Sarajevski čelista u svom gradu, 20 godina kasnije

Duhovni otpor na čelu s Vedranom Smailovićem

Izašavši dan poslije masakra u tadašnjoj Ulici Vase Miskina u Sarajevu da uz zvuk čela otuguje 26 poginulih, «sarajevski čelist» Vedran Smailović nije ni slutio da će se godinu i pol poslije naći u Ankoni sa 150 njemačkih maraka u džepu, dva para farmerica i kutijom fotografija. Ono što mu se izdešavalo od kraja maja kad se poslije jednog od najkrvavijih masakara odlučio tugu iskazati svirajući sjetni Albinonijev Adagio na ulici ne obazirući se na granate, i dana kada je u decembru 1993. godine morao napustiti grad čiji je simbol otpora u međuvremenu postao, sve je osim tipične priče o otporu nesalomivog grada. Priča je to o pokušaju da se slomi otpor ponosnog čeliste kojeg granate nisu mogle otjerati dok je svirao na ulici, nije ga otjerao ni protivavionski mitraljez koji je po njemu pucao dok je svirao na sahrani svog prijatelja na groblju Lav, ali su ga otjerali oni zbog kojih je riskirao život. 

STARI BOEM PUN GORČINE

«Meni su dolazili i govorili da promijenim ime u Vahid, kao, biće isti inicijali. Kažem im ja: Vi mene okrećete protiv mog mrtvog oca i majke Munire! Meni je moj otac Avdo Smailović dao to ime, i ja ću ga nositi sviđalo se to vama ili ne!», priča nam Vedran 9. aprila, nekoliko dana od 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva. Prije nego je otvorio dušu, obišli smo s Vedranom brojne kafane, od Baze preko Pozorišne s njegovim najboljim drugom Rafaelom Družnovićem, pa do Sloge, bili s njim kad je na Baščaršiji «kupovao sebe», posjetili amidže u Visokom i muzičku školu koja nosi ime po njegovom ocu.

Iako jedan od najvedrijih ljudi koje čovjek može sresti, stari boem ipak je pun gorčine. Cigareta mu je stalno u ustima, ali ga skoro nikada ne možete vidjeti s upaljačem u ruci jer «štikla» cigaretu na cigaretu. U Sarajevu nije svirao otkako su mu u oktobru 1993. upali u stan u Strossmayerovoj ulici, uništili čelo na kojem je svirao, kao i ostale instrumente i sve uspomene koje ranije nije uspio iznijeti. Došao je na poziv stranih novinara i fotografa koji su se okupili da obilježe godišnjicu opsade grada u kojem su živjeli i radili tokom opsade. 

«I danas su u mom stanu okupatori, u ulici u kojoj sam se rodio. Kako drugačije nazvati one koji ti ilegalno upadnu u stan i otmu ga? Meni je komšinica, kad sam se vratio s kopanja rovova na Trebeviću, kazala da mi je pametnije da tamo ne idem, jer me čeka mitraljez. I nisam išao. Danas sam ovdje na poziv stranih novinara, došao sam u svoj grad kao Englez, imam i državljanstvo. Stranci su mi platili sobu u hotelu Evropa, 100 metara od moje babovine. Prođem pored Strossmayerove, ne mogu da pogledam na tu stranu, okrenem glavu prema Estradi, boli», priča nam Smailović, pa priču vraćamo na početak, kad je izašao da svira ispred Tržnice. Plan je bio da svira po jedan dan za svakog poginulog, ali kad je odsvirao i posljednji dan, jednostavno mu nisu dali da prestane: «Pitaju me raja u Raguzi jesam li i sutra na starom mjestu. Kad sam im rekao da sam završio sa sviranjem, rekli su mi da je to nemoguće i da je činjenica da ja sviram dokaz da ludilo još nije zavladalo do kraja, iako niko normalan ne bi uradio to što sam ja uradio tada. Izaći s čelom na ulicu i svirati bez obzira na granatiranje. Ja sviram, ode zgrada u pizdu materinu, onaj me snima iz podruma sa šljemom na glavi! Nisam mogao iznevjeriti ljude i nastavio sam svirati». I nije iznevjerio ljude, nastavio je svirati na ulici.

Jednom prilikom išao je skupa s pjesnikom Admiralom Mahićem na liniju na Grdonj, da sviraju borcima i čitaju poeziju. «Kakav je to bio prizor! Penjemo se mi uz Grdonj, nose borci čelo ko da je tabut, 'ćetenije' odozgo kontaju kakvo je ovo novo oružje. Došli mi na liniju, Admiral čitao poeziju, a ja zamolim komandanta da naredi da njegovi vojnici ne pucaju u mene. On zbunjen, ali ja napadan pa on naredi. Izvadim čelo, i raspalim na jednoj žici k'o na guslama: «Ro-ma-ni-jo-je-bem-li-ti-maj-ku-što-čet-ni-ke-u-nje-dra-spre-maš...» Nastade pucnjava, totalni rat. Zovu da dođe vozilo po nas iz komande, niko ne smije krenuti. Zamolim komandanta da mi da vezu i kažem: 'Ćelo specijalac treba vozilo na Grdonju', a kako je tad bilo 100 nekih Ćela a o čelu je malo ko šta znao, dođe začas 'Puch' po nas».

BOMBE U SJEVERNOJ IRSKOJ

Prisjetiće se Vedran i dana kad je svirao na sahrani svog prijatelja Mome Vlačića iz Sarajevskog gudačkog kvarteta na groblju Lav: «Došao ja da sviram, uz mene ova TV ekipa, čekaju da me nešto spuca pa da imaju snimak karijere. Krenem ja svirati, a odozgo PAM po meni. Ovi se razbježali, ja sviram a meci lete naokolo. Spakujem gospodski čelo i u Selju. Tamo dolazi poznanik iz MUP-a, s radio-veze: Imaš selam od onih gore. Neki tu odmah za pištolje i prema meni, ovaj im objasni da su zvali jer su me vidjeli na Lavu. Kaže mi poznanik: Javio mi se lik, kaže vidio te i da te pozdravim od Mileta Šofera. Poručio ti je da više ne dolaziš na groblje jer neće on uvijek biti na smjeni. Vidio sam tog čovjeka poslije rata, znali smo se i prije.»

Ako Vedran nije iznevjerio ljude, ljudi jesu iznevjerili njega. U neko doba stigla je naredba da se javi u Narodno pozorište gdje ga je čekao poziv na kopanje rovova: «Kažu, otišao je dopis Šiberu, biće sve u redu, od Šibera otišao Deliću, a od Delića na kraju završim kod Cace. Kaže mi Caco: Vedrane, care, ništa se ti ne sekiraj. Mjera je svima tri metra, a ti završiš metar i to je to. Pošalju me na Bostariće, i tu shvatim da se metar ne odnosi na 100 centimetara, već da je to zatvorska mjera od mjesec dana.» Tako je Vedran završio kod Mušana Topalovića Cace gdje je «opalio» nešto jače od metra: 49 dana. Tada su mnoge estradne ličnosti završile kod Cace na kopanju rovova, ali Vedran poput većine njih nije imao 300 maraka koliko je koštala sloboda. Kopalo se po danu, od Bostarića, preko Vranjača, Curinih njiva pa do Jevrejskog groblja: «Najgore je bilo noćno kopanje. Koga prozovu na noćno, uglavnom se ne vrati...»

Najveća privilegija koju je u vrijeme kopanja imao, osim činjenice da su ga mnogi borci «gotivili» i pomagali mu koliko su mogli, bila je da ponekad može otići i okupati se. Tada bi porodicama onih koji nisu bili «te sreće» prenosio poruke i pisma, a njima od porodica donosio po koju cigaru. Kad je napokon pušten, 15. oktobra 1993., upali su mu u stan, i većinu stvari uništili, među njima i čelo na kojem je svirao do odvođenja na kopanje. Neko vrijeme živio je u prostorijama društva Seljo, nije prelazio dalje od Vječne vatre, i onda je uz pomoć prijatelja u decembru 1993. napustio opkoljeni grad, lutao po Evropi i stanio se u Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj. «Nisam smio tek tako otići odmah gdje je potpuni mir da se ne šokiram. Tu u Sjevernoj Irskoj i dan-danas pukne poneka bomba pa se osjećam nekako domaće, za razliku od Sarajeva danas». 

NEMA POPUSTA ZA - MENE

Da je velikim dijelom u pravu, uvjerili smo se odlazeći s njim do restorana na Baščaršiji u čijem izlogu stoje dva poznata postera Sarajevske zime '93. s fotografijom na kojoj je Vedran u netom izgorjeloj Vijećnici sa svojim čelom, u fraku i s rukom koja prekriva lice.
«Pošto poster?», pita Vedran.
«Deset maraka», odgovara mu radnica dok iznosi stolice u baštu.
«Ima li popusta za mene?»
«Nema ni za koga. Deset maraka!»
«Dobro, daj mi pet komada», govori Vedran i daje novac, a radnica mu pakuje pet postera.
«To na slici sam ja, upravo si mi prodala mene», govori Vedran dok izlazimo.
«Kad smo čuli da gori Vijećnica, nas nekoliko iz Sartra smo otišli da vidimo možemo li pomoći da se šta spasi. Došli mi tamo, uletili na neki sporedni ulaz i izbacujemo velike kutije s knjigama, drama, dok mi nije ispala jedna od kutija i otvorila se, a raspu se knjige, pogledam šta je kad tamo neki Kongres KPJ... Mislim se, neću valjda zbog toga poginuti», ispričaće nam kasnije Vedran. Kad je sve izgorjelo, dok su zidovi još skoro bili topli od požara, Vedran je odlučio da dođe u aulu Vijećnice i odsvira Adagio: «Ponio sam sa sobom jedan očev portret, sjeo na stolicu i počeo da sviram. Sa mnom pošao Dubravko Brigić da snima i meni je sve to bilo preemotivno i u jednom momentu sam pokrio oči i počeo da plačem. Kad je to emitovano, vidio Ibro Spahić i predložio nam da napravimo fotografiju s tim motivom za plakat. Fotografisao je Kemal Hadžić, a Enis Selimović koji je tu praktično dodao stolicu poslije se potpisivao kao dizajner i prodavao plakat za 10 maraka, prodavali su ga meni usred rata u Holiday Innu!», ogorčen je Smailović.

O povratku u Sarajevo Vedran uopšte ne pomišlja, niti je pretjerano zainteresovan da se za sada bori za svoj stan. «Prošle godine sam bio tu, htio sam ostati duže, ali sam već nakon nekoliko dana otišao za Dubrovnik. Ako ja od Strossmayerove do nekadašnjeg Korza ne sretnem 100 ljudi s kojima ću se pozdraviti, stati, porazgovarati, to onda nije onaj moj grad».

U Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj Vedran stanuje uz obalu, a živi od penzije koja mu može pokriti sve troškove, od onih za «režije», pa do pića i putovanja. Ima i jednog učenika kojeg jednom sedmično podučava čelo, dečko je talentovan pa mu to uz posao čini i zadovoljstvo. «Ne sviram često, a kad sviram tražim bezobrazno mnogo. Nekoliko takvih svirki godišnje i ja sam prezadovoljan, ništa mi ne fali», kaže Vedran. Mogao bi kaže više raditi, ali jednostavno ne želi. U životu je imao šest vjenčanih supruga i devetero djece. Kaže, sva djeca su mu u Evropi i u kontaktu je s njima, najmlađa kćerka ima 17, a najstariji sin 33 godine: «Imam dovoljno tuge u sebi da ne želim više da se patim ni oko čega. Bavim se ljubavlju, komponovanjem i uživanjem u životu», veli Vedran.

Zadovoljan je bio i koncertom u Sarajevu, u auli Holiday Inna, ali smo sigurni da bi bio još sretniji da ga je pozvao njegov grad, uz svu zahvalnost Williamu Lustu koji je zaslužan za njegovu prvu svirku u Sarajevu poslije rata, bez granata i rafala PAM-a. S njim su svirali i pjevali njegovi prijatelji iz ansambla - Prijatelji, bio je tu Kamerni orkestar, gudački kvintet, izvedeno je i jedno njegovo autorsko djelo.

Odsvirao je Vedran znalački i iskreno svoj solo u Sarajevu, jedan od glavnih uslova bio mu je da ulaz bude besplatan i da ne trebaju nikakve VIP propusnice, i bilo je publike taman koliko ih može stati u aulu Holiday Inna. Da je svojevremeno pristao da bude instrument jedne politike i ime koje su mu dali otac Avdo i majka Munira promijeni u Vahid, ili da je poslije rata poput nekih «došao tobe», ne bi Vedran «opalio» 49 dana kopanja na jednom od najopasnijih sarajevskih ratišta, ne bi se snalazio sam po svijetu u jeansu i sa 150 maraka. Svirao bi u punoj Zetri, šetao pod kišobranom sa eminentnim TV licima i preko reda išao na CT. Ali nije, i nije mu žao.

 (Preuzeto iz magazina Slobodna Bosna, autor: Almir Panjeta)