ZAŠTO JE SRBIN IZ BOSNE RADIKALAN?: Zašto se ne oseća stid kada se spomene Radovan Karadžić, Srebrenica...?!

Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran?

Piše: Uglješa Vuković 6uka

Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran? Kako si objasniti srećno i uplašeno jednoumlje Srba iz Bosne i zbijenost redova oko ideje i ljudi čija se suština ne preispituje?

Zanimljivo je da je Dobrica Ćosić, veliki srpski otac, u nekom zakutku svojih spisa napisao kako je uvek smatrao da je najvitalnije biće srpskog naroda Šumadinac. U istom zakutku moralistički odvažno je kritikovao političku usijanost prekodrinskih i crnogorskih Srba otvoreno aludirajući kako u njegovoj zamišljenoj nacionalnoj politici promišljenu politiku manevrisanja vodi središnja Srbija dok su za njenu bespoštednu radikalizaciju krivi radikalni elementi iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nemali broj analitičara iskoračiće dalje od kafanske raspre i uperiti prstom u budalaštine Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja pronalazeći im opasnu zajedničku crtu – poreklo. Obojica su iz onih krajeva što su vazda srpsko i istorijske pitanje, te se zato njihovo destruktivno delanje u Srbiji objašnjava prakrivicom porekla, odnosno njihove ekstremnosti iščitavaju se u pseudotrežnjenju činjenicom da su rođeni u nekoj čuki preko Drine opterećenoj Srbijom i istorijom.

Tako mesto rođenja i poreklo postaju moćni mitologizovani krajolici koji ubrizgavaju zlu krv u tim fantastičnim političkim pripovetkama, i otud političari što izlaze iz izmaglice zabačenih krajeva postaju radikalna pošast Srbije. Politička i kulturna javnost Srbije u vrlo ozbiljnim krugovima odaće vam katkad svoju iskrenu veru u ovu ćosićevštinu pokazujući kako ćosićevštine nisu samo izum Dobrice Ćosića. Npr., građanski krugovi rado će vas strašiti iskonski zlom Srba s ove strane Drine.

Vera u nadrealne istine što sve objašnjavaju primamljiva je od pamtiveka. Mnogima je sasvim uzbudljivo primetiti zakonomernost u regrutovanju zlehudih srpskih visokih funkcionera po kriterijumu tla i krvi što su u nas oduvek poštovani. Milošević je ono crnogorskog porekla, odnosno njegova destruktivnost mora da je u sprezi sa kamenolikom postojbinom. Izuzetak Zorana Đinđića, rođenog Šamčanina, samo je poželjni izuzetak među pravilima. Mali Zoran mora da je hrabro zakmečao kada su ga hteli zadojiti bosanskosrpskom radikalnošću i postao je modernista, mada je pogdekod padao u nacionalne euforije što dosledni tumači mogu protumačiti kao urođenu osobinu koja izbija i kada postaneš kosmopolita i reformista. Prirođeno retko kada pobedi urođeno, misli pretežna srpska javnost odgojena u patrijarhatu.

Iako je glupost vere u poreklo koje određuje ponašanje očito, ono nije zanemarljivo jer se istrajnošću postojanja pretvara u standard, u sveprisutni stav koji se treba razmotriti. Rasprostranjeno je uverenje kako su bosanski Srbi iskompleksirani istorizmima i nacionalnom neostvarenošću, na kojoj se još uvek insistira u jednom i samo jednom značenju (značenju čvrstog teritorijalnog zagrljaja), tj. da su i organski radikalni i to uverenje kola u okruženju, a u okruženje se ubraja i mnenje željene matice. Ali bosanskosrpskocrnogorski radikalni elemenat R.K. pronašao je rešenje: Majka sme udariti kćerku, ali kćerka ne sme na majku. Kćerka ne sme podviknuti ni kada joj majka pripisuje urođenu i određujuću radikalnost zbog koje je kćerka tek jedan fatalni ishod što se stalno ponavlja.

I odista, bosanski Srbi su snagom okolnih verovanja, ubeđenja i naklapanja saživeli se sa organskom radikalnošću i neretko je dokazuju, naročito svojom zvaničnom politikom. Fiksirani su kao objekat na koji se stropoštilo generalizovanje i rasizam, i zatim se fiksirani objekat odurnih projekcija počinje ponašati po zamišljenom modelu. Dokaz materijalizovane radikalnosti bosanskih Srba je (koji će se staviti u prilog njihove tobožnje organske radikalnosti) upravo politika sramnog rukovodstva iz prošle decenije. Politika koja je sebe izuzela iz sveta savremene međuzavisnoti zločinima, prkosom i ludostima. Politika koja je ostavila suludi trag što se preporučuje svojim naslednicima koji nisu ostali imuni na privlačnost njenog kontinuiteta iako su do juče toj istoj politici bili oponenti. Politika koja je ukinula politiku pretvorivši je u sredstvo za ostvarenje romantičarskih i istorijskih težnji oličenih u konačnoj figuri propalog pesnika što je jednoč u pesmi obećao da će svoj grad srušiti. A pesnik ne sme da laže, veli mu brđanska čast. Gradovi su ionako sluge kurvanjske i valja ih udariti pesnicom politike koja nije politika, već mahniti krik koji je NEKO stvorio (?).

Ah, tako je lako nazvati bosanske Srbe organski radikalnim, pljunuti na jedan deo naroda, rasistički se iživljavati nad njegovom nesrećom i mrzeti ga obećanjem da među njih više nikad nećeš kročiti dok ne obnove divljački srušenu Ferhadiju. I tako je teško zamisliti se nad silinom stvarne radikalnosti jednog kolektiviteta koji stalno upada u vatre politike što si ukida atribute političkog.

Šta je to što već drugi put tera bosanske Srbe da stvaraju, biraju i podržavaju rukovodstvo što, ili prekida odnose sa svetom, ili stalno preti da će bezobrazno spustiti slušalicu celom svetu? Šta je to što jednom delu jednog naroda ne dozvoljava drugačiji politički izražaj? Kako si objasniti predani kontinuitet sa svim avetima i metaforama ludog pesnika koji je pevao o vilama na sednicama vlade? Kako si objasniti vulgarno svođenje Sarajeva na neki Teheran? Kako si objasniti srećno i uplašeno jednoumlje bosanskih Srba i zbijenost redova oko ideje i ljudi čija se suština ne preispituje? Kako si objasniti prkos, inat i sve druge kaprice nepristojnog ponašanja kojima se ponose politički lideri bosanskih Srba kada sedaju za stol sa neistomišljenicima? Način da se sebi objasni konstanta ove radikalnosti je i zlonamerno objašnjenje o organskoj radikalnosti, tj. napraviti od sebe strasnog i glupog rasističkog mrzitelja koji ne primeti procese i razloge koji čine bosanske Srbe tužno i opasno radikalnim u odsudnim trenucima kada progovori dobro zbijena većina.

Postoje i drugi načini koji treba da postanu primamljivi izazovi ovdašnje inteligencije: uočiti postavke zvanične i institucionaliozovane okvirne politike obelodanjene u iskazima velikog broja intelektualaca koji snagom autoriteta i raspoloživošću sredstava oblikuju jednoznačenjsku nacionalnu i istorijsku svest čiji je sastavni deo neprijatelj kao večiti neprijatelj. Uvideti mehanizme kojima se usrdno radikalizuje jedan deo naroda istoricističkim objašnjenjima društvenih odnosa, pozicionoranjem legendarnih priča narodnog predanja u središte kulture, zluradim podsećanjima na zajedničko stradanje kao dokaz da smo svi stradalnici što moraju postati mučitelji ako ne žele biti stradalnici jer neprijatelj nikad ne spava i uvek je spreman na mučiteljsku ulogu.

Ratna i poratna ekstremnost bosanskih Srba što je u stalnoj politici svađa, ili bolje rečeno u svađama koje nisu politika, smeštena je svuda. To je rašireno jednoglasje; to je konsenzus o ugroženosti; to je obrazovni program; to su nastavnici istorije; to su skupoceni hramovi u siromašnim selima; to su obični ljudi što se ne stide svog rasizma i islamofobije; to je negiranje Srebrenice; to je stid koji se ne oseća i kojim nismo opterećeni kada se spomene ime Radovan Karadžić; to su uspostavljeni tabui o svetom pravoslavlju što je uzurpiralo svetovne sfere; to su bedni objekti pristali da budu samo objekti tuđih projekcija iz udaljenih intelektualnih labaratorija sa jedared odabranom etničkom fiksacijom o saborništvu, okupljanu i teritorijalnom ujedinjenju. To je pristanak da budeš shvaćen kao organska radikalnost. To je pristanak da se stalno osećaš kao žrtva. To je pristanak na rasističku ideju o sebi samom zarad rasizma prema nekom drugom. To je neprijatno ugodno osećanje.

Bosanski Srbi ostaju zarobljeni i danas u nečemu za šta misle da je politika, a ne model ponašanja koji im suptilno i neprimetno nameću formalni i neformlani krugovi, javni intelektualci, akademije, crkva i poezija krvi, tla i časti. Bosanki Srbi su se kolektivno zaroblili u omeđenom kolektivitetu koji stvara isti misaoni izražaj neophodne odbrane i jakog napada prema svima oko sebe. Danas im je većinska srpska inteligencija namenila ulogu graničara, čuvara na zapadnom braniku, dalekog rođaka iz unutrašnjosti koji se ipak ne priželjkuje u gostima u Beogradu, sem kada treba doneti dobre vesti sa terena. Baš kao onda kada Dodik odlazi kod Tadića da mu animira nacionalno osvešćene glasače.

Bosanski Srbin je dobar, krotki Srbin skrojen po megalomanskoj predstavi etabliranog srpskog intelekta. On prihvata da je budala, junoša, i galamdžija jer takav treba da bude. Tako kažu oni koji kažu da znaju.
Bosanski Srbin ne shvata koliko je opasno da te optuže za organsku radikalnost.
Bosanski Srbin ne shvata da je predmet ozbiljnih rasističkih egzibicija.
Bosanski Srbin je zarobljen mislima onih koji hoće da ga odrede kao nepromenjivo biće, pomalo opasno, ali korisno jer je opasno oruđe u našim rukama.
Bosanski Srbin pristaje da ga vide kao lutku sa puno krvi i mesa.

Jedan deo naroda pretvoren je u puko oruđe i objekat zarad takozvanih viših ciljeva istorijske i nikad promenjene nacionalne težnje jednog celog naroda.

Danas su smanjeni izgledi da će se Srbi s ove strane Drine osloboditi radikalnosti jer su okruženi drugim radikalnostima sa kojima se odlično nadopunjuju i uslovljavaju pregalaštvom izabranih domaćih makijavelista kojima odgovara sloboda neodgovornosti na koju pristaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini kada se vođama predaju kao unapred definisana tela i duše što su, kako ono beše, organski radikalni elementi kojima je ubrizgana zla krv koja se sada u magičnom realizmu bosanskih priča nadgornjava. Do istrebljenja? Do njega i do zapleta, vrhunca i nikad odigranog raspleta priče namenjene nama ovde što smo pristali da poverujumo u svoju nedostojnost kao urođenu umesto da shvatimo da su nedostojnosti društvene konstukcije.

preuzeto sa portala DEPO cetvrtak 21.04.2011

intervju Nenad Pejić: MOJA NAJVEĆA PROFESIONALNA ZABLUDA BILA JE ŠTO SAM VJEROVAO DA NOVINARI MOGU SPRIJEČITI RAT!

Nenad Pejić, predratni glavni urednik TV Sarajeva, koji je već godinama jedan od čelnih ljudi na Radiju Slobodna Evropa, u razgovoru za naš list vođenom prošle sedmice u Pragu, prisjeća se susreta sa najvažnijim bh. političarima, govori o standardima koji su postojali na medijskoj sceni u BiH prije rata, pritiscima na novinare, te o novim tv projektima u regiji

Nenad Pejić
Samo je nekoliko novinara uspjelo da nakon odlaska iz BiH ratnih devedesetih nastavi uspješnu novinarsku karijeru u inozemstvu. Jedan od njih je Nenad Pejić, posljednji glavni urednik bivše TV Sarajevo, koji od septembra 1993. godine radi na Radiju Slobodna Evropa, koji u ovom trenutku broji pet stotina zaposlenih i ima 19 redakcija čiji se programi emitiraju na 26 jezika. Pejić je osnivač redakcije na južnoslavenskim jezicima (koja je uključivala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku), te regionalnog programa koji na ovom prostoru uživa visok ugled i ima visok nivo slušanosti. Nakon što je osam godina bio na čelu ove redakcije, 2002. godine postao je prvi neamerikanac koji je imenovan za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa. „Radim u firmi u kojoj se samo profesija cijeni“, govori u razgovoru za naš list, prošle sedmice u svom uredu u Pragu. Njemu i njegovim kolegama, kaže, posebno je godilo saopštenje BBC-a izdato otprilike prije mjesec dana u kojim su objasnili svoje povlačenje sa Balkana i time što se ne mogu takmičiti sa Slobodnom Evropom. Iako sa više nego prepolovljenim budžetom i ranijom najavom o ukidanju redakcije na južnoslavenskim jezicima koja se nije obistinila, Slobodna Evropa opstaje praktično kao „jedini zapadni radio na Balkanu“ koji, u međuvremenu, svoj program plasira i na internetu.

KREATIVNA ENERGIJA TV SARAJEVA

Bili ste posljednji predratni glavni urednik TV Sarajeva. Kako biste danas opisali kuću u kojoj ste radili do početka rata u BiH?

Nekoliko godina uoči rata, grupa rukovodilaca među kojima ja tada nisam bio, krenula u jedan projekat da napravi televiziju od TV Sarajevo, i između ostalog, postavljen je cilj da se jednom sedmično emituje najskuplja i najkompliciranija forma na ovom mediju - TV drama. Kada sam došao na TV Sarajevo 1989. godine, već je bio dostignut cilj o emitiranju jedne TV drame mjesečno. Pogledajte, molim vas situaciju danas - ko proizvodi TV dramu bar jednom u nekoliko mjeseci?! Pred rat, TV Sarajevo je imalo više međunarodnih nagrada nego sve druge TV stanice zajedno, Radio Sarajevo je imalo više međunarodnih nagrada nego sve druge radio stanice u nekadašnjoj Jugoslaviji zajedno. To su podaci koji govore o jednom ogromnom stvaralačkom potencijalu u ovoj medijskoj kući.

Šta se u to vrijeme događalo sa informativnim programom?

Što se tiče onog najvidljivijeg informativnog plana u vrijema kada je već Beograd krenuo u najgoru moguću propagandu, a Zagreb krenuo donekle sličnim putem, mi smo se našli u dilemi - da li da zatvorimo TV tržište za gledaoce u BiH kao što su to uradili Beograd i Zagreb jer Slobodan Milošević je već napravio uredničke čistke, sa programa su skinute emisije iz drugih tv kuća, zatvorio je medijiski prostor i sa te TV stanice počeo je isijavati otrov prema ljudima. Bili smo protiv tog koncepta, uostalom, u BiH takav je koncept bilo nemoguće i provesti, i uradili smo upravo suprotno. Na drugom kanalu TV Sarajeva ostavili smo tv emisije Zagreba i Beograda i odlučili da uvedemo Yutel. Direktor Besim Cerić i ja smo donijeli odluku da gledateljima ponudimo još jednu informaciju, da kreiramo jednu atmosferu takmičenja i mislim da smo u tome uspjeli – ponuditi kvalitetne informacije iz različitih izvora, nadajući se da će oni vidjeti koliko ko laže. Greška je, nažalost, bila u tome što smo s tim krenuli prekasno, ljudi su već bili podijeljeni. Ali, ne postoji primjer u bivšoj Jugoslaviji da su glavni i odgovorni urednici glavnih medija izašli javno i kazali: „Narode, ovi vas vode u rat“, to smo uradili Kemal Kurspahić, Milenko Voćkić, Goran Milić i ja. Prema meni, sa profesionalne tačke gledišta bio je to jedan dobar potez, pa i hrabar potez, ali naravno, kao što znate, nažalost, nismo uspjeli. U BiH nije bilo političke snage koja će iza toga stati. Podsjetio bih Vas na dramatična događanja ispred Skuštine BiH. Hajde da kažemo to je bio jedan od mojih neprofesionalnih poteza. Prvih dana aprila, grupa od 40-ak mladih ljudi krenula je na demonstracije iz Nedžarića prema Skupštini, a Besim Cerić i ja smo odlučili da pratimo te studente uživo, a praćenje uživo, pogotovo u tako uzavrelim situacijama, motivira ljude da se pridruže tom protestu. Mi smo to svjesno uradili, moj prijatelj i kolega Besim i ja donijeli smo tu odluku, u režiji su puštali pjesmu Sarajevo, ljubavi moja, a broj demonstranata preko noći je rastao do sto tisuća. Ne znam da li je istina, ali sam tada čuo da su tog dana nacionalne stranke SDA, HDZ, SDS, zajednički zaustavile oko 50-ak tisuća ljudi koji su krenuli prema Sarajevu iz raznih krajeva BiH kako bi se pridružili protestima.

RAT UŽIVO NA TVSA

Tadašnji stranački lideri pozvani su na TV Sarajevo. Šta se tamo zapravo događalo?

Mi smo prije nego što su ispaljeni prvi snajperski hici odlučili pozvati stranačke lidere u TV Sarajevo, ali zapravo nismo znali u ime koga i ko smo mi da ih pozovemo. Onda smo se dosjetili da to uradimo u ime gledatelja, svi su došli, čak i general Milutin Kukanjac, koji uopće nije bio pozvan, ali su svi došli sa dva naoružana čuvara. Ja i Besim smo se bojali da uoči ili tokom emisije ne dođe do nekog incidenta kojeg će se nekad kasnije neko sjetiti i reći da je rat počeo na televiziji. Kazao sam, gospodo, u studio se ne može sa naoružanim čuvarima, a prvi mi je Karadžić odmah odgovorio da bez njih neće ući. U ime HDZ-a došao je Miljenko Brkić, a stvar je „izvukao“ Kukanjac sa prijedlogom da na svakog gosta uđe po jedan umjesto dva tjelohranitelja, bez automatskih puški, „samo“ sa pištoljima u futrolama. Donio sam odluku za koju ni dan danas ne znam da li je bila ispravna - bojao sam se otvoriti ekran za javnost te da će neko od gostiju izreći nešto što će biti povod za rat. Profesionalno gledano, emisija je morala ići uživo, ali ja sam donio drugačiju odluku - najavio emisiju, objasnio da ćemo je emitirati čim se razgovor završi, ali da neće ići uživo. Zaprijetio sam zaposlenima da će biti otpušteni ako bude emitiran bar jedan kadar, a moje su prijetnje danas, naravno, smiješne. Ipak, za mene je to bio najduži i najteži sat u mom životu. Uoči pojavljivanja na ekranu, Miljenko Brkić, koji je zastupao HDZ, predložio je da niko gostiju ne učestvuje u emisiji nakon što potvrdim javno da su postigli dogovor. Kasnije su mi kazali da je, u to vrijeme, ovo bilo najveće poniženje za stranačke lidere. Mir je trajao narednih nekoliko sati, a nakon toga je sve buknulo. Čitav događaj je pratio i mali incident - Kukanjac je, naime, tražio od Izetbegovića da spriječi nešto, mislim da se radilo o zaokruživanju Sarajeva.
Izetbegović je rezignirano odgovorio: „Što me pitate kad ste vi to već uradili?“, Kukanjac je nastavio: „Ja ću ovo shvatiti kao Vašu saglasnost“. Naravno da to nije bila nikakva saglasnost i naravno da su oni uradili već što su htjeli, ali, svejedno, Izetbegović je trebao kazati „nema govora.“

Koliki su u to vrijeme bili politički pritisci na medije?

Meni je osobno bilo teže prije nego tokom rata, izvinjavam se unaprijed onima kojima je bilo drugačije, ali u ratu je sve jasno - imate idiote koji pucaju, žrtvu koja se brani. U miru je to izgledalo drugačije - odete kod lidera HDZ-a kao glavni urednik javnog servisa i on meni kaže „ljuti smo jer na TV nema Hrvata“, kažem, tačno je, nema ih, a on odgovori „dati ću vam sto Hrvata, a Vi izaberite deset“. Onda morate objašnjavati da vas zanimaju novinari koji su Hrvati i da vam za posao nije dovoljno da neko ime samo odgovarajuće ime i prezime. Kazao sam tada, ako se na spisku nađe jedno ime, a obojica smo znali o kome je riječ, ja ga neću uzeti. Ili vam, recimo, dođe grupa ljekara iz Bugojna, čeka satima da ih primite jer je očajna što nema Hrvata na TV , a kad im kažete, pa evo ja sam glavni urednik a Hrvat sam, oni vam odgovore, nama takvi Hrvati ne trebaju.
Bilo je i drugih primjera, pomenuću jedan, tadašnji ministar informiranja Velibor Ostojić sazove rukovodstvo i obećava „kule i gradove,“ trinaestu plaću pod uvjetom da Pejić podnese ostavku.

NEČASNA ULOGA NOVINARA

Koliko su nacionalne podjele uticale na novinare?

Na TV Sarajevu je bilo izuzetno dobro informiranih novinara koji su znali više od mene kao glavnog urednika. Mene nikada niti jedan stranački lider nije nazvao da kaže „priprema se to i to“. Ali, politika je, naravno, itekako utjecala na novinare. Jednom mi je došao novinar Bošnjak, poznata TV faca, žaleći se na to kako je njegov kolega Srbin prethodnu noć bio neprofesionalan i tražeći da ga „skinem“ sa programa.
Mogu navesti i druge primjere, recimo, kolegica srpske nacionalnosti, tada poznati urednik, došla je kod mene i predložila mi goste za svoju emisiju 6 tjedana unaprijed, pazite, govorimo o predratnoj situaciji kad je sve uzavrelo oko nas i kad je sve nepredvidivo. Znao sam da ona ima jako dobre veze sa SDS-om, a ona je predložila goste među kojima nije bio niti jedan Srbin, sedmi tjedan je održana vanredna sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj je, hvala Bogu, Bogić Bogićević kazao „NE“. Ona je, dakle, šest i po tjedana unaprijed znala šta će se dešavati, a potom je kao gosta predložila Milorada Ekmečića.

Mislite na Dubravku Kenić?

Ne želim govoriti o imenima. Dakle, bilo je novinara za koje se znalo da su otvoreno stali na jednu stranu, a mi smo bili javna, a ne privatna televizija, a po zakonu smo odgovarali Parlamentu BiH koji je znamo već kakav bio.

Prije nekoliko dana čitao sam prekrasnu knjigu Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića u kojoj negdje na početku stoji da je TV Sarajevo bila srpska televizija. Mene uopće nikad niko nije ni pitao ko sam i šta sam ja, nego onako lupe mi neku etiketu i onda to prolazi. Složio bih se sa Lovrenovićem koji u istoj knjizi negdje kaže da Sarajevo ne zna šta da radi sa svojim oreolom žrtve, a ja generalno mislim da Bosna ne zna šta da radi sa svojim kvalitetnim ljudima. Pa, eto uzmite Kusturicu, koji je sjajan reditelj, ali po mom sudu, pravi politički diletant kojeg je to odvelo u nacionalizam. Ali, ne možemo ignorirati njegove kvalitete, ni jedna Njemačka ne može sebi priuštiti da se odriče takvih ljudi. Ja sam se osobno ponudio Fakultetu političkih nauka u Sarajevu da održim besplatno predavanje o tome kako se pokrivaju izbori itd., ali nije bilo interesa za to. Ja sam kao neko iz BiH napisao ta pravila za 26 redakcija ovdje na Slobodnoj Evropi, pretpostavlja se onda da imam neke kvalitete, ali koga je to briga? Čitao sam prije nekoliko godina o tome da je održan okrugli stol o javnim medijima, mislim da je bio organiziran od strane OHR-a. Moram priznati da sam se užasnuo nad činjenicom da se pozvani predavači iz Zagreba i Beograda, ali niko iz BiH gdje postoje ljudi koji to znaju puno bolje od njih. A da ne govorim o Besimu Ceriću, koji je sada u Francuskoj, ili Radi Budaliću, koji je penzionisan i niko se nije sjetio da ga pozove.

MUDAR POTEZ AL-JAZEERE

Pojedini novinari su tokom rata otvoreno huškali na rat i jako zloupotrebljavali svoju profesiju, a prošle godine je u Srbiji najavljeno da bi neki od njih mogli biti sudski procesuirani. Šta mislite o tome?

Ja nemam nikakve dileme oko toga da su poslije političara i vojske treći na listi najgorih upravo novinari. Količina laži koju su pojedini novinari izrekli je nevjerovatna, da ne govorim o falsificiranju slika pa nadalje. Nemam dileme oko toga da bi se neki do nas morali naći u Haagu ali, nažalost, to se nije dogodilo. Iako su huškali na rat i radili stvari koje su ispod svake ljudske i profesionalne razine. Prije neki dan, na nekom od portala sam pročitao da je neka od anketa u Zapadnoj Hercegovini, pravljena povodom problema sa konstituiranjem vlasti u Federaciji BiH, pokazala kako 54% ispitanih smatra da će ponovo biti rata. Ja to zaista ne mislim, ne vjerujem da se rat može ponoviti, uostalom, sada nema ni čime da se ratuje, ali, i pored toga, mislim da ima novinara koji i dalje dobrim dijelom nastavljaju to „kovanje“ rata...

Najesen će iz Sarajeva otpočeti emitiranje programa balkanske Al-Jazeere. Šta mislite o ovom novom medijskom projektu?

Vjerujem da je Al-Jeezera odlukom da dođe na Balkan povukla jako mudar potez. Izgleda mi da je to dio njihove strategije, te da nije slučajno da je njihov prvi regionalni program krenuo u Turskoj, a drugi na Balkanu. Kada to gledamo geografski, onda je očito da ona pravi prodor prema Evropi. Mislim da im je regionalni koncept jako dobar, ne zato što smo ga mi počeli prije dvadeset godina, nego što je on, po momo sudu, jedini održiv, te da je to, da tako kažem, obraćanje normalnim ljudima jako dobra strategija. Mislim također da je i jeftino u ovom trenutku otpočeti posao u BiH koja će, kako god, jednog dana biti članica EU. Sa uredničke tačke gledišta, izabrali su jako dobro ekipu, ljude koje u ovom poslu zbilja treba poštovati. E, sada pitanje je šta će se nakon početka emitiranja dalje dešavati. Svi koji slušaju Al-Jeezeru na engleskom i arapskom znaju da su to dvije potpuno odvojene stvari. Engleska je ta za koju se kaže da je vrlo profesionalna, dok je arapska dobila i druge konotacije. Ali, ona jeste napravila veliki prodor i „otvorila“ Bliski istok. Imao sam priliku da sa njihovim profesionalcima razgovaram prije nekoliko godina, na jednom skupu gdje je pored visokopozicioniranih ljudi iz zapadnih medija, Evrope bilo i nekoliko kolega sa Al-Jeezere i Al-Arabie. Sastanak se održavao u vrijeme obilježavanja godišnjice oslobađanja logora u Auschwitzu i ja sam, priznajući njihove kvalitete i slušajući o principima na kojim počivaju ove tv kuće i visokim profesionalnim standardima, znatiželjno upitao kako pokrivaju ovaj događaj. Dogovor koji sam dobio je bio: „Mi, znate ne emitiramo ništa što ide u korist Izraela“. Upitao sam da li to znači da ste 95% profesionalni, a pet niste, i dobio odgovor: „Ne znam da li se to može tako reći, ali prihvatam to što govorite“. Eto, to je jedino bilo moje malo razočarenje. Jer, ako se tako nešto primijeni u BiH, da ima jedan mali postotak koji vas čini neprofesionalnim, onda to nije dobro, jer je taj mali postotak u brojčanom smislu uvijek najvažniji. Prerano je prognozirati u kojem će pravcu ići stvari. Ja sam upravo pred ovaj razgovor dobio informaciju da bi na Balkan mogla doći još jedna tv stanica, CNN Adriatic, ali to još nije zvanično potvrđeno...


O ALIJI IZETBEGOVIĆU

Sjećam ga se kad je prvi put došao u moj ured prije rata kako bi se raspitao o izbornim pravilima na TV. Nakon što sam mu ih izložio, u društvu sa novinarkom Dubravkom Kenić, Izetbegović mi je kazao: “Gospodine Pejiću, šokiran sam, mislio sam da ste vi komunista“, aludirajući na ravnopravan tretman koji je dobio na TV. Odgovorio sam mu: „Gospodine Izetbegoviću, ja sam novinar“. U to vrijeme imali smo dosta kontakta sa potpredsjednikom Vlade Rusmirom Mahmutćehajićem koji je, nakon što se uvjerio da smo dobro funkcionirali kao tim, nama davao podršku, ali ne, ono, znate, po muslimanskoj liniji. Najgrublje pokušaje da nas razbije ispoljavao je Velibor Ostojić, on je bio vrlo drzak i neugodan. Što se tiče Izetbegovića pomenuo bih da je posljednji intervju koji je dao bio za Slobodnu Evropu prije desetak godina i naš projekat „Svjedoci raspada“, unutar kojeg smo razgovarali s velikim brojem ljudi sa prostora nekadašnje Jugoslavije.U to vrijeme Izetbegović je bio već jako umoran, teško je disao, nekoliko puta smo prekidali intervju. Ipak, nije se unaprijed pripremao, nije tražio nikakva pitanja. Mislim da je Izetbegović bio u pravu kada mi je tada kazao: „Moj izbor nije bilo ili rat ili mir nego rat između Hrvatske i Srbije na teritoriji BiH, ili rat za BiH“. Pitao sam ga tada i za katastrofalan podatak prema kojem je Armija BiH početkom rata imala 20-ak posto vojnika koji nisu bili Bošnjaci-muslimani, a kraj rata je dočekala da ovaj procenat padne na 2 posto. Kazao mi je da to smatra svojom velikom greškom. Pitao sam ga također zašto se novac iz arapskih zemalja ne usmjeri ka gradnji škola i fabrika, ali mi je kazao da novac iz tog dijela svijeta dolazi samo za izgradnju džamija.

O RADOVANU KARADŽIĆU

Znao je jako dobro šta hoće, iza sebe je imao jaku ekipu u Beogradu i znao je izvanredno predstaviti to što su mu oni govorili da radi. Imao je liderske osobine, iako su one bile izražene u vrlo negativnom svjetlu, na suprotnoj strani od normalnog i ljudskog. Sjećam se jednog njegovog telefonskog poziva, zvao me je kući jer sam sa programa „skinuo“ jednu emisiju. Kazao je „Gospodine Pejiću, mislio sam da ste Vi za Jugoslaviju“, na što sam mu odgovorio: “Ja možda jesam, ali Vi sigurno niste“. Evo jednog primjera koliko je on bio vješt manipulator: Tokom gostovanja na TV upitali smo ga po kojoj su to logici Srbi u BiH ugroženi, a on je odgovorio da ima jedna porodica u Zenici, u toj i toj ulici, koja je dan ranije izbačena iz tog stana na ulicu od strane komšije Muslimana. Poslali smo ekipu u Zenicu, našli ulicu, glavu porodice o kojoj je govorio, svi podaci su bili tačni, sve osim da su izbačeni na ulicu. Ali, on je to kazao javno i Bog zna koliko je ljudi u to povjerovalo, Karadžić je jednostavno znao podizati tenzije.

O STJEPANU KLJUIĆU

Osobno mi je jako drag jer mislim da je izuzetno pozitivan bh. političar. Hrabro i čestito se držao tokom rata, bio je čovjek bh. orijentacije koju ja jako poštujem. Međutim, zbog njegove jedne rečenice nismo se čuli dvadeset godina. Izjavio je, mislim za Večernji list, da je Nenad Pejić agent britanske obavještajne agencije MI6, njegov otac vojno lice, a majka Srpkinja. Prvo, moj otac je bio vojno lice, penzionisan još 1972., može biti da znam i zašto, ali o tome nisam nikada govorio, a majka mi je bila Crnogorka, a da radim za MI6 su notorne gluposti. Čovjek koji nosi leptir mašnu, koji je građanske provenijencije, ne bi sebi trebao dozvoliti takve gafove.

preuzeto iz magazina Slobodna Bosna br. 751

INTERVJU: ZDRAVKO GREBO

SARAJLIJE ZIVE POPRILICNO VRLO PRIMITIVNO

U intervjuu za zagrebački T-portal, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo govori o političkoj i društvenoj krizi, ratnoj i poratnoj povijesti BiH, etnički čistom Sarajevu, Mostaru i Banjaluci.

Razgovarao: Gordan Duhaček

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno je najavio referendum za ukidanje Tužiteljstva i Suda BiH. Kako to komentirate?

Politička situacija u BiH je u najmanju ruku fluidna. Odnosno, ni dragi Bog ne zna što se događa i što će iz svega toga izaći. To što Dodik radi cijelo vrijeme jest jedna vrsta dobro smišljenog političkog pragmatizma. On razumije da njegova brutalna retorika ima dobar odjek u njegovom biračkom tijelu. Dodik se ponaša makijevalistički jer zna da mu to donosi moć. No, ova najava nije prvi referendum koji je Dodik najavio i riječ je o nastavku igre jer on ne može ukinuti ni sud ni tužiteljstvo BiH, ali može igrati na kartu koja vodi katastrofalnom scenariju disolucije BiH. Ne sjedim ja ni s Valentinom Inzkom ni s Tihićem ili Lagumdžijom. Igraju se sa Sudom BiH, pa s državnom imovinom, pa s popisom stanovništva; sve to bilo bi smiješno da nije tužno. Nedavno je Dodik, uostalom, izjavio na press-konferenciji da 'mi želimo otići, a sa sobom ćemo ponijeti i dio zemlje', što ohrabruje i ponašanje HDZ-a, pa bi valjda od Bosne i Hercegovine trebala ostati nekakva Muslimanija ili Bošnjakija. To bi bio kraj BiH.

Sa svih strana se čuje da je ovo najteži period za BiH još od vremena rata. Bi li možda bilo lakše da se narodi jednostavno raziđu jer - koji su argumenti za opstanak zajedničke države? Tko artikulira ideju da od opstanka BiH svi profitiraju, a njezinim nestankom gube?

Kad bih ja to znao, bio bih apsolutni vladar BiH. Naravno, šalim se. Ono što istinski nedostaje na političkoj sceni od 1996. jest subjekt – koji ne mora biti stranka, nego može biti i pokret ili nevladina organizacija – koji bi artikulirao stav da je BiH naša zajednička domovina. Znam da je to teško nakon svega i nakon etnicizacije ukupnog javnog prostora u kojem sada postoje samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Naravno, rata više neće biti jer to ne bi dozvolili vanjski faktori, ali unutarnje tenzije mogu trajati beskrajno i da na kraju svega stoji disolucija države. Propušten je trenutak da se građanima BiH, bez obzira na njihove kolektive identitete, pokaže da je ovo njihova država. Ako se želi budućnost BiH, potrebno je iskreno opredjeljenje naših susjeda da se ova država ne raspadne. U to nisam siguran jer je aktualna srbijanska politička elita umivenija verzija prošle i raspad Bosne je njihova rezervna karta, a nisam uvjeren ni u politiku Ive Josipovića i Jadranke Kosor, koji su ipak daleko od Tuđmana i Šuška, ali bi na kraju prihvatili raspad. No, znate kako se kaže: bolje užasan kraj, nego užas bez kraja. Međunarodna zajednica će Bosnu održavati na životu i spriječiti mogući novi rat, ali ništa više od toga. Sve dok domaće političke elite ne postignu konsenzus, ja bolju budućnost ne vidim.

Je li ta idila bila istinita?

Vratimo se malo u 1990. godinu. Kako komentirate da je u BiH do tada doista postojao miran suživot naroda, pa i religija, unutar socijalističkog sustava? Je li to mit koji treba dekonstruirati? Što se dogodilo u roku od godinu i pol dana, da narodi BiH manje ili više dignu ruke od zajedničke države?
To je pitanje i neka vrsta noćne more za mene jer nisam siguran da je taj idilični život do 1990. godine bio istinit. Najgora stvar je do tada bila biti nacionalist, a mi jesmo svakodnevni život živjeli zajedno. Išli smo u školu zajedno, napijali se zajedno, igrali nogomet zajedno. No treba se zapitati je li ta idila bila pokrivena ideološkim monopolom Komunističke partije, s moćnim sigurnosnim aparatom, pa mnoge frustracije nisu mogle izaći na vidjelo. Kad se raspao sustav, na javnu scenu su došli mnogi insekti i štakori, ali i časni ljudi koji su bili nacionalno frustrirani u socijalizmu. Tada je i međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, izabrala podržati nacionalizam i kleronacionalizam kao način rušenja komunizma. Zapad, dakle, nije izabrao podržati liberalnu demokraciju jer se njom ne može tako lako srušiti totalitaran sistem. U geopolitici vladaju samo interesi i nema previše ljubavi, ali brutalne zločine se ne može oprostiti.

Kako objašnjavate u stanovništvu rašireno uvjerenje s početka 1992. godine da u BiH ipak neće rata biti, iako je sve upućivalo na to?

To je iz današnje perspektive nevjerojatno. Bilo je moguće jer je normalna ljudska strepnja – pogotovo među tada starijim generacijama koje su iskusile Drugi svjetski rat – da se izbjegne rat. Alija Izetbegović je tada govorio da je Jugoslavenska narodna armija (JNA) naša vojska i nitko nije očekivao da će se okrenuti protiv naroda, bez obzira na događanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Izetbegovićeva argumentacija je tada bila da rata neće biti jer ga nitko ne želi i da je za rat potrebno dvoje. Bila je to jedna očajnička izjava jer je za ljubav potrebno dvoje, a za rat samo jedan. No, tada nismo znali za Karađorđevo i ostale planove o podjeli BiH, koji su učinili rat neizbježnim.

Jeste li razmišljali o alternativnoj verziji povijesti, u kojoj bi se rat u Bosni i Hercegovini izbjegao?

Ja sam u tom smislu hegelovac. Možemo razgovarati što bi bilo kad bi bilo, ali ipak smatram da se sve što se dogodilo zapravo moralo dogoditi. Naravno, bilo je raznih verzija, poput Miloševićeve ponude Izetbegoviću da bude predsjednik krnje Jugoslavije. Ali, nema koristi od toga.


Slučaj Divjak – problem oba pravosuđa

Hapšenje generala Jovana Divjaka u Beču izazvalo je veliku konsternaciju u Sarajevu. Kako tumačite taj potez Srbije?

Srbijansko pravosuđe ne djeluje bez blagoslova političke elite. U jednom trenutku činilo se da Srbija ide za smirivanjem situacije u regiji, doduše puževim korakom. Sada se opet sve destabilizira, što uključuje i slučaj Tihomira Purde. To je agresivan nalet srbijanskog pravosuđa koji ne vodi ničemu dobrom. Znam sve o Jovanu Divjaku i njegovom ponašanju za vrijeme rata, bio sam s njim u Dobrovoljačkoj ulici, za koju ga sada optužuju. Problem je i što bosansko pravosuđe nije procesuiralo taj slučaj, ako se zločin tamo dogodio. Jedna od šansi za našu bolju budućnost jest stav da je svaki zločin – zločin. A to bi najbolje trebala shvatiti strana koja je najviše stradala u ratu, dakle Bošnjaci. Da su zločini Armije BiH, poput Kazana nad Srbima i Grabovice nad Hrvatima, procesuirani na vrijeme, Srbija ne bi imala danas koga optužiti. Dakle, nije za ovo što se događa Jovanu Divjaku krivo samo srbijansko pravosuđe, nego i bosanska vlast. A Divjak je u Dobrovoljačkoj ulici vikao: 'Ne pucajte!'

Nije li onda paradoks da Milorad Dodik traži ukidanje Suda BiH, koji bi trebao suditi u slučaju Dobrovoljačke ulice, dok istovremeno tvrdi da se tamo dogodio zločin za koji netko mora odgovarati?

Naravno. I u Sudu BiH postoji odjel za ratne zločine. Ne treba zaboraviti da on izjavljuje da će uhapsiti Jovana Divjaka i Ejupa Ganića ako stupe nogom u Republiku Srpsku te ih izručiti Srbiji. To je dio njegove generalne strategije, u kojoj želi ukinuti sve što ima veze s državom BiH. Drugi razlog jest privremeno uklanjanje mogućnosti da osobno bude optužen za kriminal i pronevjeru. Uostalom, Balkanom se širi nepodnošljivi smrad kriminala za koji su odgovorne političke elite, čega je najbolji primjer Ivo Sanader, koji se od neupitnog boga hrvatske političke scene pretvorio u čovjeka koji sjedi u austrijskom zatvoru. Pogledajmo glavne političke protagoniste u BiH: Dodik, Dragan Čović, Lijanovići, pa i SDP s upletenošću u tzv. aferu Reket, imaju krivične prijave. Politika se pretvara u to da želiš ostati na vlasti da ne bi završio u zatvoru.


Definirati socijalno nezadovoljstvo

Što je s teškom socijalnom situacijom u BiH? Zašto izostaje pobuna protiv siromaštva i nezaposlenosti? Znači li to da se izazivanjem konstantne nacionalne paranoje teški uvjeti života mogu gurnuti pod tepih?

Često si postavljam to pitanje. Možemo uzeti u obzir da je BiH vrlo složeno društvo, ali mi nikada neće biti jasno da model etničke homogenizacije može 'pokriti' tešku socijalnu situaciju i da zbog njega izostaje bilo kakva pobuna. Jedno od objašnjenja je ratna trauma jer ljudi se sjećaju da bi moglo biti i gore. Drugi model je govoriti: 'Ako mi Bošnjaci na ostanemo zajedno, onda će nas druga dva naroda pobijediti', a isto vrijedi i za Hrvate i Srbe. Uostalom, zašto bi jedan siromašni Bošnjak imao više zajedničkog s novopečenim bošnjačkim tajkunom nego sa siromašnim Srbinom ili Hrvatom? Nadam se da će se pojaviti subjekti civilnog društva koji će ljude povesti na ulice. Potrebno je da ljudi definiraju svoje socijalno nezadovoljstvo. Nažalost, ja među svojim studentima ne vidim ni najmanji znak da se oni žele pobuniti. Podsjećam na poznatu priču o žabi kojoj su vodu svaki dan podgrijavali za dva stupnja više, pa je na kraju skuhana bez ikakvog otpora. Tako je i u Bosni i Hercegovini.

Željko Komšić je postao paradigma hrvatske ugroženosti u BiH. Zašto on tijekom svojeg prvog mandata nije pokušao uspostaviti dijalog s Hrvatima u Hercegovini?

Željko Komšić je, inače, bio student ovog fakulteta, proveo je rat u Sarajevu i nosi odlikovanje Zlatni ljiljan. On u građanskom svijetu ima značajnu podršku. No, podršku od hercegovačkih Hrvata ne bi dobio ni u snu. Kada bi se izborni zakon izmijenio na takav način da svi biraju članove Predsjedništva, Željko Komšić bi bio moj nesumnjivi izbor i on bi bio savršen predsjednik svih građana BiH. Ali dok je ustavna konstitucija ovakva, njegov izbor je problem jer Komšića su izabrali Bošnjaci, a ne Hrvati. To pak daje legitimaciju ekstremnim hrvatskim pozicijama za širenje priče o ugroženosti.

Kako vam se danas čini živjeti u Sarajevu? Koliko se grad promijenio?

Na nivou dnevne rutine ne osjetite nacionalne tenzije, ali posljedice postoje. Slijedom događaja Banja Luka, dva Mostara i Sarajevo postali su, što milom što silom, etnički čisti gradovi. Srbi i Hrvati su u Sarajevu apsolutna manjina i sigurno im nije najugodnije. S druge strane, postoji opći trend gubljenja svih vrijednosti, tzv. papanizacije. Naravno, postoje svijetli trenuci i izuzeci, ali to nije mainstream. Sarajlije danas većinom žive poprilično primitivnim načinom života, sa stavom 'da nisam zaštitar, bio bih manekenka'.

Intervju prenosimo sa T-portala

INTERVJU/RADMILA KARLAŠ, BANJALUČKA NOVINARKA I KNJIŽEVNICA

Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici

Radmila Karlaš kao novinarka je radila za Glas Amerike, BBC, WDR, Sarajevski svijet, BH Dane i VIN. Međutim, povlači se iz novinarsta u svijet književnosti i objavljuje romane 'Četvorolisna djetelina' i 'Kad utihnu melezi'! Zbog svog pisanja dobijala je i prijeteće, anonimne telefonske pozive. Za Dodika kaže da su ga iznjedrile određene društvene okolnosti koje će ga i pomesti, te da mu se 'živo jebe ko je gladan u njegovom serbskom carstvu'. Tvrdi da se medijska aparatura od rata u Banjaluci nije promijenila, a da je ona posljedica urbicida koji je zadesio grad na Vrbasu.

Razgovarao: Miroslav AJDER

BLIN MAGAZIN: Objavili ste i drugu knjigu, 'Kad utihnu melezi'. Na kakav je prijem naišla kod publike, a i kod kritike? Postoje li neke povratne informacije, za novu knjigu, a i za prvu, Četvorolisna djetelina?

KARLAŠ: Bez obzira na veliki uspjeh 'Četvorolisne djeteline' što podrazumijeva da je knjiga bila hit po čitanosti i prodavanosti u Banjaluci i šire, nisam sigurna koliko ju je ljudi suštastveno shvatilo. Mala grupa književnika-kritičara-umjetnika koje cijenim, od Filipa Davida, preko Lordana Zafranovića, Ismara Mujezinovića, do Nane Bogdanović, kćerke čuvenog Bogdana Bogdanovića, i same poznate profesorke književnosti beogradskog Univerziteta, koji nemaju dlaku na jeziku, ocjenila je knjigu kvalitetnom. Meni nisu neophodne pohvale da bih stvarala, ali mi je drago dobiti ovakvu povratnu informaciju od ovakvih ljudi, jer smatram da idemo istom stranom ulice. Malo nas je nažalost, i utoliko mi je svaki čovjek na mojoj strani ulice dragocjen. Pak, obični ljudi koji su mi se neprestano javljali su vrlo emotivno reagovali na knjigu. Kada kažem emotivno mislim na to da imamo zajedničko i neposredno pamćenje ovog rata. Napisano je nesumnjivo u svakom od tih ljudi pokrenulo neke kovitlace, ali je na kraju štivo, što mi uvijek čini radost kad čujem, na čitaoce djelovalo katarzično. Kako stalno nešto čitam, tačno znam kada me pisac uvede u svoje lavirinte i kada na kraju osjetim da taj autor ili autorka nešto nisu razrješili sami sa sobom. Tako se desi da dočekam kraj knjige sa njihovim čvorovima ili napetostima u želucu. Pisanje je samo po sebi jedan porod i ja ne očekujem da se svi dive tom mom literarnom čedu, ali je činjenica da mnoge poslije puno muka to moje pisanje ipak dovede do nekih pročišćujućih (samo)spoznaja.

'Her President vozi audi od naših para, leta u tim helikopterima i avionima od naših para, pravi tornjeve od naših para, Laktašenku mlađem daje kredite na našu štetu i da ne nabrajam dalje sve njegove gadosti. Ljudi, to su vaše pare preusmjerene u pet odsto džepića. Trajno. Ako ćete i dalje slušati kako vas mrzi neko iz Sarajeva i kako je obračun kod OK korala u toku jer se vaš her President bori za vas, onda ste glupi kao noć. I ne čitajte 'Meleze', jer vam i tako ništa neće ni biti jasno. Jer, Dodiku je savršeno svejedno ko je gladan u njegovom serbskom carstvu'
BLIN MAGAZIN: A reakcije na novi roman 'Kad utihnu melezi'?

KARLAŠ: Što se tiče 'Meleza', mog drugog romana, priča je opet slična. Aleksandra Čvorović je imala interesantan osvrt na knjigu, Ahmed Burić i Gradimir Gojer takođe, kao i Ljiljana Tadić u Brčkom. Gojer ju je na promociji u Sarajevu ocijenio krležijanskom, Jovo Divjak orvelovskom. Nekad je i zabavno slušati impresije o knjizi. Od početka je počela da buči. 'Dušebrižnici' su mi se nakačili tokom predizborne kampanje, pa ste još mogli pomisliti da su 'Melezi' i Radmila Karlaš neki politički kandidati, jer se moje ime i prezime stalno navodilo u tim titlovima u mnogobrojnim predizbornim emisijama. To je nekom očito i bio cilj.

E onda su počela kojekakva zivkanja telefonom, da čovjek ne povjeruje. 'Šta ti pišeš o tom i tom...', promumlao bi neki ruralni glas i slično, toliko 'hrabra' zvanja da su bila anonimna. I što je na koncu najupečatljivije, neprijatelj je počeo da nadire sa svih strana. Osjećala sam se kao partizani na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu. Jedni su govorili da napadam Srbe grozno, drugi su se javljali da je knjiga protiv Muslimana i njihove vjere, treći da je to bruka, zar tako o svetoj majčici crkvi. Što bi rekao jedan antifašista iz Bihaća, mnogi su se prepoznali. Uglavnom, knjiga se dosta čita i prodaje kako ovdje, tako i u Sarajevu, Tuzli, Mostaru. Kako sve radim pješke, nema distributere, ni izdavače za tu vrstu rabote, dobro je. Knjiga nesumnjivo traži predznanje, te oslobođenost od predrasuda, političkih balasta i slično. Ukratko, morate da imate čist, otvoren um i nešto u glavi. Dešava mi se da na nekim promocijama nailazim na one koji brkaju babe i žabe, pa me stavljaju u neke ideološke okvire, a knjiga je zapravo saga o tome kako prava umjetnost ne robuje nikakvog ideologiji. Između ostalog. Takođe, pisana je s pozicije dvorske, pardon, vilajetske lude.

BLIN MAGAZIN: Da li je 'Kad utihnu melezi' svojevrsni nastavak prve knjige, u smislu tematike? U 'Četvorolisnoj djetelini' pišete o teškim temama naše nedavne prošlosti, a i svakodnevice - zločinima u Banjaluci i Prijedoru i okolini i, uopšte, o ratnom periodu sa naglaskom za zlo koje nas je zadesilo.

KARLAŠ: Nije 'Četvorolisna djetelina' knjiga o zlu i utoliko mi je draže što su mi mnogi čitaoci rekli da djeluje katarzično. Ja jesam pisala o zlu, ali i o dobru. O čovjeku sa svim njegovim osobinama, uključujući i zvjerinjak kao dio ljudske prirode. Nit koja se provlači je svakako velika individulanost i odgovornost za ovaj dio naše Planete. Uvijek postoji izbor, prava strana je pustopolje, vrlet, strmine i osamljenost. Ne bih čak rekla ni izbor. Mislim da se čovjek raspozna još u plodovoj vodi hoće li ići tim pustopoljem i za mnoge biti nerazumljiv, polulud, ali svoj, ili će se priključiti stadu sa svim njegovim zakonitostima, gdje podvlačim zagušljivost. A tek mediokritetstvo. Što se tiče zločina, prijedorska opština u ratu jeste užas koji je mene ostavio u šoku i nesretnu. I svaka nevolja mojih sugrađana, Banjalučana bila je i moja, da se razumijemo. Fašizam je trulež koji davi ako ste normalan čovjek. Dakle, ostala sam zabezeknuta količinom zla. I utoliko je dobro koje sam utoliko bolje prepoznavala više značilo. Na zlo treba ukazivati stalno, stalno i stalno. I detektovati ga. Bez obzira da li vas zbog toga zovu, a uglavnom zovu izdajicama. Ništa novo u istoriji čovječanstva.

BLIN MAGAZIN: Iako rizikujete, uslovno rečeno, progon ?

KARLAŠ: Čim hoćete da ukažete na vinovnike, oni pokreću cijelu aparaturu da sve ljude strpaju u isti koš i da se u toj gomili sakriju. Prepoznavanje i eliminisanje zla u smislu sankcionisanja vinovnika i ukazivanje na ono što se desilo bez laži je jedini način da se ovaj prostor dekontaminira. Inače će mnogi ukoliko to ne shvate ostati saučesnici. Ja sam svoj put izabrala. Pričati i pisati. Zločini u Prijedoru i okolini, na Korićanskim stijenama, te izgon nesrpskog stanovništva iz mog grada neće postati blaži, ali će biti opomena da niko ne može reći da nije znao. 'Kad utihnu melezi' nisu nastavak 'Djeteline' izuzev što i ovdje ima Bosne. Očigledno je da mene moja zemlja boli, ali šta da se radi. Ono što povezuje oba romana je istrajavanje na sopstvenom mišljenju, radu na sebi, znanju, jer sve pobrojano oslobađa. Knjiga je ukratko avangardna. I antifašistička. Fašizam je bolest, ja sam za zdravlje.

BLIN MAGAZIN: Da li možete danas u Banjaluci da promovišete Vaš književni rad u medijima? Da li Vas banjalučki mediji, mislim prije svega na najveće i glavne, pozivaju u goste, da li prave priloge, pišu članke i intervjue o Vašem radu, da li uopšte prate Vaš rad?

KARLAŠ: Ne i ovdašnji novinari ne prate šta ja radim. Izuzimam portal 6yku i vas. Uglavnom, ostali dođu na promociju, nešto zabilježe i to je sve. U sadašnjoj medijskoj poslušnosti i posvemašnjoj neprofesionalnosti to je nenormalno- normalno. Da se ne lažemo, od početka rata imali smo jednog i po alternativnog novinara ovdje u Banjaluci. Ja vrlo dobro znam ko je i kako tokom rata i oni isto znaju da ja znam. Neću zaboraviti svoje pamćenje, u to možete biti sigurni. Sva ta aparatura se zapravo ništa nije izmijenila od tih godina. Ima jedna grlata novinarka - spikerka koja samo mijenja nazive političara i revnosno im služi od kada je kročila na TV. Uvijek ima neki gazda, a njena profesionalnost se svodi na poslušnost. Nju sam izdvojila, jer je najgrotesknija, ali sličnih ima mnogo. Nisu se stvorili društveni okviri za profesionalno novinarstvo tako da ono zaista prebiva na nivou sporadičnih slučajeva. Istovremeno, spadam u neki međuprostor, dio izgubljenog grada Banjaluke, kao i izgubljene Bosne i Hercegovine.

BLIN MAGAZIN: Ko su Vaši čitaoci, kome se obraćate?

KARLAŠ: Moji čitaoci i oni koji prate moj rad, između ostalih normalnih ljudi su Banjalučani i Bosanci i Hercegovci, mada ih da budem iskrena ima u cijeloj regiji, oni su dakle rasuti po cijelom svijetu, ali ima i malobrojnih koji su ostali ovdje, uglavnom neprilagođeni. U Banjaluci se desio urbicid, a medijska scena je odraz svega. Vjerujte da bih se zabrinula kada bi ovi sad počeli da me traže. Mi smo ukratko dva antipoda. Njihovom mediokritetstvu su prostor oslobodili prognani i izginuli. Kao i ova provobitna pljačkaška faza akumulacije kapitala. Šakalima treba propaganda, a ne informisanje. Zato oni časkom kupe poslušnike. Ali našim parama, sve su to naše pare. Jadni su i jedni i drugi, ali normalnim ljudima čine nesagledivu štetu.

'Ovdašnji novinari ne prate šta ja radim. Izuzimam portal 6yku i vas. Uglavnom, ostali dođu na promociju, nešto zabilježe i to je sve. U sadašnjoj medijskoj poslušnosti i posvemašnjoj neprofesionalnosti to je nenormalno- normalno. Da se ne lažemo, od početka rata imali smo jednog i po alternativnog novinara ovdje u Banjaluci. Ja vrlo dobro znam ko je i kako tokom rata i oni isto znaju da ja znam. Neću zaboraviti svoje pamćenje, u to možete biti sigurni. Sva ta aparatura se zapravo ništa nije izmijenila od tih godina. Ima jedna grlata novinarka - spikerka koja samo mijenja nazive političara i revnosno im služi od kada je kročila na TV. Uvijek ima neki gazda, a njena profesionalnost se svodi na poslušnost. Nju sam izdvojila, jer je najgrotesknija, ali sličnih ima mnogo'
BLIN MAGAZIN: Jedna ste od rijetkih književnica i, uopšte, osoba iz javnog života u Banjaluci, koja progovara o nacionalizmu i zločinima počinjenim u to ime 'u svom dvorištu'. Imate li problema zbog toga, s obzirom na to da je danas u Banjaluci, i ne samo u Banjaluci, i dalje "na snazi" jak nacionalizam.

KARLAŠ: Ne kažem da je komotno misliti svojom glavom, ali sam se izgleda takva rodila. Hoćete li vi danfati ili nositi govnaste gaće vaš je problem. Meni je ljepše biti u čistim. Otprilike je to to. Svoje vlastito dvorište je normalno čistiti. Naravno da negdje to sve plaćate. Egzistencijalno, a zna se desiti da vam je u pitanju i život. Ovo drugo sam prošla tokom rata, a ovo prvo me prati uporno. To sam pak ja. Nagrada je ipak vrijedna truda. Onaj udisaj iz 'Djeteline' izvan brloga.

BLIN MAGAZIN: Kažete da ste kosmopolita i apatrid. Kako je danas biti kosmopolita i apatrid u Banjaluci, u vrijeme kada na svakom koraku neko od vas traži da se identifikujete i izjasnite "za nekoga", prije svega po nacionalnoj ili vjerskoj ili partijsko-ideološkoj pripadnosti...

KARLAŠ: Nikad nisam pripadala stadima, ni za onog, ni za ovog vakta. Bez obzira što sam sa fakultetskom diplomom sveučilišta u Zagrebu prije rata mogla da biram posao ovdje, nisam. I tad sam bila slobodnjak, bez kancelarije, sigurne plate, a kamoli stana i slično. To nam je izgleda genetski. Otac je završio književnost davnih godina, kada su direktori i silni rukovodioci bili regrutovani sa analfabetskih tečajeva, a cijeli život je radio uglavnom po malim mjestima, selima i slično. Jedno vrijeme sam ga bila željna vidjeti, jer je stalno bio negdje na terenu. Tata je imao svoju viziju i valjda sva ta putovanja s njim, njegovanje različitosti, gomile knjiga koje mi je poklanjao i ushićenje riječima trajno je uticalo na mene. Uvijek mi je govorio da kod ljudi tražim šta me s njima spaja, a ne razdvaja i da nikad, ali nikad ne uopštavam nijedan grad, regiju i slično. Ta otvorenost prema predivnom šarenilu svijeta je njegov nepresušni dar meni. On se nije bojao različitosti za razliku od kukavica. Oni koji mrze različitost bilo u vidu pripadnika druge nacije ili na primjer drugačije seksualne orijentacije su u osnovi slabići, a slabići posežu za silom. Jer, nisu kadri argumentima, znanjem, pameću i sličnim atributima da se dokazuju i zauzmu svoje mjesto u društvu. Oni su bijedni izdanci, ali i opasni kad se omasove i dobiju društvene okvire za svoje djelovanje. Nije jednostavno biti u ovakvoj Banjaluci. Potreban je jak mikro-kosmos. Ja ga imam.

BLIN MAGAZIN: Kako je uopšte došlo do toga da se nađemo tu gdje jesmo, da je nacionalna (ili vjerska ili partijsko-ideološka) pripadnost postala identifikacioni mehanizam, na osnovu kojeg se sve određuje - i obrazovanje, zaposlenje i, na kraju krajeva, kompletan život?

KARLAŠ: Jednim dijelom o tome govore 'Melezi', zašto smo tu gdje jesmo. Tek kada se određene društveno-istorijske okolnosti razmotre i osmotre hladne glave, postaće jasno zašto smo postali robovi mitomanije, epova i sličnih bedastoća. Krleža je bio u pravu kada je govorio da ljudi ovih prostora malo razumiju i sebe i svoju istoriju. Tako se i rat desio jer je bilo zgodno da se svi nagomilani problemi 'rješavaju' tako što će se isforsirati nacionalni. Ideologije su gnusne, sjetite se samo Hitlerovog nacionalsocijalizma koji je prouzrokovao nezapamćen genocid nad Jevrejima. I tako je ta lijepa jugoslovenska raznolikost postala povod da se zavitla oružjem. Melezi govore i o tome kada je bivša Jugoslavija izgubila bitku za svoju egzistenciju i naravno obraća se onima, a njih je stvarno malo, koji ne mekeću na kosovski boj i slične mitomanije, već znaju razaznati šta bi to bila moderna evropska država utemeljena na individualnim slobodama, a ne na principu čopora. Tako dolazimo do toga da se Jugoslavija nije raspala kada ovce misle i da nju nisu razrušili mrski neprijatelji sa Zapada, niti Ustav iz 1974. niti Slovenci što je još najgluplja teorija, već nešto drugo.

BLIN MAGAZIN: Šta je to drugo?

KARLAŠ: Ja se obraćam čitaocima koji znaju da je i prije Osme sjednice i pojave vožda bilo jasno kud plovi ovaj brod i kako se to može kobno odraziti na Bosnu i Hercegovinu. Ovo navodim savršeno svjesna uticaja koji Srbija ima na ovaj blentitet i savršeno svjesna činjenice koliko je Srbija kumovala razbijanju te iste Jugoslavije. Žao mi je građanski i liberalno orijentisanih političkih krugova koji su poraženi u Srbiji, čime je rat bio na izvol’te, a tim i nacionalizam. Nacionalizam je zapravo prljava zavjesa da se prikriju užasne rabote. Nažalost, na tu rudu su legli mnogi. I tako to traje i dalje. Siromaštvo, pljačka, nevjerovatan kriminal, sve se to podvodi pod tobožnju nacionalnu ugroženost i umjesto da se gleda koliko je neko stručan, razmatra se koje je nacionalnosti. To je sve prašina koja se baca u oči ljudima da ne vide da su na dnu, jer su ih upravo njihovi tu sunovratili. I pokrali. Ako su ljudi još kadri da ne uoče tako banalnu prevaru, neka im je nebo u pomoći. I njima i njihovoj gluposti. Samo, ovo sve je vrlo ozbiljna tema, nju su kadri da izučavaju samo malobrojni kojima je stalo do istine, a ne do pragmatičnog uhljebljivanja što je i razlog da su nam univerziteti postali rasadnici neznanja, jeftine politike i šovinizma najblaže rečeno.

BLIN MAGAZIN: Koliko se današnja politička situacija u BiH razlikuje od one koja nas je uvela u rat 1992. godine? I kako gledate na politiku danas u BiH, i sveukupno stanje u državi?

KARLAŠ: Oksonica je tu negdje, hableci i dalje na vlasti. Kradu i zamajavaju. Manipulanti uglavnom. I šire atmosferu tobožnje ugroženosti umjesto recimo toplog obroka. Pitam se zar ljudi nisu već suviše gladni da bi i dalje razmatrali kako onaj u Sarajevu hoće da im ukine njihovu serbsku. S tim da rata ovaj put neće biti, ali će biti dugog umiranja u bijedi. Teško je gledati i uočavati kako i dalje ima mnogo ovaca za šišanje. Apelujem na meleze, avangardu.

BLIN MAGAZIN: Kako biste opisali aktuelnog predsjednika RS, Milorada Dodika?

KARLAŠ: Šta tu ima da se misli, pogledajte stanje na terenu u ovom blentitetu prema kome se on ponaša kao da mu je ćaćevina. Apatija, glad, nezaposlenost, prazna budžetska kasa, preludij za još crnja i gora vremena, svakodnevni suicidi, narkotici koji nam se uvoze kao salata, nigdje privrede, proizvodnje, sve urnisano, pojela maca, namještalo se zdanje nad zdanjima našim parama. Ukratko besprizorje, garnirano sa psihičkim poremećajima her Presidenta tipa nekontrolisanih psovki prema svakom ko se usudi reći 'A'. Dalje u principu i ne stigne. Dodik je jedna velika posljedica, mada on misli da je uzrok što Sunce izlazi. U principu je jedan mali čovjek, koji je umislio da je veliki. Ali i on duboko u sebi sluti da je to umislio, pa što više sumnja, sve se više boji i shodno tome, sve se više dernja, prijeti, bjesni. Negdje mu se otkačio šaraf pa se ponaša kao nije on odgovaran nama šta čini na vlasti, već kao pravi autokrata smatra da su podanicu tu da ili slušaju kako on pjeva ili kako se dernja na njih. Ne zna se šta je gore. Da nismo posredstvom istog i njegove klike ostali bez strateški važnih preduzeća, ende, ljudi treba da shvate da poslije ovih neće ostati ništa i da gladni ljudi ne padaju u nesvijest pred onim tornjom od zgrade Vlade, žalila bih ga. Njega je ovo vrijeme sa svim svojim društvenim uslovljenostima povratilo po svima nama.

'...E onda su počela kojekakva zivkanja telefonom, da čovjek ne povjeruje. 'Šta ti pišeš o tom i tom...', promumlao bi neki ruralni glas i slično, toliko 'hrabra' zvanja da su bila anonimna. I što je na koncu najupečatljivije, neprijatelj je počeo da nadire sa svih strana. Osjećala sam se kao partizani na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu. Jedni su govorili da napadam Srbe grozno, drugi su se javljali da je knjiga protiv Muslimana i njihove vjere, treći da je to bruka, zar tako o svetoj majčici crkvi. Što bi rekao jedan antifašista iz Bihaća, mnogi su se prepoznali'
BLIN MAGAZIN: Nesumnjivo je da se radi o pragmatičnom političaru?

KARLAŠ: Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici, garantujući članstvo i naših prapraunuka u lumpenproletarijatu. A ovdje nema ko ni da ga podsjeti na to. Kada gostuje u nekoj od TV emisija uglavnom ih on i vodi. Stvari stoje ovako, her President vozi audi od naših para, leta u tim helikopterima i avionima od naših para, pravi tornjeve od naših para, Laktašenku mlađem daje kredite na našu štetu i da ne nabrajam dalje sve njegove gadosti. Ljudi, to su vaše pare preusmjerene u pet odsto džepića. Trajno. Ako ćete i dalje slušati kako vas mrzi neko iz Sarajeva i kako je obračun kod OK korala u toku jer se vaš her President bori za vas, onda ste glupi kao noć. I ne čitajte 'Meleze', jer vam i tako ništa neće ni biti jasno. Jer, Dodiku je savršeno svejedno ko je gladan u njegovom serbskom carstvu, ukratko njemu se živo jebe za sve nas. Uvijek će od naših para kupiti poslušnike koji će biti njegovi PR-i, njegovi puleni bilo da je u pitanju sindikalna, penzionerska ili boračka populacija, od tih istih para će te 'istine' plasirati u svoje privatne novine i elektronske medije itd... itd... Ali, i njega su iznjedrile određene društvene okolnosti, pa će ga kad-tad i pomesti. Njemu je vlast nesumnjivo velika kompenzacija. Za šta, nemam pojma, pitajte psihologe.

BLIN MAGAZIN: Već nekoliko godina niste u novinarstvu. Od čega se izdržavate, od čega živite?

KARLAŠ: Može li se danas i ovdje živjeti od pisanja romana koji se bave neugodnim istinama? Ne može. Živim kod roditelja izuzetno skromno. Mnogih stvari sam se morala lišiti i lišavam se i dalje. Jedno vrijeme sam prodavala i ekološke proizvode. Ali, ko zna. Redovno igram Loto (smijeh).

preuzeto sa BLIN MAGAZIN/DEPO PORTAL/a.k. Ponedjeljak | 14.03.2011.

KO TO TAMO PEVA

Glumac iz filma "Ko to tamo peva": Autobus kao sudbina
Autor: Boris Vuković

Sa samo jedanaest godina stao je rame uz rame sa glumačkim legendama Nedom Arnerić, Pavlom Vuisićem, Batom Stojković, Taškom Načićem, Draganom Nikolićem, Aleksandrom Berčekom i Slavkom Štimcem. Devedesetih godina bio je di-džej, zatim policajac, a od 2002. vozi autobus gradskog saobraćaja u Beogradu na liniji 17. Nenad Kostić (41), mali muzičar iz filma “Ko to tamo peva”, kaže da i danas, 30 godina kasnije, na poslu sreće iste situacije nalik onima iz kultnog filma.
Danas vozi na liniji 17 GSP “Beograd”

Nenad Kostić je 1980. godine išao u peti razred osnovne škole u Vrčinu, kad je od njegovog strica Miodraga, koji je svirao harmoniku, stigao poziv da ide sa njim da snima film u Delibatsku peščaru. Stric mu je objasnio da želi da učini njegovom prijatelju iz vojske Slobodanu Šijanu da snimi diplomski rad i da će učestvovati svi poznati glumci. Jedanaestogodišnji Nenad je pristao da ode na probu filma “Ko to tamo peva”.



- Prošli smo probu i onda je trebalo da potpisujemo ugovore. Dobio sam oko 1,5 miliona dinara, a recimo da je novi “fića” koštao četiri. Bilo je to dosta para za to vreme. Probali smo pesmu i nije izgledalo loše. E, onda smo krenuli na snimanje, a prema scenariju, trebalo je da budem ćelav. Kad su pokušali da me šišaju, počeo sam da plačem, nisam dao, rekao sam ako će da me šišaju, neka traže drugog. Neda Arnerić i Dragan Nikolić nisu dali da odem jer sam im se dopao - priseća se Nenad početka snimanja filma.


Nezaboravni duet i pesma “Zaaaaa Beograd...”

Problem je bio to što Nenad nikako nije uspeo da nauči da svira drombulje, instrument koji mu je kompozicija prepisala. Međutim, Šijan je napravio ustupak, pa je to snimljeno preko plejbeka. Anegdota na snimanju sa doajenima glume bilo je pregršt.



- Bata Stojković je trebalo da me ošamari u onoj sceni gde nas uhvate kao lopove. Šijan je insistirao na krupnom kadru i Bata je stvarno morao da me udari. Međutim, on me je toliko odalamio da je meni zazvonilo u ušima i suze su same krenule. Pobegao sam iz autobusa koliko me noge nose i sakrio se u Pančevu. Filmska ekipa me ceo dan tražila, a kad su me našli, Bata mi je doneo najveću bombonjeru koja je bila da se kupi i uz obećanje da me više tako neće udariti i nastavili smo snimanje. Sećam se i njihovih noćnih pijanki u kojima su prednjačili Pavle Vuisić i Štimac. Nakon jednog od noćnih skupova, dadoše mi zadatak da skupim sve staklene flaše, da se popnem na autobus i da ih bacam. Tad sam tek video da su doneli lovačke puške “bokerice” i da su hteli da vežbaju gađanje. Berček me vodio na sladoled, Dragan Nikolić se stalno šalio, a sa dvometrašima, odnosno decom od dede koji buši gume stalno sam igrao šah - priča u dahu Nenad.



Film je snimljen za samo 26 dana. Nenad nakon završene srednje saobraćajne škole počinje da radi kao di-džej po beogradskim diskotekama.



- Nakon što sam odslužio vojsku u Ljubljani, počeo sam da puštam muziku sa ploča i to sam radio punih šest godina. Onda se desilo ratno stanje, bio sam mobilisan na ratištu u Vukovaru. Po povratku prijavio sam se na posao u policiji i radio sam u patroli u stanici u Rakovici punih četiri godine. Onda su hteli da me pošalju na Kosovo i odlučio sam da napustim policiju. Otvorio sam igraonicu sa fliperima, stonim fudbalom, igricama i od toga sam zarađivao toliko da prehranim porodicu. U jesen 2002. vidim konkurs za vozača u GSP “Beograd”, dobijem posao i od tada vozim autobus na liniji 17. Izgleda da mi je autobus sudbina - uz smeh priča Nenad i seda u autobus, smena počinje.



Dok turira na početnoj stanici “sedamnaesticu”, priprema retrovizore za polazak, priča kako mu se “Ko to tamo peva” dešava svaki dan.



- Desi se da moram naglo da zakočim, pa putnici pričaju kao po scenariju iz filma. Čujem stalno “vozi Miško”, ili “kako voziš, nije krompir”, ali se samo nasmejem i nastavim. Nije ni čudo što je film tako uspeo, toliko raznih ljudi na malom prostoru, to je život - odmahuje Nenad i sa početne stanice kreće u novi krug “sedamnaestice”.



Ćerka plače kad me biju
- Kad god se film prikazuje na televiziji, obavezno ga pogledam. Taj film može da se gleda svaki dan i opet je zanimljiv. Moja petogodišnja ćerka zna da ja glumim, pa plače u sceni kad me biju. Drago mi je da sam učestvovao u tom filmu, to će ostati nakon mene - kaže Nenad Kostić.

(preuzeto sa Portala Blic)

ČUVARI ZDRAVE HRANE

PROTIV KRIVOTVORITELJA HRANE

Autor: Adisa Bašić

Kako prozrijeti reklamne laži

Nevladina organizacija FOODWATCH iz Njemačke trn je oku moćne prehrambene industrije u Evropi; oni raskrinkavaju prevare kojima samo svakodnevno izloženi u reklamama, upozoravaju ljude da ne nasjedaju na dobra pakovanja, provjeravaju šta kažu reklame a šta etikete na proizvodima; aktivisti «Foodwatcha» razbjesnili su najveće prehrambene koncerne kao što su «Nestle», «Kraft» i «Danone»
«Klasični prehrambeni proizvodi, kao što su puter, margarin, kafa ili brašno, odavno više nisu stvari na kojima se može povećati zarada. Za rast prodaje se brine bespoštedni reklamni rat, profit se ostvaruje samo ako se izmisli nešto novo. Timovi marketinških stučnjaka rade na tome da otkriju moguća polja rasta, da nađu još neki potrošački nerv koji nije previše zasićen i koji će kod potrošača stvoriti impuls za kupovanjem» kaže dr. Thilo Bode (bivši šef Greenpeacea za Njemačku), osnivač i guru organizacije Foodwatch. U toj borbi za zaradu prehrambeni koncerni ne biraju sredstva: obećavajući zdravu i kvalitetnu hranu oni nam prodaju dobro upakovano smeće. Aktivisti organizacije Foodwatch bore se protiv obmanjivanja potrošača tako što (za razliku od prosječnog kupca) vrlo pažljivo analiziraju i najsitnija slova na pakovanju, i upoređuju šta nam to reklame obećavaju a šta na kraju završi na našim tanjirima. Rezultati njihovih istraživanja u najmanju ruku su šokantni.

INOVACIJE KOJE NIKOME NE TREBAJU


U supermarketu, smatraju u Foodwatchu, postaje lakše kupovati izmišljene produkte kao što su sir sa ukusom paradajza sušenog na suncu, margarin protiv infarkta, jogurt koji pospješuje crijevnu floru i slične izmišljotine nego najnormalnije prozvode kakve su ljudi koristili u prirodnom obliku hiljadama godina: naime, mlijeko, jogurt, puter... U potrazi za profitabilnim nišama proizvođači hrane nude obmanu a potrošači je po skupe pare kupuju. Da bi se ovome stalo u kraj iz Foodwatcha preporučuju na šta treba obratiti pažnju i kako se manipulacijama suprotstaviti. Njihov osnovni savjet potrošačima je da imamo na umu kako i najveći, najarogantniji prehrambeni koncern može završiti na koljenima ako uradimo najjednostavniju stvar: prestanemo kupovati njihovo preskupo smeće. 
U nekoliko primjera aktivisti Foodwatcha ilustruju kako te prevare izgledaju u praksi. Naprimjer, ugledna austrijska firma za proizvodnju sokova Pfanner & Co. na tržište je bila lansirala wellness sok sa natpisom „žuti čaj i fizalis“ a na pakovanju su bile istaknute velike slike ove dvije egzotične biljke. Pakovanje obećava zdrav napitak, ali stvarnost je drugačija: samo 15 posto napitka je zaista od žutog čaja, ostatak je obični biljni čaj, a spomenutog fizalisa nema ni u tragovima, u napitku se nalazi samo aroma ove biljke. Pri tome se u dva litra čaja nalazi 47 kocki šećera, što ga ne čini ni zdravim ni blagotvornim. Kada su se kupci žalili, odgovorni iz Pfannera su objasnili kako oni nisu krivi za obmanjivanje javnosti jer na proizvodu (veoma sitnim slovima i na poleđini) piše tačan sastav. Slično je i sa Gerolsteiner „zdravim napitkom od bijelog čaja sa antioksidantima“ koji zapravo ima samo 0,02 procenta ekstrakta bijelog čaja ali zato ima i 4,4 posto šećera, koliko naprimjer ima i Sprite. 
Takva situacija je i sa voćnim jogurtima: velike slike svježih voćki na pakovanju nemaju skoro nikakve veze sa sadržajem: prosječni voćni jogurt je zapravo jogurt sa dosta šećera, u koji je dodata aroma i veoma mali procenat (obično 1.9 posto!) pravog voća. 
Jedna od raširenih prevara u prehrambenoj industriji je i ponuditi manju količinu proizvoda za istu cijenu. Da dizanjem cijene ne bi uznemirili kupce, proizvođači često ostave i isto pakovanje i istu cijenu, a smanje gramažu. Tako je, naprimjer, Maggi jednu svoju kokošiju supu smanjio sa četiri na tri tanjira u pakovanju i tako povećao cijenu za čak 33 posto. I fabrika čokolade Mars je svoj slatkiš Milky Way sa 26 smanjila na 21,9 grama i tako poskupila za skoro 20 posto. 
Naročit oprez, smatra predsjednik Foodwatcha Thilo Bode, treba imati prema polugotovoj hrani: ako kupite smrznutu picu, malo je vjerovatno da ćete znati šta je zapravo unutra: pravi sir ili i kod nas sve prisutnija zamjena za sir, zatim pravi komadići mesa ili tek otpaci skuhani i ujedinjeni želatinom. 
„Poboljšana receptura“ je još jedan veoma uspješan marketinški trik. Kupac naravno očekuje da poboljšana receptura znači bolji kvalitet proizvoda, a u praksi je često obratno. Poznati koncern Unilever je tako u svom povrtnom sosu marke Bretolli u poboljšanu verziju dodao limunsku kiselinu, arome nepoznatog porijekla, pojačivače okusa, a smanjio je udio povrća! Često se dešava i da privlačne ilustracije na kojima su bosiljak, maslinovo ulje, parmezan, pinjoli i slični kvalitetni sastojci naprosto budu čista fikcija: u gotovim sosovima za tjesteninu maslinovo ulje se obično u najvećem procentu zamijeni jeftinijim suncokretovim, umjesto pinjola stavljaju se jeftiniji indijski orasi, a procenat parmezana nekad je manji i od jedan posto (što znači doslovno jednu praškicu sira na cijelu teglu).

PROBIOTIČKI JOGURTI SU NAJVEĆA UBLEHA 


Uspješnim reklamama proizvođači hrane uspjeli su uvjeriti ljude da im njihovi proizvodi neće samo utoliti glad, već će im uz užitak omogućiti i poboljšanje zdravlja, i liječenje raznih zdravstvenih tegoba (holesterola, visokog pritiska ili usporene probave). Svakodnevno nas se upozorava da ne unosimo dovoljno vitamina te da nam trebaju razni preparati za jačanje i poboljšanje organizma, a zapravo je vjerovatnije, smatra Thilo Bode, da smo hipervitaminizirani jer se vitamini sad dodaju u razne vrste hrane da bi ona kao zdravija bila potrošačima privlačnija. Pri tome se često radi o junk foodu koji je samo nakrcan hemijskim sastojcima da se opravda etiketa zdravog. Takozvana funkcionalna hrana koju nam danas prozvođači nude obećava nam rješavanje medicinskih problema koje ne bismo trebali tražiti u supermarketu nego kod ljekara i u apoteci. „Nikome ne treba funkcionalna hrana da bi se zdravo hranio. Vitamini, enzimi i ostale hranjive tvari koje našem tijelu trebaju mogu se sasvim lako dobiti uravnoteženom i raznovrsnom ishranom“, kaže u svojoj knjizi Krivotvoritelji hrane njemački aktivista za zdravu ishranu Bode. 
Na meti Foodwatcha našao se i Actimel, prozvod francuskog prehrambenog koncerna Danone. Kao primjer posebno bezočne kampanje i proizvoda koji je šarena laža, Foodwatch navodi ovaj jogurt koji navodno „pomaže u aktiviranju odbrambene snage organizma“. Pametnim marketingom Danone je stvorio čudo, jogurt koji im godišnje u svijetu donosi skoro milijardu eura! Pri tome nude i povrat novca nezadovoljnim kupcima, ali iz Foodwatcha se pitaju: „Ko može reći nakon sedam dana da li mu je odbrambena snaga povećana ili nije? Kako se to uopšte mjeri? To neodređeno obećanje zapravo ne govori čak ni to da će ljudi koji koriste ovaj jogurt biti pošteđeni barem najobičnije gripe. Naučni dokazi na koje se Danone poziva u najmanju ruku su upitni. Jedna studija na bečkom univerziteu je čak pokazala da nema skoro nikakve razlike da li ljudi koriste ovaj ili neki drugi obični jogurt. Tačno je da je Actimel blagotvoran za tijelo, ali on je koristan jednako koliko i obični jogurt, kefir ili kiseli kupus naprimjer. Ako Actimel samo pomaže (na neki neodređen način) zašto bi ga neko plaćao višestruko skuplje nego obični jogurt?“. 
Francuski koncern je već, prema pisanju Foodwatcha,bio prisiljen promijeniti svoje reklame u Velikoj Britaniji i Americi. Britansko udruženje potrošača se pobunilo zbog tvrdnji da ovaj jogurt kod djece „otežava život bakterijama“ i potpomaže „prirodni odbrambeni mehanizam“, o čemu nisu postojali valjani naučni dokazi pa se ova tv reklama za Actimel prestala emitovati. U Americi je grupa potrošača tužila Danone jer su se osjećali prevarenim zbog neispunjenih obećanja da Activia i Actimel reguliraju probavu i jačaju imunitet. Spor je riješen vansudskom nagodbom u iznosu od 35 miliona dolara u korist potrošača, što je najveći iznos koji je u prehrambenoj industriji ikada plaćen zbog obmanjujuće reklame. 
Razmetanje tradicijom (uglavnom fabrikovanom) još je jedan od velikih trikova marketinških stručnjaka. Ako je neki mesni proizvod naprimjer proizveden u nekoj regiji čuvenoj po tom proizvodu, ne znači da je životinja čije je meso korišteno uopšte uzgojena u tom kraju.

„ZDRAVA I LAGANA UŽINA“ PUNA ŠEĆERA I MASTI


Sve nabrojane obmane, iako iritantne, nisu štetne za zdravlje koliko primjer koji slijedi. Na jednom polju prehrambeni koncerni pokazuju svu svoju nemilosrdnost. Proizvodi namijenjeni djeci često se reklamiraju sloganima „da brže porasteš“, „zdrava užina“, „puno mlijeka i kalcija“ a zapravo se radi o kalorijskim bombama koje dovode do toga da djeca naprosto unose previše šećera i masti, te da uprkos kretanju ili sportu postaju pretila. Čak i u siromašnim zemljama poput Brazila broj predebele djece je sve veći, a Svjetska zdravstvena organizacije je još 2004. godine proglasila epidemiju pretilosti. Najvećim licemjerjem Thilo Bode u knjizi Krivotvoritelji hrane proglašava to što firme kao što su Nestle ili Ferrero finansiraju dječija sportska natjecanja i sponzoriraju kampanje o važnosti fizičke aktivnosti. „To je isto kao kad bi pivara bila sponzor klinike za odvikavanje od alkoholizma“, ironičan je Bode. 
Evo i nekoliko Foodwatch primjera šta se zaista nalazi u „zdravim“ užinama za djecu. Napitak Monte Drink od Zotta reklamira se kao zdrav proizvod za školu i za dokolicu, međuobrok sa vrijednim grožđanim šećerom. Spomenuti mliječni napitak ima 12,7 procenata šećera, u jednoj flašici je više od osam kocki šećera. Ovaj napitak slađi je od Cole. 
Firma Ferrero ipak je najveći majstor u tome da slatkiš masan i zašećeren kao kriška najkaloričnije torte izreklamira kao lagan i ukusan obrok za djecu. Kinder čokoladica, koja se reklamira kao ekstra porcija mlijeka i izvor kalcija, zapravo je samo dobro upakovana masna slastica. Da bi dijete zadovoljilo dnevnu potrebu za kalcijem, trebalo bi pojesti trinaest ovakvih čokoladica, pri čemu bi pojelo pola pakovanja putera i četrdeset i osam kocki šećera!? 
Da ironija bude kompletna, velike prehrambene firme pri tome se često izdaju za dobročinitelje zainteresovane za spašavanje svijeta. Jedini interes koji pri tome imaju je naravno profit, iako će potrošače ubijediti da im je njihovo zdravlje i blagostanje na prvom mjestu. Ljudi okupljeni oko organizacija kao što je Foodwatch među rijetkima su koji se pokušavaju oduprijeti hipnotizirajućoj moći kvalitetno snimljenih, ali duboko neiskrenih i opasnih reklama.

Tri savjeta za pametnu prehranu

NE KUPUJTE BESMISLENE IZMIŠLJENE PROIZVODE

Američki publicista i borac za zdravu prehranu Michael Pollan u tri jednostavna savjeta sažeo je svoju prehrambenu filozofiju.
1. «Ne trebamo jesti ono što naša baka nije poznavala kao hranu.»
2. «Plodove je najbolje jesti onakve kakve nalazimo u prirodi.» Poboljšani i pojačani ukus uvijek znači dodatak šećera i hemijskih sastojaka.
3. «Ne treba kupovati ništa što ima više od pet sastojaka, niti treba kupovati hranu u čijem sastavu su stvari kojih nema u prosječnoj kuhinji.» Dakle, mini-apoteke i obilje hemijskih sastojaka u hrani signal su da taj prozvod treba izbjegavati.

Predstavnik Foodwatcha za „SB“

NA TRŽIŠTU HRANE ISKREN PRODAVAC, NAŽALOST, ISPADA BUDALA

Martin Rücker, predstavnik Foodwatcha, za naš list je objasnio kako izgleda boriti se protiv moćnih i bogatih koncerna, te objasnio zašto su reklame pune obmana toliko uspješne.
U Bosni i Hercegovini sistem zaštite potrošača još uvijek nije dovoljno razvijen. Šta biste Vi preporučili našim građanima, kako da se zaštite od sve agresivnijih marketinških strategija prehrambenih koncerna?
Nužno je da se potrošači udružuju, ali i da postaju politički aktivni! Nezavisne potrošačke organizacije moraju kritikovati i opominjati i političare i privrednike, moraju zastupati prava potrošača, i to se mora raditi u svim zemljama, pod hitno.
Kako to da kampanje koje Vi i Vaše kolege raskrinkavate kao pune laži i manipulacija, svakodnevno bivaju tako efikasne?
Jako je profitabilno lagati u reklamama, to se itekako isplati, zato se u to i ulaže veliki trud. Ako neku šećernu bombu prodajete kao fitness proizvod, ona će se bolje prodavati i među kupcima koji vode računa o zdravlju i žele kvalitetnije proizvode. A kad konkurencija shvati taj trik, onda i drugi proizvođači počnu raditi to isto, da bi dobili novu priliku za prevlast na tržištu. Nažalost, na tržištu hrane važi izreka da je iskren prodavac budala.

Šta su najveći uspjesi Vaše organizacije u osam godina postojanja?
Uspjeli smo naprimjer da se izborimo za to da se u Evropskoj uniji uvede strožija granica o prisustvu urana u pitkoj vodi, izborili smo se za to da proizvodi u kojima nema genetski manipuliranih sirovina dobiju posebnu oznaku.
Ali naš najveći uspjeh je to što smo učinili da sigurnost, proizvodnja i reklamiranje hrane postanu svakodnevna tema javnih političkih rasprava. To je osnova za promjene.
Da li se teško suprotstavljati jakom prehrambenom lobiju?
Prehrambena industrija je jedna od najačih industrijskih grana, u Njemačkoj ona ulaže u reklame više nego i jedna druga grana privrede, čak više nego autoindustrija! Naravno da uz to ide i veoma moćan lobi. Ali potrošači se sami moraju organizovati da bi se nečem suprotstavili. Mi iz Foodwatcha smo tek na početku posla!

Kako se finansirate? 
Foodwatch je nezavisna organizacija, ne uzimamo novac ni od države ni od prehrambene industrije. Naš rad prije svega omogućavaju donacije i članarine koje plaćaju naši članovi, njih oko sedamnaest hiljada.

(preuzeto iz Slobodne Bosne br.742)

LUPANJE GLAVOM O TV EKRAN

'Šta je pripadnik naroda, a šta predstavnik? Jesam li samo Srbin, bosanski Srbin ili srpski Srbin? U trećoj izbornoj jedinici k'o Hrvat dobijem hrvatski glasački listić i nema više Komšića? Mi Bošnjaci imamo pravo da budemo Bosanci, pustite više te narode, al' nije problem, imamo dobre Srbe i Hrvate, k'o hljeb, u odličnom stanju... Jel' se kaže srpski ili srbijanski?...'

Piše: BOJAN BAJIĆ

Skoro deset puta pokušavam da napišem redovnu sedmičnu kolumnu za BLIN magazin, sve dođem do pola, pa bacim. Evo sedmica gotovo prošla, a ja nisam uspio ništa napisati. Prvo mi se nešto bilo skupilo u grudima kad sam pretprošle sedmice objavio tekst o Srđanu Aleksiću, čak sam razmišljao da prestanem pisati. Kontam, džaba je, sve je džaba. Možeš samo lupati glavom od zid. Mada to na kraju krajeva nije tako ni loše, ako poredimo sa sudbinom Srđana Aleksića. Ako misliš ostati principijelan i nikome ne podilaziti, onda će ti se broj prijatelja koji će htjeti s tobom otići na kafu svesti na dva, tri, do četiri, ali ne i više.

U zadnja tri mjeseca nisam gledao televiziju, izuzev filmova, dnevnik skoro nikako. Debatu oko formiranja post izborne koalicije sam pratio minimalno, i to isključivo na portalima, sa vrlo selektivnim pristupom šta ću pročitati. Za ta tri mjeseca sam upoznao divan svijet, prvo unutrašnji, a onda i spoljašnji, koji nije inficiran, razoren, uznemiren i dezavuisan dnevno političkim trovanjima sa televizijskih ekrana.

Upoznao sam toliko divnih ljudi koji ne gledaju dnevnike, koji ne prate iz dana u dan političke izjave, ali nisu ljudi bez vizije i civilizacijskih vrijednosnih stremljenja, a koje sam i sam nekad nazivao apatičnim građanima. O, kako je to divan svijet. Za razliku od manijaka inficiranih ovom našom bolesnom politikom, koji nervozno iz dana u dan komentarišu šta je rekao Zlatko, a šta odgovorio Dodik, šta kaze Čović, Suljo Tihić, Božo Ljubić, postoji taj drugi svijet koji je nekako oduvijek znao da je to sve sranje, i da slušanje toga destruira svaku mogućnost da mozak, svijest i razum budu normalni i kreativni. Pitam se kako sam tek sada to shvatio. Kad kažem 'kreativni' mislim na evropski pojam kreativnosti, a ne na našu bolesno-manijakalnu kreativnost u smišljanju gluposti.

Imao sam još hiljadu ideja i tema o kojima bih pisao, a da se puno ne uključujem u analizu nebuloznih priča i neproduktivnih taktika oko formiranja vlasti.

IGRE BEZ GRANICA
'Gdje sam ja 'zaostalio' u svemu tome, ako sam na svijet došao kao rezultat multietničkog seksa? Jesmo li prosti zbir tri skupa, ili smo zbir elemenata izvučen iz skupova i sasut u jedan vešni lonac? Jel' moguća ljubav u porodici bez ljubavi prema Republici Srpskoj? Teško nam je prihvatiti RS, al' šta je tu je. Prihvatamo BiH, samo ako vi kažete da prihvatate RS. A genocid? A gdje su Srbi iz Sarajeva? Pa eno ih na Palama i Sokocu, isti procenat k'o prije rata...'
Onda mi se pokvari kompjuter. Dva dana bio pokvaren. Zovu me taj dan iz Rudog, kažu: 'Obavezno večeras gledaj sve dnevnike, biće izvještaj sa lokalne Skupštine'. Gađali se odbornici jajima, slali dojave o bombama u sali, okuplja se narod da protestvuje, prodaju se odbornici i po potrebi prelijeću iz pozicionog u opozicioni tabor, i obrnuto. Načelnik uništava život u Rudom, sve čega se dohvati pretvara u pepeo.

Em ne radi kompjuter, em vuče srce da vidim šta se to dešava u rodnom 'mistu', pa reko' nema druge nego sjedaj pred televizor. Rastjeram djecu od crtanih filmova, i krenem šaltati BHT, RTRS, BN, FTV, pa sutradan emisije, od 'Crte' do 'Crno na bijelo'. Čekajući Rudo, sagledah i sve ostale vijesti, pa se nađoh ponovo uvučen u vrzino kolo jalovih i neproduktivnih političkih prepucavanja. Tako dva dana zauzeh daljinski upravljač, a djeca načisto popizdila bez crtanih filmova. Onda se potrefi emisija 'Amplituda' na ATV, gosti: Puhovski, Kukić, Kazaz i Bižić, pa još nekoliko emisija sagledah pored te.

Dva dana se svi vrte oko definicije termina i pojmova, koji se različito tumače. Vjerovatno to traje još od izbora, nego srećom nisam gledao.

„Šta je pripadnik naroda, a šta predstavnik? Jesam li samo Srbin, bosanski Srbin ili srpski Srbin? U trećoj izbornoj jedinici k'o Hrvat dobijem hrvatski glasački listić i nema više Komšića? Mi Bošnjaci imamo pravo da budemo Bosanci, pustite više te narode, al' nije problem, imamo dobre Srbe i Hrvate, k'o hljeb, u odličnom stanju. A možda sam samo bosanski pravoslavac, ako ne daju biti i Srbin! A šta ako nisam pravoslavac, nego agnostik? Jel' se kaže srpski ili srbijanski? Gdje sam ja 'zaostalio' u svemu tome, ako sam na svijet došao kao rezultat multietničkog seksa? Jesmo li prosti zbir tri skupa, ili smo zbir elemenata izvučen iz skupova i sasut u jedan vešni lonac? Jel' moguća ljubav u porodici bez ljubavi prema Republici Srpskoj? Teško nam je prihvatiti RS, al' šta je tu je. Prihvatamo BiH, samo ako vi kažete da prihvatate RS. A genocid? A gdje su Srbi iz Sarajeva? Pa eno ih na Palama i Sokocu, isti procenat k'o prije rata.

Šta se vi bunite kad se Hrvati ne bune za Posavinu? Prvo treći entitet, pa ćemo se onda s entitetom buniti za Posavinu. Pa kažem ja da Josipović glumi Tuđmana, što bi se ovi Širokobriježani drugačije ponašali. Nemojte vi bogati, lako je preglasavati. Da vas je deset na prema jedan, a ne četiri, neće Hrvat mira vidjeti dok rajski treći entitet ne napravi. Biće raj k'o u Republici Srpskoj. Nema raja bez Bosne.

Evo nam stiže i prvi mart, Dan nezavisnosti, pa da to fino proslavimo. Kome stiže, nama bogami ne stiže! Eno vam Hrvata pa slavite. Oni sad s Dodikom vežu zastave, možda povuku glasove s referenduma. More bit bidne i to. Neka Mile gluposti, eto ti se borci digli, pusti se ti Hrvata. Ma kakvi borci, nisu oni zaslužni za Republiku Srpsku, nego Alija. Mi Aliji trebamo zahvaliti za potpis u Dejtonu. More sikter Vlahu, ne skrnavi. More Turci ne gaz'te oranje. I Ratko nas je nazvao Turcima u Srebrenici. A vi k'o niste nigdje ništa napravili? Nismo mi, al' da nije bilo Radovana, ne bi se mi mogli grupisati i jedinoj vjeri islamu privoliti. I pored Radovana, osta puno Bošnjaka u komunizmu. Ne skrećite s teme. Mi smo uvijek na temi, nego eno Hrvata. Gdje? Ma nigdje, šala...“

Slušajući dva dana ovakvu 'argumentaciju' na televiziji, zapadoh u teško stanje uznemirenosti. Shvatih da oni koji ovo slušaju svako veče od izbora do danas, da su sigurno u nekoj vrsti komatoznog stanja. Takvi komatozni ne mogu više ni sebe shvatiti, a da ne govorim o društvu, državi ili Evropskoj uniji. Implicira da će se stanje zakovanosti nastaviti u nedogled. Situacija izgleda kao da se nalazimo u istorijskoj međufazi, u kojoj sve tavori između dva velika događaja.

Jedan veliki događaj je iza nas: rat. Drugi veliki događaj je ispred nas. Šta bi to moglo biti? Politička evolucija se neće desiti, jer imamo antievropske i zaostale političke vođe, te komatozne glasače ispred televizijskih ekrana. Prvi scenario je da ovako tavorimo još 15 godina, dok nas nešto ne strefi spolja, sve zgazi pred sobom i poremeti sve odnose u BiH. Do tad, ko star ko mlad, ko živ ko mrtav. Drugi scenario je da pročepi klasna demokratska 'revolucija' iznutra, da mase zatraže manje kamatne stope na stambene kredite, ukidanje poreza na mlijeko, knjige i lijekove, da traže fabrike i nova radna mjesta, povećanje materinskog i dječijeg dodatka, stipendije za studente i pomoć osobama sa posebnim potrebama i invalidima. Da potrpaju pun avion korupcionaša i kriminalaca iz vlasti i protjeraju izvan BiH, a najbolje u Egipat. I još svašta drugo. A pošto mase nisu apstraktno građanske i anacionalne, one treba da se obrate i narodima u BiH:

'O Bošnjaci, jebala vas Bosna. O Srbi, jebala vas Republika Srpska. O Hrvati, jebo vas treći entitet'.

Eto, sve ovo napisah nakon gledanja televizijskih dnevnika i političkih emisija u trajanju od dva dana. Obećavam da neću više gledati. Ni pod kakvim okolnostima i ni pod kakvim izgovorima. Neka njih nek' gledaju, ionako su već komirani. A za ovakve mi riječi neće ni zamjeriti, jer internet ne koriste, pa ovo neće ni vidjeti.

A šlagvort ovoj priči je situacija iz Egipta. Izašao srednjovječan muškarac na prozor i vidio na trgu da se skupilo sto hiljada mladih ljudi i traže da Mubarak i ekipa odu iz zemlje i napuste vlast. Pita on ženu šta se ovo dešava. Kaže žena nemam pojma, sad sam gledala dnevnik, nema ništa novo u zemlji. Niti je bilo kakve najave da će biti demonstracije. Kaže srednjovječan muškarac da je ovo čudna i nevjerovatna situacija.

Nit' je čudna, nit' je nevjerovatna, to su samo tviter i fejsbuk. I mladi ljudi naravno. Ali ne mlade komatozne ljige, nego mladi lavovi, to se podrazumjeva.

Još ovo da ne zaboravim reći. Treba ukinuti borački dodatak svim zdravim i sposobnim borcima VRS, ARBiH i HVO-a, kao i nadoknade za ratna odlikovanja. Prvo, kako ste glasali na prvim izborima, tako ste i ratovali, ko vam je kriv. Drugo, džaba ste ratovali, niste ništa postigli. Treće, ako se nastavi preživljavanje kroz dodatak, društvo će se degenerisati. Četvrto, kako vam je rat još uvijek u glavi, tako ćete i pocrkati od gladi. Peto, nema peto, ne može se vječno ovako provlačiti, svemu postoji kraj.

(preuzeto sa portala BLIN MAGAZIN)

ANDRICA NEMA KO DA CITA

Intervju: Nedžad Ibrahimović, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova, profesor na Univerzitetu u Tuzli



Pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću ovog književnika opet stavlja u vrh medijske pažnje. Nažalost, vrlo malo koristi od toga imaju i čitatelji i izučavatelji njegovog djela, a mnogo više “borci za nacionalnu stvar”. O Andriću u svjetlu te i takve pažnje prema njemu za Dane govori Nedžad Ibrahimović



Nedžad Ibrahimović: “Zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik?”


DANI: Gospodine Ibrahimoviću, ove godine navršava se 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Šta u našem javnom prostoru, po Vama, predstavljaju Ivo Andrić, njegovo djelo i sama nagrada danas, a šta bi ustvari trebali predstavljati?

IBRAHIMOVIĆ: Ivo Andrić je bosanskohercegovački pisac, dobitnik Nobelove nagrade, koji je finansijski dio nagrade poklonio knjižnicama u BiH, poklonio zemlji koja je bila temeljni topos njegova književna djela. Budući da bh. književnost artikuliraju i najmanje tri nacionalne literarne tradicije, te znatan broj “anacionalnih” (ženska, dječija, queer, pop, omladinska, sci-fi, trivijalna, masovna, pučka, itd.), onda je nemoguće Andrićevo književno djelo promatrati izvan takvog općeg kulturno-povijesnog sinkretizma. No, budući da se u zadnjih dvadeset godina vodi žestoka hermeneutička bitka za postsocijalističke napuštene duše, jasno je da se ona vodi i preko književnog djela, kao reprezentativnog znaka kulture i kao sredstva simboličke vladavine. Andrić je tu samo topovsko meso.

RAT ZA ČITANJA
Kompletan je nesporazum u činjenici da današnje “vojske” i njihovi stratezi ne vide notornu činjenicu kako je “napuštenih” sve manje, a “mrtvih duša” sve više. Dok u BiH niko ništa ne čita, vodi se rat za nova čitanja! Pitanje je, logično: šta se onda tako bučno i tako skandalozno daje na čitanje? Pa, čitaju se mitovi i povijesne naracije, sve u svemu, čitaju se svjetovi koji se prave po potrebi kako bi se od podanika (subjekata) sakrila gnjila vrata od utrobe i bio spriječen traumatski susret sa stvarnošću. Budući da nas, kako poučava Lacan, traume čine ljudskim bićima, njihova prepokrivanja etnonacionalnim narativima čine nas ne-bićima, barem ne-bićima realnoga svijeta. Andrića to suštinski ništa ne dira! On je, svakako, u nekom drugom svijetu!

DANI: Zašto takva obilježavanja nisu medijski zanimljiva kad je u pitanju, recimo, Vladimir Prelog?

IBRAHIMOVIĆ: S Andrićem smo u polju humanistike, dok s Prelogom nismo. Humanističke i društvene discipline najizravnije grade našu “svakidašnjicu”, kako kaže M. De Certeau, ili “polje”, po Bourdieau. Ovo “polje” je u nas “minsko polje” i premreženo je vrlo rigidnim ideološkim, etnonacionalnim, estetičkim i svim drugim manipulativnim strukturama; njegove mape se nalaze u rukama naših etno-elita, kod “komandanata” smještenih u obrazovne sustave, unutar opće i popularne kulture, u medijima, odnosno, u vlasti.
Vladimir Prelog se bavio prostornom građom molekula čime se ne zadire u pitanja onoga što sociolog Bourdieau naziva “habitusom” – individualiziranim sustavom definicija kojima određujemo način prihvatanja stvarnosti. A o tome se cijelo vrijeme radi, o bitkama za “stvarnosti”.

DANI: Koliko se pridavanje značaja obljetnici jedne nagrade može čitati u svjetlu priče o infantilnim identitetima, tj. identitetima kojima je potreban veliki autoritet, ovaj put oličen u nagradi, da bi sebi dali na važnosti iako sa samom nagradom nemaju ništa?

IBRAHIMOVIĆ: Ako se obraćate onome ko emanira moć, kao što je nedvojbeno ima simbolička vrijednost Nobela, onda je, metonimijski, i sami dobijate. Na neki ste način namagnetizirani kao Platonovrapsod u kontaktu s epskim pjevačem. Ta vas namagnetiziranost i legitimizira i štiti, bez obzira u kojem ste stupnju potčinjavanja. Recimo da je ovo semiotička i antropološka činjenica.
Kada se radi o obraćanju, zapravo, razmjeni s autoritetom, jasno je da u zatvorenom društvu/društvima kao što je naše, ne postoji vanjska kontrola kredibiliteta pa vam simbolička moć Andrićeva djela postaje zajam koji dobijate bez ikakvog (kulturnog) pokrića! Praktično, šerijatski kredit na koji se ne naplaćuju kamate, a pitanje je hoćete li ga ikada uopće i vratiti? Od tog “kulturnog kapitala” vi ćete sagraditi kuću od (etnonacionalnih) kolačića i ulovit ćete svoje Ivice i Marice, da, ulovit ćete našu djecu. Dok se neki sjete vašega zajma, vi ste već u nacionalnoj akademiji nauka i umjetnosti.

ANDRIĆ KAO OGLEDALO
S druge strane, u evropskim i slavističkim razmjerama je Andrićevo književno djelo vrlo konvertibilna valuta i tada uopće nije svejedno koje vrijednosti u njemu vidimo i prepoznajemo. Ako se preko njega obraćamo sami sebi, tada ta simbolička vrijednost može postati teret koji nas pritišće. I, u strahu kako će nas to zrcalo označiti, hoćemo li se konačno raspasti, dekapitirati, pravimo kardinalne pogreške. A budući da je svaka priča o zrcalu i odrazu priča o identitetu, nije nevažno kakvi nas odrazi dočekuju u Andrićevu zrcalu, sada kada bismo rado iskoračili iz imaginarnoga u zreli, simbolički poredak svijeta koji nas okružuje. Naime, zamislite da u Andrićevu djelu, ovakvi nervozni, rasuti, deeducirani, na svaki način izgubljeni, ugledate svoj ružni (simbolički) lik? Posljedice toga će biti povratak u svoj imaginarij, povlačenje u sebe, nesigurnost, držanje na okupu, sklonost podaništvu i vođama, itd. Neko sa ovakvim esencijalističkim imaginarijem, dakle, na brzinu masno profitira! Zato je važan I. Andrić!

DANI: Zbog Muhsina Rizvića ili Esada Durakovića, u srpskom javnom prostoru često se može čuti kako muslimani ne vole Andrića, u bošnjačkom se nerijetko čuje kako je Andrić mrzitelj muslimana zbog toga što ga je Karadžić interpretirao na način kako je odgovaralo njegovoj ideologiji. Koliko ti stavovi uistinu imaju utjecaja na obične ljude, čitatelje, a koliko utjecaja imaju suprotni stavovi, npr. Vaši ili stavovi intelektualaca koji Andrića pozicioniraju suprotno od bilo kakve mržnje?

IBRAHIMOVIĆ: Neizmjernu su i dalekosežnu štetu kulturi i obrazovanju u BiH napravili tzv. institucionalni čitatelji, oni koji čitaju iz pozicije institucije s koje dolaze. Pazite, nikada od akademika Durakovića, profesora Muminovića, nespretnog profesora Maglajlića, ili od bilo kojeg “prvoborca” iz čitave te zone odbrane od Drugoga, niste čuli da to oni, tako, privatno čitaju Andrića. Njihovo se čitanje uvijek zaodijeva odorom institucije koju predstavljaju. Kao “prvoborci” na frontu gradnje bošnjačkog književnog kanona, oni su spremni da, ako treba, i anonimni poginu, samo privatno ne! Anonimni borci još uvijek dobijaju spomenike! Za etnonacionalne himere, oni su spremni i sami postati simbolička himera i tako ući, recimo, u bosanskohercegovačku akademiju znanosti i umjetnosti i tamo sjesti na njenu desnu bošnjačku sećiju.
Strašno je koliko je generacija osnovoškolaca, srednjoškolaca, studenata književnosti, običnih čitalaca, zavedeno u kućicu Ivice i Marice, samo od tog nesretnog skupa 1999. godine koji je o djelu Ive Andrića organizirao Preporod u Tuzli. Akademik Esad Duraković je čak predložio “da se nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature”. Jasno je da je formiranje bošnjačkog nacionalnog književnog kanona bez Andrića bilo samo instrument u važnijoj misiji, u misiji učvršćenja novog nacionalnog homogeniziranja. Budući da su ovakvim represivnim i jednoznačnim poduhvatima elite sklone samo pred velike bitke, jasno je i da ratovi u BiH, za njih, još nisu bili završeni.
I zato, kada se danas u BiH povede razgovor o Andrićevom djelu, onda se tu ne radi tek o konzervativnom, desnom ili inpertinentnom čitanju, radi se zapravo o ne-čitanju. Kod naroda i njegove elite, koji su se udružili da zajedno ništa ne čitaju (PDV na knjigu!) prirodno je da se literatura vidi kao manje-više uspješna etno-, ideo-, teo- i ina propaganda. Ako skrenete pažnju na znanstvene reference na koje se naši institucionalni interpretatori pozivaju, sve će vam biti jasno! Edward Said, fenomenologija i teorija odraza. Pritom, sve pogrešno “pofatano”!

OLAKŠAVAJUĆE OKOLNOSTI
Ne znam hoće li nam od toga biti lakše, ali ni drugi značajni pisci (Selimović, Kulenović, Šop, Lukić...) kod nas još nisu pročitani. Naši studiji kulture i književnosti prosto vape za metodologijama koje bi iz različitih rakursa pristupale svijetu književnog djela, ali prije svih onakvima koje bi samosvjesno, samoodgovorno i konzekventno, sve interpretacije vidjele tek kao sučeljavanje interpretacijskih modela, pri čemu ti modeli nužno dolaze iz spoznaje o relativnosti svake proizvodnje značenja ali, također, i iz spoznaje o apsolutnosti iste prozvodnje u odnosu na ideologije kao sustave predodžbi kojima zamišljamo naš odnos prema stvarnim uvjetima egzistencije.
Prvi korak u tome bi bio, naravno, da krenemo promovirati čitanja, a ne interpretacije; iza čitanja stoje samo dva oka, dok na interpretaciju, preko čitaočeva ramena, viri Argus etnonacionalne zajednice, ako ne on, a ono Foucaultov Panopticon, svevideće i kontrolirajuće oko kolektiva.

DANI: Posebno je zanimljiva Andrićeva nagrada. U njenom statutu stoji: “Nagrađuje se najbolja pripovetka, ciklus, odnosno zbirka pripovedaka napisana i prvi put objavljena na srpskom jeziku između 1. januara i 31. decembra, a koja je svojim naslovom i sadržajem u skladu sa dostojanstvom Andrićevog dela.” Šta bi po Vama bilo dostojanstvo Andrićevog dela?

IBRAHIMOVIĆ: To su i etički i literarno isprazne floskule koje ni sa etikom, niti sa literaturom nemaju nikakve veze. Ovakve besmislice rabite samo kao stilogeno sredstvo u zvaničnim ili čak nezvaničnim aktima onda kada dijelite isti misaoni koncept, ili ideologijski kontekst s vašim čitaocima, pa se onda više elemenata podrazumijeva nego što ih se izrijekom kaže – ideologija tu dopunjava hijatuse. Svaka ovakva floskula služi tek za učvršćivanje semiotičko-ideologijskih veza među “pripadnicima” istog teksta (kulture). “Dostojanstvo Andrićevog djela” je opis-znak de/legitimacije i vrlo čvrsti bedem granice koja se može pomjerati po potrebi. Dakle, nema nikakvog dostojanstva!

DANI: Interesantno je da je ta odredba ubačena u statut nakon što je Jovica Aćin dobio nagradu 2004. godine za knjigu Dnevnik o vagini. Riječ vagina je ta koja je srpskim puristima, a puristi su gotovo nužno nacionalisti, zasmetala. Međutim, neki od poslijeratnih dobitnika te nagrade su Milorad Pavić i Miroslav Toholj. Jesu li oni ili vagina više u skladu s dostojanstvom Andrićevog djela?

IBRAHIMOVIĆ: Mislim da se u prethodnom odgovoru sadrži i odgovor na ovo pitanje! Uz to, mislim, da bi se “Pravilima o dodjeljivanju Andrićeve nagrade” u Srbiji trebali baviti moje kolege iz Srbije. Eto im njihov nacionalizam, iako mi imamo našega za izvoza, ja ne bih htio da budem njegov špediter.

DANI: Druga stvar u vezi s nagradom je ta da se ona dodjeljuje piscima s teritorije Srbije, Crne Gore i RS-a. Kako to da gotovo pola neke države može biti obuhvaćena dodjelom nagrade, a druga polovina ne?

IBRAHIMOVIĆ: Svakome je jasno da se tu radi o prelijevanju nacionalizma, kao važne akcizne robe, preko državnoga plota. Iako je njegovo simboličko tkivo duhovne provenijencije, svaki nacionalizam ima vrlo pragmatične krajnje ciljeve: kokoška ili teritorij, svejedno, samo neka se može rahat sjesti i u stomak staviti!

IMA LI RAZLIKE?
Nešto slično vam je i sa nagradom “Meša Selimović” u Tuzli, gradu koji je postao “centar romana na Balkanu”, kako to na svoj poznato neodmjereni način kaže tuzlanski gradonačelnik. Za osam godina dodjeljivanja, niti jedan roman objavljen u Republici Srpskoj, ili roman pisca iz Republike Srpske, nije bio niti u najširoj konkurenciji, valjda zato što oni nisu na Balkanu?!

DANI: Znači li, sve ovo u vezi s Andrićem što ste rekli, da u našoj realnosti, bez obzira što je dokazivo da on to u suštini nije, Andrić funkcionira kao instrument podjele?

IBRAHIMOVIĆ: Paradoksalno, ali ne! Zar ga u BiH ne čitaju svi na isti način, istim instrumentima, u istom horizontu očekivanja, u istom, ako hoćete, mentalnom sklopu! Šta je tu podjela, ako znamo da su i strukturalno, i po svom simboličkom teretu, i po svojoj realizaciji, naši nacionalizmi “ko jaje jajetu”? U čemu je, molim vas, danas suštinska razlika između osamnaestogodišnjaka Jovana iz BanjE Luke i Ismeta iz Sarajeva, ako su obojica spremni za vlastitu naciju stati u grob, pardon u rov? Oni su po svemu isti, baš kao što u Tanovićevom filmu Ničijazemlja nema nikakve razlike između Muslimana, Čikija i Cere, i Srbina Nine. Isto je to topovsko meso!

DANI: S druge strane, imamo podjelu samog Andrića. Kako komentirate činjenicu da se on na Filozofskom fakultetu u Sarajevu izučava dijelom u sklopu hrvatske, a dijelom u sklopu srpske književnosti?

IBRAHIMOVIĆ: Kad bi u Sarajevu imali i studij bosanskohercegovačke književnosti, umjesto “književnosti naroda BiH” (narodi još uvijek ne pišu, ali vidimo da pretendiraju na to da “čitaju”), svakako bi se Andrića moralo istraživati; kažem svakako, od kulturalnih studija, preko naratoloških istraživanja do ideologijskih analiza! Svega toga u BiH nedostaje! Podjele oko tapije nad vlasništvom, jasno je, samo zamagljuju suštinu: bitno je kako ga se institucionalno čita, a ne gdje ga se čita! A ako ga se već čita, moguće je da “svako iskustvo koje nije radostan ili bolan krik, preuzme institucija”, kaže M. de Certeau. Naše zadovoljstvo traje samo toliko koliko je od čitanja do “preuzimanja”.

DANI: Šta ga, osim eksplicitnog određivanja sebe kao Srbina ili Hrvata, određuje kao srpskog a šta kao hrvatskog književnika?

IBRAHIMOVIĆ: Na ovo pitanje ja ne znam odgovor.

DANI: Kako tumačite izjavu Antona Kasipovića da će Ministarstvo kulture RS-a svima koji nisu pročitali Na drinićuprijuobezbijediti po jedan primjerak?

IBRAHIMOVIĆ: Politička patronizacija kulture je samo premazivanje cakline na već odrađeni posao proizvodnje novih ideologijskih vrijednosti. Tome ministarstva, konačno, i služe.

ANDRIĆ – MISIONAR
Podsjetimo se ovdje i one neobrazovane federalne ministrice obrazovanja (Meliha Alić, op. a.) koja je prilikom izgradnje sportske dvorane kod Gradačca, “drobila” nešto oko “begovske djece, koja će u ovoj dvorani imati sportskog duha i znanja kakva inače imaju” i sve će vam biti jasno! Nikada naši nacionalisti neće pristati na metastabilnu prirodu kulture. U svim je svojim definicijama, od onih koje su čak duboko esencijalističke (etničke, nacionalne, klasne, rodne, kako hoćete) pa do onih koje su krajnje relacionističke (viđenje kulture kao niza semiotičkih sustava upravljanja značenjima i vrijednostima) ona, istodobno, i lokalna i univerzalna; ako, naime, ne možemo čitati jedan srpski, jedan hrvatski, slovenački ili talijanski roman kao roman (i) o sebi, onda ga (i) treba ostaviti njegovom geo-, lingvo-, etno-porijeklu, nema tu ništa loše po sebi; barem studenti književnosti znaju da mnoga književna djela moraju čitati jer su nešto značila u nekom prosvjetiteljsko-afirmirajućem smislu za naciju iz koje dolaze, samo tu, osim čitalačke dosade, nema ničega drugoga!

DANI: S obzirom na to ko im obezbjeđuje knjigu i s obzirom na ton interpretacije za koju je pretpostaviti da će biti u duhu srpskog nacionalizma, da li će ti čitatelji biti više bogati s obzirom na čitalačko iskustvo ili s obzirom na nacionalizam?

IBRAHIMOVIĆ: Gore im biti neće! Može to i izdobriti! Neka tek jedan mladić ili djevojka zaključe da je Andrićev roman (samo savršeno) umjetničko djelo, a ne samo instrument za jednu rasističku propagandu, eto razloga da Kasipovića smijene!

DANI: Posebno zanimljivim, a gotovo nikako razrađenim, čini mi se upotreba Andrićevog djela u misionarske svrhe. Jedan od primjera toga je svakako u prethodnom pitanju spomenuti, ali nerijetko se dešavalo da pojedini strani službenici na službi u BiH kažu da im je bio preporučivan Andrić i da su ga čitali da bi se upoznali s krajem u koji idu. Kako komentirate taj fenomen?

IBRAHIMOVIĆ: Kulturalni studiji vele dvije na prvi pogled oprečne stvari: prvo, da je kultura neizbježna jer smo u njoj kao u maternjem jeziku (“granice mog jezika su granice moga svijeta”, Wittgenstein) i druga, koja kaže da su kulture u stalnoj igri dominacije i sukoba i da su posrijedi stalni interkulturni sukobi. Pitanje je: čemu “sukobi” ako se iz akvarija kulture ne može izaći? Odgovor leži u činjenici da smo kulturama posredovani te da je neizmjerno važno proučavati kakvi nas to i koji označavajući mehanizmi gone na određene postupke i ocjene? Tada ćemo uvidjeti da su interkulturni sukobi vrlo personalni (pragmatični), a predstavljali su nam se kao opći, sudbinski i fatalni.
S druge strane, vaše pitanje bih rado povezao i sa pitanjem kako se Adrića čita na stranim katedrama?
Ne samo iz razloga predominacije kulturalnih studija na inostranim katedrama, ali, Andrića se čita i tako kako ga naše etnonacije vide. Dakle, ako mi u njegovu književnom djelu vidimo lijepu ili ružnu sliku nas samih, ako nam ono služi u kratkovjekom identitarnom opremanju, zar to nije zanimljivo stranim proučavaocima? Pa, mi smo našim pred-rasudnim interpretacijama (onima koje, je li, dolaze prije čitanja), odličan antropološki materijal za znanje o tome gdje je, kako je, i o čemu je, pisao taj veliki pisac?
A svako onaj ko misli da cijeli svijet ulazi u novi, srednji vijek, uradit će svakako po svome! Pa i strane diplomate!

DANI: Može li književno djelo ikad biti dovoljno da bismo se upoznali s bilo kojim problemom koji se ne tiče samog djela, kao što je zemlja o kojoj se u njemu govori ili ljudi?

IBRAHIMOVIĆ: Nužno je definitivno odbaciti tu kvaziprosvjetiteljsku matricu po kojoj književnost služi sticanju znanja o svijetu. Ova se matrica sustavno proizvodi na našim studijima književnosti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. (Tuzla je ovdje izuzetak!) Posebno je paradoksalno da glavnina pred-rasudnih interpretacija Andrića dolazi sa univerziteta koji mu je, odmah nakon dobijanja Nobelove nagrade, već 1962. godine, dodijelio titulu počasnog doktora književnosti!

(preuzeto iz BH Dana)