu pročitali Na drinićuprijuobezbijediti po jedan primjerak?

IBRAHIMOVIĆ: Politička patronizacija kulture je samo premazivanje cakline na već odrađeni posao proizvodnje novih ideologijskih vrijednosti. Tome ministarstva, konačno, i služe.

ANDRIĆ – MISIONAR
Podsjetimo se ovdje i one neobrazovane federalne ministrice obrazovanja (Meliha Alić, op. a.) koja je prilikom izgradnje sportske dvorane kod Gradačca, “drobila” nešto oko “begovske djece, koja će u ovoj dvorani imati sportskog duha i znanja kakva inače imaju” i sve će vam biti jasno! Nikada naši nacionalisti neće pristati na metastabilnu prirodu kulture. U svim je svojim definicijama, od onih koje su čak duboko esencijalističke (etničke, nacionalne, klasne, rodne, kako hoćete) pa do onih koje su krajnje relacionističke (viđenje kulture kao niza semiotičkih sustava upravljanja značenjima i vrijednostima) ona, istodobno, i lokalna i univerzalna; ako, naime, ne možemo čitati jedan srpski, jedan hrvatski, slovenački ili talijanski roman kao roman (i) o sebi, onda ga (i) treba ostaviti njegovom geo-, lingvo-, etno-porijeklu, nema tu ništa loše po sebi; barem studenti književnosti znaju da mnoga književna djela moraju čitati jer su nešto značila u nekom prosvjetiteljsko-afirmirajućem smislu za naciju iz koje dolaze, samo tu, osim čitalačke dosade, nema ničega drugoga!

DANI: S obzirom na to ko im obezbjeđuje knjigu i s obzirom na ton interpretacije za koju je pretpostaviti da će biti u duhu srpskog nacionalizma, da li će ti čitatelji biti više bogati s obzirom na čitalačko iskustvo ili s obzirom na nacionalizam?

IBRAHIMOVIĆ: Gore im biti neće! Može to i izdobriti! Neka tek jedan mladić ili djevojka zaključe da je Andrićev roman (samo savršeno) umjetničko djelo, a ne samo instrument za jednu rasističku propagandu, eto razloga da Kasipovića smijene!

DANI: Posebno zanimljivim, a gotovo nikako razrađenim, čini mi se upotreba Andrićevog djela u misionarske svrhe. Jedan od primjera toga je svakako u prethodnom pitanju spomenuti, ali nerijetko se dešavalo da pojedini strani službenici na službi u BiH kažu da im je bio preporučivan Andrić i da su ga čitali da bi se upoznali s krajem u koji idu. Kako komentirate taj fenomen?

IBRAHIMOVIĆ: Kulturalni studiji vele dvije na prvi pogled oprečne stvari: prvo, da je kultura neizbježna jer smo u njoj kao u maternjem jeziku (“granice mog jezika su granice moga svijeta”, Wittgenstein) i druga, koja kaže da su kulture u stalnoj igri dominacije i sukoba i da su posrijedi stalni interkulturni sukobi. Pitanje je: čemu “sukobi” ako se iz akvarija kulture ne može izaći? Odgovor leži u činjenici da smo kulturama posredovani te da je neizmjerno važno proučavati kakvi nas to i koji označavajući mehanizmi gone na određene postupke i ocjene? Tada ćemo uvidjeti da su interkulturni sukobi vrlo personalni (pragmatični), a predstavljali su nam se kao opći, sudbinski i fatalni.
S druge strane, vaše pitanje bih rado povezao i sa pitanjem kako se Adrića čita na stranim katedrama?
Ne samo iz razloga predominacije kulturalnih studija na inostranim katedrama, ali, Andrića se čita i tako kako ga naše etnonacije vide. Dakle, ako mi u njegovu književnom djelu vidimo lijepu ili ružnu sliku nas samih, ako nam ono služi u kratkovjekom identitarnom opremanju, zar to nije zanimljivo stranim proučavaocima? Pa, mi smo našim pred-rasudnim interpretacijama (onima koje, je li, dolaze prije čitanja), odličan antropološki materijal za znanje o tome gdje je, kako je, i o čemu je, pisao taj veliki pisac?
A svako onaj ko misli da cijeli svijet ulazi u novi, srednji vijek, uradit će svakako po svome! Pa i strane diplomate!

DANI: Može li književno djelo ikad biti dovoljno da bismo se upoznali s bilo kojim problemom koji se ne tiče samog djela, kao što je zemlja o kojoj se u njemu govori ili ljudi?

IBRAHIMOVIĆ: Nužno je definitivno odbaciti tu kvaziprosvjetiteljsku matricu po kojoj književnost služi sticanju znanja o svijetu. Ova se matrica sustavno proizvodi na našim studijima književnosti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. (Tuzla je ovdje izuzetak!) Posebno je paradoksalno da glavnina pred-rasudnih interpretacija Andrića dolazi sa univerziteta koji mu je, odmah nakon dobijanja Nobelove nagrade, već 1962. godine, dodijelio titulu počasnog doktora književnosti!

(preuzeto iz BH Dana)